Iz rukopisne ostavštine

(prigodom 130. obljetnice rođenja [1]

 

Dnevnik

 13. IV. 1953. Zagreb

Prekid od 12 godina.
Sada ponovno unosim neke bilješke u ovu knjigu. [2]

Ali gdje da započnem? I šta da zapišem? Stojim skršen pred golemim mnoštvom doživljaja koji su prohujali nad Petar Grgecmojom sijedom glavom. Uhvatio sam se u koštac sa svim ideologijama ovoga vijeka. Svijet me je izbacio iz svoga kola kao natražnjaka. Dne 1. IV. bio je popis stanovništva. Ja sam unio u popisnicu da sam po narodnosti Hrvat, po vjeri rimokatolik, po zvanju profesor, ali izvan aktivnosti, i da me uzdržava žena Josipa, koja je penzionerka. Kao sporedno zanimanje unio sam da sam književnik, ali i to izvan aktivnosti.            

Nisam unio u popisnicu da sam bez građanskih i političkih prava i da sam bio suđen na sedam godina robije, od kojih sam izdržao 6 godina i 1 mjesec: u Popovači, u Velikoj Pisanici, daruvarskom kotaru, Bjelovaru, Sisku, Lepoglavi, Beogradu, Zemunu i ponovno u Lepoglavi.

Jedanaest mjeseci bio sam na uvjetnom otpustu, a sada sam bez namještenja i bez stalnoga zanimanja.
 

Imam 6 sati kao profesor na interdiecezanskoj klasičnoj gimnaziji. Dva sata na tjedan poučavam iz grčkoga jednoga trećoškolca. Osim toga obavljam korekturu za Društvo sv. Ćirila i Metoda.

Liječim se injekcijama protiv ateroskleroze (vulgo arterioskleroze). Ali angina pectoris javlja se u sve osjetljivijem obliku.

24. IV. 1953.

Navršile su se dvije godine otkako se vratio s robije sin Radovan. Bio je osuđen kao maloljetnik g. 1947. na četiri godine, koje je do kraja izdržao. Najprije je bio u Lepoglavi među maloljetnicima u staroj zgradi. Oko Božića 1947. došao je k meni u novu zgradu. U svibnju 1948. bio je bačen u t. zv. crni bataljon. To odjeljenje bilo je raspušteno u veljači 1949. Sredinom ožujka 1949. bili smo iz Lepoglave odvezeni u Zemun. Ja sam radio tamo do 7. prosinca 1950., a Radovan je dalje radio u Beogradu do druge polovice travnja 1951., kada je preko Zagreba pošao u Lepoglavu, gdje je pušten na slobodu. Došavši kući Radovan je u tri mjeseca (do lipnja 1951.) završio šesti i sedmi Sveta Hrvatskajpgrazred. U jesen 1951. upisao se u osmi razred Klasične gimnazije u Zagrebu. Maturu je završio s odlikom u lipnju 1952. Sada uči na zagrebačkom sveučilištu francuski i talijanski.

Starija kći Marija uči treću godinu engleski i slavistiku, a mlađa kći Anica uči prvu godinu matematiku i fiziku.

Ponedjeljak, 4. svibnja 1953.

Prolazim Medveščakom. Gledam jednu vilu s lijepim vrtom i voćnjakom. Sunce se uspinje na vrh zenita. Pod jabukom u sjeni stoji lijep stol s klupama. Na jednoj klupi sjedi postariji gospodin i čita knjigu.

Ne zavidim mu ni najmanje. Ali sam ipak nezadovoljan. Ne zbog gospodina, kojemu je ovako lijepo, nego zbog sebe. U duši mi se javlja sažaljenje. Mislim na svoj stan u kojemu nemam prilike za naučni i književnički rad. Dok smo ja i sin Radovan bili „na preodgoju“, oduzeli su nam gotovo polovicu stana. U onoj sobi gdje je još i sada dio moje knjižnice stanuju dvije Međimurke: M(...) Š(...) i K(...) Š(...). U drugoj sobi stanuje M(...) J(...) sa ženom F(...) i sinom F(...). U prostorijama koje su nama ostale nema mogućnosti da bez smetanja pišem. Zato navečer, kada moja obitelj ide spavati, ja radim u kuhinji. Naši podstanari katkada i u to vrijeme dolaze u kuhinju po vodu.
 

Ej, kako li bi se drukčije moglo raditi kad bih imao svoju radnu sobu!

A i supruga Josipa osjećala bi se po danu drugačije u kuhinji kad ne bi podstanari dolazili po vodu i na zahod.
 

Vi koji danas vladate, je li potrebno da u našu obitelj uvijek zaviruju drugi pa da prate i što radimo i što jedemo?

Bilješke bivšega hrvatskoga književnika

 

2. IV. 1954.

Bio sam novinar, publicist i književnik. Novinarstva sam se i publicistike već davno odrekao. A sad ne mogu više biti Grgecni književnik. Za mene nije otvoreno nijedno književno društvo. Izgubio sam i pravo na penziju. A živjeti ipak treba. Šta ću, moram biti instruktor nenaprednih đaka i korektor tuđih rukopisa. Gorko je osjećanje kod pomisli: bivši književnik! Odgajao sam svoju pažnju, proširivao sam svoju erudiciju, primjenjivao sam svoju osjećajnost i misaonost na prilike hrvatskoga naroda i čitavog ljudskog roda. Iz potištenosti i skepticizma dizao sam se do ponosne samosvijesti i zaokruženog sistema misli o književnom stvaranju. A sada mi kažu: Ne smiješ pisati po svojem uvjerenju, moraš šutjeti! Književnost bi morala udovoljavati opravdanim težnjama naroda. A ja gledam kako velik dio, temeljni dio tih težnja ne nalazi izraza u književnosti. Oni koji su monopolizirali štampu za sebe i svoje poslodavce ne mare za svoj narod, oni su se zavukli u svoje ograničeno gradsko društvo i služe sami sebi. Ja gledam tolike bijednike, koji teško žive kao i ja, ali ni jedan jedini književnik ne zaviruje u njihovu dušu, niti je itko spreman da za njih zaviče: J'accuse! Ne mogu šutjeti, zato ovdje pišem tek neke svoje osjećaje i misli. Ne smijem viknuti, nego šapćem i očekujem da će netko u budućnosti pronaći ove moje bilješke.

(...)

14. V. 1954.

Ovo je proljeće neobično kišovito. Od početka mjeseca svibnja sve do 12-oga nije nas gotovo nikada ogrijalo sunce. Još i sada ima njiva gdje nije izvršena proljetna sjetva. Šume su se istom sada zazelenjele. Lišće platana na zagrebačkom Zrinjevcu još je vrlo maleno, a nekada je znalo već prvoga svibnja biti kao dlan široko.

Ljudi su nezadovoljni. S kim se god susretnem, svaki jadikuje: „Kuda ćemo doći s ovom skupoćom? Skočila je cijena tekstilu i obući. A i živežnim namirnicama nije cijena pala kako bi trebalo. Meso je skupo i postaje sve skuplje. Salata je po 150 dinara kilogram...“

Osjećam kako je teško zaslužiti toliko koliko treba za uzdržavanje petero članova naše obitelji. Sam stan s vodom, čistoćom, elektrikom i plinom dolazi gotovo oko 2.500 dinara. Supruga ima penziju od 9.000 dinara. A mi potrošimo mjesečno preko 20.000 dinara. Naravno, kupiti ne možemo ništa od odjevnih predmeta i obuće. Da nismo lanjske godine dobili rublja i odijela iz Amerike, ne znam kako bismo ove godine izlazili na ulicu.

Bavimo se instrukcijama ja, Radovan i Marija. Ja pišem studentima radnje i popunjam indeks za Ujevićevu „Matoševu enciklopediju“. Osim toga, Marija ide više puta na Sajmište, gdje prodaje odjevne predmete. Samo ni toga ne će biti dugo.

Gorko je, gorko živjeti u ovoj laži i siromaštini.

28. V. 1954.

Jedan prijatelj na Kaptolu pripovijeda mi ovo: „Kaže se da je vjera u Jugoslaviji slobodna. Liberalci i komunisti u Grgec pjesnistvovanjskom svijetu primaju to kao istinu. Nitko se od njih ne buni protiv pritiska među našim profesorima i učiteljima. Oni koji polaze u crkvu izgubili su svoje namještenje. Među njima imade otaca s velikom obitelju. Drugi se moraju kamuflirati i slušati ateističku manjinu. Sva je nastava u pučkoj školi, u srednjim školama i na sveučilištima ateistička. Učitelji i učiteljice ispituju djecu tko ide od njih u crkvu i na vjeronauk. Tko se javi da ide, zabranjuju mu to i osvećuju mu se lošim ocjenama. Interdiecezanska gimnazija smije primati samo đake od petoga razreda dalje. Protiv njihovih roditelja vode komunisti u općinama borbu. Govori se da smo mi pravna država. Zapravo, naši zakoni kažu da nešto može biti, ali se ne mora izvršiti. Porezi se određuju samovoljno. Seljaci stenju pod teškim teretima. Svećenicima se ne da da žive. Eno, u jastrebarskom kraju nekim su župnicima, koji ne pripadaju Đurekovićevu udruženju, odredili porez na zemlju od 300 hiljada dinara. A oni koji su stupili u to udruženje oporezovani su za isto tako velik posjed sa 10.000 dinara. Progone se vjernici koji vrše svoje vjerske dužnosti, progone se crkveni poglavari. Na ispovijedanje vjere udarena je užasna kontribucija. A predstavnici Udruženih Naroda za sve to ne mare. I oni se vladaju prema vjeri kao prema zločinu...“

Slušam te riječi, i tuga mi s protestom osvaja dušu.


31. V. 1954.


Gospin triptih

I.

O dani svibnja mladosti daleke,
što ih provedoh u Travniku dragom,
u vas me vuče pobjedničkom snagom
zov neodoljiv slatke, divne jeke.

Prskaju s neba zrake, žitke, meke,
dok opet starim sagibam se tragom
i berem jaglac s visibabom blagom
na Tarabovcu iznad Lašve rijeke.

U grad se vraćam. Čedno cvijeće svježe
suzama gorkog pokajanja rosim,
pred noge Gospi Bezgrešnoj ga nosim.

Zborit ne mogu, grlo mi se steže,
tek kao šapat misli mi se roje:
Poznaš li, Gospo, jošte dijete svoje?

 
II.

Gle, ja sam starac oslabljena tijela,
bojim se svega poput plašne srne,
sve više bola u dušu mi grne,
na obraze je mrka briga sjela.

Na licu mreža nabora se splela,
u oku žar se nekadašnji trne,
a moje vlasi, nekad tako crne,
ko glavica su već maslačka bijela.

Al' u mom srcu još je ljubav stara.
Majčice draga, moćna Gospo lijepa,
Majčice vjerna! još mi usna tepa.

O, nemoj prezret, Gospo, malog dara,
što ti ga pružam kao nekad rado,
dok srce mi je bilo jošte mlado.

 

                        III.

Za divne dane travničkog života
hvala ti, Gospo, naša pomoćnice,
k nama okreni milosrdno lice,
obnovi vrijeme minulih ljepota,

prekini dalje nizanje strahota,
kojima muče ljudstvo neštedice
krvnici novi, okorjele zlice,
u uraganu, što se zemljom mota.

Kraljice mira, mi te zazivamo,
bez tebe svi smo kao slamka slabi,
svaka oluja sa sobom nas grabi,

baca nas bijesno zemljom amo-tamo.
O Jubilarko, u Svevišnjeg slavi,
bijednomu ljudstvu daj svoj vijek objavi!

            Soneti su ispjevani u nedjelju, 23. V. 1954.

           

(...)

9. VI. 1954.

Oko 10 sati prije podne pohodio sam pjesnika Nikolu Šopa. On stanuje u vili u Mesničkoj ulici br. 23. Dočekala me je jedna starica, koja govori dalmatinskim narječjem. „Moram pogledati unutra, da li Vas može primiti“, rekla je i ostavila me pred vratima. Došao je i jedan mladić, omalen, u negližeu. Začas sam čuo staričin glas: „Izvolite unići.“ Ušao sam u vrlo čisto uređen stan s ćilimovima i svetim slikama. U salonu nisam našao nikoga. „Uđite desno“, rekla mi je starica. Unišao sam u spavaonicu sa dva kreveta i sa svetim slikama nad krevetima. Na lijevom krevetu sjedio je s nogama opruženima prema podu pjesnik. Ostao je u tom položaju i pružio mi ruku. Pred njim su bile dvije knjige: Kombolova povijest hrvatske književnosti i „Pošurice“ Josipa Eugena Tomića. U licu izgleda Šop vrlo dobro. Do nedavna je izilazio na dvorište, ali se prehladio, i njegova je uzetost postala potpuna. Primio me je vrlo ljubazno. On je malen čovjek, ali kad ovako sjedi, čini dojam dosta krupna i visoka Bosanca. Bariton mu je vrlo ugodan, muževan. Rastali smo se prije devet godina u zagrebačkom logoru na Kanalu. Jednom je padala kiša i nakon toga se pojavila nad logorom prekrasna duga. Rekao sam mu: „Vaša sljedeća zbirka pjesama mora imati naslov: Duga nad logorom.“

Morao sam mu pripovijedati gdje sam sve bio otkako se nismo vidjeli. Nabrajao sam mu mjesta, ali on se nije time zadovoljio, već je htio plastično vidjeti neke moje doživljaje. Pročitao sam mu za odgovor nekoliko svojih robijaških pjesama, na pr. „Susret s majkom“. Pozvao je staricu i dao mi prirediti crnu kavu. Govorili smo o hrvatskim humanistima, koje on prevodi kao namještenik Jugoslavenske akademije. Naš je razgovor trajao 2 sata. Zamolio me je da ga još češće pohodim. 

10. IX. 1954. Petak

Vraćam se sa Šalate iz gimnazije, gdje sam imao dva sata obuke. Zamišljen sam. Prolazim Gregorijančevom ulicom na Kaptol i odatle preko Trga Republike u Prašku ulicu. Može biti oko 11 sati. Mnogo ljudi prolazi pokraj mene, ali ja ih ne opažam, jer sam zadubljen u svoje brige. Prolazim prostorom ispred nekadašnje židovske sinagoge. Prema meni idu od Zrinjevca tri čovjeka. Fizionomije im kazuju da su intelektualci. Dobre su volje, bučno razgovaraju, čini se da su dobrom ili patvorenom vinskom zagrebačkom kapljicom negdje podigli svoje oduševljenje. Kada su tek dva koraka daleko od mene, jedan se od njih trojice, čovjek od jedno 35 do 40 godina, s crvenom bradom i s očalama, zagledava u mene i, susrećući se s mojim pogledom, govori začuđeno i porugljivo:

- Gle, Boža Kundak!

Ne dajem se izazvati, prolazim mirno pokraj društva. Čujem kako Riđobradi govori svojim drugovima o meni:

- Njegova fizionomija! Fizionomija Bože Kundaka!

Nekad bi me takva konstatacija uvrijedila, jer sam uvijek smatrao da sam daleko i fizionomijom i duševnošću od Bože Maksimovića, koji je kao ministar unutrašnjih poslova zbog kundačenja političkih uhapšenika zaslužio nadimak Kundak. No kad bih taj događaj pripovijedao nekima koji su me šest godina preodgajali svojim metodama, Bog zna ne bi li oni rekli:

- Taj je prolaznik bio vidovit kada te je nazvao Božom Kundakom, jer si ti još i gori od njega. On je bio pašićevski radikal, a ti si neman nad nemanima. Ti si naime klerofašista!

Svakako ću zapamtiti Riđobradoga, koji je – kako mi se čini – zagrebački slikar.

15. IX. 1954. Srijeda

Osjećam se silno osamljenim. Ni s kim se ne slažem. I oni koji misle da sam njihov sumišljenik varaju se. Govorim na pr. sa drom Lončarom na Kaptolu, kanonikom, kojemu sam odobravao što se borio protiv ustaša za samostalnost Katoličke Akcije i sjemeništa, ali sada ne mogu s njim naći mnogo dodirnih točaka. Govorim s drom Stjepanom Bakšićem, zacijelo najučenijim profesorom na bogoslovskom fakultetu, ali svaki put uviđam da se on slabo zanima za ono o čemu ja razmišljam. Pohađam koji put dra Zimmermanna, ali ni njemu nije mnogo stalo do onoga čime se ja bavim. Ja bih htio da budem pisac, a moji znanci ne žele vidjeti ni jednog jedinog mojega članka. Jesam li samoljubiv kada želim da me netko potiče na dalji književni rad? Da li utvaram sebi kada mislim da bih uz imalo sređen život mogao dati djela trajne vrijednosti? Svakako se velik bol useljava u moje srce kada me borba za svakidašnji kruh trga od mojih najdražih zanimanja. Svršio sam drugu knjigu o narodnom pjesništvu, pod naslovom: Hrvatsko narodno pjesništvo, II. knjiga, Vjerske i ćudoredne vrijednosti. Ali već deset mjeseci ne mogu nastaviti svoj posao. Radim za druge kao popunjavatelj njihovih djela i kao korektor. U posljednja četiri mjeseca sastavio sam drugi dio indeksa za Matoševu enciklopediju (od R do Ž). Za to sam dobio 15.000 dinara. Korigirao sam prijevod Oficija đakovačkih sestara. Dobio sam 12.000 dinara. Preveo sam za jednoga doktoranda neke tekstove s grčkoga i latinskoga. Dobio sam 5.000 dinara. A sada korigiram Žgančeve Koprivničke narodne popijevke za 2.000 dinara. To je moja zarada u ovoj godini uz jedno 30.000 dinara što sam ih zaslužio kao profesor Interdiecezanske gimnazije u školskoj godini 1953/54.
Srce mi sve više slabi. Ruke mi silno dršću.

Ne dobivam doplatak na djecu. Žena je bolesna, i svaki dan može ju udariti kap. Mučimo se da održimo na životu sebe i svoju djecu. U noći često razmišljam:
                        Mjerim, mislim, mozgam, brojim,
                        što da skrpam, što da skrojim.

Imam dosta prijatelja, koji me iskreno ljube. Ali i njih je pogodila opća pauperizacija katoličkih redova. A kud i kamo više imade onih koji mi žele zlo i koji svijesno uništavaju sva vrela moga opstanka.

Pohodio sam Kalinovac. Od 13. do 24. kolovoza bio sam ne samo u Kalinovcu nego i u kalinovačkom zaselku Batinskama, u Sesvetama Podravskim i u Kloštru. Nisam našao zadovoljna čovjeka. Ti seljaci osjećaju strašan pritisak poreza i potpuno ugušenje slobode riječi, organizacije i štampe. U selu postoje 22 komunista. Oni imadu vlast nad 3.000 ljudi. (...)

 

Robijaški stihovi [3]

 Sonet za predgovor knjizi
„Bijeg u djetinjstvo [4]

Pedeset i šest godina je meni,
a neki misle, da mi je i više:
na mojem licu tmurno vrijeme riše
sve dublje brazde briga usječenih.

Robijaš ja sam, koji tratim dane
u kažnjeničkom logoru kraj Siska;
gorčina bolna suspregnutog vriska
iz duše katkad kao suza kane.

U pokrpljenom rublju sam i ruhu,
tek pusta želja novo je odijelo,
o tuđem živim (kao prosjak!) kruhu,

u noći gamad ždere budno tijelo.
Al' usta sudbu ne mogu da kunu,
bogatstva sretnog imam dušu punu.

                        U srpnju 1946. Viktorovac kraj Siska

Zeleni Juraj [5]
            Došel je, došel Juraj Zeleni. (Narodna koleda)

Za dan ovaj sjajni Bogu hvala budi,
usjevi se rosni njivama zelene,
plamti plavo nebo, plamte moje grudi,
uresom su mliječnim bašče iskićene.

I u vrtu našeg lepoglavskog doma
već perunikino šepiri se cvijeće,
ali tratinčica, skromna selska moma,
šapće vani: Nema bez slobode sreće!

Svako drvo posta kadioničarom:
obučeno svijetlom zelenom roketom
kadionik njiše s upaljenim žarom,
oblak kada sipa prema nebu svetom.

Iznad polja ševa diže se visoko,
javlja sviralicom od sunčanih žica:
Prirodo i ljudi, uperite oko
tamo, gdje se javlja vitez svijetla lica!

Jablanovi znadu tko to k nama ide,
glede u daljinu, gdje se cesta praši,
na prste se dižu, da što bolje vide,
kako Zelen Juraj k nama s pratnjom jaši.

Jaši Zelen Juraj konja hitra, bijela,
čudotvornom šibom raskršća se tiče,
kuda prođe poljem uz grad i uz sela,
život jače buji, nova radost niče.

                                    Lepoglava, 23. IV. 1947.

 

Moje svibanjske gozbe

Uživam ko sladokusac
u svom kukuruznom kruhu,
premda mu gristi ne mogu
koru koštunjavu suhu.

Ujutro, kada bi spavat
htjela još umorna glava,
živce razdramljuje trome
čađava žirova kava.

Kada je objed o podne,
srce se krotko veseli,
kutljaču prežgane juhe
redar nam svakomu dijeli.

Ulje od koštica buče
nozdrve raskošno draška,
svaka mi kašika hvata
zrnce američkog graška.

Šta su Lukulove gozbe
prema sibaritskoj slasti,
kada na površju juhe
otkrijem kapljice masti!

Blagdanji katkada dani
hranu nam donose slađu,
mrvice konzervnog mesa
tada u juhi se nađu.

Navečer kupusov čaj nam
divotni daje užitak,
planinska svježa je voda
bolji od vina napitak.

Ne treba nitko o teku
da mi slatkohrano ćaska,
tek ja imadem ko gurman,
što od uživanja mljaska.

Antune sveti i Pavle,
vi ste, daleko od svijeta,
živeć zacijelo ovako
svoja doživjeli ljeta.

            U Lepoglavi u svibnju 1947.

Je li to ironija? Mislim, da nije. U izgladnjelosti prosta mi je hrana tako išla u tek kao u druga vremena poslastice.

 

Susret s majkom [6]

Kada u noćnoj tišini
tamničkog svoga groba
mislim na prošlo doba,
sve mi se čini:
ništa još umrlo nije,
što je postojalo prije.

I kuća rođena moja
u selu Batinskama
jošte je živa.
Na kući slama,
crna i siva,
krpana pozderom lana,
nad crvotočnom tesanom građom
rakitovim prućem povezana,
miriši čađom
i zaostalom parom
kuhanih jela seljaka.
Po krovu starom
pramenje dima se laka
probija u svjež i slobodan zrak.
Daleko jošte je mrak.
Traci predvečernjeg sunca
jošte se žare,
ne mogu se otkinut od vrhunca
hrastove šume stare.

U kuhinji sama
vrze se i večeru kuha
moja radina mama.
Kisela juha
s brdom valjušaka
kipi iz lonca željeznjaka.
Družini to će biti hrana,
kada
s teškoga rada
dođe izvana.
A na ognjištu drugom
u kotlu širokom bakrenjaku
grgljaju bundeve i krumpiri
za svinje naše,
koje će skoro vratit se s paše.

Iz šume vičem: Majko, izviri
iz kuta
kuhinje zadimljene!
Sin ti dolazi s puta,
premda se nisi nadala njemu.
Preda me dođi, pričekaj mene
za jedan čas
u trijemu!
Moj te to glas
ispred dvorišnih vrata zove.
Predraga mamo,
vijesti ću reći ti nove.
Nemoj me samo
pitati,
kud sam se dosad morao skitati.
Ni to ne pitaj, majko voljena,
zašto kroz hlače vire mi koljena.
Ja odrpanac
s ruhom traljavim
i zamazanac
s licem kaljavim
tebi sam ipak otmjen i fin.
Da, ja sam bosjak!
Al' da sam i prosjak,
tebi bih bio
vrijedan i mio,
jer sam tvoj sin.

Prekoračujem, oh, tako drag
domaći znani drveni prag.
Radostan, majko, grlim se s tobom,
cjelov ti sinovski dajem.
Ne ću u trijemu ni čas da stajem,
ne obazirem se ni desno za našom sobom,
ravno ulazim u kuhinju vruću.

Majko, kakav to miris ispunja našu kuću?
Nosnice mi se od slasti šire:
ah, dobro poznam varene krumpire.
Iz kotla, gdje se kuha za svinje,
pohlepno vadim gomolj jedan,
gulim ga brzo prstima golim.
Što li je sladak! Kako li volim
ovakvo birano jelo!
Uzdižem čelo,
oči mi sjaje,
gutam s užitkom
slasne zalogaje.
Ustima mljaskam, šapćem sa strane:
Majčice draga, moje milinje,
kako se gospodski hrane
podravske naše svinje!

Nasmijan k majci okrećem oči,
ali mi smiješak u grč se koči.
Što? Što je, majko? Zašto li suze
iz očiju ti potokom puze?
Što? Što te boli?
Prestani plakat, sin te to moli.
Radije i ti sad se veseli!
Istinu pravu sin ti tvoj veli:
Ovaj tvoj krumpir hrana je fina
za robijaša tvojega sina.
Moram se smiješit. Čemu bih plako?
Davno već nisam jeo ovako.

                                    Lepoglava u svibnju 1947.

Moja je majka umrla 1937. Buncao sam gladujući cijeli mjesec, pa nije čudo, da sam čeznuo za onom hranom, koja se nekada u mojemu roditeljskom domu pripravljala za svinje. Vareni krumpir bio mi je u maštanju gospodska đakonija.

Post scriptum

(...)
Tko moju patnju umije poštivat,
zbog mene taj se ne će osvećivat
ni prezirima, pa ni mržnjom ludom,
ni progonima, zatvorom ni sudom.
Martirij, koji muči žrtve nove,
martirijem se ne može da zove.
Ni Golgotska se Žrtva ne bi smjela
za Žrtvu smatrat čistu i božansku,
kad rađala bi osvetnička djela
i odmazdu bi zvala čovječansku.
Znam: bolje doba smije tek da sluti,
tko lanac mržnje može prekinuti.
Krist je to mogo. Ali Bog je bio.
A da li ja bih nadati se smio,
da u tom njemu sličan biti mogu?
O, jakost moja samo je u Bogu!
Njemu se molim, da mi mržnju smrvi
i osvetnički stiša nagon krvi.

[1] Priredio Petar Grgec, ml. Dnevnički je tekst pravopisno prilagođen samo utoliko što uklopljene zavisne rečenice za razliku od dometnutih (npr. odredbena odnosna za razliku od objasnidbene odnosne) više nisu, kao u izvorniku po gramatičkom razgodbenom načelu, odvojene zarezom. Jedan posvojni genitiv zamijenjen je posvojnim pridjevom, dva posvojna genitiva s prijedlogom od posvojnim pridjevom odnosno besprijedložnim genitivom, prijedlog radi u nesvršnouzročnom značenju, na tri mjesta, prijedlogom zbog, da + prezent na tri mjesta infinitivom, a publicistu je zamijenio publicist i potrebito je zamijenjeno potrebnim. Ukupno samo jedanaest, ne baš ni prijeko potrebnih ustupaka današnjem jezičnom standardu.

[2] U rukopisnu knjigu „Bilješke Petra Grgeca korektora Hrvatske enciklopedije“. Posljednju korektorsku bilješku u toj knjizi napisao je 11. III. 1941.

[3] Iz bilježnice naslovljene: Grga Mikulin, „Stihovi“. „Grga Mikulin“ jedan je od Grgecovih pseudonima.

[4] Sonetna zbirka „Bijeg u djetinjstvo“ izišla je 1972. u izdanju HKD-a sv. Ćirila i Metoda (odnosno sv. Jeronima). Njezin uvodni sonet međutim, zbog robijaškog sadržaja, tada nije bilo moguće objaviti, pa zato njegovim završnim stihom, ujedno početnim sljedećega soneta u rukopisu zbirke, počinje prvi sonet zbirke u izdanju iz 1972.

U bilježnici „Stihovi“ Grge Mikulina ima još mnogo soneta iz zbirke „Bijeg u djetinjstvo“. Neki od njih objavljeni su u spomenutom ćirilometodskom (tj. jeronimskom) izdanju iz 1972., u kojem je samo prvih 105 soneta čitavog djela, a u drugom su dijelu, koji se sačuvao u rukopisu, soneti od 106. do 256. No 256. nije i posljednji sonet „Bijega u djetinjstvo“, jer u bilježnici „Stihovi“ Grge Mikulina autor napominje: „Obrađeno je bilo djetinjstvo do dolaska u travnički konvikt i u gimnaziju. Ali dalji soneti nalaze se u centrali na Savskoj cesti kod ljudi, koji mi ih nijesu povratili.“ 

[5] Pjesma je izišla u „Hrvatskom književnom zborniku Marulić“ 1968., ali umjesto njezina stiha: „I u vrtu našeg lepoglavskog doma“ ondje piše: „I u vrtu našeg tužnog ovog doma“.

[6] „Susret s majkom“ jedna je od pjesama što ih je autor, kako kaže u dnevničkim Bilješkama bivšega hrvatskoga književnika, pročitao Nikoli Šopu posjetivši ga 9. VI. 1954.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.