"48 apsurdnih susreta Tuđmana i Miloševića" (2/3)

Ove susrete prema vrsti i "pokroviteljima" možemo podijeliti na dvije skupine: a) prije internacionalizacije jugoslavenske krize, b) poslije internacionalizacije jugoslavenske krize.

Prije internacionalizacije jugoslavenske krize, tj. prije angažmana međunarodne zajednice na rješavanju jugoslavenske krize, predsjednici Tuđman i Milošević susreli su se 13 puta:

1 susret hrvatskog i srpskog izaslanstva u Beogradu o krizi u SFRJ;

2 susreta Predsjedništva SFRJ s predsjednicima svih republika;

2 susreta predsjednika Tuđmana i Miloševića (Karađorđevo, Tikveš);

2 susreta predsjednika Izetbegovića,JugoslavijaMiloševića, Tuđmana (Split, Beograd);

6 susreta predsjednika svih republika SFRJ.

Poslije internacionalizacije jugoslavenske krize predsjednici Tuđman i Milošević susreli su se 35 puta u organizaciji međunarodnih posrednika:

2 susreta na inicijativu predsjednika stranih država (predsjednika Mitteranda, u Parizu, i predsjednika Gorbačova u Moskvi);

11 susreta u organizaciji Mirovne konferencije o Jugoslavij,i koja je imala dvotračni pristup[5]: jedan je bio politički, za postizanje političkog rješenja i političke nagodbe (7 susreta), a drugi se bavio vojnim stanjem na terenu (5 susreta);

o na 7 susreta političkog dijela Mirovne konferencije o Jugoslaviji predsjednici Tuđman i Milošević bili su pozvani zajedno sa ostalim predsjednicima republika bivše Jugoslavije i saveznim vodstvom;

o na 5 susreta o vojnim pitanjima sudjelovali su, uz supredsjedatelja Konferencije lorda Carringtona (odnosno Cyrusa Vancea), predsjednici Tuđman, Milošević i general Kadijević.

18 susreta u organizaciji Međunarodne mirovne konferencije o bivšoj Jugoslaviji (supredsjedatelji lord Owen i Cyrus Vance; od svibnja 1993. Vancea je zamijenio Thorvald Stoltenberg). Sudionici na ovoj konferenciji bili su na početku sva vodstva republika i Vlade SFRJ. Kada se konferencija počela baviti pretežito krizom u BiH tada su, osim triju sukobljenih strana u BiH, bili pozivani i predsjednici Hrvatske i SRJ (Srbije i Crne Gore). Tim pozivima nisu se uvijek odazivali, iz različitih razloga, predsjednici Alija Izetbegović i Slobodan Milošević, za razliku od hrvatske strane koja nije odbijala suradnju s međunarodnom zajednicom.

4 susreta na mirovnim pregovorima o Bosni i Hercegovini, Dayton, Ohio. (Izdvojili smo susrete na početku mirovnih pregovora, 1. 11. 1995; susret predsjednika Tuđmana i Miloševića uz posredovanje ministra vanjskih poslova SAD-a Warrena Christophera 2. 11. 1995. na kojemu je postignut dogovor o normalizaciji odnosa između Hrvatske i Jugoslavije /Srbije i Crne Gore/; kraj mirovnih pregovora, na kojemu su parafirani sporazumi, 20. 11. 1995.; te potpisivanje mirovnog sporazuma u nazočnosti svih sudionika i predstavnika međunarodne zajednice, u Parizu 14. 12. 1995.)

To je kratak pregled tih 48 "suludih" i "apsurdnih" Mesićsusreta predsjednika Tuđmana i Miloševića, na kojima su oni "dijelili Bosnu", i to bez Muslimana, kako veli Mesić, jer su to svi mogli vidjeti i na televiziji.

Ono što se također može "vidjeti" u medijima jesu i sljedeće činjenice:

od 48 susreta koje Mesić nastoji prikazati kao bilateralne susrete između predsjednika Tuđman i Mesića, samo su 2 susreta bila bilateralna, tj. "nasamo" (u Karađorđevu i Tikvešu); svi ostali bili su multilateralni;

svi susreti do internacionalizacije jugoslavenske krize bili su održani po preporuci Predsjedništva SFRJ, kako bi se, prvo u bilateralnim susretima izaslanstava svake republike sa svakom, a zatim na zajedničkim sjednicama predsjednika svih republika, pokušalo pronaći rješenje jugoslavenske krize; to se odnosi i na bilateralne susrete Tuđman-Milošević[6], kao i na trilateralne susrete Izetbegović-Milošević-Tuđman;

sve susrete poslije internacionalizacije jugoslavenske krize organizirali su međunarodni čimbenici; na tim susretima predsjednici Tuđman i Milošević najčešće su bili sudionici, uz ostale predstavnike zainteresiranih strana;

od 48 sastanaka na kojima su se susretali predsjednici Tuđman i Milošević na najmanje 31-om sudjelovao je i predsjednik Alija Izetbegović[7];

od 48 susreta na kojima su, po Mesiću, Tuđman i Milošević "dijelili Bosnu", na najmanje 4 sudjelovao je i Stjepan Mesić;

svih 48 susreta bili su javni i o njima je javnost bila upoznata bilo zajedničkim priopćenjima bilo tiskovnim konferencijama sudionika skupova bilo potpisanim sporazumima bilo izjavama itd.

Zadaća bi bila ozbiljnog političara, i vjerodostojnog svjedoka, da na Haaškome sudu prikaže političke opcije sukobljenih strana u bivšoj Jugoslaviji i njihove strategije. Odnosno, da dade ocjenu o tome što se zbivalo na međunarodnim konferencijama o rješavanju krize u bivšoj Jugoslaviji, odnosno, Hrvatskoj a zatim i u Bosni i Hercegovini, u razdoblju od 1991. - 1995. Mesić je tu priliku propustio. Sve što je Mesić o tome rekao jest da Miloševića treba objesiti i da je Tuđman vodio dvoličnu politiku, jer je želio "podjelu Bosne", te da su njihovih 48 sastanaka "suludi" i "apsurdni".

Očito ni Haaškome tužiteljstvu nije bilo stalo Blaškićda od Mesića dobiti politički pregled zbivanja, kako u Hrvatskoj tako i u Bosni i Hercegovini. Ili je Haaško tužiteljstvo procijenilo da Mesić nije sposoban dati takvu ocjenu, te su od njega trebali samo izjavu kako bi od "važne političke figure u povijesti pada Jugoslavije i u politici Hrvatske "[8] dobili izjavu kojom se hrvatsku politiku optužuje kao zločinačku organizaciju koja je izvela zločinački pothvat ne samo u Hrvatskoj nego i u Bosni i Hercegovini.

Nije na nama da ovdje damo prikaz političkih opcija i njihovih strategija tijekom pregovora o rješenju kriza na području bivše Jugoslavije. U žarištu našega interesa jest "kontekst" o kojemu sjedoći Mesić. Taj kontekst "podjele Bosne" Mesić je opisao sa 48 "apsurdnih" susreta.

Umjesto da damo prikaz onoga što se zbivalo na tim susretima, skicirat ćemo samo što bi se dogodilo da predsjednik Tuđman nije sudjelovao na tih 48 susreta.

Jasno je već iz kronologije tih susreta da oni nisu bili upriličeni kako bi se dvojica predsjednika dogovarala o podjeli Bosne i Hercegovine. To je jasno zbog rezultata koji su uslijedili kao posljedica, barem nekih, od tih susreta.

a) Prvi i drugi krug[9] razgovora predsjednika republika SFRJ u prvoj polovici 1991. nisu rezultirali dogovorom o mirnom rješenju jugoslavenske krize, ali je postignuta suglasnost o raspisivanju referenduma kao uvjeta za razdruživanje; na temelju održanog referenduma, u svibnju 1991., Republika Hrvatska mogla je proglasiti svoju nezavisnost. Da nije postignuta suglasnost o referendumu kao postupku razdruživanja, Savezna vlada i Predsjedništvo SFRJ imali bi pravnu podlogu tražiti poništenje i ne priznati rezultate referenduma u Hrvatskoj.

a) Mirovna konferencija o Jugoslaviji imala je dvotračni pristup. U političkome dijelu, Republika Hrvatska prihvatila je i ispunila sve političke zahtjeve koji su joj bili postavljeni kao uvjeti za međunarodno priznanje. Bez toga RH ne bi bila priznata.

Slobodan Milošević, odnosno, Srbija i Crna Gora nisu prihvatili međunarodne standarde i međunarodna pravila ponašanja i zato su im bile nametnute sankcije te su bili isključeni iz međunarodnih organizacija.

b) Prihvativši pregovore u vojnom dijelu Mirovne konferencije o Jugoslaviji, tj. pregovore koje je vodio lord Carrington s predsjednicima Miloševićem i Tuđmanom te generalom Kadijevićem, Hrvatska je postigla to da je JNA na koncu napustila Hrvatsku. Bez toga sporazuma Hrvatska bi bila sučeljena sa sukobom s JNA još većih razmjera i na još većoj površini svoga teritorija; vjerojatno s još dugotrajnijim i većim razaranjima i žrtvama.

c) Sudjelovanjem na Međunarodnoj konferenciji o bivšoj Jugoslaviji hrvatska izaslanstva (kako Republike Hrvatske tako i Hrvata iz BiH) potpisala su sve predložene mirovne sporazume (Vance-Owenov mirovni plan, Owen-Stoltenbergov mirovni plan [10]), dok su ih ostala izaslanstva odbijala. Iako ti planovi nisu doveli do rješenja BiH krize, oni su bili podloga za postizanje sudWashingtonskih sporazuma.

d) Bez potpisivanja Washingtonskih sporazuma ne bi se zaustavio bošnjačko-hrvatski sukob ni etničko čišćenje Hrvata iz Srednje Bosne.

e) Bez Washingtonskih sporazuma Hrvatska ne bi mogla tražiti razdvajanje mandata UNPROFOR-a, tj. da se misija snaga UN odredi posebno za RH (UNCRO)[11].

Izdvajanje mandata snaga UN posebno za Hrvatsku omogućilo je lakše izvođenje vojnih operacija, koje su dovele do oslobađanja okupiranih područja u Hrvatskoj.

f) Bez završnih operacija "Bljeska" i "Oluje" ne bi došlo do Daytonskih mirovnih pregovora.

Činjenica je da je sudjelovanje predsjednika Tuđmana na ovih 48 (po Mesićevoj ocjeni) "suludih" i "apsurdnih" susreta rezultiralo time da je RH mogla proglasiti samostalnost i suverenost, da se JNA morala povući iz Hrvatske te da su potpisani mirovni sporazumi kojima je završen rat u Bosni i Hercegovini.

Činjenica je da je na tim susretima, između ostalih, sudjelovao i predsjednik Milošević, da oni nisu bili bez Izetbegovića, pa čak ni bez Mesića.

Činjenica je također da te susrete Mesić želi prikazati isključivo kao bilateralne susrete između Tuđmana i Miloševića, i to kao "sulude" i "apsurdne" susrete.

Na temelju Mesićevih izjava o tim susretima može se pretpostaviti da on, Mesić, da je tada bio na mjestu predsjednika Tuđmana, ne bi sudjelovao na tim pregovorima.

To znači da tada ne bi bilo ni "podjele Bosne", jer bi Jugoslavija ostala "cijela" i "jedinstvena", ali da ne bi bilo ni samostalne i međunarodno priznate Republike Hrvatske.

3. "Ne može doći do bilo kakvog dogovora s Miloševićem dok sam god ja na čelu Parlamenta, jer sam rekao da on mora visjeti"

Prema Mesićevom svjedočenju, Miloševićpredsjednici Tuđman i Milošević održali su 48 sastanaka "o podjeli Bosne", s kojih je Mesić bio isključen. Unatoč tome, tvrdi Mesić, on je bio zapreka da Tuđman i Milošević postugnu dogovor o "podjeli Bosne" i potkraj 1993., odnosno, početkom 1994. Zato je predsjednik Tuđman Mesića želio maknuti iz Sabora kako "bi se mogao nagoditi s Miloševićem za mjesec dana":

"Poslije sastanka u Karađorđevu bio sam isključen iz razgovora o Bosni. U prosincu 1993. Tuđman me je pozvao u svoj ured i rekao mi kako ometam njegove dogovore s Miloševićem u vezi s Bosnom, jer sam bio rekao da bi Miloševića trebalo objesiti. Tuđman mi je rekao da bi se mogao nagoditi s Miloševićem za mjesec dana. Rekao mi je da idem u Spa, u Belgiju. Rekao mi je da učim francuski, pa bih tada mogao biti veleposlanik u Francuskoj ili Švicarskoj. Nisam mogao javno objaviti kako odlazim učiti francuski pošto sam izabran u parlament. Rekao sam Tuđmanu da ću otići mjesec dana na odmor. Zapravo u siječnju 1994. sam doista i otišao na odmor. Rekao sam da sam na bolovanju i odmoru."[12]

Izvor: Izjava Stjepana Mesića haaškim istražiteljima, 19. travnja 1997. godine, u prilogu.

Na logičke proturječnosti Mesićeva iskaza ne obraćaju pozornost ni obrana ni Tužiteljstvo, a ni Sud u svojoj presudi. Mesić tvrdi da je u Karađorđevu, ožujka 1991., postignut dogovor o "podjeli Bosne", ali isto tako tvrdi da mu je Tuđman, u prosincu 1993., "rekao da bi se mogao nagoditi s Miloševićem za mjesec dana". Štoviše, Mesić nakon mjesec dana bolovanja/odmora, u siječnju 1994., tvrdi "da je mjesec dana trebalo biti dovoljno za sklapanje nagodbe s Miloševićem". Na temelju Mesićevih tvrdnji trebao bi slijediti i logični zaključak - da ni početkom 1994. nije sklopljena nagodba "o podjeli Bosne" između predsjednika Tuđmana i Miloševića i da im to nije uspjelo ni u Karađorđevu ni tijekom njihovih 48 susreta. Nije im uspjelo zato jer je on, Mesić, bio zapreka postizanju te nagodbe.

Stjepan Mesić ponavlja svoj iskaz iz 1997. i kada ponovo svjedoči u Haagu 1998. - da je s mjesta predsjednika Zastupničkog doma Sabora morao otići zbog pritisaka koje je Milošević napravio na predsjednika Tuđmana potkraj 1993., kako bi njih dvojica mogla sklopiti "dogovor o podjeli Bosne". Mesić izrijekom tvrdi da je predsjednik Tuđman želio da se Mesić makne s mjesta predsjednika Sabora jer "ne može doći do bilo kakvog dogovora s Miloševićem dok sam god ja na čelu Parlamenta":

"Bio sam za jedinstvenu Bosnu i Hercegovinu, ali kao visoki dužnosnik, nisam mogao naglo pasti, premda se to moglo vidjeti iz mog interview-a kako Predsjednik Tuđman, u prosincu 1993., predlaže da bih trebao promijeniti službu kao Predsjedavajući Sabora, da bih trebao otići u Grenoble ili u Spa na nekoliko mjeseci, Spa u Belgiji, na dodatni studij francuskog, i izabrati koje god veleposlaničko mjesto želim, jer on ne može doći do bilo kakvog dogovora s Miloševićem dok sam god ja na čelu Parlamenta, jer sam rekao da on mora visjeti. Naime, to je nešto što sam Miloševiću rekao u lice, da će ga Srbi objesiti na glavnom beogradskom trgu - na Terazijama - kad im propadnu ratni pothvati, koje je branio jer je planirao rat. Također sam ga zapitao, da dok visi, misli na mene, a da ću ja misliti na njega. Izjavio sam to javno, ali očito je kako ga je to toliko mučilo da je morao izvršiti pritisak na Tuđmana da me makne s Franjo Tuđmantako visoke pozicije te sam nakon nekog vremena i otišao".

Izvor: Predmet IT-95-14-A, svjedočenje S. Mesića 16. - 19. 3. 1998.

Mesić nadalje tvrdi kako je u siječnju 1994. bio mjesec dana na bolovanju/odmoru te da je po povratku rekao predsjedniku Tuđmanu:

"Rekao sam kako sam obećao da ću otići samo mjesec dana, i da je mjesec dana trebalo biti dovoljno za sklapanje nagodbe s Miloševićem".

Izvor: Izjava Stjepana Mesića haaškim istražiteljima 19. travnja 1997. godine, u prilogu.

Činjenica jest da je Mesić bio zapreka za postizanje dogovora o Bosni i Hercegovini, ali ne s Miloševićem. To se može zaključiti i bez podrobnih političkih analiza već iz samog pregleda susreta predsjednika Tuđmana i Miloševića.

U prosincu 1993. održana su 2 susreta, a u siječnju 1994. bio samo 1, sva tri u organizaciji Mirovne konferencije o bivšoj Jugoslaviji.

22. prosinca 1993. u Ženevi na Mirovnoj konferenciji sudjelovali su predsjednici Srbije i Hrvatske, Milošević i Tuđman, i predstavnici triju sukobljenih strana u Bosni i Hercegovini, Karadžić, Boban i Izetbegović.

23. prosinca 1993. u Bruxellesu je došlo do susreta ministara EU i supredsjedatelja MKBJ s predsjednicima Tuđmanom, Bulatovićem, Miloševićem i Izetbegovićem te s Karadžićem i Bobanom.

18.- 19. siječnja 1994. nastavljeni su u Ženevi mirovni pregovori o krizi u BiH. Sudjelovali su predsjednici Hrvatske, Srbije i Crne Gore, Franjo Tuđman, Slobodan Milošević, Momir Bulatović, Alija Izetbegović, lider bosanskih Muslimana, Radovan Karadžić, predsjednik Republike Srpske, premijer Haris Silajdžić te vođa delegacije bih Hrvata Mile Akmadžić. Nakon separatnih razgovora između delegacija SRJ i RH na kojima su sudjelovali predsjednici Tuđman, Milošević i Bulatović, te ministri vanjskih poslova dviju država, Vladislav Jovanović i Mate Granić potpisali su zajedničku izjavu o normalizaciji odnosa između SR Jugoslavije i Republike Hrvatske i otvaranju diplomatskih misija između dviju država u Beogradu i Zagrebu[13].

Dakle, nikakvih bilateralnih pregovora ni dogovora "o Bosni" nije moglo biti, jer je na sva tri susreta bio nazočan i Alija Izetbegović, odnosno, bile su nazočne sve tri strane iz BiH, uz nazočnost supredsjedatelja Međunarodne konferencije te ministara vanjskih poslova EZ. Štoviše, u siječnju 1994. bio je posljednji susret predsjednika Tuđmana i Miloševića, jer pregovori o Bosni i Hercegovini u organizaciji MKBJ završavaju bez dogovora. Njih će se dvojica ponovno susresti tek za dvije godine, u studenome 1995., u Daytonu.

Zato su obje Mesićeve tvrdnje neistinite. I ona kako su Srbi i Hrvati bez Bošnjaka u siječnju 1994. dijelili BiH, kao i ona da je Milošević tražio od predsjednika Tuđmana smjenu Mesića s mjesta predsjednika Sabora RH.

".. i Vi i ja smo u 1994.-oj gledali sastanke između predstavnika Srba, Hrvata i Bošnjaka u Ženevi, i dok su oko karte sjedili Franjo Tuđman, Karadžić,BosnaBoban i Milošević, zajedno je promatrajući, što li će kome pripasti, ali ne i Muslimanima. Moram se ispraviti -- samo Srbi i Hrvati bili su nazočni, bez Muslimana. To je bilo u siječnju 1994. prenijela je televizija. Bio sam neugodno iznenađen, znajući što je to značilo"

Izvor: Predmet IT-95-14-A, svjedočenje S. Mesića 16. - 19. 3. 1998.

U siječnju 1994. bez rezultata završava s radom MKBJ, a ne podjelom BiH između Srba i Hrvata.

Između Beograda i Zagreba, 18. – 19. siječnja 1994., postignut je jedan drugi dogovor, tj. potpisana je zajednička izjava o normalizaciji odnosa između SR Jugoslavije i Republike Hrvatske i otvaranju diplomatskih misija između dviju država. Tako da je Mesić, ako inzistira na stajalištu da je bio smetnja za postizanje dogovora između Tuđmana i Miloševića, onda mogao biti smetnja samo za postizanje sporazuma o normalizaciji odnosa između dviju država.

Razlog zbog kojega je Milošević pristao na normalizaciju odnosa s Hrvatskom nije zato što je postignut dogovor između Beograda i Zagreba "o Bosni", budući da se dogodilo upravo suprotno: dogovor "o Bosni" postignut je između predsjednika Tuđmana i Izetbegovića.

Gore navedeni argumenti protiv Mesićevih izjava ipak su formalne naravi. Ti formalni pokazatelji već sami po sebi opovrgavaju neutemeljene Mesićeve izjave. Stvarni pokazatelji zbivanja u tome razdoblju još su porazniji za Mesićeve tvrdnje, osobito što je Mesić, kao predsjednik Sabora, bio upoznat s naporima i pregovorima, ne s Miloševićem, nego s Izetbegovićem i Bošnjacima, pregovorima koji su se vodili kako bi se prekinuo sukob između Bošnjaka i Hrvata u BiH te kako bi se našlo trajno rješenje za ustavno uređenje BiH. Podsjetimo samo na ključne prijedloge i dogovore [14] u razdoblju kada je Mesić navodno bio "smetnja" dogovoru između Tuđmana i Miloševića.

Tajni sporazum o konfederaciji što su ga potpisali predsjednik RH dr. Franjo Tuđman i predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegovića "da se odnosi između bosansko-muslimanske republike i hrvatske republike u okviru Unije Bosne i Hercegovine razvijaju na svim područjima s ciljem stvaranja zajedničke države koja će istodobno stupiti u konfederalni odnos s Republikom Hrvatskom" (Ženeva, 14. 9. 1993.).

Mirovna inicijativa predsjednika RH dr. Franje Tuđmana u kojoj se predlaže postizanje trajnog i mirnog rješenja za područje bivše Jugoslavije (Zagreb, 2. 11. 1993.)

Premijer BiH Haris Silajdžić i potpredsjednik Vlade RH i ministar vanjskih poslova Mate Granić: potpisali su Zajedničku deklaraciju (Sarajevo, 12. 11. 1993.) kako bi se postigao sveobuhvatan sporazum o vojnim i humanitarnim pitanjima.

Ugovorni sporazum o uspostavljanju trajnog i cjelovitog mira između hrvatskog i bošnjačko-muslimanskog naroda u Bosni i Hercegovini i o osnovama daljnjeg zajedničkog života (Bonn, 10. 01. 1994.); prijedlog predsjednika Tuđman, koji je Izetbegović pozitivno ocijenio iako ga nije Mate Granićpotpisao.

Prijedlog Deklaracije koju je hrvatsko izaslanstvo ponudilo muslimansko-bošnjačkom izaslanstvu na MKBJ (Ženeva, 19. 1. 1994.). Prve tri točke deklaracije jesu:

"1. Odmah se obustavljaju svi ratni sukobi između Hrvata i Muslimana u Bosni i Hercegovini i omogućava provedba sporazuma o prolazu konvoja i ostalim humanitarnim pitanjima.

2. Ukoliko se prema prijedlogu Konferencije o bivšoj Jugoslaviji uspostavi Unija BiH sastavljena od tri republike, predlaže se Uniji da, sukladno prijedlogu predsjednika Tuđmana od 10. siječnja 1994. i odgovoru predsjednika Izelbegovića od 15. siječnja 1994, stupi u konfederativni odnos s Republikom Hrvatskom.

3. Ukoliko, iz bilo kojih razloga, ne dođe do ostvarenja Unije od tri republike, predlaže se ostvarenje konfederacije između Bošnjačko-muslimanske republike i Republike Hrvatske. "

Iz uvida u ove dokumente i napore za uspostavljanje trajnog mira, svatko razborit može razabrati da je predsjedniku Tuđmanu trebalo "nekoliko mjeseci" za postizanje "dogovora o Bosni", ne s Miloševićem, kako tvrdi Mesić, nego s Izetbegovićem. U tih nekoliko mjeseci predsjednik Tuđman dao je temelj na kojemu su, u ožujku 1994., potpisani Washingtonski sporazumi. Temelj tim sporazumima jesu "tajni sporazum" od 14. rujna 1993. te Ugovorni sporazum (Bonn, 10. siječnja 1994.) i Deklaracija od 19. siječnja 1994.

www.slobodanpraljak.com

 

[5] Vidi M. Libal. Njemačka politika i jugoslavenska kriza 1991. - 1992. Zagreb, Golden Marketing – Tehnička knjiga, 2004., str. 84.

[6] Svi su se predsjednici republika sastali po načelu svatko sa svakim, u razdoblju od siječnja do kraja ožujka 1991. Tako su se susreli i Izetbegović i Milošević u Karađorđevu i Tikvešu.

[7] Iz raspoloživih izvora nije jasno je li na još 3 sudjelovao i Izetbegović; kako je to nebitno za ukupnu analizu, to ostaje za naknadne provjere.

[8] Riječi tužitelja M. Harmona kojima najavljuje svjedočenje S. Mesića (Predmet IT-95-14-A, svjedočenje S. Mesića 16. – 19. 3. 1998).

[9] Bilateralnih, a potom multilateralnih razgovora predsjednika republika SFRJ.

[10] Kao i prvi mirovni plan, poznat kao Cutilleirov plan iz ožujka 1992.

[11] Zagovornici teze o dvostrukoj hrvatskoj politici prema BiH trebali bi izvući zaključak iz činjenice da je Hrvatska tražila posebni mandat snaga UN za RH, jer i to potvrđuje da nikakve dvostruke politike nije bilo. Da je bilo, bilo bi lakše prekrajati granice na području na kojem ni za djelovanje UNPROFOR-a nema ogrničenja.

[12] I dalje: "Kad sam se vratio, pisao sam Tuđmanu. Tuđmanova tajnica Zdravka Bušić me zatim nazvala i rekla mi kako Tuđman hoće razgovarati sa mnom. Kad sam se s njime sastao, rekao mi je da nisam učinio što sam bio obećao. Rekao sam kako sam obećao da ću otići samo mjesec dana, i da je mjesec dana trebalo biti dovoljno za sklapanje nagodbe s Miloševićem".

[13] Navedeno prema tablici 48 susreta na prethodnim stranicama.

[14] Dokumenti i izvodi iz dokumenata citirani su prema knjizi M. Tuđman, Istina o Bosni i Hercegovini. Dokumenti 1991. - 1995. Zagreb: Slovo M, 2005.









Uto, 17-09-2019, 22:29:55

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.