Od slavonskih divana do carskih dvorana – o dugom putovanju hrvatske tamburice

Zgrada našega Hrvatskoga glazbenog zavoda, mjesto silne radosti i ponosa za brojne Zagrepčane – bez obzira na to jesu li i sami nastupali pod njezinim svodom ili su samo s ljubavlju iz gledališta pratili svoje najmilije koji su kao učenici neke od zagrebačkih glazbenih škola nastupali na njezinoj pozornici – nemilo je stradala u potresu 22. ožujka 2020. godine. Od tada Hrvatski komorni orkestar, čiji je Zavod stalni dom, s brojnim svojim sugrađanima dijeli sudbinu beskućništva. Budući da je zgrada Hrvatskoga narodnog kazališta Božjom providnošću ostala čvrsto stajati (iako ne možemo ne primijetiti s bolom pukotine i oštećenja na njezinoj unutrašnjosti), naša je središnja kulturna institucija velikodušno otvorila vrata kolegama umjetnicima i ponudila svoju pozornicu gostujućim ansamblima.

1-b-koncert

U subotu 27. lipnja 2020., pod zlatnim svodovima zgrade HNK, Hrvatski je komorni orkestar nakon višemjesečne stanke održao koncert. Teško je reći jesu li malom broju gledatelja više doprinijeli strah od mogućnosti zaraze koronom, prijepodnevni termin koncerta ili prezasićenost javnosti raznovrsnim informacijama (od zdravstvenih i sigurnosnih do političkih i predizbornih) zbog kojih njegova najava nije uspjela prodrijeti do mnogih koji bi mu rado bili nazočili. I sama sam gotovo slučajno, i to od prijatelja iz Osijeka, doznala da se koncert održava. Domaćini su se pobrinuli da se strogo poštuju sve preporuke Stožera civilne zaštite, te su se tako „oni najzdraviji“ (kako nas je duhovito nazvao maestro dirigent prije bisa, jer je među nama bilo dosta onih koji su sasvim očigledno zašli u jesen svoga života) našli u gotovo nadrealistično tihoj i pustoj atmosferi prostora čiji uobičajeni žamor i živost tako dobro poznajemo i volimo. Na kazališnom se zastoru, kao podsjetnik jednoga drugog, davno prohujalog doba, prostirala slika Zagreba i njegove katedrale prije Velikog Potresa 1880. godine. Sjedajući na obilježeno mjesto pred pozornicom, okružena prazninom sjedala, osjetila sam neobičnu svečanost trenutka, neočekivani dojam privatnosti događaja, kao da su glazbenici, dvorana i koncert ovdje samo za mene.

1-koncert

Ugledna hrvatska muzikologinja i diplomatkinja dr. sc. Zdenka Weber pozdravila je nazočne u ime Hrvatskoga komornog orkestra, dirigenta Davora Kelića i solista na tamburi Marija Zbiljskog. Naglasila je kako su tragični događaji pandemije COVID-19 i potresa, koji su obilježili proljeće 2020. godine, nametnuli svima, pa i glazbenicima nužnu neaktivnost i tišinu u koncertnim prostorima. Prekinulo je to tradiciju kojom od svog osnutka 1988. godine Hrvatski komorni orkestar održava koncerte u Velikoj dvorani Hrvatskoga glazbenog zavoda. Stoga ovaj koncert ima i donatorsku namjenu, u korist Zavoda, kao znak solidarnosti ansambla prema instituciji s kojom trajno surađuje. Dr. sc. Weber također je podsjetila da je upravo Veliki Potres, koji je znatno oštetio tadašnje gornjogradsko kazalište, potaknuo ideju o izgradnji nove kazališne zgrade, a velebno je zdanje HNK otvorio 14. listopada 1895. godine car Franjo Josip I., pred brojnim Zagrepčanima i gostima iz svih hrvatskih krajeva. Izrazila je želju da zgrada Hrvatskoga glazbenog zavoda bude obnovljena do jeseni, zahvalivši pri tome upravi Zavoda, na čelu s predsjednicom Romanom Matanovac Vučković, na svim naporima koje su činili i čine za očuvanje te važne hrvatske institucije.

Predstavljajući program, na kojem se nalazila Serenada za gudače u c-molu, op. posth. njemačkog kompozitora Maxa Brucha kao i St. Paul's Suite, op.29, br.2 engleskog kompozitora Gustava Holsta, posebno je istaknula središnju točku koncerta, Concertino Strossmayer za tamburu i gudače. Ovo novo djelo hrvatskog kompozitora Davora Bobića, u izvođenju solista na tamburi Marija Zbiljskog, svoju je praizvedbu imalo samo tjedan dana prije, 21. lipnja, u đakovačkoj katedrali sv. Petra. Dr. sc. Weber je pojasnila kako se radi o prvom djelu koje povezuje tamburu bisernicu s gudačkim ansamblom i time jedno od najomiljenijih hrvatskih narodnih glazbala uvodi u svijet klasičnoga glazbenog oblika concertina i klasičnog repertoara uopće.

2-koncert

Naime, na Sveučilištu J. J. Strossmayera u Osijeku i njegovoj Akademiji za umjetnost i kulturu, na kojoj je ovaj skladatelj redoviti profesor, među ostalim je i njegovim zalaganjem uveden diplomski studij Tamburaško umijeće. Time su glazbenicima koji se odluče profesionalno baviti sviranjem na instrumentima iz obitelji tambura otvorene mogućnosti stjecanja visokoškolske diplome, a tambure se uključuju u glazbenu pedagogiju ravnopravno s ostalim instrumentima. Da ta novost uvjetuje i neophodnost stvaranja repertoara za tamburu, samo se po sebi razumije, dodala je dr. sc. Weber. Upravo je ugledni hrvatski skladatelj i dobitnik Nagrade Porin za najbolje ostvarenje klasične glazbe u prošloj godini, Davor Bobić, jedan od prvih koji povezuje tamburu i gudače i svojim se novim naslovom upisuje na časno mjesto novatora posvećujući svoje djelo i naslovom ugledniku čije ime nosi sveučilište u Osijeku – naglasila je. Zahvalivši koncertnoj majstorici Hrvatskoga komornog orkestra Mojci Ramšćak, dirigentu, solistu kao i intendantici Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu gospođi Dubravki Vrgoč, zaključila je kako sva tri sudionika – orkestar, prostor i nakanu – povezuje zajednički pridjev HRVATSKI, uz želju da i to bude u znaku uspješne budućnosti i svih daljnjih dobrih suradnja.

Sjedim u gotovo praznom gledalištu, promatram i slušam naše vrhunske glazbenike koji nisu napustili Domovinu nego dijele ovaj, na mnogo načina siromašni život s nama. U srcu im zahvaljujem. Pogled mi privlače freske koje me uvijek ponovno zadivljuju. Bečki je slikar Alexander Demetrius Goltz, na poziv Stjepana Miletića, intendanta Hrvatskoga narodnog kazališta, prije 125 godine oslikao strop u novom gledalištu. Seljačke nošnje i gospodska ruha prelijevaju se na tim dragocjenim slikama, milijarde ih zvukova već više od jednog stoljeća oplahuju.

Odjednom, desno od raskošnog lustera, uočim jedan znakovit detalj na koji nikada prije nisam obraćala pozornost: u nizu alegorijskih likova koji su se smjestili na svodovima nove zgrade, kako bi poticali hrvatski puk na plemenitost i ponos, našao se i jedan slavonski lola, u društvu gizdave mlade seljanke, s majušnom tamburicom u rukama.

3-koncert

Nedvojbeno je da su vrhunski umovi s kraja 19. stoljeća smatrali tamburicu prepoznatljivim i dragocjenim dijelom hrvatskoga narodnog bića. Tamburaško je umijeće brižno njegovano i u seljačkim i u gospodskim glazbenim krugovima. Gotovo potpuni nestanak tamburice s hrvatske glazbene scene u drugoj polovici prošlog stoljeća nije bio prirodan i nije bio slučajan. Zbog tuđih je interesa namjerno stvaran dojam da je tamburica manje vrijedan, gotovo dosadan instrument, koji je prikladan jedino za folklorna društva i male sastave koji njeguju tradicijsku narodnu glazbu. Tamburaško se umijeće očuvalo samo zahvaljujući neizmjernoj ljubavi, požrtvovnosti i ustrajnosti kako graditelja tambura, poput gospodina Marijana Novaka, tako i glazbenika koji su u osnovnim i rijetkim srednjim školama, kao i u kulturno-umjetničkim društvima, čuvali i drugima prenosili svoje tamburaško znanje i vještine. Potisnuta tuđim glazbenim utjecajima, na općoj se glazbenoj sceni tamburica pojavljivala kao gotovo slučajan, arhaičan element.

Tek su pojedini vrhunski, akademski obrazovani glazbenici bili spremni izložiti sav svoj teško stečeni ugled u obranu i očuvanje hrvatske tamburice. Maestro Siniša Leopold posvetio je tome čitav svoj život i rad, potičući ljubav prema ovom dragocjenom instrumentu kako u drugim glazbenicima, tako i u publici. I danas pamtim divljenje i radost koju sam doživjela kad sam prvi put čula tamburašku izvedbu klasičnih glazbenih djela. Obradom postojećih i stvaranjem novih glazbenih djela za tamburu nedvojbeno je dokazano kako ona može stajati, rame uz rame i ton uz ton, uz svaki drugi akademski odavno priznati instrument.

4-koncert

Hrvatski umjetnici koji se bave izvornom tamburaškom glazbom nalaze se danas u nezavidnom položaju. Iako je nakon demokratskih promjena i osamostaljenja države hrvatska tamburaška glazbena scena doživjela svoj ponovni uzlet, vrlo su se brzo, i opet ne slučajno, u nju umiješali elementi glazbe koja ne pripada hrvatskom duhovnom biću. Ponovno se stvara dojam da je tamburica usputni instrument na razini popularne zabave, svojevrsnoga glazbenog šunda. Nakon što je desetljećima sustavno i politički programirano na svim razinama bio mijenjan glazbeni ukus široke publike, teško ga je ponovno vratiti korijenima. Narodna poslovica kaže: „Što dikla svikla – baba ne odvikla!“

Tako će, primjerice, neka vrhunska skladba izvorne tamburaške vrijednosti imati daleko manju slušanost nego ona koja je impregnirana elementima uvezenima iz tzv. „regiona“. Stoga su glazbenici i glazbeni urednici upravo prisiljeni povlađivati publici, i ja im to ne zamjeram: oni doslovce žive od slušanosti. Ali zato vrlo zamjeram nadležnima za hrvatsku kulturu, na svim razinama, koji svojim nečinjenjem ili pogrešnim činjenjem upravo tjeraju naše samostalne glazbene umjetnike da se tako ponašaju. Institucionalna podrška djelovanju kulturno-umjetničkih društava je dobra i poželjna, ali nije dovoljno pokrivati samo taj segment tamburaške scene – na taj se način tamburica ponovno „getoizira“ u folklor. Nužno je prepoznati i podržati sve one umjetnike koji njeguju izvorno tamburaško umijeće bez obzira na to kojem glazbenom smjeru i izričaju pripadali.

Zbiljski

Mario Zbiljski takav je umjetnik. Tamburaški ga je put vodio od prve glazbene poduke kod Franje Slavka Batoreka u Biserima Slavonije (Tamburaška škola Batorek) i HKUD-a Osijek 1862 preko profesionalnoga tamburaškog sastava Slavonske lole do bečkog Konzervatorija Franz Schubert i Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku. Dobitnik je Nagrade Porin za najbolji album folklorne glazbe Starogradski biseri kojim je zajedno s vokalnom umjetnicom Blankom Došen vratio starogradski tamburaški izričaj njegovim korijenima. Također je dobio nagradu Status za najboljeg instrumentalista narodnih glazbala u Hrvatskoj kao i Rektorovu nagradu za poseban doprinos promicanju tambure kao solističkog instrumenta u svijetu klasične glazbe. Na samu Novu godinu 2018. nastupio je s uglednim pijanistom Konstantinom Krasnitskym u bečkom Volkstheatru, čime je hrvatska tamburica po prvi put suvereno zakoračila na drevnu bečku glazbenu scenu. Profinjena bečka publika zadivljeno je slušala izvođenje djela F. Chopina, F. Schuberta, J. S. Bacha i J. Masseneta, a s posebnim je oduševljenjem pozdravila praizvedbu skladbe Concertinato za tamburu i klavir hrvatskog skladatelja Davora Bobića, posvećene upravo ovoj dvojici glazbenika.

Članovi su Hrvatskoga komornog orkestra prepoznali stvarnu vrijednost ovoga tamburaškog virtuoza i u njihovoj je međusobnoj interakciji čudesno oživjelo novo djelo iz pera istog skladatelja, kao dragocjen dar Domovini i Svijetu. Nevjerojatnim je spletom okolnosti njegova zagrebačka izvedba, umjesto na njihovoj uobičajenoj pozornici, s prepunim gledalištem pod jednostavnim bijelim svodom Hrvatskoga glazbenog zavoda, oživjela u pustoj dvorani HNK pod raskošnim svodom urešenim rukom jednoga davnoga bečkog umjetnika. Osjećam silnu zahvalnost što sam mogla svjedočiti tom jedinstvenom događaju.

5-koncert

U tišini iščekivanja, dok sve oči motre osvijetljene glazbenike, sasvim neprimijećen ulazi među gledatelje osamljeni tamburaš sa svojom majušnom tamburom bisernicom i njegove se note prosipaju kao rasuti biseri ispod praznih sjedala, kotrljaju između nogu posjetitelja, odskakuju po crvenom plišu i slijevaju na pozornicu. On ih slijedi i zauzima svoje mjesto dok se zvukovi instrumenata stapaju u vrtlogu koji priziva žubor izvora, i cvrkut ptica, i lahor što njiše nepokošene livade. Dok se tonovi isprepliću, preskakuju i skližu, u misli mi naviru osunčane planine i ljetne oluje, i sitni koraci djevojačkog kola. Glazba se neumitno primiče svome kraju, ali u duši ostaje čista, nepomućena radost.

Nisam glazbenik i ne mogu prosuditi umjetničku i tehničku vrijednost ovog djela i njegove izvedbe. No, sa sigurnošću znam da su mnogima od nas koji smo ga čuli i doživjeli na oči navrle suze ganuća. O dojmu najbolje govori činjenica da je publika, suprotno uobičajenim uzusima kulturnog ponašanja, nakon što je na pozornici utihnuo i posljednji ton, ostala sjediti u zadivljenoj tišini da bi tek zatim naglom eksplozijom oduševljenog pljeska i brojnih uzvika zapljusnula i izvođače i prazne loggie našeg hrama umjetnosti. Mogu samo zamisliti kakve bi ga zaglušujuće ovacije protresle da je kojim slučajem koncert bio održan u uobičajenim okolnostima, pred punim gledalištem.

Trebalo je proći 125 godina, i morali smo doživjeti još jedan razorni potres, da se tambura spusti sa svoda na pozornicu HNK kao ravnopravni, vrhunski glazbeni instrument. Dakle, ne kao dobrohotno prihvaćen gost, ne kao izraz kulturne baštine i dio folklora koji njegujemo niti kao ekstravagantni izvođač kompozicija skladanih za neka druga, navodno plemenitija glazbala, nego kao cjelovit, samodostatan i jednakovrijedan dio velike zajednice raznovrsnih instrumenata. Trebalo je proći 125 godina da se jedan novovjeki vitez slavonske ravni, s tamburicom u rukama, popne na pozornicu i ukaže nam na to koliko smo slijepi i gluhi.

Pitam se: Mora li zaista po nama početi padati otkrhnuta pozlata da bismo progledali i shvatili kakva se blaga kriju u nama i našoj tradiciji? Moramo li doista prvo osjetiti nemoć da bismo prestali podcjenjivati sebe? I koliko je nas među nazočnima uopće bilo svjesno veličine darovanog nam trenutka?

6-koncert

U prijestolnici Hrvata, u samom njezinu srcu, u monumentalnoj zgradi Hrvatskoga narodnog kazališta, prvi se put u povijesti izvodi djelo klasične glazbe napisane za tamburicu kao solistički instrument gudačkog orkestra. Samo tjedan dana prije toga, na praizvedbi ovog veličanstvenog djela u punoj Đakovačkoj katedrali, publika je ovacijama pozdravila autora i izvođače. A danas ovdje, u tzv. velegradu, samo je nekoliko desetaka onih Milošću odabranih koji su se gotovo slučajno zatekli u publici, više iz milosrđa prema Hrvatskom glazbenom zavodu ili prijateljstvu s izvođačima, nego nekoj stvarnoj namjeri da nazoče jednom izvanrednom kulturnom događaju.

Glagoljica u znaku Hrvatskoga komornog orkestra, zlatovez na pojasu violinistice – sve su to mali, ali neporecivi znaci odanosti, pripadnosti, ljubavi i domoljublja. Takvi tihi, naizgled skromni životi, nadilaze prividne kulturne i političke moćnike koji se na sva zvona „busaju u prsa hrvatska“. Oni su zauzeti svojom vlastitom važnošću i uopće ne shvaćaju trenutak koji su nepovratno propustili. No, lavinu, iako kreće samo jednom pahuljom, ne može se zaustaviti: ono što se jednom dogodilo ne može se više zanijekati. Možda će proći još 125 godina, ali je potpuno neminovno da će jednoga dana koncerti klasične glazbe na tamburi biti jednako uobičajeni kao što su to danas koncerti na, primjerice, mandolini.

Jer, kako to obično biva, korjenite promjene počinju neznane, u neko subotnje prijepodne dok ljudi obavljaju svoje uobičajene poslove: kupnju na „placu“, kavu na „špici“, pripremu ručka. U samom središtu grada, skriveno u utrobi zgrade koju dobro poznajemo i na koju zapravo više i ne obraćamo pozornost, počinje nešto novo, nešto veliko. Naša je povijest isprepletena takvim događajima. Entuzijazam skupine prijatelja pokrenuo je hrvatski narodni preporod. Hrvatska se glazbena i umjetnička scena počela razvijati u privatnim gospodskim salonima, među obrazovanim velikanima koji su svoju ljubav prema glazbi, jeziku i Domovini nastojali stopiti i preliti u prva hrvatska umjetnička djela. Prve su budnice, koncerti i opere napisane i izvedene u malom krugu osobnih poznanstava.

7-koncert

Ne treba, stoga, žaliti što mnogi naši suvremenici ne prepoznaju važnost onoga što danas činimo. Mladica studija tamburaškog umijeća koja je nikla u Osijeku sve će brže rasti, mnogo je mladih glazbenika koji će joj darovati svoje talente, marljivost i ljubav. Odjeci ovog koncerta, ovog vremena i ljudi koji su ga stvarali odzvanjat će u stoljećima koja tek dolaze.

Iva Čuvalo

Uto, 20-10-2020, 04:45:15

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Copyright © 2020 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.