Predsjednik SDP-a Zoran Milanović za Večernji je list dao svoj prvi intervju nakon izbora. Iz tog se razgovora točnije, između redaka o njemu samome, a i njegovoj stranci koja ga je za svog prvog čovjeka izabrala, može  saznati nevjerojatno mnogo. Pritom se ne misli na nekakve senzacionalne informacije o podršci njegovih budućih koalicijskih partnera ili eventualnim sklopljenim dogovorima u tom smislu, već se misli na beskrupuloznu ambiciju jednog mladog čovjeka, čija politička bahatost i narcisoidnost već opasno pleše na granicama normale. Njegov stil i nastup neodoljivo podsjeća na političare nekog drugog vremena, kojima izbori i mišljenje ljudi i nije bilo od neke prevelike važnosti – uostalom, zar nije i sam Milanović izjavio kako mu je Josip Broz Tito drag?Ta izjava, govori o njemu i njegovim političkim planovima i programima sto puta više od svih napisanih izbornih programa njegove stranke. Stavljati komunističkog diktatora i krvnika pola milijuna pretežno Hrvata nakon Drugog svjetskog rata na nekakav pijedestal, govori o kroničnom nedostatku nacionalne svijesti u mladog gospodina i kroničnom višku nostalgije prema vremenima koja su za ovu državu predstavljala najgoru noćnu moru. No Milanović i njegov mentor Mesić očito ne misle tako dok zajedno hodočaste po brojnim antifašističkim okupljanjima u Lijepoj Našoj i vjerojatno se s čežnjom prisjećaju vremena kad se nitko nije morao brinuti o nekakvim tričarijama poput apsolutne ili relativne pobjede na izborima,odnosno o izborima općenito.(mmb)

 

 

Iz prošlog Hrvatskog slova prenosimo komentar Mladena Pavkovića koji se zapitao kako je moguće da se istodobno dok smo se prije nekoliko dana prisjećali žrtava Vukovara i Škabrnje, u Karlovcu u povodu 65. obljetnice utemeljenja 1. korpusa narodonooslobodilačke vojske Hrvatske održava partizansko okupljanje. Proslava obljetnice ljudi koji su nakon Drugog svjetskog rata počinili zločin i masakr nad hrvatskim narodom i koji se više gotovo uopće ne spominje, dok se s druge strane čak i upitni pojedinačni incidenti iz Domovinskog rata stavljaju pod povećalo javnosti i seciraju do najsitnijih detalja. "I dok smo se ponovno prisjećali okupacije Vukovara i Škabrnje, u subotu, 17. studenoga, u Karlovcu su bivši partizani slavili i pjevali «po šumama i gorama», mahali crvenim petokrakama i poput predsjednika Mesića vikali «smrt fašizmu, sloboda narodu». Također su uzdizali JNA, jer nas je ta armija «oslobodila» 1945. Međutim, nitko nije rekao da je to ista armija koja je u velikosrpskoj agresiji počinila i stravične zločine, od Vukovara do Škabrnje, i to – s petokrakom na čelu! Bivši karlovački partizani uvjereni su kako ta petokraka nije ista kao i ona iz 1991.!? Ista je, samo je tada nisu nosili Tito, Bakarić, Mamula, Holjevac, Končar, Pijade i drugi, već Kadijević, Mladić, Šešelj, Šljivančanin, Vasiljević, Adžić i drugi. Mesić je na toj proslavi rekao da je «bilo zločina i na partizanskoj strani, ali to ne smije smetati čistoći antifašističke borbe»".

 

 

Osječko Županijsko državno odvjetništvo izvijestilo je jučer kako je pred osječkim Županijskim sudom podignulo jedinstvenu optužnicu protiv Miroslava Radića zbog ratnog zločina nad civilnim stanovništvom i ratnog zločina nad ratnim zarobljenicima. U priopćenju za javnost navodi se da se jedinstvena optužnica temelji na rezultatima kaznenih postupaka vođenih protiv Radića na osječkom i vukovarskom Županijskom sudu, na ranije prikupljenim dokazima i naknadno zaprimljenim dokumentima od Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju u Haagu te na iskazima novih svjedoka. Gledajući s pravnog aspekta, a s obzirom da Srbija ne izručuje svoje državljane, Hrvatska je trebala ustrajati na tomu da se Radiću sudi u Srbiji za djela koja nisu presuđena u Haagu te da prikupi i pošalje Srbiji sve dokaze kako bi postupak završio pravičnom presudom.Da iza sveg gore navedenog stoji pravi interes da se Radić osudi, pravni bi se potezi morali povući u tom smjeru. No, kako se ustrajalo na ideji da se postupak vodi u Hrvatskoj - a unaprijed se zna da je optuženi hrvatskim vlastima nedostupan, može se zaključiti kako se i ovog puta radi samo i jedino o običnom mazanju očiju ljudima žednim pravde. Do kada će trajati ovakve farse?(mmb)

 

 

U sveopćem kaosu koji trenutno vlada u Hrvatskoj vezano uz činjenicu kojoj će od stranaka HDZ-u ili SDP-u predsjednik Mesić povjeriti mandat za sastavljanje Vlade (iako nikome nije jasno što čeka s obzirom da je Sanader izborio relativnu pobjedu), neke vrlo bitne stvari u većini medija prolaze gotovo nezapaženo. Pustimo li na trenutak na stranu pitanje tko će od njih zaista na kraju i preuzeti vlast, pogledajmo malo na koji to način i pod kojim uvjetima se to planira učiniti. Ono što svi znamo jest da je i jednima i drugima neophodna podrška koalicije HSS-HSLS, a da se «najpoželjnija udavača» kako ih mediji zovu još nije odlučila na koju će stranu. No, ono što u cijeloj priči prolazi kao nešto potpuno normalno i uobičajeno jest ključna uloga manjinskih mandata i njihovi pomalo megalomanski zahtjevi. Tako je potpredsjednik SDSS-a Milorad Pupovac već, kaže, telefonski razgovarao i sa Sanaderom i s Milanovićem. No, kome će se prikloniti tri zastupnika te stranke odlučit će nakon što se usuglasi Predsjedništvo SDSS-a. « SDSS će sigurno sudjelovati u formiranju buduće vlade. Očekujemo više ministarskih mjesta, ali pošteno bi bilo da dobijemo barem jedno» - otkrio je cijenu M. Pupovac. Fascinantno je kako je na izborima 2003. godine postalo normalno da koaliraju s pobjednicima, a sad već pretendiraju na ministarska mjesta. Možda da im se ponudi resor obrane? To bi bio vrhunac ove tragikomične priče.(mmb)

 

 

Iz Hrvatskog slova donosimo urednički komentar Nenada Piskača, u kojem autor, igrajući se s brojkama zapitao koga ili čega se iz svoje dalje i bliže prošlosti Hrvatska zapravo stidi, a kog poštuje. Tako konstatira da bez obzira na 450 000 pobijenih neposredno prije završetka drugog svjetskog rata (što predstavlja desetinu današnje hrvatske populacije), danas u Lijepoj našoj, šezdeset godina nakon završetka rata ogroman broj ljudi za svoje "zasluge" prima partizanske mirovine: "Ukupno 85.358 mirovina pripada umirovljenim pripadnicima različitih sustava totalitarnog komunističkog režima. Nad njihovim se mirovinama nije provodila nikakva revizija. Nitko ih ne proziva zbog nekoliko zajedničkih zločinačkih pothvata. Istodobno u rujnu 2006. bilo je 44.127 mirovina hrvatskih branitelja i 11.289 mirovina pripadnika Hrvatske vojske. I ti umirovljenici dio su zajedničkog zločinačkog pothvata. Kako je moguće da u Hrvatskoj poslije 60 godina ima više mirovina partizanskih provoditelja zajedničkih zločinačkih pothvata, negoli nedavno završenoga hrvatskog obrambenog oslobodilačkog Domovinskog rata koji je „na ovim prostorima“ trajao dulje negoli Drugi svjetski rat?".

 

 

Proteklih se dana pričalo gotovo jedino i isključivo o rezultatima izbora i o reakcijama čelnika političkih stranaka kako su primali vijesti sa terena u svojim izbornim stožerima. No u jednom je od njih zabava otišla u posve neočekivanom smjeru, barem za one koji SDP-ovim zabavama nikada ne nazoče. Tako Jutarnji list piše kako su se u izbornom stožeru druge po snazi političke stranke u Hrvata, oko dva ujutro, orile pjesme iz sljedećeg repertoara: “Od Vardara pa do Triglava”, “Po šumama i gorama”, “Druže Tito, mi ti se kunemo”, “Računajte na nas”, “Na Kordunu grob do groba”i slično. «Repertoar pjesama koje su se pjevale bio je raznovrstan, bilo je i “Vile Velebita” i hrvatskih budnica. Kad se netko u tri sata ujutro, uz pomoć malo alkohola, malo razmaše, ne znam je li to odmah za psihološko i politološko razmatranje. Ne treba iz svake malo življe atmosfere izvoditi povijesne zaključke» - rekla je Grbić. Zakonskih problema nema i ne može ni biti, jer na sreću više ne živimo u društvu u kojem se radi jedne otpjevane pjesme može ostati bez posla, ili proći još mnogo gore. Problem leži u činjenici da ovakvo ponašanje SDP-ove mladeži, većina koje se u tim i takvim vremenima još nije ni rodila, jasno otkriva nakaradno naličje SDP-ove politike. Naime, ako takvu mladež odgajaju u SDP-u, onda ne treba imati puno mašte da bi se vidjelo kuda bi SDP-ovci vodili Hrvatsku ako se opet dočepaju vlasti.(mmb)

 

 

O slučaju "Jagodnjak" na ovom je portalu već bilo riječi i to u prilogu gospodina Hečimovića. Cijeli ćemo problem komentirati još jednom, s obzirom na činjenicu da je riječ o jednom nedopustivom presedanu unutar Lijepe Naše, presedanu koji su prenijeli tek poneki mediji i to apsolutno nezainteresirano. Podsjećamo, u Osnovnoj školi Jagodnjak, koju već desetak dana ne pohađaju učenici 5. razreda, jedinog u kojem je u toj školi omogućena nastava prema hrvatskom programu, jedan od roditelja odlučio je ispisati svoje dijete iz te škole i prebaciti ga u susjedno selo u Osnovnu školu Čeminac. Kao razloge je naveo neprihvatljivo ponašanje Vlade i Ministarstva, te Županije prema hrvatskoj djeci i ravnatelju Milovanu Ležaji. Problem je u ravnatelju Ležaji koji nije želio uvesti nastavu na hrvatskom jeziku u školu koju većinom pohađaju djeca srpske nacionalnosti. Naime, radi se o selu u kojem je većina populacije, oko 80% srpske nacionalnosti. Trenutno, postoji samo jedan razred u kojem je hrvatskoj djeci omogućeno pohađati nastavu na materinjem jeziku. Prema podacima, brojčana situacija je takva da bi se tako nešto moglo organizirati u svim višim razredima te škole. No, kako tvrde roditelji, ravnatelj uporno lažira broj učenika zainteresiranih za nastavu na hrvatskom jeziku, a njima poručuje neka prebace djecu u školu u susjedno selo Čeminac. Problemi u OŠ Jagodnjak traju od lipnja 2003. godine, a kulminirali su prije nekoliko tjedana kada su sva djeca hrvatskog 5. B razreda iz protesta prestala ići u školu. Prije desetak dana istekao je ugovor za petero nastavnika koji su držali predmetnu nastavu u 5. razredu, a njih četvero je zamijenjeno novim nastavnicima srpske nacionalnosti. To je bio povod roditeljima da svoju djecu više ne puste u školu.(mmb)

 

 

Najveća senzacija parlamentarnih izbora održanih ove nedjelje u Hrvatskoj jest izborni neuspjeh, bolje rečeno debakl Hrvatske stranke prava i njenoga predsjednika Ante Đapića. Iako nakon višemjesečnih gafova i reputacije stranke koja se u posljednje vrijeme znatno pogoršala o potpunom iznenađenju ne može biti riječi, ipak, krah ovolikih razmjera malo je tko u Hrvatskoj očekivao i predvidio. Samo jedan za sad osvojeni mandat Ante Đapića znači da u Saboru ne će imati ni klub zastupnika, što je za donedavno jednu od jačih stranaka u Lijepoj Našoj ravno političkoj katastrofi. No, da se situacija za HSP ne razvija u dobrom smjeru moglo se zaključiti već nakon skandala oko izgradnje rukometne dvorane u Osijeku i sukoba s HDSSB-om na lokalnoj razini, kada su pravaši prozvani zbog financijskih malverzavija. Istovremeno, politika Ante Đapića sve se više počela udaljavati od načela i smjernica koje je ta stranka podržavala od svojeg političkog oživljavanja u Hrvatskoj 90-tih godina prošlog stoljeća. Stranka koja se nekad predstavljala kao izrazito državotvorno orijentirana, počela je u tom smislu raditi prevelike kompromise i ustupke pragmatične naravi, koji su jedan za drugim pokazivali sve manje onog što im je nekoć predstavljalo primarni interes, a sve više beskompromisnu Đapićevu želju za vlasti.(mmb)