Iz Hrvatskog slova donosimo komentar Mladena Pavkovića u kojem piše o ogromnoj ulozi i velikim žrtvama žena tijekom Domovinskoga rata. Među njima, posebice se ističe ime gospođe Mare Bareze koja je svojim trudom i požrtvovnošću postala jednom od osječkih ratnih legendi. "U najtežim trenucima za taj grad odvažno i neustrašivo bila je na čelu onih koji su činili sve da se Osijek nikada ne zove Ocek! Dobila je i brojna priznanja i zahvale, ali tko danas zna o njezinim podvizima osim građana Osijeka i Koprivnice? Za Slavoniju i Osijek bila je vezana poslom (direktorica je Belupova ureda u tom gradu), a u Koprivnici je rođena i u njoj živi. Od početka rata neprestano je na relaciji Koprivnica – Osijek. O onome što je činila ratnih godina djeca bi trebala učiti u školama, jer njezini podvizi nisu ništa drugo nego najljepši primjer kako se brani Domovina. Sjetimo se samo kako su novine na veliko i naširoko pisale kad bi netko prikupio kamion humanitarne pomoći i dostavio u neko ratom zahvaćeno područje. Kad je gospođa Bareza samo u Osijek 1991. i 1992. dopremila više od 200 (!) kamiona hrane, lijekova, stotine hrvatskih odora, različite vojne opreme i stotinu tona oružja i streljiva, sve ukupno vrijedno milijune njemačkih maraka, o tome se uglavnom šutjelo".

 

 

Iz Haaga dolazi novi kamen smutnje oko kojeg se ponovno sukobljavaju interesi Hrvatske, Srbije i BiH, ovoga puta oko toga u kojoj će od tih zemalja biti smještena cjelokupna arhiva koja se odnosi na rad Haaškoga suda. Zapravo, vijest i nije tako nova i na ovu temu već smo pisali na Portalu u članku "Nezavisno povjerenstvo" Haaškog suda. O zadnjem razvoju događaja piše Davor Ivanković u Večernjem listu, napominjući kako je kao i uvijek u svojim zahtjevima najglasnija i najrevnija Srbija. U BiH smatraju kako je najveća šansa da se dokumenti pohrane baš u Sarajevu – zbog najvećeg broja ratnih zločina koji su tamo počinjeni. A Hrvatska? Hrvatska je i ovoga puta negdje po strani, iako poznata po velikoj revnosti u smislu suradnje i opskrbe tribunala svakojakim važnim dokumentima i državnim tajnama, koje po riječima Ante Nazora, ravnatelja Hrvatskoga memorijalno-dokumentacijskoga centra, tamo nikada nisu ni smjele dospjeti. Postavlja se pitanje kako je uopće moguća ideja o stvaranju nekoga međunarodno-pravno potpuno nejasno definiranog arhiva, koji bi sadržavao dokumente koje su države poslale samo i isključivo za potrebe rada Međunarodnoga suda, a ne radi davanja na uvid ili deponiranja na nekoj trećoj lokaciji. Što drugovi hrvatski političari zapravo još uvijek čekaju i očekuju, kada se zna da ideja o stvaranju takvoga arhiva postoji već duže vrijeme i zašto nisu poduzeli baš ništa da se zaštite nacionalni interesi – ili ono što je od njih još uopće i ostalo nakon što je predsjednik Mesić ničim izazvan prema Haagu vodio politiku koja je rezultirala iskrcavanjem tona strogo povjerljivih dokumenata.(mmb)

 

 

U noći s nedjelje na ponedjeljak, 24. ožujka 2008. godine od posljedica moždanog udara preminuo je velikan hrvatskoga glumišta Boris Dvornik. Glumac, scenarist i redatelj, svojim je rijetkim talentom i brojnim kazališnim i filmskim ulogama iza sebe ostavio ogroman i neizbrisiv trag. "Mladi moraju biti hrabri i kad oponašaju i kad zabušavaju. Kakvi su ljudi, takvi će biti i glumci" – tako je govorio Boris Dvornik primajući Vjesnikovu nagradu Kreše Golika 2001. Predsjednik Vlade Ivo Sanader poslao je jučer u ime Vlade i u svoje ime brzojav sućuti obitelji Borisa Dvornika ističući da će se naraštaji ljubitelja kazališne, filmske i televizijske umjetnosti "zauvijek sjećati njegovih neponovljivih glumačkih ostvarenja".(mmb)

 

 

4. gardijska brigada, znana pod nazivom «Pauci», osonovana je 28. travnja 1991. godine u jeku priprema za ustrojavanje ZNG-a, nakon samog početka agresije na Republiku Hrvatsku. Brigada je bila sastavljena od dragovoljaca i veće skupine mladih redarstvenika koji su izašli iz središta za izobrazbu postrojbi za posebne namjene MUP-a. 4. brigada je jedna od onih postrojbi čiji pripadnici nisu imali vremena za obučavanje, pa je isto vršeno u hodu tijekom izvršenja zadaća koje su postavljane pred njih. Sve borbene zadaće brigada je izvršavala pod geslom "In hoc signo vinces" (U tom znaku pobjeđuješ), a prvi borbeni zadatak brigade je bila akcija oslobađanja Kruševa, koji je uspješno izvršen u srpnju 1991. godine. Potom su uslijedile obrambene ali i oslobodilačke akcije od Zadra, Sinja, Drniša, Šibenika, Vodica do oslobađanja Dubrovnika i dubrovačkog zaleđa u akcijama Tigar i Vlaštica, operacija Maslenica, Zima 94, Skok-1 i Skok-2, Ljeto 95, a potom akcije Oluja i Maestral. U borbi za slobodu Hrvatske poginula su 193 pripadnika ove postrojbe. Na žalost, one koji su se hrabrima i nepobjedivima pokazali u ratu, pravi porazi izgleda očekuju tek nakon njega.. Tako nam je prispjelo pismo čitatelja Ante iz Splita u kojem upozorava na činjenicu da je prije nekoliko dana ta ista brigada  navodno ukinuta, bez da je Slobodna Dalmacija ili bilo koji drugi medij o tome donio niti jednu jedinu riječ. Posljednje sjedište 4. gardijske udarne brigade bilo je u Kninu. Ako je tome zaista tako, sada od Karlovca pa do juga Hrvatske nema više Hrvatske vojske, piše Ante. U svakom slučaju riječ je o logičnom nastavku trenda kriminalizacije Domovinskoga rata i odricanja svega i svih što bi se sa njime moglo povezati, uključujući i hrvatske generale koji sjede na optuženičkim klupama u Haagu.(mmb)

 

 

Iz Hrvatskog slova donosimo komentar Zorana Vukmana koji se osvrnuo na mnoge nelogičnosti koje trenutno karakteriziraju hrvatsko društvo u cjelini. Između ostaloga, primjetio je tako da su upravo oni koji su najviše diskriminirani i obespravljeni istovremeno i mnogo mirniji i šutljiviji od onih koji o toj istoj diskriminaciji i Hrvatskoj kao o konzervativnoj i netolerantnoj državi na sva usta pričaju, a na svojoj je koži uopće ne osjećaju. "Paradoksalno, oni koji Hrvatsku proglašuju diskriminatorskom zemljom nisu nimalo diskriminirani. Još veći je paradoks da zemlju u čijem društvu vlada ozračje ultralijeve i anarholiberalne ideologije proglašavaju za nazadnu i konzervativnu, pod utjecajem Katoličke Crkve. A jedan od pokazatelja te shizofrene, prikrivene diskriminatorske ideologije su i mediji, točnije, odnos prema nepoćudnim listovima kao što je „Hrvatsko slovo“. Godinama se naš list nepravedno prešućuje i diskriminira, isključuje se iz elementarnog javnog dijaloga".

 

 

Sa internetskih stranica www.ika.hr, prenosimo najzanimljivije dijelove propovijedi biskupa Marina Srakića, sa uskrsnoga misnog slavlja održanog u nedjelju u katedrali Sv. Petra u Đakovu. Izdvajamo: "Upravo zato što vjerujemo da je Krist ne samo uskrsnuo i da je živ, nego je s nama 'snagom svog uskrsnuća', ne možemo biti pesimisti. Usprkos mračnosti i proturječnosti suvremene opće i nacionalne povijesti, usprkos razočaranju koje svaki dan doživljavamo, usprkos nesigurnosti za budućnost, mi imamo to pouzdanje: uvijek je moguće početi od početka naš život, našu zajednicu, naš svijet. Usprkos tome što nam se čini da sve ide protiv te pashalne sigurnosti, vjerujemo da budućnost može biti drugačija i da je čovjek još uvijek sposoban pisati nove stranice, vjerujemo da nijedan krug nije zatvoren zauvijek i da nijedna situacija nije bez horizonta; vjerujemo da je 'radikalno novo' i 'apsolutno novo' još moguće; vjerujemo u Božja iznenađenja, upravo jer je Krist uskrsli s nama i s nama je 'snaga njegova uskrsnuća'. Što više, moramo i drugima prenijeti to povjerenje, taj optimizam: biti službenici pouzdanja i širitelji optimizma u zajednici".

 

 

Ovih su se dana neki hrvatski mediji ponovno "proslavili" svojim senzacionalističkim, neargumentiranim i tendencioznim načinom pisanja. Ovoga su se puta svojim "hicima" upravo okomili na tijelo ubijenoga svećenika Josipa Rafaja, župnika iz Generalskoga Stola. Pisalo se tako o župnikovom navodnom bogatstvu, o tome kako je vozio skupe aute i posuđivao novac uz kamate, što ne samo da nisu potvrđene činjenice, već su ti i takvi medijski navodi popraćeni zgražanjem mještana koji za svojega bivšeg župnika nalaze jedino riječi hvale. Najdalje je u svojim nagađanjima tabloidskog tipa ipak otišao dnevni list Slobodna Dalmacija, plasiravši ponovno rekla-kazala priču o navodnim skandalima pokojnoga župnika financijske pa čak i ljubavne prirode, zbog kojih je onda i premješten iz Korenice u novu župu. Takve neprovjerene i zlonamjerne napise demantirao je i gospićko-senjski biskup dr. Mile Bogović u svojoj propovijedi sa ispraćaja pokojnoga župnika Rafaja, a koju sa internetskih stranica gospic.hbk.hr u nastavku donosimo u cjelosti. Izdvajamo: "Zar je stalo do istine novinaru koji piše da je pokojnik bio premješten iz Korenice u Generalski Stol zbog neke prljave afere. Ja osobno sam ga premjestio i kažem pred svima vama i pred Bogom da ga nisam premještao zbog nikakve afere nego jednostavno zato da se svećenici razmjeste u skladu s potrebama biskupije. Pokojnik nije bio nikakav slučaj u našoj biskupiji, nego svećenik koji je slušao svoje poglavare i korektno se postavljao u svojoj službi prema vjernicima koji su mu bili povjereni".(mmb)

 

 

Iz Hrvatskog slova donosimo razgovor Srećka Ilića s Linom Červarom, izbornikom hrvatske rukometne reprezentacije i istaknutim političkim djelatnikom. Izdvajamo: "Rukomet je u Hrvatskoj postao pokret, htio to netko priznati ili ne. I oni građani koji ne znaju puno o rukometu – a pišu mi – prepoznaju da je to više od igre – da je to duh mladosti, borbenosti te poštenja i srca. Intervju Pere Metličića je ljude dirnuo do suza kad je iz dubine rekao da igrajući za hrvatsku vrstu igra za domovinu i za svoju djecu. Savez je samo sugerirao da se polemika odvija poslije prvenstva, no ja nisam mogao birati vrijeme, napadači su ga odredili. Ja sam se samo branio. Valja naglasiti da nitko nema pravo na osobnu nesnošljivost i na isključivost da samo jedan čovjek nudi istinu; postoji riječ pluralizam mišljenja, uvijek su dvije strane medalje, nikada samo jedna".