Napokon nešto korisno i od HHO-a

 

VukovarZa one koje je zatekao i zbunio gornji naslov odmah jedno pojašnjenje. Ne radi se o hrvatskom, nego o srpskom HHO-u. Teško je, naime, reći da su u hrvatskom HHO-u još uvijek shvatili da su tisuće civila stradale samo u Vukovaru i Osijeku a da za to praktički nitko nije odgovarao. S druge strane, Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji izdao je još 2007. godine knjigu „Vukovarska tragedija 1991. - U mreži propagandnih laži i oružane moći JNA". Knjiga se u međuvremenu u formi PDF dokumenta proširila Internetom i došla do nas.

U knjizi se na prvih sedamdesetak stranica iznosi kronologija događanja od 1987. do 1992. godine, dok je ostalih 700 stranica posvećeno citiranju srbijanskog tiska i ostalih izvora. Ovdje donosimo u našem prijevodu neke dijelove iz uvoda, a cijela knjiga na sprskom može se naći ovdje: Vukovarska tragedija 1991. - U mreži propagandnih laži i oružane moći JNA.(mm)

 

Hrvatska – prva žrtva srpskog osvajačkog pohoda

Knjiga „Medijska priprema rata u Hrvatskoj" predstavlja dio stalnog napora Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji u dokumentiranju stvarnih uzroka raspada Jugoslavije. Materijali i dokumenti skupljeni u ovoj knjizi doprinose razumijevanju političkog i društvenog konteksta koji je prethodio ratu. Zbog toga ovo izdanje Helsinškog odbora spada u korpus nezaobilaznih izvora za istraživače koji se bave nedavno poviješću „balkanskog regiona" (op. prev., navodnike smo dodali u prijevodu).

Presudom "Vukovarskoj trojki", a prije toga presudom za Dubrovnik, te onoj Milanu Martiću, rat u Hrvatskoj je dobio i svoj sudski epilog. Posebna optužnica protiv Slobodana Miloševića podignuta je 17. rujna 2002. godine i to za sudjelovanje u udruženom zločinačkom poduhvatu, koji je „nastao prije 1. kolovoza 1991., a trajao je najmanje do lipnja 1992. godine", nažalost, nije dobila svoj sudski epilog. Među pojedincima koji su sudjelovali u udruženom zločinačkom poduhvatu bili su Slobodan Milošević, Borisav Jović, Branko Kostić, Veljko Kadijević, Blagoje Adžić, Milan Babić, Milan Martić, Goran Hadžić, Jovica Stanišić, Franko Simatović zvani ʺFrenkiʺ, Tomislav Simović, Vojislav Šešelj, Momir Bulatović, Aleksandar Vasiljević, Radovan Stojičić, zvani ʺBadžaʺ, Željko Ražnatović zvani ʺArkanʺ, i drugi znani i neznani sudionici. Optužnica navodi da je radi uspješne izvedbe ciljeva udruženog zločinačkog poduhvata, Slobodan Milošević „radio u dogovoru sa ili uz pomoć pojedinaca, sudionika ovog udruženog zločinačkog poduhvata. Svaki sudionik ili suizvršitelj udruženog zločinačkog poduhvata odigrao je svoju ulogu ili više uloga koje su značajno doprinosile ukupnom cilju poduhvata". Svrha udruženog zločinačkog poduhvata, kako piše u optužnici, bila je prisilno protjerivanje većine hrvatskog i drugog nesrpskog stanovništva približno s jedne trećine područja Republike Hrvatske, područja za koju je on planirao da postane dio nove države pod srpskom dominacijom, činjenjem zločina. Ova područja obuhvaćala su dijelove koje su srpske vlasti spominjale pod nazivom „Srpska autonomna oblast Krajina", „SAO Zapadna Slavonija" i „SAO Slavonija, Baranja i zapadni Srijem" (za koje su srpske vlasti od 19. decembra 1991. rabile zajednički naziv „Republika Srpska Krajina" i „Dubrovačku republiku").

Nijedan predstavnik vrha JNA nije optužen za zločine u Hrvatskoj, kao ni jedan član krnjeg Predsjedništva SFRJ. Goran Hadžić još je uvijek na slobodi, a očekuje se suđenje Franku Simatoviću i Jovici Stanišiću.

Dosadašnje presude Haškog tribunala samo su djelomično sankcionirale prirodu počinjenih zločina. Istinski sud o ratu u Hrvatskoj, kao i o Bosni, mogu dati tek nova istraživanja koja će se, između ostaloga, oslanjati i na ogromnu dokumentaciju prikupljenu u Hagu.

Trajne aspiracije

Josip Broz TitoSrpske političke aspiracije prema Hrvatskoj nisu nestale ni nakon suđenja na Haaškom sudu. One datiraju još od stvaranja prve Jugoslavije i nisu nikada prestajale. Prilagođavale su se prilikama, a u svim kriznim situacijama Jugoslavije izbijala je velikosrpska težnja prema gotovo cijelom hrvatskom prostoru. Sada se pretenzije prema Hrvatskoj zrcale, prije svega, stalnim održavanjem tenzije u svezi sa srpskim pitanjem u Hrvatskoj. Egzodus Srba iz Hrvatske 1995, organiziran je iz Beograda u cilju jačanja srpskih etničkih područja u Republici Srpskoj i Vojvodini. Sada se, međutim, stavlja u funkciju usporavanja ulaska Hrvatske u EU, zbog njenih neispunjenih obaveza prema srpskim izbjeglicama. Presuda Međunarodnog suda pravde (24. veljače 2007.) ostala je nedorečena u dijelu koji se tiče odgovornosti Srbije za genocid u Bosni i Hercegovini i čini se kao da je dala podstrek Beogradu u nastavljanju sa svojom osnovnom tezom da je Hrvatska odgovorna za raspad Jugoslavije. U tu svrhu sada se ponovo rabe zločin NDH nad Srbima u Jasenovcu tijekom Drugoga svjetskog rata. Usprkos činjenici da su brojke nastradalih u Jasenovcu znanstveno utvrđene, Beograd i dalje insistira na broju od 700.000 ubijenih Srba, Židova i Roma i traži podizanje tužbe protiv Hrvatske za taj zločin. Konferencija u Banjaluci (svibanj 2007.) pokazala je kako Beograd preko takvih skupova želi Hrvatsku držati taocem zločina u Jasenovcu, iz čega proizlazi da je svaka nezavisna država Hrvatska zločinačka.

(...)

Memorandum SANU

(...)

Tek nakon Titove smrti 1980. godine, srpske težnje za dominacijom u Jugoslaviji dobivaju i svoj programski oblik kroz Memorandum SANU, objelodanjen 1986. godine. Prvi dio Memoranduma je kritički osvrt na situaciju u zemlji, posebice na proces decentralizacije. Kaže se da su „..ukidanjem planiranja ugušene koordinirajuće funkcije federacije", te da je „..decentralizacija izrodila decentralizaciju". Drugi dio, međutim, definira poseban odnos prema Hrvatskoj, odnosno prema Srbima u Hrvatskoj. Ističe se da je „srpski narod u Hrvatskoj izložen rafiniranoj i djelotvornoj asimilacijskoj politici", te da to prati „politika zabrana svih srpskih udruženja i kulturnih ustanova u Hrvatskoj", zatim „nametanje službenog jezika koji nosi ime drugog naroda (hrvatski) iskazujući time nacionalnu neravnopravnost".

Krenuvši od toga da je „Ustavom iz 1974. Jugoslavija postala veoma labava državna zajednica u kojoj se razmišlja i o drugim alternativama, a ne samo jugoslavenskoj", srpski nacionalisti su u Memorandumu zaključili kako „srpski narod ne može mirno očekivati budućnost u takvoj neizvjesnosti". Zbog toga su najavili da bi se „Srbija u tom slučaju mogla i sama odlučiti i definirati svoj nacionalni interes". Memorandum je bio najava promjene odnosa Srbije prema dotadašnjoj Jugoslaviji, te težnjama „jugoslavenskih naroda" (op. prev., naši navodnici) da Jugoslaviju u okolnostima nove međunarodne situacije, kao i one unutar zemlje, transformira u demokratsku zajednicu koja bi republike tretirala kao savez država. Da bi zaustavila takav trend Srbija se još osamdesetih našla na istim pozicijama s JNA u težnji promjene Ustava iz 1974., i Jugoslavija ponovo centralizira. Međutim, za to Srbija nije dobila suglasnost drugih republika, osim za promjenu ustava Srbije, što je bio uvod u raspad Jugoslavije.

Pohod na Jugoslaviju

(...)

Veljko KadijevićGrupa povjesničara i pravnika, među kojima su se najviše isticali Vasilije Krestić, Milorad Ekmečić, Smilja Avramov, Budimir Košutić, ali i sam Dobrica Ćosić, se isključivo bavila Hrvatima i Hrvatskom. Razočarani Jugoslaven i komunista, Ćosić je o Hrvatima isključivo govorio kao o šovinistima, koji nikada nisu osjećali Jugoslaviju kao svoju, već kao tuđu, tj. srpsku državu. Isticao je da hrvatski separatizam potiče još od ujedinjenja (1918.) i da su se Hrvati stalno u miru trudili otkinuti što više teritorija za svoju „banovinu". Jovan Rašković, psihijatar iz Šibenika, najodgovorniji za pobunu Srba u Hrvatskoj, je tada dao svoje „stručno" objašnjenje hrvatskog nacionalnog bića ističući kako su „Hrvati feminizirani katoličanstvom, te da zato pate od kompleksa kastracije, čije je porijeklo vezano za primarnu hordu u kojoj sva zadovoljstva i svu vlast ima otac. Sinovi su podčinjeni do trenutka dok ne riješe smaknuti oca – kako bi se oslobodili straha koji proizlazi iz kastracije i za sebe prigrabili vlast i zadovoljstva".

(...)

Mobiliziranje Srba izvan Srbije

(...)

Srpska pravoslavna crkva nikada nije priznala granice Srbije u okviru Jugoslavije poslije Drugoga svjetskog rata. Početkom 1992. godine, na Saboru SPC je usvojena Deklaracija koja negira avnojevske granice, dok episkop Atanasije Jevtić ističe da je revizija granica vitalno pitanje za srpski narod. Nekoliko godina kasnije Sabor upućuje apel svim odgovornima da ne priznaju Republiku Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, jer bi time „službeno bio priznat podređeni status srpskog naroda u odnosu na ostale "južnoslavenske narode" (op. prev., navodnike smo dodali u prijevodu), uključujući i one novonastale na ideološkoj osnovi, a srpski narod i njegove države – prije svega Srbija i Crna Gora – morale bi preuzeti svu odgovornost za izbijanje rata i za sve njegove strašne posljedice. Pravedni i obrambeni rat srpskog naroda automatski bi bio tretiran kao agresija".

Kada je postalo jasno da je opstanak Jugoslavije neizvediv, ili kako kaže Milorad Ekmečić, kada je "građanski rat srušio jugoslavensku ideju za koju su se Srbi najupornije i najduže borili", srpski intelektualci lansiraju drugi cilj – jedinstvo srpskog naroda. I predstavnici SPC podupiru takve ciljeve, a mitropolit Amfilohije Radović izjavljuje da bi "leđna moždina tih ujedinjenih zemalja bila, već se i ona - pored svih poteškoća - ponovo oblikuje, a to su Srbija, Crna Gora. Zatim, tu spada istočna Hercegovina, jedan dobar dio Bosne i Bosanske krajine, Srpska krajina."

(...)

Sonja Biserko

Sri, 18-09-2019, 12:15:12

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.