Donosimo prijevod izlaganja mađarskoga premijera Viktora Orbána na 33. Ljetnom sveučilištu i studentskom kampu Bálványos (Băile Tușnad, Rumunjska, 27. srpnja 2024.). Za razliku od velike većine današnjih političara, mađarski je premijer ponudio govor u kojem ima itekako mnogo pravoga sadržaja, a ne samo politički korektnih fraza. Možemo se, a i ne moramo složiti sa svime što je u govoru izrečeno, ali je u svakom slučaju poticajan za buduće rasprave i promišljanja. (hkv)

Izlaganje premijera Viktora Orbána na 33. Ljetnom sveučilištu i studentskom kampu Bálványos

Băile Tușnad, Rumunjska, 27. srpnja 2024., Izvor: Kabinet Premijera

Dobro jutro, ljetni kampe i ostali gosti!

Prva dobra vijest jest da moj ovogodišnji posjet nije bio popraćen istom vrstom buke kao prošlogodišnji: ove godine nismo primili – nisam primio – diplomatsku notu iz Bukurešta; ono što sam primio jest poziv na sastanak s premijerom, koji se održao jučer. Prošle godine, kada sam imao priliku susresti se s premijerom Rumunjske, nakon sastanka sam rekao da je to „početak jednoga divnoga prijateljstva“; na kraju ovogodišnjega sastanka mogao sam reći „Napredujemo“. Ako pogledamo brojčane podatke, postavljamo nove rekorde u gospodarskim i trgovinskim odnosima između naših dviju zemalja. Rumunjska je sada treći najvažniji gospodarski partner Mađarske. S premijerom smo razgovarali i o brzoj željeznici – „TGV“ – koja povezuje Budimpeštu i Bukurešt, kao i o članstvu Rumunjske u Schengenu. Obvezao sam se staviti to pitanje na dnevni red sastanka Vijeća za pravosuđe i unutarnje poslove u listopadu – i, ako bude potrebno, na sastanak Vijeća u prosincu – i potaknuti njegovo rješavanje ako je moguće.

Dame i gospodo,

nismo dobili diplomatsku notu iz Bukurešta, ali – kako nam ne bi bilo dosadno – dobili smo jednu iz Bruxellesa: osudili su napore mađarske mirovne misije. Pokušao sam – bez uspjeha – objasniti da postoji nešto što se zove kršćanska dužnost. To znači da ako vidite nešto loše u svijetu – posebno nešto jako loše – i dobijete neki instrument za ispravljanje, onda je kršćanska dužnost djelovati, bez pretjeranoga razmišljanja ili promišljanja. Mađarska mirovna misija ima takvu dužnost. Htio bih sve nas podsjetiti da EU ima temeljni ugovor koji sadrži upravo ove riječi: „Cilj Unije jest mir“. Bruxelles je također uvrijeđen što ono što rade opisujemo kao pro-ratnu politiku. Kažu da podržavaju rat u interesu mira. Srednjoeuropljani poput nas odmah se prisjete Vladimira Iljiča Lenjina, koji je učio da će s dolaskom komunizma država umrijeti, ali da će država umrijeti tek kad dovoljno ojača. Bruxelles također stvara mir stalnim podržavanjem rata. Baš kao što nismo razumjeli Lenjinovu tezu na našim sveučilišnim predavanjima o povijesti radničkoga pokreta, ne razumijem bruxelleske na sastancima Europskoga vijeća. Možda je Orwell ipak bio u pravu kada je napisao da je u „novogovoru“ mir rat, a rat mir. Unatoč svim kritikama, podsjetimo se da su od početka naše mirovne misije američki i ruski ministri obrane međusobno razgovarali, razgovarali su švicarski i ruski ministri vanjskih poslova, predsjednik Zelenski je na kraju nazvao predsjednika Trumpa, a ukrajinski ministar vanjskih poslova bio je u Pekingu. Dakle, fermentacija je počela i polako ali sigurno prelazimo s proratne europske politike na promirovnu politiku. To je neizbježno, jer vrijeme je na strani mirovne politike. Ukrajinci su se osvijestili, a sada je na Europljanima da se urazume, prije nego što bude prekasno: „Trump ante portas“. Ako do tada Europa ne prijeđe na politiku mira, onda će nakon Trumpove pobjede to morati učiniti priznajući poraz, prekrivena sramom, i priznajući isključivu odgovornost za svoju politiku.

Ali, dame i gospodo, tema današnje prezentacije nije mir. Molim vas da ono što sam do sada rekao smatrate digresijom. Zapravo, za one koji razmišljaju o budućnosti svijeta, pa i Mađara u njemu, danas su na stolu tri velika pitanja. Prvi je rat – točnije, neočekivana nuspojava rata. To je činjenica da rat otkriva stvarnost u kojoj živimo. Ta stvarnost nije bila vidljiva i nije se mogla opisati prije, ali je obasjana jakom svjetlošću projektila ispaljenih u ratu. Drugo veliko pitanje na stolu jest što će se dogoditi nakon rata. Hoće li nastati novi svijet ili će stari nastaviti postojati? A ako dolazi novi svijet – a to je naše treće veliko pitanje – kako bi se Mađarska trebala pripremiti za taj novi svijet? Činjenica je da moram govoriti o svim trima pitanjima, i moram govoriti o njima ovdje – prije svega zato što su to velika pitanja o kojima je najbolje raspravljati u ovom formatu „otvorenoga sveučilišta“. S druge točke gledišta, potreban nam je panmađarski pristup, budući da bi promatranje ovih pitanja samo sa stajališta „Male Mađarske“ bilo previše ograničeno; stoga je opravdano govoriti o tim pitanjima pred Mađarima izvan naših granica.

Dragi ljetni kampe,

to su veliki problemi s višestrukim međuodnosima, a očito se ni od cijenjene publike ne može očekivati ​​da zna sve važne osnovne informacije, pa ću s vremena na vrijeme morati napraviti digresiju. Ovo je težak zadatak: imamo tri teme, jedno jutro i neumoljiva moderatora. Izabrao sam sljedeći pristup: opširno govoriti o stvarnoj situaciji moći u Europi koju je otkrio rat; zatim dati neke poglede na novi svijet koji je u nastajanju; i na kraju osvrnuti se – zapravo kao popis, bez objašnjenja i argumentacije – na mađarske planove vezane uz to. Ta metoda ima prednost u postavljanju teme za prezentaciju sljedeće godine.

Pothvat je ambiciozan, pa čak i hrabar: moramo se zapitati možemo li ga uopće poduzeti i nije li možda izvan naših mogućnosti. Mislim da je to realan pothvat, jer su u proteklih godinu-dvije ili tri godine objavljene neke vrhunske studije i knjige u Mađarskoj i inozemstvu, a prevoditelji su ih učinili dostupnima i mađarskoj javnosti. S druge strane, uza svu dužnu skromnost, moramo podsjetiti da smo najdugovječnija vlada u Europi. Ja sam europski čelnik s najduljim stažem – a moram potiho istaknuti da sam i čelnik koji je najdulje proveo u oporbi. Dakle, vidio sam sve o čemu ću sada govoriti. Govorim o nečemu što sam proživio i živim. Drugo je pitanje jesam li razumio; to je nešto što ćemo doznati na kraju ove prezentacije.

Dakle, o stvarnosti koju je razotkrio rat. Dragi prijatelji, rat je naša crvena pilula. Sjetite se filmova „Matrix“. Junak je suočen s izborom. Ima dvije tablete na izbor: ako proguta plavu tabletu, može ostati u svijetu površinskih pojava; ako proguta crvenu tabletu, može pogledati i sići u stvarnost. Rat je naša crvena pilula: to je ono što smo dobili, to je ono što moramo progutati. A sada, naoružani novim iskustvima, moramo razgovarati o stvarnosti. Klišej je da je rat nastavak politike drugim sredstvima. Bitno je dodati da je rat nastavak politike iz druge perspektive. Tako nas rat, u svojoj nemilosrdnosti, vodi na novu poziciju s koje možemo vidjeti stvari, na visoku točku gledišta. I odatle nam daje potpuno drukčiju – dosad nepoznatu – perspektivu. Nalazimo se u novom okružju i u novom, prorijeđenom polju sila. U toj čistoj stvarnosti ideologije gube svoju snagu; statistička lukavstva gube snagu; medijske distorzije i taktičko prikrivanje političara gube na snazi. Više nema nikakve važnosti za raširene zablude – pa čak ni za teorije zavjere. Ono što ostaje jest surova, brutalna stvarnost. Šteta što naš prijatelj Gyula Tellér više nije s nama (bivši Orbánov savjetnik, preminuo 2023., nap. prev.), jer sada bismo od njega mogli čuti neke iznenađujuće stvari. Međutim, budući da on više nije s nama, morat ćete se zadovoljiti sa mnom. No mislim da šokova ne će nedostajati. Radi jasnoće, navest ću sve što smo vidjeli otkako smo progutali crvenu pilulu: od izbijanja rata u veljači 2022.

Prvo, rat je donio brutalne gubitke – koji se broje u stotinama tisuća – koje su pretrpjele obje strane. Nedavno sam sam se susreo s njima i sa sigurnošću mogu reći da se ne žele pomiriti. Zašto je to tako? Postoje dva razloga. Prvi je da svaki od njih misli da može pobijediti i želi se boriti do pobjede. Drugi je da su i jedni i drugi potaknuti vlastitom stvarnom ili percipiranom istinom. Ukrajinci misle da je riječ o ruskoj invaziji, kršenju međunarodnoga prava i teritorijalnoga suvereniteta, i oni zapravo vode samoobrambeni rat za svoju neovisnost. Rusi misle da je došlo do ozbiljnoga vojnoga razvoja NATO-a u Ukrajini, da je Ukrajini obećano članstvo u NATO-u, a ne žele vidjeti NATO-ove trupe ili NATO-ovo oružje na rusko-ukrajinskoj granici. Pa kažu da Rusija ima pravo na samoobranu i da je zapravo ovaj rat izazvan. Dakle, svatko ima neku vrstu istine, percipirane ili stvarne, i ne će odustati od rata. Ovo je put koji vodi izravno u eskalaciju; ako ovisi o ovim dvjema stranama, ne će biti mira. Mir se može unijeti samo izvana.

Drugo: prošlih smo se godina naviknuli da Sjedinjene Države svojim glavnim izazivačem ili protivnikom proglašavaju Kinu; ali sada vidimo kako vode posrednički rat protiv Rusije. A Kinu stalno optužuju da prikriveno podržava Rusiju. Ako je to slučaj, onda moramo odgovoriti na pitanje kakva smisla ima strpati dvije tako velike zemlje zajedno u neprijateljski tabor. Na ovo pitanje tek treba odgovoriti na bilo koji suvisli način.

Treće: snaga Ukrajine, njezina otpornost, premašila je sva očekivanja. Uostalom, od 1991. zemlju je napustilo jedanaest milijuna ljudi, njome vladaju oligarsi, korupcija je velika, a država je zapravo prestala funkcionirati. Pa ipak, sada vidimo neviđeno uspješan otpor. Unatoč ovdje opisanim uvjetima, Ukrajina je zapravo jaka država. Pitanje je koji je izvor te snage. Osim svoje vojne prošlosti i osobnoga herojstva pojedinaca, postoji nešto što treba razumjeti: Ukrajina je pronašla višu svrhu, otkrila je novi smisao svojega postojanja. Jer do sada je Ukrajina sebe doživljavala kao tampon-zonu. Biti tampon-zona psihički je iscrpljujuće: postoji osjećaj bespomoćnosti, osjećaj da tvoja sudbina nije u tvojim rukama. Posljedica je to takve dvostruko eksponirane pozicije. Sada, međutim, sviće mogućnost da pripada Zapadu. Nova ukrajinska misija koju je sama pokrenula bit će istočno vojno granično područje Zapada. Smisao i važnost njezina postojanja porasli su joj u vlastitim očima i u očima cijeloga svijeta. To ju je dovelo u stanje aktivnosti i djelovanja, što mi ne-Ukrajinci vidimo kao agresivno ustrajanje – a ne može se poreći da je prilično agresivno i uporno. To je zapravo zahtjev Ukrajinaca da njihova viša svrha bude službeno međunarodno priznata. To je ono što im daje snagu koja ih čini sposobnima za otpor bez presedana.

Četvrto: Rusija nije onakva kakvom smo ju do sada vidjeli i Rusija nije onakva kakvom smo ju do sada opisivali. Ekonomska održivost zemlje je izvanredna. Sjećam se da sam bio na sastancima Europskoga vijeća – sastancima na vrhu premijera – kada su uz svakakve geste veliki europski čelnici prilično hubristički tvrdili da bi sankcije protiv Rusije i isključivanje Rusije iz takozvanoga SWIFT sustava, međunarodnoga financijskoga klirinškoga sustava, bacili Rusiju na koljena. Bacili bi rusko gospodarstvo na koljena, a kroz to i rusku političku elitu. Dok gledam što se zbiva, prisjećam se mudrosti Mikea Tysona, koji je jednom rekao da „svatko ima plan dok ne dobije šakom u usta“. Jer stvarnost je da su Rusi naučili lekcije iz sankcija uvedenih nakon invazije na Krim 2014. – i ne samo da su naučili te lekcije, već su te lekcije pretočili u djelo. Implementirali su potrebna poboljšanja informatike i bankarstva. Dakle, ruski se financijski sustav ne urušava. Oni su razvili sposobnost prilagodbe, a mi smo nakon 2014. postali žrtva toga jer smo znatan dio mađarske prehrambene proizvodnje izvozili u Rusiju. Nismo mogli nastaviti tako zbog sankcija, Rusi su modernizirali poljoprivredu, a danas govorimo o jednom od najvećih svjetskih tržišta za izvoz hrane; to je zemlja koja se prije morala oslanjati na uvoz. Dakle, način na koji nam je Rusija opisana – kao rigidna neostaljinistička autokracija – pogrješan je. Zapravo, govorimo o zemlji koja pokazuje tehničku i ekonomsku otpornost – a možda i društvenu otpornost, ali vidjet ćemo.

Peta važna nova lekcija iz stvarnosti: europsko kreiranje politike doživjelo je kolaps. Europa je odustala od obrane vlastitih interesa: sve što Europa danas radi jest bezuvjetno praćenje vanjskopolitičke linije američke Demokratske stranke – čak i po cijenu vlastitoga samouništenja. Sankcije koje smo uveli štete temeljnim europskim interesima: podižu cijene energije i čine europsko gospodarstvo nekonkurentnim. Pustili smo da dizanje plinovoda Sjeverni tok u zrak prođe tek tako; Njemačka je sama dopustila da teroristički čin protiv vlastite imovine – koji je očito izveden u režiji SAD-a – prođe bez reakcije, a mi o tome ne govorimo ni riječ, ne istražujemo to, ne želimo to razjasniti, ne želimo to podizati na pravne okvire. Jednako tako nismo učinili pravu stvar u slučaju prisluškivanja telefona Angele Merkel, koje je obavljeno uz pomoć Danske. Dakle, to nije ništa drugo nego čin podložnosti. Ovdje postoji složena pozadina, ali pokušat ću vam dati nužno pojednostavljen, ali sveobuhvatan prikaz toga. Kreiranje europske politike također je doživjelo kolaps od početka rusko-ukrajinskoga rata jer je jezgra europskoga sustava moći bila osovina Pariz–Berlin, koja je prije bila neizbježna: bila je jezgra i bila je osovina. Od izbijanja rata uspostavljen je drugi centar i druga osovina moći. Osovina Berlin–Pariz više ne postoji – ili ako postoji, postala je irelevantna i podložna zaobilaženju. Novo središte moći i osovinu čine London, Varšava, Kijev/Kijiv, Baltik i Skandinavci. Kad, na zaprepaštenje Mađara, vidite njemačkoga kancelara kako najavljuje da u rat šalje samo zaštitne kacige, a onda tjedan dana poslije toga objavi da zapravo šalje oružje, nemojte misliti da je čovjek poludio. Onda kad taj isti njemački kancelar najavi da sankcija može biti, ali da ne smiju pokrivati ​​energetiku, a onda dva tjedna poslije toga on sam bude na čelu politike sankcija, nemojte misliti da je čovjek poludio. Naprotiv, itekako je pri zdravoj pameti. On je itekako svjestan da se Amerikanci i liberalna sredstva za oblikovanje mišljenja na koja oni utječu – sveučilišta, think tankovi, istraživački instituti, mediji – koriste javnim mnijenjem da kazne francusko-njemačku politiku koja nije u skladu s američkim interesima. Zato imamo fenomen o kojem sam govorio, i zato imamo idiosinkratične pogrješke njemačkoga kancelara. Promjena središta moći u Europi i zaobilaženje francusko-njemačke osovine nije nova ideja – to je jednostavno omogućio rat. Ideja je postojala i prije, zapravo kao stari poljski plan da se riješi problem Poljske koja je stiješnjena između goleme njemačke države i goleme ruske države, tako da Poljska postane američka baza broj jedan u Europi. Mogao bih to opisati kao pozivanje Amerikanaca tamo, između Nijemaca i Rusa. Pet posto poljskoga BDP-a sada se izdvaja za vojne izdatke, a poljska vojska druga je najveća u Europi nakon francuske – govorimo o stotinama tisuća vojnika. To je stari plan, oslabiti Rusiju i prestići Njemačku. Na prvi pogled nadmašiti Nijemce izgleda kao fantazija. Ali ako pogledate dinamiku razvoja Njemačke i srednje Europe, Poljske, to se i ne čini tako nemogućim – pogotovo ako Njemačka u međuvremenu demontira vlastitu industriju svjetske klase. Zbog te je strategije Poljska odustala od suradnje s V4 (Višegradska skupina, nap. prev.). V4 je značio nešto drukčije: V4 znači da priznajemo da postoji jaka Njemačka i jaka Rusija, i – radeći sa srednjoeuropskim državama – stvaramo treći entitet između njih dviju. Poljaci su od toga odustali i umjesto V4 strategije prihvaćanja francusko-njemačke osovine krenuli su s alternativnom strategijom eliminacije francusko-njemačke osovine. Kad govorimo o našoj poljskoj braći i sestrama, spomenimo ih još ovdje usput. Budući da su nas sada dobrano pobijedili, možda si možemo dopustiti reći nekoliko iskrenih, bratskih istina o njima. Pa, Poljaci provode „najpravovjerniju“ i najlicemjerniju politiku u cijeloj Europi. Drže nam moralne lekcije, kritiziraju nas zbog naših ekonomskih odnosa s Rusijom, a istovremeno veselo posluju s Rusima, kupuju njihovu naftu – iako neizravnim putem – i pokreću njome poljsku ekonomiju. Francuzi su bolji od toga: prošlog mjeseca su nas, usput rečeno, prestigli u kupnji plina iz Rusije – ali barem nam ne drže moralne lekcije. Poljaci i posluju i drže lekcije. Nisam vidio takvu politiku licemjerja u Europi u posljednjih deset godina. Razmjer ove promjene – zaobilaženje njemačko-francuske osi – doista mogu shvatiti stariji ljudi ako se možda prisjete vremena prije dvadeset godina, kada su Amerikanci napali Irak i pozvali europske zemlje da im se pridruže. Mi smo se, primjerice, pridružili kao članica NATO-a. Tada su Schröder, tadašnji njemački kancelar, i Chirac, tadašnji francuski predsjednik, zajedno s predsjednikom Putinom iz Rusije održali zajedničku konferenciju za novinare u opoziciji protiv rata u Iraku. U to vrijeme još uvijek je postojala neovisna francusko-njemačka logika pri pristupanju europskim interesima.

Dame i gospodo,

mirovna misija nije samo traženje mira, već i pozivanje Europe da konačno vodi neovisnu politiku. Crvena pilula broj šest: duhovna samoća Zapada. Do sada je Zapad mislio i ponašao se kao da sebe vidi kao referentnu točku, neku vrstu mjerila za svijet. Pružao je vrijednosti koje je svijet morao prihvatiti – na primjer, liberalnu demokraciju ili zelenu tranziciju. Ali većina svijeta to je primijetila, i u posljednje dvije godine došlo je do zaokreta od 180 stupnjeva. Zapad je ponovno iznio svoja očekivanja, svoju uputu, da svijet zauzme moralno stajalište protiv Rusije i za Zapad. Suprotno tomu, stvarnost je postala da, korak po korak, svi staju na stranu Rusije. Da to čine Kina i Sjeverna Koreja, možda nije iznenađujuće. Da Iran čini isto – s obzirom na povijest Irana i njegov odnos s Rusijom – donekle je iznenađujuće. Ali činjenica da je Indija, koju zapadni svijet naziva najnaseljenijom demokracijom, također na strani Rusa, zapanjujuća je. Da Turska odbija prihvatiti zapadne moralne zahtjeve, iako je članica NATO-a, zaista je iznenađujuće. A činjenica da muslimanski svijet vidi Rusiju ne kao neprijatelja već kao partnera, potpuno je neočekivana.

Sedmo: rat je otkrio da je najveći problem s kojim se svijet danas suočava slabost i dezintegracija Zapada. Naravno, to nije ono što zapadni mediji kažu: na Zapadu tvrde da je najveća opasnost i problem svijeta Rusija i prijetnja koju predstavlja. To je pogrješno! Rusija je prevelika za svoje stanovništvo, i također je pod hiper-racionalnim vodstvom – zapravo, to je zemlja koja ima vodstvo. Nema ništa misteriozno u onome što radi: njezine akcije slijede logično iz njezinih interesa, i stoga su razumljive i predvidljive. S druge strane, ponašanje Zapada – kao što je možda jasno iz onoga što sam do sada rekao – nije razumljivo i nije predvidljivo. Zapad nije vođen, njegovo ponašanje nije racionalno, i ne može se nositi sa situacijom koju sam opisao u svojoj prezentaciji ovdje prošle godine: činjenicom da su se na nebu pojavila dva sunca. Ovo je izazov za Zapad u obliku uspona Kine i Azije. Trebali bismo biti sposobni nositi se s tim, ali nismo.

Osma točka. Iz ovoga proizlazi da je za nas pravi izazov ponovno pokušati razumjeti Zapad u svjetlu rata. Jer mi, Srednjoeuropljani, vidimo Zapad kao iracionalan. Ali, dragi prijatelji, što ako se ponaša logično, ali mi ne razumijemo njegovu logiku? Ako je logičan u načinu na koji razmišlja i djeluje, onda se moramo pitati zašto ga ne razumijemo. I ako bismo mogli pronaći odgovor na ovo pitanje, također bismo razumjeli zašto se Mađarska redovito sukobljava sa zapadnim zemljama Europske unije u pitanjima geopolitike i vanjske politike. Moj je odgovor sljedeći. Zamislimo da je svjetonazor nas Srednjoeuropljana zasnovan na nacionalnim državama. Dok Zapad misli da nacionalne države više ne postoje; to je nama nezamislivo, ali svejedno, to je ono što oni misle. Koordinatni sustav unutar kojega mi Srednjoeuropljani razmišljamo stoga je potpuno nevažan. Prema našem shvaćanju, svijet se sastoji od nacionalnih država koje imaju monopol na uporabu sile unutar svojih granica, čime stvaraju uvjete za opći mir. U svojim odnosima s drugim državama, nacionalna je država suverena – drugim riječima, ima kapacitet samostalno određivati svoju vanjsku i unutarnju politiku. U našem shvaćanju, nacionalna država nije pravna apstrakcija, nije pravni konstrukt: nacionalna država ukorijenjena je u određenoj kulturi. Ima zajednički skup vrijednosti, ima antropološku i povijesnu dubinu. I iz toga proizlaze zajednički moralni imperativi zasnovani na zajedničkom konsenzusu. To je ono što mi smatramo nacionalnom državom. Štoviše, ne vidimo to kao fenomen koji se razvio u 19. stoljeću: vjerujemo da nacionalne države imaju biblijski temelj, jer pripadaju poretku stvaranja. Jer u Pismu čitamo da će na kraju vremena biti sud ne samo pojedincima nego i narodima. Posljedično, prema našem shvaćanju, nacije nisu privremene tvorevine. Ali potpuno suprotno, zapadnjaci vjeruju da nacionalne države više ne postoje. Stoga poriču postojanje zajedničke kulture i zajedničkoga morala zasnovanoga na njima. Oni nemaju zajednički moral; ako ste gledali ceremoniju otvaranja Olimpijskih igara, to ste vidjeli. Zato misle drukčije o migracijama. Oni misle da migracija nije prijetnja ili problem, već zapravo način da se pobjegne od etničke homogenosti koja je temelj nacije. To je suština progresivne liberalne internacionalističke koncepcije prostora. Zato su nesvjesni apsurda – ili ga ne vide kao apsurd – da dok se u istočnoj polovici Europe stotine tisuća kršćana međusobno ubijaju, u zapadnoj Europi primamo stotine tisuća ljudi iz stranih civilizacija. Iz naše srednjoeuropske točke gledišta, to je definicija apsurda. Ta se ideja na Zapadu čak ni ne shvaća. U zagradi napominjem da su europske države izgubile ukupno oko pedeset i sedam milijuna domorodnih Europljana u Prvom i Drugom svjetskom ratu. Da su oni, njihova djeca i njihovi unuci živjeli, danas Europa ne bi imala nikakvih demografskih problema. Europska unija ne razmišlja samo na način na koji opisujem, već to i izjavljuje. Ako pozorno čitamo europske dokumente, jasno je da je cilj nadići naciju. Istina je da imaju čudan način pisanja i govorenja o tome, navodeći da se nacionalne države moraju nadmašiti, dok neki mali tragovi njih ostaju. Ali bit je u tome da bi, nakon svega, ovlasti i suverenitet trebali biti preneseni s nacionalnih država na Bruxelles. To je logika preko svake mjere. U njihovim mislima, nacija je povijesna ili prijelazna tvorevina, rođena u 18. i 19. stoljeću – i kao što je došla, tako može i otići. Za njih je zapadna polovica Europe već postnacionalna. To nije samo politički drukčija situacija, već ono o čemu ovdje pokušavam govoriti jest da je to novi mentalni prostor. Ako ne gledate na svijet iz perspektive nacionalnih država, pred vama se otvara potpuno drukčija stvarnost. Ovdje leži problem, razlog zbog kojega zemlje u zapadnoj i istočnoj polovici Europe ne razumiju jedna drugu, razlog zbog kojega ne možemo djelovati zajedno.

Ako sve to projiciramo na Sjedinjene Američke Države, to je prava bitka koja se tamo odvija. Što bi Sjedinjene Države trebale biti? Trebaju li ponovno postati nacionalna država ili bi trebale nastaviti svoj put prema postnacionalnoj državi? Precizan cilj predsjednika Donalda Trumpa jest vratiti američki narod iz postnacionalne liberalne države, vratiti ih, prisiliti ih, podignuti ih natrag na nacionalnu državu. Zbog toga su ulozi na izborima u SAD-u golemi. Zbog toga vidimo stvari koje nikada prije nismo vidjeli. Zbog toga žele spriječiti Donalda Trumpa da se kandidira na izborima. Zbog toga ga žele staviti u zatvor. Zbog toga mu žele oduzeti imovinu. A ako to ne uspije, zbog toga ga žele ubiti. I neka ne bude sumnje da to što se dogodilo možda nije posljednji pokušaj u ovoj kampanji.

U zagradi, razgovarao sam jučer s predsjednikom i pitao me je kako sam. Rekao sam da sam sjajno, jer sam ovdje u zemljopisnoj pokrajini zvanoj Transilvanija. Objasniti to nije tako lako, posebno na engleskom, a posebno predsjedniku Trumpu. Ali rekao sam da sam ovdje u Transilvaniji na otvorenom sveučilištu gdje ću održati izlaganje o stanju svijeta. I rekao je da moram prenijeti njegove osobne srdačne pozdrave sudionicima kampa i onima na otvorenom sveučilištu.

Sada, ako pokušamo razumjeti kako je došlo do ovoga zapadnjačkoga razmišljanja – koje zbog jednostavnosti trebamo nazvati „postnacionalnim“ razmišljanjem i stanjem – moramo se vratiti na veliku iluziju šezdesetih godina. Velika iluzija šezdesetih imala je dva oblika: prvi je bila seksualna revolucija, a drugi je bila studentska pobuna. Zapravo, to je bio izraz vjerovanja da će pojedinac biti slobodniji i veći ako se oslobodi bilo koje vrste kolektiva. Više od šezdeset godina poslije toga postalo je jasno da, naprotiv, pojedinac može postati velik samo kroz zajednicu i u zajednici, a kad je sam nikad ne može biti slobodan, već uvijek usamljen i osuđen na umanjivanje. Na Zapadu su veze sukcesivno odbačene: metafizičke veze koje su Bog; nacionalne veze koje su domovina; i obiteljske veze – odbacivanje obitelji. Ponovno se referiram na otvaranje Olimpijskih igara u Parizu. Sada kada su se uspjeli riješiti svega toga, očekujući da će pojedinac postati veći, otkrivaju da postoji praznina. Nisu postali veliki, već su postali mali. Jer na Zapadu više ne žele ni velike ideale ni velike, nadahnjujuće zajedničke ciljeve.

Ovdje moramo govoriti o tajni veličine. Koja je tajna veličine? Tajna veličine jest biti sposoban služiti nečemu većemu od sebe. Da biste to učinili, prvo morate priznati da u svijetu postoji nešto ili neke stvari koje su veće od vas, a zatim se morate posvetiti služenju tim većim stvarima. Nema ih mnogo. Imate svojega Boga, svoju zemlju i svoju obitelj. Ali ako to ne učinite, već se umjesto toga usredotočite na vlastitu veličinu, misleći da ste pametniji, ljepši, talentiraniji od većine ljudi, ako trošite svoju energiju na to, na prenošenje svega toga drugima, onda ne dobivate veličinu, već grandioznost. I zato danas, kad god smo u razgovorima sa Zapadnoeuropljanima, u svakoj gesti osjećamo grandioznost umjesto veličine. Moram reći da se razvila situacija koju možemo nazvati prazninom, a osjećaj suvišnosti koji s njom dolazi stvara agresiju. Otuda pojava „agresivnoga patuljka“ kao nove vrste osobe.

Da sažmem, ono što vam želim reći jest da kad govorimo o Srednjoj Europi i Zapadnoj Europi, ne govorimo o razlikama u mišljenju, već o dvama različitim svjetonazorima, dvama mentalitetima, dvama instinktima, i stoga dvama različitim argumentima. Imamo nacionalnu državu, što nas prisiljava na strateški realizam. Oni imaju postnacionalne snove koji su inertni prema nacionalnomu suverenitetu, ne prepoznaju nacionalnu veličinu i nemaju zajedničke nacionalne ciljeve. To je stvarnost s kojom se moramo suočiti.

I konačno, posljednji element stvarnosti jest da ovo postnacionalno stanje koje vidimo na Zapadu ima ozbiljnu – i rekao bih dramatičnu – političku posljedicu koja konvulzira demokraciju. Jer unutar društava postoji rastući otpor prema migraciji, prema rodu, prema ratu i prema globalizmu. I to stvara politički problem elite i naroda – elitizma i populizma. To je definirajući fenomen zapadne politike danas. Ako čitate tekstove, ne morate ih razumjeti, i nisu uvijek potpuno smisleni; ali ako čitate riječi, naći ćete neke ključne izraze. Oni pokazuju da elite osuđuju narod zbog skretanja udesno. Osjećaji i ideje naroda označeni su kao ksenofobija, homofobija i nacionalizam. Kao odgovor, narod optužuje elitu da im nije stalo do onoga što je važno za njih, već da tonu u neku vrstu poremećenoga globalizma. Posljedično, elite i narod ne mogu se složiti oko pitanja suradnje. Mogao bih spomenuti mnoge zemlje. Ali ako se narod i elite ne mogu složiti oko suradnje, kako to može proizvesti predstavničku demokraciju? Jer imamo elitu koja ne želi predstavljati narod, i ponosna je što ih ne želi predstavljati; i imamo narod, koji nije predstavljen. Zapravo, u zapadnom svijetu suočeni smo sa situacijom u kojoj mase ljudi s fakultetskim diplomama više ne čine manje od 10 posto stanovništva, već 30 do 40 posto. I zbog svojih stajališta ti ljudi ne poštuju one koji su manje obrazovani – koji su tipično radnici, ljudi koji žive od svojega rada. Za elite su prihvatljive samo vrijednosti diplomiranih, samo one su legitimne. To je gledište s kojega se mogu razumjeti rezultati izbora za Europski parlament. Europska pučka stranka prikupila je glasove „plebejaca“ s desnice koji su željeli promjenu, a zatim odnijela te glasove na ljevicu i sklopila dogovor s lijevo orijentiranim elitama koje imaju interes u održavanju statusa quo. To ima posljedice za Europsku uniju. Posljedica je da Bruxelles ostaje pod okupacijom liberalne oligarhije. Ta oligarhija ima ga u svojem stisku. Ta lijevo-liberalna elita zapravo organizira transatlantsku elitu: ne europsku, već globalnu; ne baziranu na nacionalnoj državi, već federalnu; i ne demokratsku, već oligarhijsku. To također ima posljedice za nas, jer u Bruxelles su se vratila tri ključna izraza: „zabranjeno, dopušteno i promovirano“. Mi pripadamo kategoriji zabranjenih. Patrioti za Europu stoga su zapriječeni od primanja bilo kakvih položaja. Živimo u svijetu dopuštene političke zajednice. U međuvremenu, naši domaći protivnici – posebno novopridošli u Europsku pučku stranku – nalaze se u snažno promoviranoj kategoriji.

I možda jedna posljednja, deseta točka, jest kako su zapadne vrijednosti – koje su bile osnova takozvane „meke moći” – postale bumerang. Ispostavilo se da su te zapadne vrijednosti, koje su se smatrale univerzalnima, demonstrativno neprihvatljive i odbačene u sve više zemalja širom svijeta. Ispostavilo se da modernost, moderni razvoj, nije zapadni, ili barem ne isključivo zapadni – jer Kina je moderna, Indija postaje sve modernija, i Arapi i Turci se moderniziraju; i oni uopće ne postaju moderan svijet na osnovi zapadnih vrijednosti. I u međuvremenu zapadna meka moć zamijenjena je ruskom mekom moći, jer sada je ključ za širenje zapadnih vrijednosti LGBTQ. Svatko tko to ne prihvaća, sada je u kategoriji „nazadnoga“ prema zapadnomu svijetu. Ne znam jeste li vidjeli, ali mislim da je zanimljivo da su u posljednjih šest mjeseci pro-LGBTQ zakoni usvojeni u zemljama poput Ukrajine, Tajvana i Japana. Ali svijet se ne slaže. Posljedično, danas su Putinovo najjače taktičko oružje zapadna nametanja LGBTQ i otpor prema tomu, opozicija tomu. To je postala najjača međunarodna privlačnost Rusije; tako da je ono što je nekad bila zapadna meka moć sada transformirano u rusku meku moć – poput bumeranga.

Sve u svemu, dame i gospodo, mogu reći da nam je rat pomogao shvatiti stvarno stanje moći u svijetu. To je znak da je Zapad u svojoj misiji pucao sebi u nogu, i stoga ubrzava promjene koje transformiraju svijet. Moja prva prezentacija je završena. Sada dolazi druga.

Što slijedi? Treba biti kraće, kaže Zsolt Németh. Dakle, druga je prezentacija o tome što slijedi iz ovoga. Prvo, ovdje je potrebna intelektualna hrabrost. Dakle, mora se gledati široko jer uvjeren sam da sudbina Mađara ovisi o tome razumiju li što se događa u svijetu, i razumijemo li mi Mađari kakav će svijet biti nakon rata. Prema mojemu mišljenju, dolazi novi svijet. Ne možemo biti optuženi za to da imamo usku maštu ili za intelektualnu inerciju, ali čak i mi smo – i osobno ja, kad sam govorio ovdje posljednjih godina – podcijenili razmjere promjene koja se događa i u kojoj živimo.

Dragi prijatelji, dragi ljetni kampe,

nalazimo se u razdoblju promjena, promjena kakve nisu viđene petsto godina. Te promjene nisu bile očite jer su u posljednjih 150 godina velike promjene bile prisutne u našem okružju, no dominantna svjetska moć uvijek je dolazila sa Zapada. Trenutačne promjene, međutim, odstupaju od te zapadne logike. Povijesno gledano, promjene su bile zapadno orijentirane: Habsburgovci su se uzdignuli i zatim pali; Španjolska je došla na vlast i postala središte moći; potom je pala, a Englezi su se uzdignuli; Prvi svjetski rat okončao je monarhije; Britanci su bili zamijenjeni Amerikancima kao svjetski lideri; a u Hladnom ratu pobijedili su Amerikanci. Sve te promjene slijedile su zapadnu logiku. Danas, međutim, situacija je drukčija i moramo se suočiti s novom realnošću jer zapadni svijet nije izazvan iznutra, već vanjskim silama. To označava globalnu promjenu sustava koja dolazi iz Azije.

Ukratko, tijekom sljedećih desetljeća – ili možda stoljeća, s obzirom na to da je prethodni svjetski sustav trajao petsto godina – dominantno središte svijeta bit će u Aziji: Kina, Indija, Pakistan, Indonezija i drugi. Oni su već uspostavili svoje platforme, kao što su BRICS grupa i Šangajska organizacija za suradnju, gdje grade novu svjetsku ekonomiju. Taj proces čini se neizbježnim jer Azija ima demografske, tehnološke i kapitalne prednosti, te usklađuje svoju vojnu moć s onom na Zapadu. Azija će vjerojatno imati najviše novca, najveće financijske fondove, najveće tvrtke, najbolja sveučilišta i istraživačke institute, te najveće burze. Također će predvoditi u istraživanju svemira i medicinskoj znanosti. Zapad, uključujući Rusiju, uvodi se u ovaj novi entitet koji se oblikuje. Ključno pitanje jest je li taj proces bio nepovratan – i ako nije, kada je postao nepovratan. Smatram da je to počelo 2001. godine kada je Zapad pozvao Kinu da se pridruži Svjetskoj trgovinskoj organizaciji (WTO). Od tada je ovaj proces gotovo neprekidan i nepovratan.

Predsjednik Trump traži američki odgovor na tu situaciju. Napori Donalda Trumpa mogli bi biti posljednja prilika za SAD da zadrži svoju svjetsku prevlast. Četiri godine mogu se činiti nedovoljnima, ali ako pobijedi i njegov potpredsjednik, mlada i snažna osoba, preuzme vlast, može služiti dva mandata, što ukupno čini dvanaest godina. U dvanaest godina može se provesti nacionalna strategija. Mnogi vjeruju da će, ako Trump ponovno dođe u Bijelu kuću, SAD nastojati zadržati svoju globalnu dominaciju. Mislim da je to pogrješno razumijevanje. Iako nitko ne odustaje dobrovoljno od svojih pozicija, glavni cilj bit će obnoviti i ojačati Sjevernu Ameriku, uključujući Kanadu i Meksiko, kao ekonomsko područje. Globalni položaj SAD-a postat će manje važan. Trumpova politika „Amerika prva“ znači da će se sve vratiti kući. Ta promjena već nas pogađa: velike europske tvrtke ulažu u Ameriku umjesto u Europu zbog privlačnosti kapitala. SAD će vjerojatno činiti pritisak na Europu, NATO i Kinu za troškove sigurnosti te pregovarati o trgovinskoj ravnoteži s Kinom u svoju korist. Usredotočit će se na razvoj infrastrukture, vojna istraživanja, inovacije i postizanje energetske i sirovinske samodostatnosti, a udaljit će se od izvoza demokracije.

Što je europski odgovor na tu globalnu promjenu sustava? Imamo dvije opcije: prva je postati „muzej na otvorenom“, imati ulogu koju Europa postupno preuzima, ostajući u nerazvijenom stanju. Druga opcija, koju je predložio predsjednik Macron, jest strateška autonomija. To znači sudjelovati u globalnoj konkurenciji i ponovno stvoriti sposobnost privlačenja kapitala u Europi, uključujući ulaganja u infrastrukturu Srednje Europe, kao što su projekti TGV-a (brza željeznica, nap. prev.) između Budimpešte i Bukurešta te Varšave i Budimpešte. Europa treba snažnu vojnu alijansu, industriju obrane, istraživanje, inovacije i energetsku samodostatnost, uključujući nuklearnu energiju. Nakon rata, potrebno je novo pomirenje s Rusijom. Europska unija mora se preusmjeriti s političkih ambicija na ekonomske i obrambene projekte. U oba scenarija, moramo biti spremni na to da Ukrajina ne će postati članica NATO-a ili EU-a zbog financijskih ograničenja, a mogla bi se vratiti u ulogu tampon-države s mogućim međunarodnim sigurnosnim jamstvima kroz sporazum SAD-a i Rusije. Poljski pokus propast će zbog nedostatka resursa, a Poljska će se vratiti u Srednju Europu i V4 (već spominjana Višegradska skupina, nap. prev.).

Što bi Mađarska trebala učiniti u ovoj situaciji? Prije petsto godina, tijekom posljednje globalne promjene sustava, Europa je izišla kao pobjednik, a Mađarska je bila gubitnik. Zemljopisna otkrića otvorila su nove ekonomske prostore u zapadnoj Europi, u kojima Mađarska nije mogla sudjelovati. U isto vrijeme, civilizacijski sukob s islamskim osvajanjima doveo je do toga da Mađarska postane ratna zona, što je rezultiralo velikim gubitkom stanovništva i ponovnim naseljavanjem. Nismo imali kapacitet za bijeg iz te situacije samostalno, zbog čega smo nekoliko stoljeća morali biti pripojeni njemačkomu habsburškomu svijetu.

U to vrijeme, mađarska elita razumjela je prirodu promjene, ali nije imala sredstva za pripremu zemlje za tu promjenu. Pokušaji poput onih kralja Matijaša koji je nastojao postati carem Svetoga Rimskoga Carstva i pokušaj Tome Bakača da postane papa kako bi se Mađarska uključila u globalnu promjenu sustava nisu uspjeli. Mađarski simbol tog razdoblja, vojni poraz na Mohaču, označio je početak zapadne dominacije i pad Mađarske.

To je važno znati jer sada moramo ocijeniti svoju poziciju prema novoj globalnoj promjeni sustava: je li to prijetnja ili prilika za Mađarsku? Ako to vidimo kao prijetnju, trebamo zaštititi status quo, uskladiti se sa SAD-om i EU-om te identificirati svoje nacionalne interese s jednim ili obama ograncima Zapada. Ako to vidimo kao priliku, moramo odrediti vlastiti razvojni put, napraviti promjene i preuzeti inicijativu. Vjerujem da je to prilika.

Ako pak želimo nastaviti s neovisnom nacionalnom politikom, pitanje je imamo li za to potrebne uvjete. Drugim riječima, bismo li bili u opasnosti da nas gaze, bolje rečeno – pregaze. Dakle, pitanje je imamo li ili nemamo uvjete za svoj put u odnosima sa SAD-om, EU-om i Azijom.

Ukratko samo mogu reći da nam razvoj događaja u SAD-u ide u korist. Sumnjam da ćemo od SAD-a dobiti ekonomsku i političku priliku koja je bolja od članstva u EU-u, no ako dobijemo neku ponudu, trebali bismo ju pozorno razmotriti, izbjegavajući poljsku zamku: oni su se kladili na jednu kartu dok je američka vlada s Demokratskom strankom na čelu pomagala u strateškim ciljevima Poljske, ali je Poljska bila izložena politici izvoza demokracije, LGBTQ-a, migracija i unutarnje društvene transformacije, što riskira gubitak nacionalnoga identiteta. Dakle, ako postoji ponuda iz Amerike, trebamo ju dobro razmotriti.

Ako gledamo Aziju i Kinu, moramo reći da tamo postoje neki uvjeti – jer dobili smo ponudu iz Kine. Dobili smo maksimalnu moguću ponudu, a bolju ne ćemo dobiti. To se može sažeti na sljedeći način: Kina je jako daleko, a za njih je članstvo Mađarske u Europskoj uniji prednost. To je za razliku od Amerikanaca koji nam uvijek govore da bismo možda trebali izići. Kinezi misle da smo ovdje na dobrom mjestu – iako je članstvo u EU-u ograničenje, jer ne možemo voditi neovisnu trgovinsku politiku, jer članstvo u EU-u dolazi sa zajedničkom trgovinskom politikom. Na to Kinezi kažu da bismo, budući da je tako, trebali sudjelovati u međusobnoj modernizaciji. Naravno, kada lavovi ponude pozivnicu mišu, uvijek morate biti na oprezu, jer ipak su stvarnost i relativne veličine važne. Ali ova kineska ponuda da sudjeluju u međusobnoj modernizaciji – najavljena tijekom posjeta kineskoga predsjednika u svibnju – znači da su spremni uložiti velik dio svojih resursa i sredstava za razvoj u Mađarsku te da su nam spremni ponuditi mogućnosti sudjelovanja na kineskom tržištu.

Koje su posljedice za odnose EU-a i Mađarske ako svoje članstvo u EU-u smatramo graničnim uvjetom? Kako ja to vidim, zapadni dio Europske unije više nije na putu povratka modelu nacionalne države. Stoga će nastaviti ploviti nama nepoznatim vodama. Istočni dio Unije – drugim riječima mi – može braniti naše stanje kao nacionalne države. To je nešto za što smo sposobni. Unija je izgubila trenutačni rat. SAD će ga napustiti. Europa ne može financirati rat, ne može financirati obnovu Ukrajine i ne može financirati upravljanje Ukrajinom.

U zagradi, dok Ukrajina od nas traži još kredita, u tijeku su pregovori o otpisu kredita koje je prethodno uzela. Danas se vjerovnici i Ukrajina spore treba li vratiti 20 posto ili 60 posto duga koji je preuzela. To je realnost situacije. Drugim riječima, Europska unija mora platiti cijenu ove vojne avanture. Ta će cijena biti visoka i negativno će utjecati na nas. Granični uvjet, posljedica za nas – za Europu – bit će da Europska unija prihvati da će srednjoeuropske zemlje ostati u Europskoj uniji, ali će pritom ostati na nacionalno-državnim temeljima i slijediti vlastite vanjskopolitičke ciljeve. Možda im se to ne će svidjeti, ali će se morati pomiriti s tim – pogotovo jer će se broj takvih zemalja povećavati.

Sve u svemu, dakle, mogu reći da postoje granični uvjeti za samostalnu nacionalno orijentiranu politiku prema Americi, Aziji i Europi. To će definirati granice našega manevarskoga prostora. Taj je prostor širok – širi nego što je ikada bio u posljednjih pet stotina godina. Sljedeće pitanje jest što trebamo učiniti da iskoristimo taj prostor u svoju korist. Ako dođe do globalne promjene sustava, onda nam treba strategija koja je toga dostojna.

Ako dođe do globalne promjene sustava, onda nam treba velika strategija za Mađarsku. Ovdje je važan red riječi: ne treba nam strategija za veliku Mađarsku, nego velika strategija za Mađarsku. To znači da smo do sada imali male strategije, obično s vremenskim rasponom do 2030. godine. Ovo su akcijski planovi, to su programi politika, a njihova je namjera da se ono što smo započeli 2010. – ono što zovemo izgradnja nacionalnoga tečaja – preuzme i jednostavno završi. Moramo to pratiti. Ali u vremenu globalnih promjena sustava to nije dovoljno. Za to nam je potrebna velika strategija, dulji vremenski okvir – pogotovo ako pretpostavimo da će ova globalna promjena sustava dovesti do stabilnoga dugoročnoga stanja stvari koje će trajati stoljećima. Hoće li to biti slučaj, reći će, naravno, naši unuci u Tusnadu 2050.

Kako stojimo s velikom strategijom Mađarske? Postoji li u našoj ladici velika strategija za Mađarsku? Trebala bi postojati, i zapravo postoji. To je odgovor. Jer u protekle dvije godine rat nas je potaknuo. Ovdje su se dogodile neke stvari koje smo odlučili učiniti kako bismo stvorili veliku strategiju – iako o njima nismo govorili u ovom kontekstu. Odmah smo počeli raditi na takvoj velikoj strategiji nakon izbora 2022. Neobično, mađarska vlada ima političkoga direktora čiji je posao zapravo sastaviti tu veliku strategiju. Pridružili smo se programskom sustavu tima predsjednika Donalda Trumpa i tu smo duboko uključeni. Već neko vrijeme istraživači iz Mađarske nacionalne banke sudjeluju u strateškim radionicama u Aziji – posebice u Kini. A kako bismo svoj nedostatak pretvorili u prednost, nakon što smo bili prisiljeni na promjenu ministra, u Vladu smo doveli ne tehnokrata već strateškoga mislioca, i stvorili smo zasebno ministarstvo za EU poslove s Jánosom Bókom. I tako u Bruxellesu nismo pasivni, dobro smo se postavili: ne iseljavamo se, već useljavamo. A postoji niz takvih institucija meke moći povezanih s mađarskom vladom – think tankovi, istraživački instituti, sveučilišta – koje su posljednje dvije godine radile punom parom.

Dakle, postoji velika strategija za Mađarsku. U kakvu je stanju? Mogu reći da još nije u dobrom stanju. Nije u dobrom stanju jer je jezik koji se rabi odviše intelektualan. A naša politička i natjecateljska prednost dolazi upravo iz činjenice da smo u stanju stvoriti jedinstvo s ljudima u kojem će svi razumjeti što točno radimo i zašto. To je temelj naše sposobnosti zajedničkoga djelovanja. Jer ljudi će braniti plan samo ako ga razumiju i vide da je dobar za njih. Inače, ako je utemeljen na bruxelleskom bla-bla, ne će funkcionirati. Nažalost, ono što sada imamo – velika strategija za Mađarsku – još nije probavljivo i široko razumljivo. Trebat će dobrih šest mjeseci da dođemo do te faze. Trenutačno je sirovo i grubo – mogao bih čak reći da nije napisano nalivperom, nego dlijetom i da treba još mnogo brusnoga papira da bi bilo razumljivo. Ali za sada ću ukratko iznijeti ono što postoji.

Dakle, bit velike strategije za Mađarsku – a sada ću upotrijebiti intelektualni jezik – jest povezanost. To znači da ne ćemo dopustiti da budemo zatvoreni samo u jednu od dviju hemisfera u nastajanju u svjetskom gospodarstvu. Svjetska ekonomija ne će biti isključivo zapadna ili istočna. Moramo biti i u jednoj i u drugoj, i u zapadnoj i u istočnoj. To će doći s posljedicama. Prvo. Ne ćemo se uplitati u rat protiv Istoka. Ne ćemo se pridružiti stvaranju tehnološkoga bloka koji je suprotstavljen Istoku, niti ćemo se pridružiti stvaranju trgovačkoga bloka koji je suprotstavljen Istoku. Okupljamo prijatelje i partnere, a ne ekonomske ili ideološke neprijatelje. Ne idemo intelektualno mnogo lakšim putem vezati se uz nekoga, nego idemo svojim putem. To je teško – ali postoji razlog zašto se politika opisuje kao umjetnost.

Drugo poglavlje velike strategije govori o duhovnim temeljima. U središtu toga jest obrana suvereniteta. O vanjskoj politici već sam dovoljno rekao, ali ova strategija opisuje i ekonomsku osnovu nacionalnoga suvereniteta. Posljednjih godina gradimo piramidu. Na vrhu su „državni prvaci“. Ispod njih su međunarodno konkurentna srednja poduzeća, ispod kojih su poduzeća koja proizvode za domaće tržište. Na dnu su male tvrtke i trgovci pojedinci. To je mađarsko gospodarstvo koje može dati osnovu za suverenitet. Imamo nacionalne prvake u bankarstvu, energetici, hrani, proizvodnji osnovnih poljoprivrednih dobara, IT-u, telekomunikacijama, medijima, niskogradnji, visokogradnji, razvoju nekretnina, farmaciji, obrani, logistici i – donekle, kroz sveučilišta – industriji znanja. A to su naši državni prvaci. Oni nisu samo prvaci kod kuće, već su svi vani u međunarodnoj areni i dokazali su da su konkurentni. Ispod njih su naša srednja poduzeća. Htio bih vas obavijestiti da Mađarska danas ima petnaest tisuća srednjih poduzeća koja su međunarodno aktivna i konkurentna. Kad smo 2010. došli na vlast, broj je bio tri tisuće. Danas ih imamo petnaest tisuća. I naravno da treba proširiti bazu malih poduzeća i obrtnika. Ako do 2025. budemo mogli napraviti mirovni, a ne ratni proračun, pokrenut ćemo opsežan program za mala i srednja poduzeća. Ekonomska osnova za suverenitet također znači da moramo ojačati svoju financijsku neovisnost. Moramo smanjiti svoj dug ne na 50 ili 60 posto, nego blizu 30 posto; i moramo se pojaviti kao regionalni vjerovnik. Danas to već pokušavamo učiniti i Mađarska daje državne kredite prijateljskim zemljama u našoj regiji koje su na neki način važne za Mađarsku. Važno je da, prema strategiji, moramo ostati proizvodno središte: ne smijemo prijeći na uslužnu ekonomiju. Uslužni je sektor važan, ali moramo zadržati karakter Mađarske kao proizvodnoga središta jer samo tako može doći do pune zaposlenosti na domaćem tržištu rada. Ne smijemo ponoviti pogrješku Zapada da se za određene proizvodne poslove uzimaju gostujući radnici, jer tamo pripadnici stanovništva domaćina već smatraju da su im neki poslovi ispod časti. Ako bi se to dogodilo u Mađarskoj, to bi izazvalo proces društvene razgradnje koji bi bilo teško zaustaviti. A za obranu suvereniteta ovo poglavlje uključuje i izgradnju sveučilišnih i inovacijskih centara.

Treće poglavlje identificira tijelo velike strategije: mađarsko društvo o kojem govorimo. Ako želimo biti pobjednici, to mađarsko društvo mora biti čvrsto i otporno. Mora imati čvrstu i otpornu društvenu strukturu. Prvi preduvjet za to jest zaustavljanje demografskoga pada. Dobro smo krenuli, ali sada smo zastali. Potreban je novi poticaj. Do 2035. Mađarska mora biti demografski samoodrživa. Ne može biti govora o tome da bi se migracijom kompenzirao pad stanovništva. Zapadno iskustvo poučava da ako je više gostiju nego domaćina, onda dom više nije dom. To je rizik koji se ne smije preuzeti. Stoga, ako nakon završetka rata budemo mogli sastaviti mirovni proračun, onda će se za ponovno uspostavljanje zamaha demografskoga poboljšanja porezni kredit za obitelji s djecom vjerojatno morati udvostručiti 2025. godine – u dva koraka, ne jednom, ali unutar jedne godine. „Brana” mora kontrolirati priljev iz zapadne Europe onih koji žele živjeti u kršćanskoj nacionalnoj zemlji. Broj takvih ljudi i dalje će rasti. Ništa ne će biti automatski i bit ćemo selektivni. Do sada su oni bili selektivni, ali sada smo mi ti koji ćemo biti selektivni. Da bi društvo bilo stabilno i otporno, mora se temeljiti na srednjoj klasi: obitelji moraju imati vlastito bogatstvo i financijsku neovisnost. Mora se očuvati puna zaposlenost, a ključ za to bit će zadržati sadašnji odnos između radne i neradne populacije. Posla će biti, a bez posla se ne može živjeti. To je dogovor i to je bit onoga što se nudi. Uz to je povezan i sustav mađarskih sela, koji je posebno bogatstvo u mađarskoj povijesti, a ne simbol zaostalosti. Mađarski sustav sela mora se očuvati. Urbanu razinu usluga također moramo pružiti u selima. Financijski teret toga moraju snositi mjesta i gradovi. Ne ćemo stvarati megagradove, ne ćemo stvarati velike gradove, ali želimo stvarati gradove i ruralna područja oko gradova, uz očuvanje povijesne baštine mađarskoga sela.

I na kraju, tu je ključni element suvereniteta, s kojim smo stigli ovdje na obale rijeke Olt. Sažeo sam to, strahujući da bi mi inače Zsolt mogao uzeti mikrofon. To je bit zaštite suvereniteta, a to je zaštita nacionalne posebnosti. To nije asimilacija, nije integracija, nije stapanje, nego održavanje vlastitoga nacionalnoga karaktera. To je kulturološka osnova obrane suvereniteta: očuvanje jezika i izbjegavanje stanja „nulte religije“. Nulta religija jest stanje u kojem je vjera odavno nestala i u kojoj je došlo do gubitka sposobnosti kršćanske tradicije da nam pruži kulturna i moralna pravila ponašanja koja upravljaju našim odnosom prema poslu, novcu, obitelji, spolnim odnosima i redoslijedom prioriteta u tome kako se odnosimo jedni prema drugima. To je ono što su zapadnjaci izgubili. Mislim da to stanje nulte religije nastaje kada se istospolni brak prizna kao institucija sa statusom jednakim braku između muškaraca i žena. To je stanje nulte religije, u kojem kršćanstvo više ne pruža moralni kompas i vodstvo. To se mora izbjeći pod svaku cijenu. I zato, kada se borimo za obitelj, ne borimo se samo za čast obitelji, nego za održanje države u kojoj kršćanstvo barem još uvijek pruža moralne smjernice našoj zajednici.

Dame i gospodo,

i na kraju, ova velika mađarska strategija ne smije krenuti od „Male Mađarske”. Ova velika strategija za Mađarsku mora biti utemeljena na nacionalnim temeljima, mora obuhvatiti sva područja nastanjena Mađarima i mora obuhvatiti sve Mađare koji žive bilo gdje u svijetu. Mala Mađarska sama po sebi – Mala Mađarska kao jedini okvir – ne će biti dovoljna. Stoga se ne usuđujem dati datum, jer bismo ga se morali pridržavati. Ali u doglednoj budućnosti sva potpora koja služi stabilnosti i otpornosti mađarskoga društva – poput sustava potpore obitelji – mora se u cijelosti proširiti na područja naseljena Mađarima izvan granica zemlje. To ne ide u lošem smjeru, jer ako se osvrnem na iznose koje je mađarska država potrošila na te prostore od 2010. godine, mogu reći da smo prosječno trošili 100 milijarda forinta godišnje. Usporedbe radi, mogu reći da su za [socijalističke] vlade Ferenca Gyurcsányja godišnji izdatci za to iznosili 9 milijarda forinta. Sada trošimo 100 milijarda godišnje. Dakle, to je više nego deseterostruko povećanje.

I onda je jedino pitanje sljedeće: kada velika strategija za Mađarsku bude spremna, kakva se politika može upotrijebiti da ona bude uspješna? Prije svega, da bi velika strategija uspjela, moramo dobro poznavati sebe. Jer politika kojom se želimo poslužiti da bi strategija bila uspješna mora odgovarati našemu nacionalnomu karakteru. Na to, naravno, možemo reći da smo raznoliki. To posebno vrijedi za Mađare. Ali ipak postoje zajedničke bitne značajke, a to je ono na što strategija mora ciljati i na što se mora usredotočiti. I ako to razumijemo, onda nam ne trebaju kompromisi ni okrupnjivanje, nego moramo zauzeti čvrsto stajalište. Vjerujem da je, uz različitost, bit – zajednička bit koju moramo shvatiti i na kojoj moramo graditi mađarsku veliku strategiju – sloboda koja se također mora graditi prema unutra: ne smijemo graditi samo slobodu nacije nego moramo težiti i osobnoj slobodi Mađara. Jer mi nismo militarizirana zemlja kao Rusi ili Ukrajinci. Niti smo hiperdisciplinirani kao Kinezi. Za razliku od Nijemaca, mi ne uživamo u hijerarhiji. Ne uživamo u prevratima, revoluciji i bogohuljenju kao Francuzi. Niti vjerujemo da možemo preživjeti bez svoje države, vlastite države, kako Talijani misle. Za Mađare red nije vrijednost sama po sebi, već uvjet neophodan za slobodu, u kojoj možemo živjeti nesmetano. Najbliži mađarskomu smislu i značenju slobode jest izraz koji sažima nesmetani život: „Moja kuća, moj dom, moj dvorac, moj život, a ja ću odlučiti što mi čini da se osjećam ugodno u vlastitoj koži.“ To je antropološka, ​​genetska i kulturološka značajka Mađara i strategija joj se mora prilagoditi. Drugim riječima, to također mora biti polazište za političare koji žele provesti veliku strategiju do pobjede.

Ovaj proces o kojem govorimo – ova globalna promjena sustava – ne će se dogoditi za godinu ili dvije, nego je već započeo i trajat će još dvadeset do dvadeset i pet godina, pa će stoga tijekom ovih dvadeset do dvadeset i pet godina biti predmet stalnih rasprava. Naši protivnici stalno će ga napadati. Reći će da je proces reverzibilan. Reći će da nam treba integracija umjesto zasebne velike nacionalne strategije. Stoga će ga stalno napadati i raditi na tome da ga preusmjere. Stalno će propitivati ​​ne samo sadržaj velike strategije, već i potrebu za njom. Ovo je borba kojoj se sada moramo posvetiti, ali ovdje je jedan problem vremenski okvir. Jer ako je to proces koji traje dvadeset do dvadeset pet godina, moramo priznati da, kako ne postajemo mlađi, ne ćemo biti ni među onima koji ga završavaju. Provedbu ove velike strategije – posebice završnu fazu – sigurno ne ćemo raditi mi, nego ponajviše mladi ljudi koji su danas u dvadesetima i tridesetima. I kada razmišljamo o politici, o tome kako takvu strategiju provesti u političkom smislu, moramo shvatiti da će u budućim naraštajima postojati samo dvije pozicije – baš kao što postoje u našem naraštaju: bit će liberali i bit će nacionalisti. I moram reći da će s jedne strane biti uglađeni liberalni samozadovoljni političari, a s druge strane mladi ljudi s ulice nacionalističkih simpatija, čvrsto s objema nogama na tlu. Stoga moramo početi regrutirati mlade ljude – sada i za nas. Opozicija se stalno organizira i raspoređuje na bojno polje od strane liberalnoga Zeitgeista. Nemaju potrebu za naporima zapošljavanja, jer se zapošljavanje događa automatski. Ali naš je tabor drukčiji: nacionalni tabor izići će samo na zvuk trube i može se okupljati samo pod visoko podignutom zastavom. To vrijedi i za mlade ljude. Stoga moramo pronaći hrabre mlade borce nacionalističkih osjećaja. Tražimo hrabre mlade borce nacionalnoga duha.

Hvala vam na pozornosti.