Sudi li politika ili pravosuđe?

 

Nikad više hrvatsko pravosuđe nije bilo suočeno s potrebom da bude istinski nezavisno i da očisti korupciju iz svojih redova, no isto tako nikad kao dosad nije bilo izloženo sumnjama da je danas najviše produžena ruka politike, odnosno služavka trenutačne politike. Uspostavom samostalne hrvatske države, vjerovalo se da će se pravosuđe napokon izvući ispod željeznoga političkoga zagrljaja. Svaka demokratska vlast je to obećavala i na tomu gradila dobar dio svoje promidžbene strategije, no pokazalo se, na žalost, da svaka ta vlast ima svoje pomazanike i svoje žestoke protivnike kojima se osvećivala na ovaj ili onaj način. Tko nije lovac, često bi postajao divljač za odstrjel. U jeku političkih parola i imperativa da hrvatsko pravosuđe postane slobodno i da sudi po zakonu, što sve traje zadnjih nekoliko godine, čini se da je ta kampanja zapravo dimna zavjesa iza koje se krije zastrašujući pritisak na pravosuđe da djeluje u dirigiranom smjeru. U toj kampanji sudjeluju određene političke snage u zemlji, inozemni politički čimbenici, ideološki jednostrani mediji u Hrvatskoj, jednako politički instrumentalizirane nevladine udruge i pojedinci i mnogi drugi. Pod takvim snažnim pritiskom, pravosuđe, kako stvari stoje, sudi kampanjski, a s dokaznim materijalom i svjedočanstvima krajnje sumnjive vrijednosti, s unaprijed 'sugeriranom' presudom. Dogodi li se da uslijed nedostatka dokaza, presuda ne bude u skladu s očekivanjima navedenih čimbenika, suci i sudstvo bivaju izvrgnuti neviđenoj kompromitaciji, a ako je presuda u skladu s očekivanjima, takvi se suci pretvaraju u junake hrvatske slobode i demokracije. Stječe se dojam da danas hrvatskim sudovima ne preostaje ništa drugo nego samo formalno izreći već određenu presudu protiv točno određenih osumnjičenika i optuženika. A stvarni tužitelji, istražitelji i suci su pojedini političari, domaći i inozemni, aktivisti i tzv. zaštitnici ljudskih prava, militantni lijevo orijentirani mediji i svi oni djeluju sinkronizirano, željni krvi i mesa, u nastojanju da se nepoćudni im pojedinci osude i kazne, što strože to bolje. U takvoj situaciji brojni apsurdi djeluju kao agresija na zdrav razum, zakone i elementarnu logiku. Primjerice, pripadnici agresorske srbijanske vojske pojavljuju se kao krunski svjedoci u postupcima protiv hrvatskih branitelja, a ako politika ne može ni do takvih, svjedoke nije teško kupiti. U zemlji uvijek ima dovoljno frustriranih i karijerno neiživljenih pojedinaca koji će za obećanu funkciju ili novac složiti priču potrebnu politici i tužiteljima. Osim toga, kad politika odluči nekoga žrtvovati, onda će dokaze postići i ucjenama drugih pojedinaca, a način na koji je Osječanka Gordana Getoš Magdić primorana na iskaz koji tereti Branimira Glavaša, je po svemu sudeći ne samo nezakonit, nego s ljudskoga stajališta i sablažnjiv. Njoj su doveli malodobnu kćer u zatvor i preko nje ju ucjenjivali.

Ne tvrdimo, naravno, da nisu počinjena određena kaznena djela u predmetima koja su aktualna u posljednje vrijeme u hrvatskome pravosuđu, ne tvrdimo unaprijed ni da osumnjičeni nisu odgovorni za ta djela, no ozračje u kojemu najprije, po uhodanoj propagandnoj shemi, obračun provedu politika i mediji, a tek onda slijedi sud, svjedoči o nenormalnoj situaciji. Sve je to dovelo do poražavajućih situacija u kojima za ista kaznena djela različiti ljudi različito prolaze. Tako je Glavaš i prije optužnice morao u zatvor, a brojni drugi optuženici su na suđenje dolazili sa slobode. Isto tako, premda za isto kazneno djelo optužen, general Ademi brani se sa slobode, Glavaš je u pritvoru itd. Poslije svega, logično je upitati se, sudi li u Hrvatskoj politika ili pravosuđe? Na to pitanje govori troje poznatih hrvatskih odvjetnika, svatko iz svoga kuta.

 

Dražen Matijević, odvjetnik Branimira Glavaša:

Hrvatsko pravosuđe potpuno je izgubilo kompas

Proizvodnja dokaza u predmetu moga branjenika Branimira Glavaša očita je, ali i toliko neuspješna da čak nije proizvela dokaze koji bi imali nekakvu stvarnu procesnu snagu, nego su proizvedeni dokazi koje je vrlo lako srušiti iz više razloga, a koji sami po sebi ne bi bili dovoljni za osuđujuću presudu. Uzmemo li u obzir Zakon o kaznenome postupku i Kazneni zakon, postupak protiv Branimira Glavaša je i u tzv. slučaju garaže i u tzv. slučaju selotejp morao biti obustavljen jer ni u jednom od tih dvaju predmeta nisu prikupljeni nikakvi dokazi. Optužnica je, međutim, podignuta iako dokazi govore suprotno.

U slučaju 'garaže' koji se vodi u Zagrebu saslušano je više od 120 svjedoka, a glavni državni odvjetnik Mladen Bajić podnosi zahtjev Županijskome sudu u Zagrebu u kojemu traži da se temeljem odredaba Zakona o suradnji s Međunarodnim kaznenim sudom i Zakona o Uskoku dotadašnji okrivljenik Krunoslav Fehir prevede u status tzv. krunskoga svjedoka i to obrazlaže rečenicom iz koje proizlazi da on nema nikakvih dokaza nakon provedene istrage i da mu je zato nužno promjena Fehirova statusa. Sud takvom njegovom zahtjevu udovoljava, a sam državni odvjetnik priznaje da nema dokaza. Iskaz tzv. krunskoga svjedoka pribavljen je nakon što je sud donio rješenje kojim je udovoljio takvom zahtjevu državnom odvjetnika. Udovoljio mu je protivno zakonu jer zakon isključuje mogućnost da osoba koja ima taj status, koji je imao u ovomu slučaju okrivljeni Fehir, uopće bude dovedena u status krunskoga svjedoka jer je to izričito zabranjeno kad se radi o osobama koje su počinile ubojstvo i ratni zločin. Za ratni zločin nema posredne ni neposredne abolicije. Fehir je sam priznao da je sudjelovao u premlaćivanju do smrti više osoba.

Fehir je policajac koji je bio očekivao da će biti imenovan zapovjednikom prometne policije. Revoltiran zato što nije i što mu je jasno rečeno da ne dolazi u obzir jer nema ni školsku spremu ni potrebne intelektualne sposobnosti za tu dužnost, digao je u zrak kontejner pun eksploziva u dvorištu osječke Policijske uprave 2004. godine. Popucala su stakla i zidovi na okolnim kućama. Identificiran je kao počinitelj toga djela pa je stavljen pred zid: ako budeš surađivao i svjedočio protiv Glavaša, onda se neće potezati to pitanje. I Fehir je pristao biti vjerni sluga državnoga odvjetništva. Problem je njegov što je slab đak pa nikako ne može zapamtiti što je rekao prethodni put pa svaki put ima novu verziju događaja. Iskazi se razlikuju u bezbroj pojedinosti. U jednom iskazu on sebe prikazuje kao osobu koja je natjerala oštećenika Vučkovća da pije kiselinu, u drugom iskazu kaže da nije bio ni nazočan kod toga, u trećem tvrdi da su cijeli dan on i još dvojica cijeli dan premlaćivali istoga toga Vučkovića, četvrti put kaže da nije u tome on sudjelovao, nego da je to radio određeni drugi čovjek. Uvijek ponavlja, a to zna, da je sve to radio po izričitome nalogu Branimira Glavaša. Krunoslav Fehir sin je Josipa Fehira, pukovnika HV-a koji je u vrijeme rata zapovijedao jednim vodom te zaštitne čete. Njegov otac očajan je danas zbog toga, ali on tu ništa ne može jer Krunoslav ne voli oca od kad se rastavio od njegove majke. Po Zakonu je nedopušteno da se dokaz napravi od jednoga svjedoka koji tvrdi da je počinio više ubojstava, ali u Hrvatskoj je izgleda dopušteno. Po izričitoj zakonskoj odredbi, osuđujuća presuda ne može se temeljiti isključivo na iskazu takvoga svjedoka, čak i kad bi on bio zakoniti svjedok. Najobičnija je glupost da je Vučković bio zatvoren u jednoj od garaža tzv. Sekretarijata za obranu jer su te garaže na mjestu gdje se neprekidno prolazilo, gdje prolaze stotine osobe, a izjava da se u takvoj garaži nekoga drži i muči, smiješna je i glupa. Istražni sudac u Zagrebu odbio je rekonstrukciju jer je znao što bi rekonstrukcija pokazala, a to je da Fehir govori besmislice. Mi ćemo sudu predložiti rekonstrukciju, što sud može odbiti jer, kao što sam rekao, ovo je politički proces koji se ne vodi po ZKP-u nego po političkoj volji i želji. Kakva će biti presuda? Ne znači da je već donesena osuđujuća, ovisi o tome koliko će nekog biti stid u ovomu sudjelovati. Možda će se netko pak zastidjeti. To je politički proces. Dokaza za izravne naredbe političara pravosuđu nemam, ali znam da je sadašnji glavni državni odvjetnik ostao na toj dužnosti upravo zato da bi za vlast, kojoj on inače ne pripada i koja bi ga inače smijenila drugoga dana nakon izbora, za nju radio prljave poslove. To je jasno. Jer, on je kadar bivše vlasti, a svaka nova prvo promijeni glavnoga državnoga odvjetnika, no Bajić je ostao. Glavni državni odvjetnik Mladen Bajić nije tako bogomdan kadar i tako sposoban i pametan da bi ostao na tom mjestu, nego zato što je bio previđen da obavlja prljave poslove. Zahvalan što je ostao na toj funkciji, on to radi. S druge strane, aktualna izvršna vlast, kad on nešto uprska, lako ga će se riješiti jer to nije njihov čovjek. A otvoreno je i rečeno da je zbog ovoga svega poslan Vladimir Faber za načelnika PU osječko-baranjske, o čemu se on konačno i hvalio u tisku, na radiju i na televiziji.

U slučaju 'selotejp' jedina od svih svjedoka čiji iskaz tereti Glavaša je Gordana Magdić Getoš. Ona je u policiji bila zadržana više od 50 sati. Po zakonu se može zadržati najviše 24 sata, a nakon toga mora biti privedena istražnome sucu, a istražni sudac pod osobitim uvjetima može dopustiti da bude zadržana još 24 sata. Gordana Getoš Magdić nije bila privedena istražnome sucu, nego je policija na temelju neistinitoga podatka da je ona pritvorena 19. listopada u 1.30 sati tražila produljenje za još 24 sata što je sudac protuzakonito odobrio. I ona je držana ne 48, nego 52 sata, a iskaz koji se upotrebljava kao njezin iskaz pred policijom dala je između 49. i 52. sata u policiji. Prema zapisniku o tom uzimanju iskaza on počinje u 18.25 sati 20. listopada, a završava u 0.15 sati 21. listopada. I u 1.30 biva privedena sucu. A Faber prije toga podnosi kaznenu prijavu u kojoj se Vladimir Faber poziva na iskaz Gordane Getoš Magdić priložen pod brojem 3, da bi na kraju kaznene prijave napisao da dokaz pod brojem 3 još nije priložen i da će biti priložen sutradan u 1.30 sati jer je davanje iskaza u tijeku. Čista krivotvorina! Faber je, dakle, već znao što će biti u iskazu. Iskaz sadrži 7.5 stranica teksta, pa zašto je uzimanje tog iskaza trajalo od 17.25 sati jednog dana, do drugog dana u 0.15 sati, dakle šest sati i 40 minuta. U normalnim uvjetima, to zahtjeva vrijeme od jednog, najviše dva sata. Izdavanje toga iskaza počinje nakon što su joj doveli maloljetnu kćer i ucijenili ju. Zbog toga smo pokrenuli kazneni postupak koji su na nezakonit način pribavili taj iskaz i nezakonito držali gospođu u policiji. Sud još nije ocjenjivao naš zahtjev.

Kaznenu prijavu sam podnio protiv načelnika Fabera, ali i protiv odvjetnika Arambašića jer je nagovorio svoju branjenicu da tereti Branimira Glavaša obećavajući joj da će ona biti dva- tri dana u pritvoru. Toga je odvjetnika izabrao Gordanin otac. Kad je vidio o čemu se radi, otkazao je Arambašiću, ali je šteta već bila napravljena. Drugoga iskaza protiv Glavaša ni u ovomu slučaju nema, a svi ostali iskazi su protivni onomu što tvrdi optužba. Glavaš se tereti da je osnovao samostalnu uskočku satniju i da je njome zapovijedao, koristio ju za uhićenja i likvidaciju osoba koje su likvidirane. A u spisu postoji autentična zapovijed zapovjednika operativne zone Karla Gorinšeka kojom on osniva postrojbu, on imenuje ivicu Krnjaka njezinim zapovjednikom te satnije. Postoji Gorinšekov iskaz u kojemu kaže da je on, a ne Glavaš, zapovijedao i da je Krnjak njemu bio odgovoran. Sve to sudu nije bilo dovoljno pa je ipak podigao optužnicu protiv Glavaša. Bio sam jako naivan kad sam mislio da je uspostavom samostalne države Hrvatske prestalo vrijeme mogućih političkih procesa. Očito sam se prevario. Ovo je jedna noćna mora, strašno! Sustav je toliko izgubio kompas da se pokazuje gorim od diktature proletarijata. Bio sam dugo odvjetnik u onomu sustavu ljudima koji su postali smetnja tom sustavu. Njima se namještao gospodarski kriminal koji nije uopće počinjen, ali nikomu nije namještan ratni zločin, izdaja i slično. Ovo je, pak, strašno da se nekomu namješta ratni zločin, a da je najzaslužniji za postojanje ove države. Pritom uopće ne pretjerujem jer da je pala obrana Osijeka, pala bi kao kuća od karata i obrana Vinkovaca i Županje, a JNA bi bila u Zagrebu.

 

Željko Olujić, branitelj generala Mirka Norca:

Politika izravno i neizravno pritišće sud

Od samoga osnutka Međunarodnoga suda u Haagu tvrdim da je to političko sudište. Svi su tvrdili da ne govorim istinu, ali, evo, danas i ljevica i desnica to priznaju, a i sam Sud, napokon, priznaje da je osnovan s političkim ciljem. Prema tome, danas se bez problema svi slažu da je Haaški sud politički sud. Hrvatska je potpisala i donijela Ustavni zakon o suradnji s Haaškim sudom, preuredila svoje zakonodavstvo prema njemu pa danas imamo situaciju da bi se u Hrvatskoj, primjerice, trebalo suditi za izdajstvo ili dezerterstvo, za što nitko nije procesuiran, ali, s druge strane, u tamnicama Haaga i u hrvatskim zatvorima imamo osuđene ili optužene, primjerice, Darija Kordića, Antu Gotovinu, Norca, Oreškovića, optužen je Branimir Glavaš i drugi E, sada, što se događa. Neki dan gospodin Kvakan, zamjenik glavnoga državnoga odvjetnika, ne samo fotografiranjem nego i svojim poštenjem pokušava se približiti Carli Del Ponte te na upit voditelja jedne televizijske emisije o zaštiti protuhrvatskih svjedoka, on sav sretan izjavljuje da su zaštićeni u drugoj državi i da će im Hrvatska zajamčiti zaštitu. Pri tome, gospodinu Kvakanu zaštita istine uopće ne predstavlja glavno pitanje. A o komu se radi? Radi se o osobama koje su prije 13 ili 14 godina napustile Hrvatsku, obrađene su od strane srbijanskih i bosansko-srpskih tajnih službi. Među njima je i Savo Štrbac koji je predložen za svjedoka u predmetu protiv Ademija i Norca. I on će, dakle, svjedočiti protiv hrvatskih generala, premda on nastupa s identitetom i nije zaštićen. Bitno je naglasiti da su svi ti ljudi dobili jasne instrukcije što i kako treba lagati. To tvrdim s punom odgovornošću jer sam kao branitelj te ljude upoznao u dosadašnjim kaznenim postupcima. Međutim, svim tim svjedocima pružena je, da tako kažem, psihologijska obrada i instruktaža, kako moraju lagati protiv Hrvata. I sad, ako se zamjenik glavnoga državnoga odvjetnika, gospodin Kvakan, brine da neki svjedok te protuhrvatske optužbe bude izložen pritisku Hrvata, on bi se barem po službenoj dužnosti morao zapitati nisu li ti svjedoci u isto vrijeme i protuhrvatski pripremljeni svjedoci. Naravno, ako ga zanima istina. Takvi svjedoci ovisni su o srbijanskim i bosansko-srpskim službama, oni kruh i rakiju dobivaju iz Beograda, a sada bi se njih više od 30 trebali pojaviti kao zaštićeni svjedoci.

 

Prije 26 godina branio sam Andriju Artukovića, nekadašnjega ministra NDH, koji je osuđen na smrtnu kaznu. Politika je u tom slučaju bila prisutna 99 posto. Po političkom diktatu je taj proces vođen, a tako je i dovršen. Mi smo dokazali da je on osuđen na temelju montiranoga i lažnoga iskaza jednoga svjedoka Bajre Avdića. I sama presuda bila je sto posto politička, a ne pravna, što je sramota za tadašnje pravosuđe koje se i u tom slučaju pokazalo u svoj svojoj bijedi pod diktatom tadašnje Komunističke partije. I njima se taj politički proces kao bumerang obio o glavu. Njega je osudio sudac Milko Gajski koji je nakon toga postao sudac Vrhovnoga suda. Dolaskom demokracije u Hrvatsku, otišao je u mirovinu i više nije u sudstvu. Još i danas je u mirovini. Postojala je jedna inicijativa Artukovićeva sina koji živi u Kaliforniji za pokretanjem postupka ponavljanja, ali u doba rata, njegov sin, kao razuman čovjek, jer se Hrvatska borila s agresijom, odustao je od toga. Smrtna kazna nije izvršena, čovjek je umro prirodnom smrću jer sam ja ulagao izvanredne pravne lijekove pa je odgađana egzekucija te je umro prirodnom smrću u zatvorskoj bolnici. Nakon smrti odigrali su svoju igru, plašeći se da će njegov grob biti mjesto hodočašća, pa su u strogoj tajnosti, prema nekim mojim spoznajama, tijelo Andrije Artukovića spalili i razasuli, tako da nema konkretnoga mjesta gdje je pokopan. Ne zna se. Nitko od obitelji nije bio iako je postojao zakon da se to mora omogućiti ako žele odvjetnik i članovi osuđenikove obitelji. Međutim, komunisti su donijeli poseban zakon kojim su ukinuli tu odredbu. Nema zapisnika o egzekuciji. Politika se surovo obračunavala u to vrijeme, a ima sve više, na žalost, znakova da se politika i danas obračunava, doduše ne možda na tako brutalan način kao u slučaju Artukovića, ali se obračunava.

Kad počne postupak, tražit ćemo da se skine zaštita s njihovih imena kako bismo se mogli pripremiti za njihovo protuispitivanje. Da bih ja kvalitetno pripremio top protuispitivanje, moram znati sve o tim svjedocima. Nije dovoljno da mi se kaže da je on bio na određenom mjestu i da ima određene spoznaje. Već to je detalj koji upućuje na nešto što nije dobro.

Državno odvjetništvo će zacijelo predložiti zaštitu, možda lika, glasa... što je zasnovano na propisima. Nije sporno. Međutim, ako obrana ukaže da se tu radi o manipulaciji, odnosno o ljudima koji su instruirani u stranoj državi, a to je nesporno, onda nema razloga da Sud ne prihvati naš prijedlog o skidanju zaštite. Ali, ima tu još jedna stvar. Državno odvjetništvo u ovoj vrlo traljavoj i šlampavo nagomilanoj optužnici predložilo je niz dokaza koji su podobni s aspekta haaškoga sudovanja, ali su protivni načelima hrvatskoga zakona o kaznenome postupku.

Drugim riječima, mnogi od tih dokaza protivnici su zakonu. Smatram da bi sam predsjednik Vijeća sudaca po službenoj dužnosti morao izdvojiti takve iskaze, ali ako on to ne učini, predložit će obrana. Primjera radi, niz ljudi koji se predlažu kao svjedoci, od strane haaških istražitelja bili su ispitivani kao osumnjičene osobe. Nisu, naposljetku, bili optuženi, nego su predloženi kao svjedoci. Vrijednost njihovih iskaza ne samo što je minimalna, nego je u potpunosti ništavna jer po hrvatskom zakonu netko tko je osumnjičen može se braniti kako hoće, može šutjeti, ne govoriti istinu, i ništa mu se za to ne može dogoditi. Dakle, ako je Stipetić ispitan kao osumnjičenik, njegov iskaz se ne može koristiti u ovom postupku kao dokaz. Može biti pozvan kao svjedok, ali po zakonu o kaznenome postupku, mora biti izdvojen njegov iskaz. Tužiteljstvo je strana u postupku, Sud donosi odluku. Valja se pripremiti i u skladu sa zakonom napasti argumentaciju tužitelja. Sva pitanja ćemo pokrenuti na glavnoj raspravi. Ono što generalno mogu reći, politika posredno ili neposredno stavlja svoje prste u ovakve procese. Suci su konkretni ljudi, žive i rade u svojim sredinama, nisu pali s Marsa, prema tome ti pritisci se itekako reflektiraju na njih. Sve ono što politika i mediji sa svojim užasnim pritiscima čine, dovodi do toga da i suci ponekad pokleknu. Natruhe političkoga sudovanja su apsolutno prisutne u hrvatskome pravosuđu. Tužiteljstvo kao državni organ gonjenja, premda načelno ravnopravno s obranom, uvijek je u prednosti pred nama. Jedino što uspijevamo sa svojim vlastitim radom jest da poljuljamo tu neravnopravnost.

 

Krešimir Krsnik, odvjetnik generala Zagorca:

Pravosuđe na najnižim granama u zadnjih 17 godina

Prvo bih objasnio mehanizam miješanja politike u pravosuđe i kako se može prepoznati kad je neki slučaj politički motiviran. Pravosuđe tom predmetu u pravilu posvećuje posebnu pozornost u smislu da to uvijek rade posebni suci. Kad se nekoga ide politički goniti, uvijek surađuju policija i mediji. Policija, prvo, daje priopćenje novinarima koji onda svi zajedno, i to se uvijek prepoznaje, kreću u sinkronizirani napad. Osumnjičenika se dovede sucu za kojega je sigurno da će ga zatvoriti bez obzira postoji li za to kazneno djelo osnovana sumnja ili ne. To uopće nije bitno. Bitno je da se čovjek zatvori i da se u medijima prikaže s lisicama i kao okrivljenik.

Što će biti kasnije, uopće nije bitno. Najbolji primjer za to je slučaj privođenja Nina Pavića prije šest ili sedam godina. U tom slučaju doista nije bilo nikakve osnovane sumnje za kazneno djelo niti je postojao bilo kakav dokaz. Ljudi koji prijavljuju, a tada se u toj ulozi pojavio Ivo Pukanić, kao što se isti čovjek pojavljuje i danas u nekim slučajevima, nikada ne bivaju podvrgnuti istrazi zbog lažnog prijavljivanja. Nino Pavić je imao sreću što je sam istražni sudac odmah išao u neslaganje s državnim odvjetnikom, a to je potvrdilo i sudsko Vijeće.

Imamo i slučaj Šporer koji je klasični politički slučaj u kojemu se terete general Zagorec i još petorica. Ni kad se otvarala istraga nije postojao, ni danas ne postoji niti jedan jedini dokaz, štoviše sve za što se optužuje rađeno je strogo po zakonu, ali to nije bitno. Slučaj traje sedam godina i bitno je da ga se uvijek može držati u šaci. U komunizmu se znalo. Doveli bi osumnjičenika određenom istražnom sucu koji bi odradio partijsku zadaću. U samostalnoj Hrvatskoj imamo sličnu situaciju. Jednom je bivši ministar unutarnjih poslova Šime Lučin rekao: «Mi smo čekali da taj i taj istražni sudac bude dežuran...» To je nevjerojatno. Taj sudac je, po mom mišljenju, odmah trebao biti suspendiran jer sudac jedino što ima i što zna je - što smije i što može. Jedina mu je sveta knjiga - zakon! Ne znam čega se P.O Nisam zaboravio slučaj novinara Jovića. Spremam kaznenu prijavu protiv Republike Hrvatske. On je stavljen u zatvor po jednoj izmišljenoj točki, čak su izmislili točku za određivanje pritvora što je sramotno. On je novčano kažnjen u Haagu, ali je u Hrvatskoj bio u pritvoru. To je katastrofa. K.O. suci danas plaše jer su izabrani doživotno. Na slučaju 'selotejp' istraga protiv Glavaša odrađuje se na način koji je nevjerojatan, koji nema nikakve veze sa zakonitošću. Samo se prepisuje kaznena prijava, potpiše se zahtjev za istragu, a zahtjev za istragu se pretoči kasnije u optužnicu. I koliko to traje, uopće nije bitno, kao što nije bitno kakav će na kraju rezultat biti, hoće li netko biti osuđen ili oslobođen.

U konačnici, više nije bitno, nakon godinu ili dvije, ili u spomenutom slučaju, sedam, javnost je već toliko uvjerena u krivnju toga čovjeka daje on diskreditiran za cijeli život i više se nikada ne može oprati. A treba znati da i Europska konvencija za ljudska prava, a ona je pretočena u sve naše zakone i Ustav, izričito zabranjuje takvo postupanje. Ono što nas odvjetnike, koji imamo iskustva zabrinjava, jest činjenica da više ne znamo kako braniti klijente. Ne možemo jamčiti klijentima zakonito postupanje. Nama preostaju očajnički pokušaji traženjem izuzeća, obavještavanjem javnosti, dakle očajnički pokušaji da klijenta koliko toliko pokušamo obraniti. U slučaju Zagorec ja sam, kada je policija lagala da je u bijegu, zaprijetio izlistom telefonskih brojeva iz kojega se vidi da smo bili u kontaktu s policijom i da je ona znala gdje je. Uputio sam pismo svim dužnosnicima, na razne adrese, pa i Europskom parlamentu. Iskreno, zabrinut sam smjerom u kojemu ide naše pravosuđe. Pogledajte koji su suci izabrani u Vrhovni sud pa onda i presude koje su donijeli. Zaključak se sam po sebi nameće. Bojim se, a mogu se pozvati i na niz kolega, da je jedan dio pravosuđa pao na najniže grane u zadnjih 17 godina.

Već sam dugom ljut na Hrvatsku odvjetničku komoru. Mislim da bi ona trebala biti snažniji čimbenik u zaštiti zakonitosti. Na žalost, ona se na sceni ponaša elitistički. Ona treba štititi interese zakona, a kad mi dokazujemo kako se krši zakon, Hrvatska odvjetnička komora bi trebala biti uz nas, uporabiti sve mehanizme za zaštitu zakona.

Mogu reći da se u komunizmu zakonitost, u političkim slučajevima, poštivala bolje nego danas.

Mediji te danas osude i više nemaš nikakve šanse. Mediji i novinari danas su jedini izvan i iznad zaklona i to strašno zabrinjava. Novinari koji nisu stručnjaci zastupaju interese određenoga lobija ili krupnog kapitala, a optuženi čovjek nema mehanizam svoje zaštite. Svi krše načelo koje je Ustavom i Europskom konvencijom potvrđeno, a to je da je svatko nevin dok mu se pravomoćno ne dokaže suprotno.

Hrvatski list

{mxc}

Čet, 13-08-2020, 17:17:16

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2020 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.