Prenosimo treći dio prosvjedne predstavke kardinala Alojzija Stepinca upućenu predsjedniku Vlade Republike Hrvatske dr. Vladimiru Bakariću 21. srpnja 1945. Bl. Alojzije Stepinac u ovome dijelu predstavke upozorava na težak položaj svećenstva u uspostavljenoj komunističkoj Jugoslaviji, na loše uvjete zatvorenika u komunističkim zatvorima, kao i na istrebljivanje hrvatske inteligencije. Stepinac se pita je kada hrvatski narod u svojoj povijesti prepatio toliko nevolja, kao u četiri godine rata i nekoliko mjeseci poslije svršetka rata. (hkv) 

Dokumenti: Prosvjedna predstavka kardinala Alojzija Stepinca (3/3)

Gosp. predsjedniče! Ja sam spomenuo na početku, da me veliki broj moga stada dolazi svakodnevno posjetiti, iznoseći raznovrsne molbe, da im pomognem u njihovim potrebama. Kao njihov pastir ja se ne mogu oglušiti na sve ove vapaje, i radi toga razloga, ja moram o njima diskutirati, tako da ih Vi možete uzeti u razmatranje.

1. Ponajprije stalo mi je do onih, koje vojni sudovi osuđuju na smrt, da doista dobiju svećenike u posljednjim časovima, te prime vjersku utjehu. Na primanje sv. sakramenata u posljednjim časovima života ima pravo svaki osuđenik, pa i onaj koji je osuđen na gubitak časnih prava. Pogotovo imadu to pravo svećenici, koji su, koliko imadem podataka, do sada bez pratnje svećenika justificirani.

Ja sam se za vrijeme ustaškog režima mnogo zauzimao za to, da svi osuđenici mogu imati svećenika u posljednjim časovima. U tome sam konačno uspio. Držim, da ni današnji režim neće u tome zaostati, te će najhitnije biti riješeno pitanje svećenika, koji će osuđenike pratiti prema njihovoj želji i zahtjevu na posljednjem putu.

Neka vojne vlasti označe svećenike, u koje imadu povjerenje, i kojima ću ja moći dati za to potrebno ovlaštenje, te se ova osnovna stvar već jednom skine s dnevnog reda. Već sam više puta primio usmena obećanja u tom pravcu, ali se stvar do danas nije pomakla s mrtve točke. Međutim, vojni sudovi izricali su smrtne osude, kako potvrđuju događaji, koji su se odigrali 20. Ov. mj. pred Zrinjevačkim sudom u Zagrebu, kada je nekoliko tuceta žena saznalo, da su njihovi muževi ili braća strijeljani.

2. U vezi s tim pitanjem ima jedna važna okolnost, naime da nema takvoga suda, koji bi u slučaju smrtne osude bio kompetentan osloboditi PresudeGovori se, da dnevno pada oko osamdeset presuda. U nekoliko minuta odlučuje se o sudbini života i dugih godina slobode. Zar je moguće predpostaviti, da je tako sudovanje temeljito i pravedno? Stvarna potreba te vlasti ne može se smatrati udovoljenom činjenicom, da osude jednog nižeg vojničkog suda moraju biti potvrđene po višem vojničkom sudu.osuđenoga. Takva jedna ustanova postoji u svakom pravnom sustavu dvadesetog stoljeća. Pravi napredak u njegovanju duše i srca zahtijeva, da u državnoj upravi načelo praštanja bude poštivano uz načelo pravde. To načelo duboko je ukorijenjeno u kršćansku dušu hrvatskog naroda. Radi toga nedostatak vrhovne vlasti, koja bi u slučaju smrtnih osuda mogla vršiti pravo pomilovanja, osjeća se dvostruko.

Ja ne mogu, niti moram prijeći šutnjom preko činjenice, da je takav jedan autoritet spasio za vrijeme ustaške vlade nekoliko ljudskih života, koji su danas na visokim položajima. Čemu nazadovati u tom pogledu, kada se u isto vrijeme naglašava, da smo mi napredan narod? To je tim nužnije, jer, koliko mi je poznato, vojni sudovi postupaju vrlo brzo. Govori se, da dnevno pada oko osamdeset presuda. U nekoliko minuta odlučuje se o sudbini života i dugih godina slobode. Zar je moguće predpostaviti, da je tako sudovanje temeljito i pravedno? Stvarna potreba te vlasti ne može se smatrati udovoljenom činjenicom, da osude jednog nižeg vojničkog suda moraju biti potvrđene po višem vojničkom sudu.

Jer ovdje se ne radi o agenciji za pomilovanje, nego, ustvari, o apelacionom sudu. A sud uvijek ostaje sud, uvijek ostaje u sferi primjene zakona, i, prema tome, pravde. Poznato je, da ogromna većina optuženika ne pozna, niti može poznavati odredbe vojnih sudova, koji za njihove prekršaje sude sada retroaktivno, što također nije ispravno. Stoga je očito, da bi bilo vrlo poželjno postojanje neke oblati, koja bi imala mogućnosti pomilovati osuđene na smrt.

3. Obitelji pogubljenih nemaju pravo saznati, gdje se nalaze grobovi njihovih milih i dragih, njihove braće i muževa. Poznato je, da rimsko pravo UbojstvaObitelji pogubljenih nemaju pravo saznati, gdje se nalaze grobovi njihovih milih i dragih, njihove braće i muževa. Poznato je, da rimsko pravo dopušta sahranu pogubljenoga. Nakon smaknuća »pravdi je udovoljeno«, i nema razloga zašto tijelo jednog kršćanina ne bi bilo dolično pokopano. Umjesto toga, smaknuća se provode na nepoznatim mjestima. Lešine se bacaju u zajedničku jamu, i nitko od njihove rodbine ne može saznati, gdje može naći grobove svojih milih i dragih.dopušta sahranu pogubljenoga. Nakon smaknuća »pravdi je udovoljeno«, i nema razloga zašto tijelo jednog kršćanina ne bi bilo dolično pokopano. Umjesto toga, smaknuća se provode na nepoznatim mjestima. Lešine se bacaju u zajedničku jamu, i nitko od njihove rodbine ne može saznati, gdje može naći grobove svojih milih i dragih. Današnji nosioci vlasti zgražali su se i prosvjedovali protiv ustaških postupaka, kada su ovi pokapali osuđenike na nepoznatim mjestima ili na mjestu izvršenja osude. Ja sam se svojski zauzimao, da se pogubljenima smije dati kršćanska sahrana.

Ono što je prije bilo strašno, ne smije se ponavljati danas. S toga razloga treba dopustiti rodbini, da sahrani smrtne ostatke u obiteljske grobnice, na kršćanskim grobljima, kako su činili od prastarih vremena pobožni kršćani. Također je potrebno uvesti praksu, da sudovi, koji izriču smrtne osude i koje su izvršene, o tome obavijeste Ured o popisu pučanstva, tako da smrt svakoga pojedinca može biti službeno potvrđena. To je potrebno radi velikih posljedica u odnosu na njihov imetak i njihove obitelji.

4. Naši su zatvori i još uvijek puni i prepuni. Ja puštam po strani pitanje, da li su svi zatvorenici krivi i da li oni trebaju biti tamo. Mnogi sjede u zatvoru po 6 do 7 tjedana a da nisu preslušani, a nakon jednog preslušanja, pušta ih se kući. Jesu li takvi morali biti u zatvoru? U štampi se priznaje, da su vlasti bile zavarane krivim optužbama i da su smjestile nedužne u zatvor.

Takvim bi se slučajevima lako doskočilo, kad se ne bi svakoga odmah lišilo slobode, čim stigne protiv njega prijava. Na temelju prijave trebalo bi pozvati prijavljenoga na preslušanje. I tada bi se istom odlučilo, da li da ga se pritvori ili pusti, da se eventualno brani iz slobode. Masovno hapšenje, bez razlike na težinu prekršaja, mora nužno dovesti do toga, da u zatvoru sjede mnogi nevini samo zato, što se našao netko, tko je na njima izvršio osobnu osvetu.

Takvim bi se osvetama i progonu nevinih moglo i moralo izbjeći time, što bi svaki onaj, koji podnese lažnu prijavu, bio kažnjen. Ali za to bi bilo potrebno, da se je u pozivima to jasno kazalo. Nažalost, nijedan javni poziv vlasti na prijavljivanje sugrađana nije imao ove jedne neobično važne rečenice: da će biti kažnjen tko podnese lažnu prijavu. U protivnom slučaju pogoduje se stvaranju sistema douškivanja i osvete, na čemu se ne može temeljiti blagostanje države i naroda.

Koliko bi bilo olakšano vlastima, kad bi se opreznije postupalo s hapšenjem, i kad bi se lakši slučajevi rješavali preslušavanjem bez hapšenja! Koliko bi nezadovoljstva otpalo, koliko bi suza i boli bilo prišteđeno! I za to treba imati razumijevanja.

5. Narodne mase se tuže na mnoge stvari s obzirom na postupak prema zatvorenicima. Prije svega, zatvori su pretrpani i ne HranaNekim kažnjenicima nije nikad bilo dopušteno primati hranu i presvlaku od njihovih obitelji. Oni već tjednima bijahu u zatvorima. Njihove žene su im donosile hranu, a stražari su im rekli, da im muževi više nisu tamo, iako su ih njihove žene — predpostavimo takav slučaj — nekoliko minuta prije vidjele. Zašto se ne dopusti svima utamničenicima primanje hrane u neke određene dane? Ako pri tome ima zloupotreba, one se mogu izbjeći razumnim oprezom i nadzorom.mogu primiti onaj broj ljudi, koji faktično u njima boravi. Mjere u vrijeme uhićenja, kako sam ih opisao gore, mogle bi uvelike ublažiti zlo.

Ja sam već tražio, da nekoliko svećenika bude određeno za pohađanje kažnjenika i da im daje sakramente u slučaju bolesti. Do danas ovom zahtjevu nije udovoljeno. Osim kažnjenika, i rodbina mnogo trpi donoseći im hranu i presvlaku. Ovakav prkos u postupku je neshvatljiv.

Nekim kažnjenicima nije nikad bilo dopušteno primati hranu i presvlaku od njihovih obitelji. Oni već tjednima bijahu u zatvorima. Njihove žene su im donosile hranu, a stražari su im rekli, da im muževi više nisu tamo, iako su ih njihove žene — predpostavimo takav slučaj — nekoliko minuta prije vidjele. Zašto se ne dopusti svima utamničenicima primanje hrane u neke određene dane? Ako pri tome ima zloupotreba, one se mogu izbjeći razumnim oprezom i nadzorom.

Rodbina zatvorenika mora čekati satima, da dođe na red. Kad stražari jednom prime hranu, moraju čekati duge sate, da im se vrati košare. Bilo je slučajeva, da su članovi obitelji morali čekati od 4 to 6 sati na suncu, da obave svoj posao. Zašto mučiti one koji nisu krivi? Ne može li se ubrzati postupak za primanje hrane i odjeće? Poznati su mi mnogi slučajevi, gdje su se žene razbolile radi takvog postupka, tako su oslabile, da su postale nesposobne za bilo kakav rad. Ali ove su osobe još sraz-mjerno sretne, jer one bar znadu kamo trebaju odnijeti svoju hranu. Ali što mogu reći o onima, koje moraju čitave tjedne obilaziti od zatvora do zatvora, prije nego što konačno nađu svoga muža i svoga sina.

Zašto ovakav postupak? Zar to ne znači bez potrebe mučiti, ogorčavati mnoge obitelji? Pa one već time, što im je netko u zatvoru, trpe i pate. Zar se mora bez potrebe povećavati mjera njihovih patnja? Ne nalazim razloga ovome postupku. Izgovor, da su patili i oni, koji su bili u šumi, pa neka sada pate ovi, koji su bili u gradu, nije čovječanski. U čemu bi, zapravo, onda imalo stajati oslobođenje, ako se samo mijenjaju uloge stradalnika? Zato se ja nadam, g. predsjedniče, da ćete Vi u sporazumu s vojničkim vlastima ustanoviti ured, koji bi davao rođacima zatvorenika točne informacije, gdje su smješteni članovi njihovih obitelji. Zatim, da svim zatvorenicima bude dopušteno primanje hrane i odjeće, napose odjeće. I, konačno, da se ubrza postupak uručenja hrane i odjeće. Na taj način bi se izbjeglo mnoge opravdane žalbe i s njima nezadovoljstva.

6. Ovih sam dana dobio više stotina molba i upita, koji se odnose na sudbinu odvedenih časnika i domobrana. Tako su bili mnogi prigovori radi skupine zrakoplovnih časnika, koji su pješačili od Zagreba do Bjelovara, tada preko cijele Slavonije do Petrovaradina i Vršca. Rođaci koji su ih posjetili u Vršcu, izjavljuju, da će ti ljudi, zajedno s drugim zarobljenicima, biti poslani na rad u Rusiju. Ne izgleda, mi ova vijest istinita, ali, naravno, uznemirila je rodbinu ovih nesretnika. Bilo bi stoga uputno službeno opovrći ove vijesti, jer sam ja saznao, da se nekoliko od tih časnika vratilo u Zagreb.

Na stotine tisuća hrvatskih vojnika, koji su napuštali Zagreb, bijahu uvršteni u jugoslavensku vojsku i služe sada u mjestima daleko od svojih domova, u Makedoniji i Srbiji. Kruta je sudbina tih ljudi, cvijeta hrvatskoga naroda. Oni su vršili svoje vojničke dužnosti u najboljoj vjeri. Sada oni moraju lutati od jedne nesreće do druge, izloženi su ispadima šovinističke mržnje, kao ratni VojniciNa stotine tisuća hrvatskih vojnika, koji su napuštali Zagreb, bijahu uvršteni u jugoslavensku vojsku i služe sada u mjestima daleko od svojih domova, u Makedoniji i Srbiji. Kruta je sudbina tih ljudi, cvijeta hrvatskoga naroda. Oni su vršili svoje vojničke dužnosti u najboljoj vjeri. Sada oni moraju lutati od jedne nesreće do druge, izloženi su ispadima šovinističke mržnje, kao ratni zarobljenici u svojoj vlastitoj državi. Mjeseci prolaze, a da se ne mogu javiti svojim obiteljima. Drugi su još u sabirnim logorima i trpe glad u svojoj vlastitoj domovini.zarobljenici u svojoj vlastitoj državi. Mjeseci prolaze, a da se ne mogu javiti svojim obiteljima. Drugi su još u sabirnim logorima i trpe glad u svojoj vlastitoj domovini.

Kad čovjek sve to gleda, samo se od sebe nameće pitanje: da li je kada Hrvatski Narod u svojoj povijesti prepatio toliko nevolja, kao ove posljednje četiri godine i ovih nekoliko mjeseci poslije svršetka rata?

Ako se k tome doda sve ono, što pati hrvatska inteligencija, činovnici, intelektualci, koji su otpušteni iz službe, ili se još nalaze po zatvorima i logorima zato, što su za prijašnjeg režima obavljali svoju službu, od koje su živjeli, onda nastaje pitanje: Kamo sve to vodi?

Tisuće članova obitelji otpuštenih državnih i privatnih namještenika ostaju bez kruha. Kakvog će se posla moći primiti ljudi s fakultetskom izobrazbom u svojim četrdesetim i pedesetim godinama? To je danas postalo socijalno pitanje. Ako se gdjegod iz usta kojega neškolovanog huškača te ljude upućuje, da idu kopati ceste, onda je to prije cinička i krvava poruga na kulturni rad hrvatske inteligencije, nego putokaz za rješenje pitanja njihove životne egzistencije.

Čovjeku upravo dolazi na pamet pomisao, da je to pokušaj opravdanja istrebljenja hrvatske inteligencije. No, svakako vrlo bijedan pokušaj. Na mjesta hrvatskih inteligenata stručnjaka dolaze nestručnjaci, za koje odgovorni faktori javno priznaju, da koji puta jedva znaju staviti potpis na papir.

7. Konačno, nameće se pitanje: gdje postoji moralno opravdanje za progon tisuća hrvatskih časnika i stotina tisuća hrvatskih vojnika, koji su u najboljoj vjeri i potpunom predanju, da služe Hrvatskom Narodu, vršili svoje vojničke dužnosti. Po etičkim i pozitivnim načelima ratovanja nijedan od njih ne bi smio biti podvrgnut kazni osim onih, koji su prekršili međunarodne principe ratovanja i možda nepravedno napadali mirno pučanstvo, koje uopće nije sudjelovalo u ratnim operacijama. Neće biti možda suvišno, da se u obranu ovih hrvatskih časnika i vojnika naglasi i to, da su oni svoju borbu smatrali kao obrambenu borbu protiv svih onih nepravdi, koje su i po priznanju predstavnika »narodnog oslobodilačkog pokreta« počinjali šovinistički režimi predratne Jugoslavije. Pogotovo kad su ti časnici i vojnici danas najspremniji da surađuju na obnovi i procvatu onakve Jugoslavije, koja bi bila istinska garancija ravnopravnosti i jednakosti svih naroda Jugoslavije.

Ja zaključujem. Sve što sam iznio, učinio sam s namjerom, da osiguram iskrenu suradnju između Crkve i države. To je uvijek bila moja želja i misao vodilja u mojemu radu. Taj rad je od crkvenog značaja i tako ne preuzima odgovornosti za političke djelatnosti. Ja sam djelovao u okviru crkvenoga zakona za dobro hrvatskoga naroda, i, dosljedno, svih u Federalnoj demokratskoj Jugoslaviji.

Molim Vas, g. predsjedniče, primite izraze moga iskrenog poštovanja.

Dr. Alojzije Stepinac,
Zagrebački nadbiskup, predsjednik Biskupske konferencije

Objavljeno u Glasilu Vicepostulature postupka mučeništva «Stopama pobijenih» br. 1 (12)
Preuzeto iz knjige Lucijana Kordića Mučeništvo crkve u Hrvatskoj, ZIRAL, Chicago, 1988., str. 127. - 142.

Pet, 22-11-2019, 12:32:10

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.