Mirsad BakšićKao što smo već izvijestili na Portalu HKV-a, Hrvatsko žrtvoslovno društvo (HŽD) organiziralo je Svečanu akademiju u prigodi Međunarodnog dana ljudskih prava, koja je održana u subotu, 10. prosinca u Muzeju Mimara u Zagrebu. O ljudskim pravima govorili su predsjednik HŽD-a dr. Zvonimir Šeparović i odvjetnik Mirsad Bakšić, član Predsjedništva HŽD-a i brigadir HV u miru.

Bakšić je ujedno i autor nedavno objavljene knjige „Doprinos muslimana hrvatskoj kulturi i državi". Njegovo izlaganje objavljeno na stranicama HŽD-a donosimo u nastavku, uz fotografije Oskara Šarunića sa same svečane akademije HŽD-a.

Također, podsjećamo na već objavljeni razgovor na Portalu „Mirsad Bakšić: Teški procesni propust u slučaj Zec dogodio se dok su ga operativno vodili Nobilo i Rubeša", kao i na tekst Hrvati islamske vjere u povijesti Hrvatske.(mmb)

Izlaganje Mirsada Bakšića sa Svečane akademije HŽD-a 10. prosinca 2011.

Na današnji dan kad se u gotovo cijelom svijetu slavi dan poštivanja ljudskih prava i sloboda, tako da evociraju deklaraciju o poštivanju prava i sloboda građana, deklaraciju o poštivanju ljudskih prava i sloboda, kad spominju konferenciju u San Franciscu i plenarnu sjednicu UN-a u New Yorku, odlučio sam svoj referat posvetiti hrvatskom velikanu, bardu, rodonačelniku osnovnih načela, principa i zasada o poštivanju ljudskih prava i sloboda, čovjeku koji se rodio u duhovnoj kolijevci hrvatskog naroda, Dr. Anti Starčeviću, čime se malo naroda u svijetu kao hrvatski može podičit.

Hrvatsko žrtvoslovno društvo

Upravo u ovdašnjoj duhovnoj kolijevci poniknuo je mudroslov koji je, sto godina prije nego što se ostali svijet i sjetio da Poveljom Ujedinjenih Naroda kanonizira ili normira promicanje i zaštitu ljudskih prava i sloboda, sve to ugradio u temeljne postulate svog nauka, počev od zahtjeva za poštovanje i zaštitu ljudskih prava i sloboda, uz zahtjeve za istodobno poštivanje prava na posebnosti i različitosti, bez obzira na vjersku i bilo kakvu drugu pripadnost. Sve je ovo učinio dr. Starčević, jedan od najvećih vizionara rođen u hrvatskom intelektualnom pejsagu-podneblju. Prije svih, promovira, afirmira i snažno zastupa tezu da vjera ne određuje naciju. Takvim određenjem utire put poimanju nacije modernijim i sveobuhvatnijim od uskogrudnoga vjerskog poistovjećivanja vjere s nacijom. Takva stajališta sublimira glasovitom izrekom: "mi smo Hrvati narod s više vjera i s katoličanstvom i islamom, i to nije naša razlika nego naše bogatstvo".

U okvire poštovanja različitosti utkao je i ostale religije kao posebnosti hrvatskog podneblja. Postojanje same činjenice Starčevićeva afirmiranja i pozivanja više vjera, dovoljno je da bjelodano dokaže duboku i istinsku vjerodostojnost uvodno postavljene teze. "Da vjera ne određuje naciju".

Hrvatsko žrtvoslovno društvo

Tezu da vjera ne određuje naciju, najbolje će mo prepoznati kroz nastojanje Talijana kojima katolička vjera nije nimalo smetala da počine strašne zločine nad istovjerskom katoličkom braćom Hrvatima, u nastojanju da izbrišu svaki trag hrvatstva i izvrše talijanizaciju i pripoje hrvatske teritorije Italiji. Čak su u nedavnoj prošlosti to činili u kolaboraciji sa srpskim četničkim zločincima, ubijanjem, klanjem i zatiranjem svega hrvatskog. Dakle, činjenica da vjera ne određuje naciju, ne samo da afirmira nauk dr. Ante Starčevića, kao rodonačelnika univerzalnog sistema poštovanja ljudskih prava i sloboda, već njegov vizionarski nauk čini istinskim prihvatljivim putokazom, koji će znatno kasnije slijediti sav civilizirani svijet, dograđujući samo metode na stazama koje je prokrčio i označio dr. Ante Starčević. Upravo ti njegovi postulati, kasnije biti će prihvaćeni i Poveljom Ujedinjenih Naroda ali znatno kasnije.

Nipošto slučajno, posve ciljano u samo žarište svoje filozofske pozornosti, u fokus filozofskog naputka, postavlja pravo, čime upozorava na činjenicu da se tako regulira sloboda čovjekova postupanja, u slučaju kada bi ta sloboda mogla doći u sukob sa slobodom drugog čovjeka.

Stavljajući u korelaciju s jedne strane poštovanje posebnosti skupina, a s druge strane pravo, kao instrument jamstva prava i sloboda čovjeka, ljudskih skupina i njihovih posebnosti, postiže harmoničnu cjelinu koja će poslije u San Franciscu 1948 god. biti pripisana drugima koji u to vrijeme nisu ni sanjali toliko daleko i unaprijed.

Hrvatsko žrtvoslovno društvo

Kako je s obzirom na vrijeme i prostor djelovanja, ideja o samostalnoj i nezavisnoj državi Hrvatskoj zaokupljala pažnju ovog istinskog velikana, prirodno je da je u skladu sa tim skupinu pravnih normi nazvao hrvatsko državno pravo. Tom nominacijom nije želio, kako to neki prikazuju, postići ili naglasiti ekskluzivnost ili što mnogi maliciozno tvrde, prednost hrvatskog prava pred drugim pravima radi ostvarenja nacionalne isključivosti. Takvo nakaradno poimanje potpuno je strano njegovu nauku. Skupini pravnih normi dao je atribut hrvatsko pravo isključivo kako bi naglasio originalnost, autentičnost, izvornost hrvatskog prva i podcrtao razliku prema pravima koja se nazivaju rimskim, austrougarskim, germanskim, anglosaksonskim i drugim vrijedećim pravnim sustavima. Atribuciju hrvatsko pravo stoga tako i valja pojmiti, kao potrebu na vlastitost, utemeljenu na načelima koja su izraz punog poštovanja prava i sloboda svih pojedinaca i zajednica. Upravo na takav način dr. Starčević stvara potpuni pravni i civilizacijski novum u dotadašnjoj pravnoj teoriji i praksi.

Ovaj novum, punog poštovanja ljudskih prava i sloboda, bez obzira na vjeru, boju i naciju, uz poštovanje onih vrijednosti i ljudskih potencijala, koji su lišeni svakog licemjerja, nametnutog snagom vojne, tehnološke, ekonomske, znanstvene, ideološke, političke ili bilo koje vrste dominacije, zasnovane na moći i dominaciji moći, postati će kasnije pravilo i odrednica dijela svijeta okrenutog prema nastojanju punog poštivanja sloboda i prava.

 

Maliciozna namjera pri pripisivanju nacionalne isključivosti

 

Kako je Starčevićev nauk kompleksan, filozofski i pravno, naravno da je bilo i bit će svakojakih tumačenja i teorijskih a posebno praktičnih. Potonji praktični, koji su određeni točno zacrtanim potrebama, pripisuju mu nacionalnu isključivost, što posebno čine Srbi, pripisujući mu nacionalšovinizam, no i neki Hrvati kad slično postupaju možda u dobrim i valjanim namjerama ali nažalost krivo poimaju i iščitavaju pravnu i filozofsku misao i volju toga mudroslova, dajući postulatima dr. Starčevića značenje upravo suprotno njegovim postavkama, nastojeći vidjeti njegov nauk kao borbu za hrvatske pravice ili pak kao neko isključivo hrvatstvo. Tvrdim da ni jedni ni drugi nemaju pravo i kompromitiraju svaki na svoj osobit način kako ideju tako i viziju dr Starčevića, koja je sasvim suprotna onome kako oni vide i žele protumačiti njegove filozofsko-vizionarske zasade i upute.

Nažalost, ta tumačenja, a osobito pozivanje na praktičnu primjenu, nisu uvijek bila na razini univerzalnih vrijednosti njegova nauka jer su zaobilazila i srž i ratio njegova nauka. Katkad su pojedini tako postupali iz čisto pragmatičnih razloga pa i paradnih razmetanja, lišenih stvarnog poznavanja njegovog nauka, što je za posljedicu imalo kompromitiranje istinske i duboke tolerance koja resi duh i genij hrvatskog naroda, koju promovira i zastupa do krajnjih konzekvencija dr. Starčević. S druge strane, tu je najčešće riječ o malicioznoj namjeri da mu se pripiše nacionalna isključivost kako bi se na taj način ocrnilo i omalovažilo pravilno izčitavanje postavljenih teza i postulata To se činilo čak i onda kada se pod prividom tobožnje znanstvene objektivnosti radi u korist hrvatskog naroda.

Hrvatsko žrtvoslovno društvo

Takva stajališta najčešće zastupa velikosrpska i jugoslavensko-komunističko promidžba iz točno programiranih ciljeva potiranja i objede svega hrvatskog što ide i do negiranja i postojanja hrvatske nacije, što čine i dan danas proglašavanjem hrvatskih svetinja zločinom. Naime, univerzalnost postavljenih principa dr. Starčevića znači prepreku i onemogućavanje već odavno etablirane velikosrpske ideje koju promoviraju na svakom koraku, ponekad tobože znanstveno, ponekad otvoreno grabeći tuđe, najčešće primjenom brahijalne slile jer po njima samo vjera određuje naciju. Zastupanje i ostvarivanje te srpske ideje nanijet će mnogo zla svojom natražnjačkom i šovinističkom isključivošću i tezom da se nacionalni osjećaji moraju isključivo poistovjećivati s jednom vjerom ili civilizacijom, prema kojoj je jedino ispravno da je pravoslavac Srbin, katolik Hrvat a musliman u nešto tolerantnijem poimanju Turčin, a najčešće Balija ili ništa.

U prikazu velikosrpske propagande dr. Starčević nastoji se diskreditirati. To čine tvrdnjama da on kao pripadnik katoličke vjere samo licemjerno ili, kako oni kažu na "latinski" način nastojao po brojnosti drugi narod muslimane zavesti, proglašavajući ih Hrvatima islamske vjere, nudeći im tobožnju ravnopravnost, isključivo radi ostvarenja Velike Hrvatske. Zapravo, nastoje kompromitirati sve, pripisujući njegovim principima poštovanja ljudskih prava, pogotovo pravu na posebnost, prevarantske i šovinističke ciljeve, kako bi prikrili svoje nakazne velikosrpske težnje za dominacijom ne samo u BiH već na cijelom području koje nazivaju Balkan. Te permanentne ciljeve, pomno programiranim i planiranim zločinima započet će Hrvatskoj upravo ritualno, na katolički Uskrs a u Bosni na muslimanski blagdan, Kurban Bajram. Svu strahotu tog zločina spoznat će mo kao bjelodani svjedoci. Upravo radi toga njihove zlonamjerne i iskrivljene postavke o tobožnjim latinskim prevarama i sličnim razlozima doživljavaju posvemašnji teoretski i praktični fijasko. Sve te laži razobličuju i potiru dokazi koji proizlaze iz općeg prihvaćanja nauka dr. Starčevića od muslimana i dvjestogodišnje borbe islamskog dijela bošnjačko-hrvatskog pučanstva protiv srpske dominacije, koji su u nauku dr. Starčevića vidjelo oslobođenje od ugnjetavanja i spas od nastojanja posvemašnjeg uništenja.

Upravo je prihvaćanje nauka dr. Starčevića, rezime djelovanja mnogobrojnih intelektualaca, preporoditelja muslimanskog stanovništva BiH, koji su koncem 18. i početkom 19. stoljeća kao i u 20. stoljeću djelovali, ističući svoju hrvatsku nacionalnu pripadnost uz pažljivo njegovanje svoje pripadnosti civilizacijskom, tradicijskom i kulturnom krugu islama. Drugim riječima, sva islamska inteligencija, ulema-svećenstvo i tzv. "običan svijet" u trenutku odlaska otomanskih zavojevača s balkanske političke pozornice, isticala je svoju pripadnost hrvatskom narodu. To su potkrijepili gotovo svi muslimanski prvaci što su najzornije očitovali prilikom konstituiranja Ustavotvorne skupštine buduće Kraljevine Jugoslavije, kada su se 23 od 24. zastupnika muslimana u toj skupštini izjasnila Hrvatima, iako je sigurno bilo probitačnije izjasniti se Srbinom, ako ni zbog čega drugog, ono iz materijalnih razloga koje su velikosrpski nazovi "ustavotvorci" obilno dijelili onima koji uz njih pristanu. Unatoč srpskom snubljenju svim raspoloživim metodama počev od onih nazovi "suptilnijih", podmićivanja i pružanja beneficija, pa sve do brahijalnih, prijetnjom na život i tijelo, na veliku žalost velikosrba, usred Srbije, usred Beograda u Ustavotvornoj skupštini buduće srpske kraljevine ostali su muslimani dosljedni u svom nacionalnom izjašnjenju. Impozantan broj takvih stavova kako pojedinaca i skupina nastavlja se sve do današnjih dana.

Hrvatsko žrtvoslovno društvo

Bilo bi krajnje nepravedno da u golemoj duhovnoj spirali hrvatskog duha onih koji su starčevićanstvo uzeli kao temeljno počelo univerzalnoga pravnog poretka, kao načelo punog i recipročnog poštovanja ljudskih prava i sloboda, ne spomenem i ime dr. Dominika Mandića - znanstvenika, povjesničara i filozofa koji bezrezervno afirmira ispravnost Starčevićevih stajališta. Raspravljajući teze dr. Starčevića, braneći univerzalnu valjanost tih principa i postulata, suprotstavlja se svima koji žele obeskrijepiti Starčevićeve teze,te bez ikakve ograde eksplicite tvrdi, citiram: "muslimani i katolici pripadnici su univerzalnih vjera i prema tome mogu biti dobri građani svog ili bilo kojeg drugog naroda, pa kako vjera ne određuje naciju, tako muslimani mogu biti jednako tako dobri i savršeni Hrvati kao i katolici, kojima katolička vjera ne daje nikakvu prednost da budu bolji Hrvati od Hrvata islamske vjere".

Takvo stajalište sigurno je konzekventni sublimat teza dr. Ante Starčevića.

Velike žrtve u Domovinskom ratu

Nažalost, kad je u jednome nesretnom povijesnom trenutku bila ostvarena puna afirmacija poštovanja razlike vjere i nacije kao i poštovanje različitosti, upravo ta zlosretna vremena poslužila su poslije za uspješnu objedu i zločinački progon svih onih koji su istinski zastupali starčevićansku misao i ideju. Nedopustivo i maliciozno, izjednačavaju državu i režim, težnju hrvatskog naroda za vlastitom državom uporno izjednačavaju sa tadašnjim režimom, radi kompromitiranja i objede, što i dan danas, protiv današnje Hrvatske rade, pod kodnim nazivom detuđmanizacija. Ovakva antihrvatska politika nastavlja se i dalje a posebno kulminira u 90 godinama kada permanentna srpska teza, divide et impera, baca sjeme razdora među katolike i muslimane. Međutim, unatoč svim tragičnim događajima između katolika i muslimana, starčevićanska misao i ideja živa je i danas, no mora se uporno raditi na reafirmaciji, pri čemu se ne smije ni na trenutak dovesti u pitanje pravo na određenje Bošnjaka na bošnjačku naciju koja je utemeljena na volji naroda i Povelji UN-a.

Činjenicu da se danas bosanski muslimani nacionalno opredjeljuju kao Bošnjaci ne smije se uzimati kao neki protuhrvatski akt ili odricanje od svoga koljena i podrijetla, kako to Hrvate katolike nastoji uvjeriti velikosrpska-crnorukaška propaganda. Takvo izjašnjavanje treba tumačiti upravo suprotno, činjenicom afirmacije pripadnosti, kao što je to slučaj kod Nijemaca i Austrijanaca, koji iako u dvije različite države i dva različita pravna subjektiviteta, i dvije nacionalne determinacije, nesporno pripadaju jednom koljenu i podrijetlu te se oslanjaju jedni na druge. Takav su primjer Kosovo i Albanija. Dakle potrebno je tu činjenicu prihvatiti i činiti sve da dođe do što tješnjih međusobnih veza. Nužno nam je činiti sve da se uzajamno poštovanje koje je postojalo među katolicima i muslimanima kroz cijelo razdoblje našega zajedničkog življenja ponovno afirmira. Posebno valja istači nespornu činjenicu da nikada u povijesti između muslimana i katolika nije bilo sukoba i da je ovaj posljednji sukob namješten i isprovociran od velikosrpske komunjarske mašinerije u korist ostvarenja njihovih imperijalnih ciljeva. Njihove ciljeve nažalost provodili su neki sumnjivi ljudi političkog i inog podzemlja.

Takvi su postojali i na jednoj i na drugoj strani zaklanjajući svoju rabotu tobožnjim nacionalizmom i ostvarenjem nacionalnih prava. Jedinu korist od toga imaju Srbi koji i danas tu razjedinjenost postignutu njihovim zločinačkim pothvatima obilato koriste, paktirajući malo s jednim malo s drugim, kako im i kada odgovara, dok politički pigmeji jedne i druge strane vjeruju u njihovu iskrenost. Moram nažalost spomenuti da se upravo zbog nasjedanja srpskoj propagandi ili pak udovoljavanju njihovim ciljevima, bošnjaštvo muslimana tumači kao antihrvatski akt a zaboravlja se da su muslimani dali golemi doprinos stvaranju i današnje samostalne hrvatske države. Tko ima pravo da zaboravi ili izbriše da je trideset tisuća muslimana učestvovalo kao aktivni borci u Domovinskom ratu. Poginulo ih je preko tisuću i dvjesto. Odlikovanje za njihovu nesebičnu žrtvu dobili su posmrtno. Svojim Ukazom prvi Predsjednik RH Dr. Franjo Tuđman godine 1997. iskazao je priznanje i poštovanje muslimanima, bilo da su pod hrvatskim stijegom ratovali kao Hrvati islamske vjere ili Bošnjaci, imenujući najveće hrvatsko odlikovanje - kao časni znak vječnog spomena poginulim za hrvatsku državu u ratu.

Ovaj Ukaz Predsjednika RH objavljen je u NN br 120 od 10. studenoga 1997. god. uz popis pojedinačnih imena i prezimena boraca muslimana.

Osim toga, da li se smije smetnuti sa uma, da unatoč međusobnog bolnog rata kod muslimana bez obzira ne njihovo izjašnjavanje, nikad, baš nikada u povijesti a niti sada nije bilo niti ima bilo kakvih protuhrvatski planova i teritorijalnih pretenzija, osim onih koje srpska šovinistička crnorukaška politika izmišlja radi osiguranje svoje dominacije tamo u BiH i ovdje, a kojoj je cilj obnova Jugoslavije pod njihovim pokroviteljstvom.

Hrvatsko žrtvoslovno društvo

 

Ilustracija zajedništva

 

Pokojni prof. dr. Tomislav Ladan, sam rodom i porijeklom iz bosanskog kraja, prilikom jednog našeg zajedničkog promidžbenog putovanja koncem osamdesetih i početku devedesetih godina, upozorio me je na jednu krilaticu koja je bitna determinanta zajedničkog življenja katolika i muslimana i koja se je govorila u Bosni a glasi, Što je našoj braći katolicima na korist, nama muslimanima nije na štetu. Tako isto su govorili i katolici, što je našoj braći muslimanima na korist, nama katolicima nije na štetu. Ovo je najbolja ilustracija zajedništva i dokaza da se nije živjelo jedni pored drugih već zajednički.

Da je to tako potvrđuje i Ahdnama, povelja sultana Mehmeda II El Fatiha nedavno objavljena u ediciji Sedam stoljeća franjevaca u Bosni (1291.-1991. god.) koju je veliki sultan izdao franjevcima u Milodražu godine 1463. i koja se čuva u samostanu u Fojnici. Ahdnama u prijevodu znači povelju ili politički ugovor i po svom sadržaju o poštivanju ljudski prava i sloboda kao i poštivanju posebnosti i promicanju vjerske snošljivosti, daleko je ispred toliko razvikane Magnea carte libertatum, u prijevodu Velikog lista slobode, kojeg je morao, naglašavam, morao engleski kralj izdati plemstvu i svećenstvu. Naprotiv, Ahdnama je dobrovoljni akt sultana i time posve sigurno daleko značajniji povijesni dokumenat od spomenute Magnae carte i po sadržaju predstavlja najznačajniji dokument u svijetu o poštivanju posebnosti kao i poštivanja sloboda i prava.

Ovu Ahdnamu objavio sam u izvorniku i prijevodu u svojoj knjizi Doprinos muslimana hrvatskoj kulturi i državi.

Pročitat ću Vam jedan od bitnih dijelova sadržaja Ahdname sultana Mehmeda II- El-Fatiha. Iz 1463. god.:

Sedam stoljeća franjevaca u Bosni (1291.-1991.)

Iz Ahdname

...Ja, sultan Mehmedhan, (dajem) na znanje cijelom svijetu (puku i odličnicima), da su posjednici ovoga carskog fermana, bosanski duhovnici, našli moju veliku milost, pa zapovijedam:

Neka nitko ne smeta i ne uznemiruje spomenute ni njihove crkve. Neka (mirno) stanuju u mom carstvu. A oni, koji su izbjegli, nek budu slobodni i sigurni. Neka se povrate i neka se bez straha u zemljama moga carstva nastane u svojim samostanima. Ni moje visoko Veličanstvo, ni moji veziri, ni moji službenici, ni moji podanici, niti itko od stanovnika moga carstva neka ih ne vrijeđa i ne uznemiruje. Neka nitko ne napada, niti vrijeđa i ugrožava: ni njih, ni njihov život, ni njihov imetak, ni njihove crkve. Pa i to, ako bi iz tuđine doveli kojega čovjeka u moju državu, da im je dopušteno...

Molim vas za još malo pažnje jer vas želim upoznati da na počelima Dr. Starčevića temeljio svoj govor Papa Ivan Pavao II. kad je govorio o ljudskim pravima u Washingtonu prilikom posjeta Ujedinjenim narodima 2. listopada 1979. Tada je istaknuo, da postoje dvije vrste sustavnog ugrožavanja ljudskih prava. Prva je nepravedna raspodjela materijalnih dobara između bogatih i siromašnih, a druga onemogućavanje slobode izražavanja i vjerskih sloboda.

Nekako istovremeno Predsjednik Islamske Republike Iran, Ajatolah Sayed Muhammad Hatami u Ujedinjenim Narodima predložio je da se 2001. godina proglasi "Godinom dijaloga civilizacija". U tjedniku Hrvatsko slovo od 12. siječnja 2001. obznanjen gotovo u cijelosti govor Ajatolaha Hatamija od 4. rujna 2000. izgovoren na plenarnoj sjednici UN-a.

U broju 1 od 7. siječnja 2001., katolički tjednik "Glas Koncila", na strani 2. objavljuje Papinu poruku uz svjetski Dan Mira pod nazivom "Dijalog među kulturama za civilizaciju ljubavi i mira". Za ovu priliku citirat ću samo jedan dio poruke Svetog Oca koji glasi: "Domoljublje treba njegovati bez duhovne skučenosti, tako da se ljubi cijelo čovječanstvo i nastoji izbjegavati zastranjivanja koja se javljaju kad se osjećaj pripadnosti preobražava u uzvisivanje samog sebe i odbacivanje različitosti te oblike nacionalizma, rasizma i ksenofobije. To se pak može postići samo onda ako čovjek zna cijeniti vrijednosti vlastite kulture i istodobno prepoznavati "da svaka kultura kao tipično ljudska i povijesno uvjetovana stvarnost, nužno ima svoja ograničenja". "Budite tvorci novog čovječanstva " uskliče Ajatolah i Sveti Otac , za razliku od Hunntingtona i Kissingerovog laboratorija mržnje koji zazivaju sukob civilizacija i potpuno uništenje svega što je ostavljeno ljudima na upravljanje.

Neka mi bude dopušteno da podsjetim svoje čitatelje da je u Rimu u Vatikanu održana zajednička molitva te da je prvi put u povijesti svijeta klanjan namaz usred Vatikana u prisustvo samog Svetog Oca, čime je bjelodano prihvaćena poruka Ajatolaha Hatamija: "suosjećanje, a ne volja za moć".

Zaključak

Sve izloženo na tragu je teza koje je vizionar, znanstvenik, politički i filozofski analitičar, mudroslov dr. Ante Starčević, duboko zagledan u budućnost, istinski poštujući posebnosti, utvrđujući ono što je zajedničko, upozoravao da vjera nije isto što i nacija, da postojanje više vjera nije naša razlika, nego naše bogatstvo. Ta teza znači spoznaju, istinski duboko doživljenog i proživljenog uvjerenja, zasnovanog na činjenicama i dokazima, lišenog svake vrste politikantstva ili kupoprodaje u korist nekih kratkoročnih političkih ciljeva. Poštujući posebnost, uvažavajući pripadnosti određenomu kulturnome, civilizacijskom krugu i tradiciji, u ovom slučaju islamskoj, stvorio je okvir pravnih dragulja koji će poslije prihvatiti cijeli svijet i koji će postati temeljna odrednica u cijelom svijetu, što će poslije u cijelosti afirmirati Povelja Ujedinjenih naroda, čime nam je namirio veliku ostavštinu za budućnost na koju s pravom možemo biti ponosni, no moramo znati biti i promotori i čuvari te goleme civilizacijske ostavštine dr. Ante Starčevića.

Mirsad Bakšić
Fotografije: Oskar Šarunić

Ned, 8-12-2019, 20:30:23

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.