Diktatura kralja Aleksandra

1. Uvod

Duboka politička kriza potresala je Kraljevstvo (od 1921. godine Kraljevinu) Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS) praktički od njezina početka. Vrlo brzo iskristaliziralo se tzv. hrvatsko pitanje čije je nerješavanje opterećivalo političke odnose u državi sve do osnutka Banovine Hrvatske (u kolovozu 1939. godine). Situacija se zakratko smirila 1925. godine nakon što je Stjepan Radić, priznavši monarhiju i kralja, promijenio ime svoje stranke Samardžijaizostavivši iz njega riječ „republikanska“ (Hrvatska republikanska seljačka stranka → Hrvatska seljačka stranka) i zakratko postao ministar prosvjete u desetoj vladi Nikole Pašića (od 17. studenog 1925. do 8. travnja 1926. godine.)

Budući da četiri uzastopne vlade Nikole Uzunovića u godinu dana (od travnja 1926. do travnja 1927. godine) nisu uspjele smiriti političke napetosti, kralj je za predsjednika vlade u travnju 1927. godine postavio Velju Vukićevića. Suprotno očekivanjima politička je kriza bivala sve dubljom, za druge Vukićevićeve vlade u lipnju 1928. godine dosegnula je vrhunac zajedno s hitcima koje je radikalski zastupnik Puniša Račić u skupštini ispalio na zastupnike Hrvatske seljačke stranke. Kako kraljev pokušaj da imenovanjem slovenskog političara Antona Korošca, dotadanjega ministra unutarnjih poslova, bar malo smanji ogroman politički jaz koji je proizveo atentat nije uspio, kralj se odlučio na radikalan politički zaokret – 6. siječnja 1929. godine uveo je vlastitu diktaturu.

2. Politička situacija u Kraljevini SHS prije atentata u Skupštini 20. lipnja 1928. godine

Politička situacija u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca prije stradanja Stjepana Radića i njegovih suradnika u beogradskoj Skupštini jasno je vodila do promjena tadašnjeg sustava iz parlamentarnog u diktatorski. U godinama neposredno prije atentata provodila se politika kojom su Srbijanci htjeli zauzeti što više važnih pozicija za upravljanje Kraljevinom. Svetozar Pribićević navodi podatak kako su „zauzeli sva središnja mjesta u državi, sva ministarstva u Aleksandarrasponu od 80 do 100 posto, Državni savjet, Glavnu kontrolu, Narodnu banku, Hipotekarnu banku, sve više položaje u vojsci, sve više položaje u državnoj upravi, sve sinekure, sva poslanstva i posredništva, sve dobro plaćene položaje“.

Radićeva stranka imala je kraću suradnju s Radikalnom strankom Nikole Pašića od 1925. do 1927. godine. Te iste 1927. godine, godinu dana prije atentata na Stjepana Radića, dolazi do bitnih promjena u Kraljevini SHS. Na izborima u prvoj polovici 1927. godine na vlast dolazi vlada Velje Vukičevića koja je zapravo nametnuta od strane samog kralja Aleksandra , a tim činom se politička situacija znatno zaoštrava. Krajem iste godine dolazi do stvaranja Seljačko-demokratske koalicije (SDK) koja se sastojala od Hrvatske seljačke stranke (tada najvažnije stranke na prostoru Hrvatske) i Samostalne demokratske stranke koja je nastala raspadanjem Demokratske stranke, tj. njezinim pretvaranjem u dvije frakcije. Jedna je frakcija pratila Ljubu Davidovića , a druga Svetozara Pribićevića. Sporazum o stvaranju te koalicije potpisan je 10. studenog 1927. godine, a na čelu koalicije bio je dvojac Radić-Pribićević. Njihov poznati program temeljio se na programu „čuvanja narodnog i državnog jedinstva u duhu Vidovdanskog ustava“ iz 1921. godine. Spomenutu koaliciju tadašnji vladin tisak nazvao je prečanskom frontom, a pod nazivom „Prečani“ mislili su na sve stanovnike s druge strane Save i Dunava. Radić i Pribićević često su odlazili na audijencije kralju Aleksandru (nakon atentata na Radića Pribićević je istupao u ime koalicije u dogovoru s Radićem) u nadi da će s njim dogovoriti određene promjene poput raspuštanja Skupštine u kojoj je prolivena krv, postavljanja privremene vlade i raspisivanja slobodnih izbora. Kralj se uglavnom na njihove zahtjeve i zamolbe oglušivao.

3. Skupštinski atentat

U veljači 1928. godine kralj je, zapravo, fiktivno dao Radiću mandat za sastavljanje vlade. Radić je imao želju stvoriti SkupšBlok demokracije, ali je kralj uspješno blokirao njegove planove te je Radić ubrzo bio prisiljen na vraćanje mandata. Četiri mjeseca kasnije, 20. lipnja 1928. godine, došlo je do žestokih političkih rasprava na sjednici u beogradskoj Skupštini. Neki srbijanski zastupnici običavali su dolaziti naoružani na sjednice Narodne skupštine, a pripadali su isključivo Narodnoj radikalnoj stranci. U jednom trenutku sjednica je prekinuta, a ubrzo nakon toga Puniša Račić revolverom je zapucao na predstavnike Hrvatske seljačke stranke. Na mjestu su smrtno stradali Pavle Radić i Đuro Basariček, a ranjeni su Ivan Pernar, Ivan Granđa, te Stjepan Radić koji je u kolovozu iste godine preminuo od posljedica ranjavanja. Sutradan je Seljačko-demokratska koalicija izglasala rezoluciju prema kojoj ta parlamentarna grupa neće zasjedati u Skupštini u kojoj je prolivena krv njezinih prijatelja i kolega. Nakon atentata odstupila je vlada na čelu s Veljom Vukičevićem, a mandat za sastavljanje vlade povjeren je Antonu Korošcu. U toj su vladi bili pripadnici triju stranaka, Slovenske narodne stranke (SNS) kojoj je pripadao i sam Korošec, Demokratske stranke (DS) Ljube Davidovića, te Jugoslavenske muslimanske organizacije (JMO) na čelu s Mehmedom Spahom.

U vrijeme kada su se svi utvrđeni zločini teško kažnjavali, ponekad i pretjerano, održano je suđenje atentatoru Puniši Račiću. Ono je održano daleko od očiju javnosti i iz njega se da naslutiti kako su u činu atentata koji je Račić počinio sudjelovali ljudi koje se nije smjelo otkriti i kazniti. Račić je kažnjen na 20 godina zatvora, a ostao je u kućnom pritvoru. Prvotna kazna iznosila je 40 godina i četiri mjeseca zatvora, ali ju je sud u Beogradu smanjio na 20 godina, tj. praktički prepolovio.

Ubrzo nakon atentata, 8. kolovoza 1928. godine, Radić je preminuo od posljedica ranjavanja. Posljednji važni čin koji je napravio bilo je potpisivanje rezolucije Seljačko-demokratske koalicije od 1. kolovoza 1928. godine. Tog su dana zastupnici koalicije odbili doći u Beograd na nastavak zasjedanja Narodne skupštine. Isti dan prihvatili su rezoluciju u kojoj odlučno traže da se država preuredi zbog osiguravanja ravnopravnosti svim nacionalnim individualitetima. Nakon smrti Radića je na čelu Hrvatske seljačke stranke zamijenio dr. Vladko Maček.

4. Uvođenje diktature

Kralj Aleksandar 6. siječnja 1929. godine (iz čega proizlaze nazivi šestosiječanjska ili šestojanuarska diktatura) objavio je manifest kojim suspendira Vidovdanski ustav, raspušta Narodnu skupštinu, a sve stranke s nacionalnim, vjerskim ili religioznim obilježjima zabranjuje. To označava kraj razdoblja parlamentarnog sustava i početak kraljeve diktature, tj. kraljeve režimske politike. Ubrzo nakon proglašenja diktature kralj je imenovao tzv. neparlamentarnu vladu koja je odgovorna isključivo njemu samom. Predsjednik te vlade bio je general („đeneral“) Petar Živković. On je Jugo diktaturabio predsjednik režimske stranke pod nazivom Jugoslavenska radikalno seljačka demokracija koja je kasnije (1933. godine) promijenila naziv u Jugoslavenska nacionalna stranka (JNS). Jugoslavenska radikalno seljačka demokracija je formirana za izbore za Narodnu skupštinu krajem 1931. godine.

Početkom 1929. godine, 11. siječnja, kralj donosi zakon o nazivu i podjeli Kraljevine na upravna područja. Tim činom država je dobila novi naziv. Država se sada umjesto Kraljevine SHS zvala Kraljevina Jugoslavija. Istovremeno je u državi ukinuta podjela na dotadašnje 33 oblasti, a uvedena je podjela na devet banovina. Sustav banovina održao se praktički do početka Drugoga svjetskog rata na području Kraljevine Jugoslavije, osim što je 1939. godine osnovana Banovina Hrvatska koja je, zapravo, objedinila Savsku i Primorsku banovinu uz manje granične promjene. Spomenutih devet banovina koje su uvedene 1929. godine bile su: Dravska (sjedište u Ljubljani), Savska (sjedište u Zagrebu), Vrbaska (sjedište u Banjoj Luci), Primorska (sjedište u Splitu), Drinska (sjedište u Sarajevu), Zetska (sjedište u Cetinju), Vardarska (sjedište u Skopju), Moravska (sjedište u Nišu), te Dunavska (sjedište u Novom Sadu). Za banovine Ljubo Boban tvrdi da su „bile jedinice na koje je prenesena vlast iz nadležnosti centralnih organa (tzv. dekoncentracija)“. Što se tiče banova koji su vodili banovine, vezano uz njihovu političku funkciju, Boban dodaje da bana „imenuje kralj, na prijedlog ministra unutrašnjih poslova i uz suglasnost predsjednika vlade“. Iz toga je jasno vidljivo da su banovima mogle postati samo one osobe kojima je to sam kralj dopuštao jer su predsjednik vlade i ministar unutrašnjih poslova bili kralju odani ljudi.

Banovine nisu imale nikakav status autonomije niti su o čemu mogle odlučivati potpuno samostalno. Svaka odluka odvijala se uz znanje i odobrenje samog kralja koji je svu vlast preuzeo u svoje ruke. Cilj uređenja države s podjelom na devet banovina bilo je širenje velikosrpske dominacije na području Kraljevine Jugoslavije. Banovine su formirane na način da u što većem broju banovina većinsko stanovništvo bude srpsko. Primorska, Savska i Dravska banovina bile su s većinskim hrvatskim, odnosno slovenskim stanovništvom. Ostale banovine imale su spomenuto većinsko srpsko stanovništvo.

Šest banovina koje su imale većinsko srpsko stanovništvo (Vrbaska, Drinska, Zetska, Vardarska, Moravska i Dunavska) predstavljale su svojevrsni okvir Velike Srbije. To je pokazivalo kako je kralj Aleksandar svojom diktaturom želio ostvariti dominaciju srpskog naroda nad ostalim narodima unutar države. Srbi su već i prije toga imali u rukama praktički sve važnije državne funkcije, a ovime su tu poziciju mogli samo dodatno učvrstiti u svoju korist, a na štetu prvenstveno Hrvata, a zatim i ostalih naroda unutar države. Kralj je tim činom podjele države sebi olakšavao diktatorsko upravljanje Kraljevinom i maksimalno smanjenje problema vezanih uz nesuglasice s pripadnicima drugih naroda. U to vrijeme jedan od glavnih problema bili su predstavnici Hrvatske seljačke stranke na čelu s novim vođom dr. Vladkom Mačekom koji su se izričito zalagali za što već prava hrvatskog naroda što je kralju predstavljalo problem u ostvarenju njegovih političkih zamisli.

5. Oktroirani ustav

Oktroirani ustav označio je definitivan kraj Vidovdanskog ustava, ako je u tom trenutku još i bilo nade za njegovo daljnje provođenje. Kralj je 3. rujna 1931. godine objavio, tj. nametnuo novi ustav. To je ustav koji nije donio parlament, pošto parlamentarnog sustava tada nije bilo, osim nametnute neparlamentarne kraljeve vlade. Zbog nametanja, odnosno oktroiranja od strane kralja, ovaj ustav dobio je naziv Oktroirani ustav. U nekim literaturama ovaj ustav nosi nazive Rujanskog i Septembarskog ustava. Ovim ustavom „Kraljevina Jugoslavija formalno je prestala biti apsolutistička monarhija i postala ustavna monarhija“.

Prema spomenutom ustavu kralj je bio osoba iznad zakona, a nametnuta neparlamentarna vlada bila je odgovorna izravno njemu. Narodna skupština po novom uređenju bila je dvodomna, a ne jednodomna kao ona prije. Predstavničko tijelo Narodne skupštine sada se sastojalo od Narodne skupštine i Senata. Narodna skupština birala se na općim izborima. Na taj način političko uređenje davalo je sigurnost kralju da nitko neće moći donijeti velike promjene bez njega samog. Donošenje novih zakona ili bilokakvih važnih promjena Senat je mogao zaustaviti, ukoliko bi tako odgovaralo kralju. Imao je potpunu kontrolu nad svim mogućim promjenama. Oktroirani ustav označavao je jako centralističko uređenje države gdje su se sve važne odluke donosile u Beogradu.

6. Izbori za Narodnu skupštinu 1931. godine

Godine 1931. održani su izbori za Narodnu skupštinu. Na listi je postojala samo jedna opcija, tj. režimska lista. Tu listu predvodio je generel Petar Živković. Ta lista je predstavljala kraljeve ljude koji su djelovali po njegovom nalogu. Na izborima su bile dopuštene samo liste za cijelu državu, regionalne nisu bile dopuštene. To je razlog za postojanje samo jedne liste. Samo državni aparat je mogao „proizvesti“ stranku koja bi mogla biti nositelj liste za cijelu državu. U to vrijeme glasalo se po načelu javnog i usmenog glasovanja što je mnoge zastrašilo te su se pribojavali izaći na izbore i glasovati protiv spomenute režimske liste. Režimska lista ubrzo je dobila naziv Jugoslavenska radikalno seljačka demokracija. Godine 1933. ta je stranka promijenila naziv u Jugoslavensku nacionalnu stranku (JNS), kao što je već spomenuto. Ta stranka pod obama svojim nazivima bila je podređena kralju i kraljevoj volji. Provodila je režimsku politiku i Oktroirani ustav koje je postavio kralj Aleksandar. Glavni ljudi u stranci bili su bivši predstavnici Demokratske i Radikalne stranke. U godinama koje su uslijedile često su se mijenjali ljudi na premijerskoj funkciji. U proljeće 1932. godine tu funkciju preuzeo je Vojislav Marinković, a nakon samo tri mjeseca zamijenio ga je Milan Srškić. Već godinu i pol nakon toga funkciju preuzima nova osoba, Nikola Uzunović koji je bio na toj funkciji i za vrijeme Marseilleskog atentata u kojem je smrtno stradao kralj Aleksandar prilikom unaprijed dogovorena posjeta Francuskoj.

7. Politička situacija u vrijeme diktature

Predstavnici političkih stranaka koje su u diktaturi zapravo postale sporedne stranke i nisu mogle djelovati u punom smislu te riječi bile su za rušenje diktature. Vladko Maček, novi predsjednik Hrvatske seljačke stranke i jedan od vođa Seljačko-demokratske koalicije jedno se vrijeme nije previše zalagao za hrvatsko pitanje jer je smatrao kako će se situacija sama po sebi morati smiriti i preokrenuti na način da bi hrvatsko pitanje došlo na red za rješavanje. Drugi vođa Seljačko-demokratske koalicije, Svetozar Pribićević, bio je nešto aktivniji u političkom smislu i želio je promijeniti situaciji u državi na način da uspostavi veze s članovima drugih oporbenih snaga sa srbijanske strane. Kralj Aleksandar smatrao ga je velikom opasnošću za narušavanje diktatorskog režima. Pribićević ubrzo biva uhićen i zatvoren kada je otišao u Beograd na dogovoreni razgovor s vođama srbijanskih opozicijskih stranaka. Uhićen je odmah po dolasku na željeznički kolodvor u Beogradu. Kratko vrijeme držan je u kućnom pritvoru pod strogim nadzorom agenata pod upravom šefa policije Aćimovića. Uskoro je pod pratnjom prebačen u Brus (malo selo u središnjoj Srbiji) na, kako su mu rekli, neodređeno vrijeme. Naredba o prebacivanju u Brus izrečena mu je usmeno, nije dobio nikakvu pismenu odluku, niti je ikada ispitivan o svojoj krivici. Boravak u Brusu trajao je dvije godine i tri mjeseca. U ljeto 1929. godine Pribićević je zbog bolesti prebačen u jednu beogradsku bolnicu gdje je, opet pod nadzorom, ostao dvije godine. Potkraj srpnja 1931. godine Pribićević je nakon štrajka glađu u bolnici, nakon vijesti da bi se opet mogao vratiti u Brus, dobio putovnicu i otputovao u Prag iz kojega se više nije vraćao. Očito je da je progon i zatvaranje Pribićevića bio pomno smišljen čin kralja Aleksandra koji je tako blokirao jednog od vodećih političara u državi da pokuša napraviti bilokakve promjene na štetu diktatorskog režima kojeg se kralj strogo držao.

Diktatura je bila opasna i pogubna za mnoge u to vrijeme. Ustav je propisivao da na snazi ostanu sve naredbe diktature: naredba o ukidanju slobode tiska, pravo zbora i dogovora, nezavisnost sudova (što je vidljivo još i prije uvođenja šestosiječanjske diktature prilikom suđenja Puniši Račiću), poštanske tajne, naredba o deportiranju i interniranju građana, te naredba o izvanrednom sudu za zaštitu države. U vrijeme diktature mučeni su mnogi politički zatvorenici, a neki su od njih i ubijeni. Prvo su stradavali komunisti, a kasnije i ostali protivnici režima. Jedna od najznačajnijih osoba koja je stradala bio je Milan Šufflay kojeg su pripadnici režima izudarali u Dalmatinskoj ulici u samom centru Zagreba. Dogodilo se to 18. veljače 1931. godine. Ivan Meštrović navodi da je kralj dr. Svetozaru Rittigu u razgovoru rekao: „Pa moralo ga se ubiti, jer je on bio talijanski agent.“ To daje naslutiti kako su istinite tvrdnje da je sam kralj bio umiješan u ubojstva mnogih njemu nepoćudnih ljudi.

8. Zagrebačke punktacije i uhićenje Vladka Mačeka

U studenom 1932. godine Seljačko-demokratska koalicija, Ante Trumbić i Mile Budak kao predstavnik pravaša donijeli su rezoluciju pod nazivom Zagrebačke punktacije. U toj rezoluciji govori se protiv diktature i srbijanske, odnosno, velikosrpske hegemonije koju ta diktatura pruža, a traži se novo uređenje države koje više ne bi bilo centralističko. Izložena je ideja da bi se trebalo vratiti na stanje prije prvoprosinačkog akta 1918. godine, te da bi državu trebalo preurediti na način da ne postoji nečija prevlast unutar države.

Ubrzo su se oglasile i neke druge političke opcije u državi. Jugoslavenska muslimanska organizacija (JMO) donijela je Sarajevske punktacije u kojima traži uređenje države na temelju kulturno-povijesnih jedinica. Htjeli su posebnost Bosne i Hercegovine. Slovenska ljudska stranka (SLS) donijela je Ljubljanske punktacije u kojima traži posebnost Slovenije. Oglasio se i Savez zemljoradnika u izjavi koju su nazvali Novosadska rezolucija u kojoj traže ravnopravan položaj Vojvodine. Svi oni željeli su vraćanje parlamentarnog poretka u državi. Vladko Maček uhićen je potkraj 1932. godine zbog sudjelovanja u donošenju Zagrebačkih punktacija. Osuđen je na tri godine zatvora.

9. Stvaranje ustaškog pokreta

Nezadovoljstvo diktatorskim režimom u državi pokrenulo je mnoge protivničke struje, a među njima i onu emigrantsku. Emigracija nastoji privući strane države na svoju stranu u svrhu dobivanja njihove pomoći. Kada je proglašena diktatura, dr. Ante Pavelić i njegovi pristaše donijeli su odluku o rušenju diktatorske države i borbi za samostalnu Hrvatsku izvan granica Kraljevine Jugoslavije. Polovicom siječnja 1929. godine, ubrzo nakon proglašenja šestosiječanjske diktature, Pavelić je pod prijetnjom uhićenja napustio državu i utočište pronašao u Italiji. Ondje se okupila veća skupina od više stotina pristaša te je Pavelić osnovao organizaciju pod imenom Ustaša – hrvatska revolucionarna organizacija (UHRO). Njezina zadaća je bilo djelovanje protiv diktatorskog režima u Kraljevini Jugoslaviji. Želja je bila stvoriti samostalnu Hrvatsku koja će moći samostalno donositi svoje odluke i samostalno voditi svoju politiku, neovisno o uputama iz Beograda. Cilj organizacije trebao se ostvariti uglavnom oružanim putem.

Ustaške akcije provodile su se i u drugim stranim državama, posebice u onima u kojima je bio veći broj hrvatskog iseljeništva. Mađari su dozvolili ustaškim revolucionarima osnivanje centara na Janka Puszti nedaleko od Velike Kanjiže (mađ. Nagy Kanizsa). Najviši organ organizacije bio je Glavni stan na čelu s poglavnikom Antom Pavelićem. Ante Pavelić od samog početka djelovanja organizacije pa sve do raspada Nezavisne države Hrvatske (NDH) bio je glavna ličnost ustaškog pokreta i uvijek je nosio naziv poglavnik.

Važno je napomenuti i Vnutarnju makedonsku revolucionarnu organizaciju (VMRO) čiji je vođa bio Ivan Vanča Mihajlov. VMRO i ustaški pokret povezali su se u emigraciji i zajedno radili na rušenju Kraljevine Jugoslavije. Pavelić i Mihajlov potpisali su sporazum pod imenom Sofijska deklaracija kojim su se zalagali za uzajamnu pomoć Makedonaca i Hrvata u rušenju Kraljevine Jugoslavije i uspostavi neovisnih Hrvatske i Makedonije. Taj sporazum potpisan je u Sofiji (Bugarska) dana 10. travnja 1929. godine.

10. Atentat na kralja Aleksandra u Marseilleu

Kralj Aleksandar u svojoj se politici u mnogočemu oslanjao na zapadne države, a poglavito na Francusku. Kralj se htio zbližiti i sa silama poput Italije i Njemačke. Mussolini se protivio zbližavanju s Kraljevinom Jugoslavijom, a poznato je da je puštao organiziranje ustaškog pokreta u svojoj zemlji. Posjet kralja Francuskoj povezuje se s njegovim nastojanjem da se zbliži s Njemačkom. Francuskoj je to smetalo jer je u tim trenutcima bila u lošim odnosima s Njemačkom i htjela je usporiti njezin rast. Kralja je u Beogradu u lipnju 1934. godine posjetio francuski ministar vanjskih poslova Louis Barthou. Prilikom tog posjeta dogovoren je posjet kralja Parizu u listopadu iste godine, što su ubrzo doznali Pavelić i njegove pristaše koji su to odlučili iskoristiti za svoj napad na kralja i rušenje Kraljevine Jugoslavije.

Kralj je 9. listopada 1934. godine razaračem „Dubrovnik“ doplovio iz Boke Kotorske u Marseille odakle se autom trebao uputiti prema Parizu. Izašavši iz broda sjeo je u otvoreni automobil i povorka se uputila prema gradskoj vijećnici. Iznenada je pred auto istrčao Vlado Georgiev „Černozemski“ i ispalio hitce u kralja Aleksandra i francuskog ministra vanjskih poslova Louisa Barthoua koji su sjedili na stražnjem sjedalu automobila otpozdravljajući ljudima koji su ih došli pozdraviti u svečanoj povorci. Obojica su na mjestu smrtno stradali. Prema nekim usmenim predajama kraljeve zadnje riječi prije smrti bile su: “Čuvajte mi Jugoslaviju“. Sudeći prema brzini umiranja kralja Aleksandra i fotografijama njegova ubojstva teško je povjerovati da je on na samrti uspio išta reći. Atentatora je policija odmah uhvatila i ubila. Organizaciju atentata pripremao je Pavelićev ustaški pokret u suradnji s VMRO-om, a glavnu ulogu u organizaciji odigrali su Eugen Dido Kvaternik i Vjekoslav Servatzy. Atentatori su se pripremali u Mađarskoj na već spomenutoj Janka Puszti kod Velike Kanjiže odakle su se preko Austrije uputili prema Francuskoj. Prema nekim podacima u organizaciju atentata bili su uključeni fašistički Rim i mađarske vlasti.

11. Situacija nakon smrti kralja Aleksandra

Nakon smrti kralja Aleksandra u Beogradu je otvorena njegova politička oporuka. Novi kralj trebao je biti Petar II., ali je bio premlad pošto je u tom trenutku imao samo 11 godina. Prema oporuci do njegove punoljetnosti kralj je odredio da se uspostavi tročlano namjesništvo koje bi u ime kralja vodilo državu. Za namjesnike su određeni knez Pavle (kraljev bratić), Radenko Stanković (senator i dvorski liječnik), te Ivo Perović (ban Savske banovine). Namjesništvo je istog trena preuzelo vlast u svoje ruke. Iako je namjesništvo bilo tročlano, u njemu je glavnu riječ vodio kraljev bratić knez Pavle.

Vlada ranije spomenutog Nikole Uzunovića ostala je na vlasti praktički do kraja 1934. godine. Nakon Uzunovića na čelo vlade je zasjeo Bogoljub Jeftić prema naputku kneza Pavla. U isto vrijeme događa se i puštanje zatvorenog Vladka Mačeka na slobodu uoči Božića. Maček se do kraja, tj. do raspada Kraljevine Jugoslavije i uspostave NDH počeo znatnije baviti hrvatskim pitanjem, više nego li je to prakticirao prije smrti kralja Aleksandra. Godine 1939. uspio je izboriti stvaranje Banovine Hrvatske, a 1941. ponuđeno mu je i da vodi novonastalu NDH, što je on odbio.

12. Zaključak

Politička kriza u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca (kasnije Kraljevini Jugoslaviji) bila je iz dana u dan sve veća. Jedan od glavnih razloga bilo je neslaganje hrvatskih i srpskih političara o uređenju države. Još od nastanka Države Slovenaca, Hrvata i Srba vidljive su nesuglasice među političarima, a na kraju su bile jedan od glavnih razloga za raspad Kraljevine Jugoslavije. Srbijansko stanovništvo držalo je sve glavne funkcije u državi pod svojom kontrolom, što je za Hrvate i ostale narode u Kraljevini predstavljalo problem. Oni nisu imali jednaka prava, niti su ih uspjeli izboriti. Nesuglasice među političarima dovele su do atentata Puniše Račića na pripadnike Hrvatske seljačke stranke u beogradskoj Skupštini. Radić je nakon atentata u suradnji s Pribićevićem, kolegom iz Seljačko-demokratske koalicije, pokušao primiriti situaciju u suradnji s kraljem Aleksandrom. Od njega je zatraženo raspuštanje Skupštine u kojoj je prolivena krv i imenovanje privremene vlade koja bi raspisala slobodne izbore. Kralj je imao druge planove. On je nekoliko mjeseci nakon Radićeve smrti uveo diktaturu kojom je svu vlast preuzeo u svoje ruke. Obilježja diktature vidljiva su i prije kraljevog proglašenje diktature. Kralj je od samog početka svoje vladavine činio sve što je u njegovoj moći da srpsko stanovništvo učini najmoćnijim u državi. Njegovo ukidanje podjele države na 33 oblasti i uvođenje devet banovina davale su naznake da kralj želi unutar Kraljevine Jugoslavije proširiti svoju srbijansku, odnosno velikosrpsku hegemoniju. Šest od devet banovina imale su granice određene na način da je u njima bilo većinsko srpsko stanovništvo, a njihove granice podsjećale su na granice ideje o Velikoj Srbiji. Samo tri banovine u svom sastavu nisu imale većinsko srpsko stanovništvo (Primorska, Savska i Dravska).

Uvođenjem Oktroiranog ustava označene su velike promjene u pravcu kraljevog samostalnog upravljanja državom. Na izborima 1931. godine za Narodnu skupštinu vidljivo je da je kralj vrlo pomno smislio kako nametnuti svoje ljude na vlast. General Petar Živković poslužio mu je kao savršen paravan za ostvarenje zamišljenih ciljeva. U vrijeme diktature situacija u državi bila je napeta. Proganjani su svi koje je kralj smatrao opasnima za destabiliziranje monarhističkog i centralističkog uređenja. Svi oni koji su smetali kralju nerijetko su bili proganjani, uhićeni ili ubijani.

Kralj je želio strogo centraliziranu monarhiju s centrom u Beogradu. Na sve važne političke funkcije u državi postavljao je svoje ljude kako bi nesmetano mogao svime upravljati. To je dovelo do negodovanja ostalih naroda koji su krenuli s objavama Zagrebačkih, Sarajevskih i Ljubljanskih punktacija, ali i Novosadske rezolucije. U njima se prosvjedovalo protiv tadašnje politike i uređenja države. Centralizam je bio na udaru.

Kako se kralj na sve primjedbe oglušivao, u emigraciji se stvorio ustaški pokret koji je u suradnji s makedonskim revolucionarima odlučio srušiti Kraljevinu Jugoslaviju na čelu s kraljem Aleksandrom. Taj proces rušenja Kraljevine počeo je 1934. godine atentatom na kralja Aleksandra u Marseilleu u kojem je ubijen. Kraljevina Jugoslavija održala se do 1941. godine kada je uspostavljena NDH koja je označila definitivan kraj Kraljevine Jugoslavije.

Način na koji je kralj vodio državu morao je dovesti do rušenja države. On nije dao prostora mogućnosti preuređenja države na način da se ukinu monarhistički i centralistički poredak. Pripadnici ustaškog pokreta nadali su se da će srušiti Kraljevinu Jugoslaviju već ubijanjem samog kralja, ali se Kraljevina održala do 1941. godine. U razdoblju nakon kraljeve smrti do uspostave NDH nisu se događale neke ozbiljnije promjene koje bi dovele do smirenja tenzija. Jedan od glavnih pokušaja smirenja političke situacije bila je uspostava Banovine Hrvatske 1939. godine. Kraljevina Jugoslavija nije funkcionirala na pravi način u vrijeme kralja Aleksandra, ali niti nakon njegove smrti.

Ivan Samardžija

Čet, 27-06-2019, 11:16:03

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.