Hrvati u Vojvodini nakon devedesetih

Samo nekoliko dana nakon skupa srbijanskih radikala u Hrtkovcima pod palicom zločinca Vojislava Šešelja, u Zagrebu je održan znanstveni skup „Hrvati u Vojvodini nakon 1990-tih – od stradanja do izgradnje perspektive“. Organizator: Zajednica protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata, pokrovitelj Središnji državni ured za Hrvatske izvan RH, domaćin Hrvatska matica iseljenika, moderator Marin Knezović. U velikoj dvorani HMI brojni su zainteresirani pratili skup i sudjelovali, među njima europarlamentarka Marijana Petir koja se godinama bavi temom položaja Hrvata u Republici Srbiji, državna tajnica u Ministarstvu vanjskih poslova Zdravka Bušić koja je u svom euromandatu prva dovela u Bruxelles vojvođanske Hrvate, saborski zastupnici (zapažen g. Ronko), zastupnik u Narodnoj skupštini R. Srbije Tomislav Žigmanov, predstavnici Grada Zagreba, Ante Nazor (Institut za proučavanje Domovinskoga rata), u ime Matice iseljenika ravnatelj Mijo Marić i predsjednik Upravnog vijeća Milan Kovač, te još podosta uglednika. Nazočne su bile i kamere Hrvatske radiotelevizije.

Uvodno je ravnatelj MHI, pozdravljajući skup, rekao ono bitno: nema veće traume od progonstva, napuštanja svoga doma i zavičaja. Žigmanov je govorio o ničim zasluženoj tragediji Hrvata u Srijemu, Banatu i Bačkoj, teškom suočavanju s prošlošću današnje Srbije, ali i o instancama u Hrvatskoj koje zaobilaze Demokratski savez Hrvata u Srbiji i kontaktiraju one koji rade suprotno od hrvatskih očekivanja, pa je tvrdnju ilustrirao gostovanjem LADA na poziv opisanih. Takve „partnerske“ akcije unose nemir. Zapamtio sam još jednu njegovu rečenicu: Hrvati u Srbiji najsiromašniji su Hrvati na svijetu.

Marijana Petir govorila je o teškoj diskriminaciji Hrvata, neprocesuiranju zločina nad Hrvatima, izravno i točno optužila Srbiju za pravnu agresiju, a „univerzalnu jurisdikciju“ nazvala srbijanskim „malim Haagom“ i zapitala tko je sve iz Hrvatske dopustio da Srbija otvori pregovore s EU unatoč očitom kršenju pravne stečevine Europske unije. Predstavnik Središnjeg ured za Hrvate izvan Hrvatske pohvalio se povećanim financijskim sredstvima, kupnjom zgrade za nakladničku kuću „Hrvatska riječ“ u Novom Sadu i studijem hrvatskoga jezika.

Masovni progoni, ubojstva, premlaćivanja…

U glavnom dijelu programa za mikrofonom su se našle tri dame iz Srbije – Ivana Žanić, direktorica Pravnog programa Fonda za humanitarno pravo iz Beograda, Jovana Kolarić, autorica zbornika „Dosije – zločini nad Hrvatima u Vojvodini“ (tekst je dostupan na internetu), te Vesna Abjanović koja je pribrano, osjećajno i dojmljivo svjedočila o nestanku svoga oca i strica, uglednih ljudi u Moroviću, odvedenih jednoga dana iz dvorišta kuće, te o bezuspješnoj potrazi za njima koja traje do dana današnjeg. Događalo se to, dodala je, u „državi u kojoj nije bilo rata“.

Ali je bilo masovnih progona, ubojstava, premlaćivanja, bacanja bomba u dvorišta i javnih prozivanja Hrvata koji se trebaju iseliti i koji će stradati ako se budu inatili i ostali u svojim kućama. Prvi val od desetak tisuća Hrvata iselio se 1991., drugi je val, još masovniji, bio 1993., a treći 1995. nakon Oluje, kada su novopridošli Srbi istjerali Hrvate. Godine 1991. Hrvati su nasilno odvođeni u „vojsku“, pa i u jedinice JNA koje su napadale Vukovar, a mnogi vojvođanski Hrvati, civili, na kraju završili u srbijanskim logorima zajedno s hrvatskim braniteljima i civilima nakon pada Vukovara.

Protjerivanje Hrvata, njih više od četrdeset tisuća, organizirao je režim, a sudjelovala jugoarmija, milicija i paraskupine koje su haračile hrvatskim naseljima. Laži zločinca i huškača Vojislava Šešelja da je bila riječ o „dobrovoljnoj zamjeni“ imanja i kuća, odavno su razotkrivene, što zločinca ne sprječava da ih i danas ponavlja.

Što se doista događalo devedesetih slikovito je prikazano u dokumentarnom filmu, prikazanom na zagrebačkom skupu, filmu pod naslovom „Nepodobni građani“ u produkciji Vojvođanskog građanskog centra iz Novog Sada: svjedoci koji se pojavljuju, odnosno ne pojavljuju likom u filmu, tek tonski na podlozi panorama vojvođanskim naselja – a ni prezimena nema, samo imena: Marko, Milan...- svi ti ljudi koji su prošli pakao govore slično: o uhićenjima bez razloga, o optužbama da su ustaše, da skrivaju oružje, da imaju radio-stanice, sve u svrhu zastrašivanja koje je s vremenom dalo rezultate Šešelju i sličnima vrlo ugodne.

Nesigurnost

Hrvati su masovno napuštali Srijem, Banat i Bačku, oni koji nisu bili te sreće ubijeni su poput ljudi u Kukujevcima, mjestu gdje je nekada bilo pet stotina Hrvata, a sada ih se može izbrojati na prste jedne ruke (mjesto je preimenovano u Lazarevo). Svjedoči u filmu i svećenik, župnik – i on samo tonski – koji nije htio napustiti one koji su ostali i svake je godine služio misu na Božić...Skrivanje lica i tijela svjedoka govori o tome kakva je i dalje situacija u Srbiji, gdje se ljudi – poslije Šešeljeva majskog „kongresa“ još više – i dalje osjećaju nesigurnima.

U drugom dijelu znanstvenog skupa nastupio je politolog Darko Baštovanović iz Hrvatskoga nacionalnog vijeća, Subotica, s temom „Društveno-politički položaj hrvatske nacionalne manjine u procesu demokratizacije srbijanskog društva i EU integracija“, te na kraju opet sveprisutni, agilni i odvažni političar, književnik Tomislav Žigmanov koji je govorio o političkoj prezentaciji Hrvata u Srbiji.

Odlično organiziran i proveden skup. Navečer gledam Središnji dnevnik HTV-a – o znanstvenom skupu ni riječi. Je li što bilo u nekim drugim informativnim emisijama, ne znam.

(Usput: postoji idejno rješenje za spomen-obilježje stradanja Hrvata „Rane Srijema“, autora Darka Vukovića iz Petrovaradina, grada u kojemu je rođen ban Josip Jelačić. Grad u kojemu je rođen A. G. Matoš, srijemski Tovarnik, nije se u jugoslavenskim komunističkim „razgraničenjima“ našao, poput Petrovaradina, unutar srbijanskih granica, ali je okupiran u ratu i sedamdeset Hrvata pobijeno a ostali protjerani. Kada su se vratili, prionuli su uređenju rodne kuće Pjesnikove, koje ni do danas nije dovršeno, pa se ljudi u Tovarniku vjerojatno osjećaju kao „Hrvati izvan domovine“.)

Reportaža: Hrvoje Hitrec
Fotografije: Facebook stranica Hrvatske matice iseljenika