Preduskršnji Hvar

Kako me je Rodion Luka pozvao na jedrenje, na svoju palubu, na Hvar, na XXI. Uskršnju regatu, eto me u portu. Silazim niz klimave skale katamarana na bijelu farsku rivu među palme. Prvo što vam mora upasti u oko je veliki žuti bager na velikoj tupoj plutači bez prove i krme.

Hvar obnova rive

Čuo jesam da će produžiti hvarsku rivu, ta ona je odavno prekratka. Ne za linijski brod (Hvar se njega odavno odrekao baš kao i Rab) sadašnja riva, otkako ne pristaje veli brod, sasvim je dovoljna... u kasnu jesen, zimu i rano proljeće. Pa i sam katamaran zapravo je na njoj kratak. E ali... kad od Uskrsa navale jahtaši, pa jedriličari do kraja listopada, luka postaje arena. Već od travnja, barke se stanu natiskivati uz rivu a u srid lita hoće i vezati se.Tu ima borbi i vike kano gladijatorske. Ma ke... kakvo vezivanje i obično akoštavanje postaje nemoguće. Ogromni kašuni, bijeli gliseri bogataša moraju dobiti najbolja mjesta. Onda oni polijevaju kašun slatkon vodom da se gliserčinu bolje vidi a i da se sjaji kao pesja... Pa isti s večeri sjednu na krmu i samo što im pola rive u pjat ne gleda. E a mora se sve pokazat. Zato oni upale i svjetla s donje bande krme neka svitlu ciplima. I ne more to više bit bilo svitlo, sad je u bojama. Još nisam vidi, ali to je zato što ne gledan dobro, da im se boja za ciple minja, pa bude zelena, plava, crvena a i bila. Bude zlatna, pa su cipli zlatni. Ako niste znali. Nosi se i roza, ala, mora bit nešto i za ženske.

Što se jedrilica tiče danas se plovi na sve većim barkama pa je dvanaest metara nekakva tek početna dimenzija. Sve su veće. I onda oni prvi pridošli vezali bi se bokom, onda ih lučki kapo ustroji okomito na rivu a na kraju, u punoj turističkoj sezoni hvarski porat je krcat ko' mogranj košpica i jedrilice je moguće vezivavat samo bokom na rivu... ali u tri do četiri reda, moj Pobro. Ma je je, puno ih je lipo vidit. A još je lipše kad u luku udari jugo ili još boje grego. Tad se u srid noći skače, viče, preveziva i naveziva, muku muči s konopima, sidrima i cilim brodom.

Hvar pop

Ima ih i koji oma biže. Biže vanka, na sikuro a i znaju da te noći spavanja više nima. Pun ih je porat bija od glasova tada, sve odjekuje u vitrusini ali štoš' mista nima. Ne će ga ni sad bit... jer u nas... kad se nešto proširuje...  to se radi kozametički. Nije to da će oni sad povuć sto metari rive ili ne daj Bože da naprave rivu i pod nekin lipim sigurnin kuten od juga i grega da nastave lukobran. Ne. Nein! No brakewater! Eeee lipi moji to košta, a to sitno što bi se prodalo vezova s druge bande mola, a ko o temu misli...

Gledam ja moćni bager, ogromnu žlicu spušta u more i s dna ruje i vadi komade siva kamenja. Istresa ih ili slaže na mjestu buduće rive. Taj zamišljeni pravokutnik u kojemu još stoluje more, sada mutno azurno (!) što je čudno ali istinito, sporo se moj brate puni, presporo. Ma je spor na kvadrat, tako mi se pari, tko zna koliko već ovdi radi. Gledam ga, volim gledat bager kako radi. Doduše draži su mi oni na kopnu kad zabiju svoje trnovite zube u travu pa pođu lako, tiho u dubinu, pa zagrabe i izvade kubik crne zemlje pa još jednom, još jednom, još... Ili gline i sivoga lapora. Divota. Ma bi bi ga gleda do ponoć. Ovaj ovdi nije tako u mekome, on drobi grubo, lupa i udara, ma san svejedno zatravljen silom, idraulikon, kolomaznim, masnim zgolobovima. U drugon životu rodit ću se ka bagerist. Hoću sigurno.

Izvori kažu, hvarska je riva povišena davne 1938. i to za ciglih pola metra. Pisalo se tada kako more više nije uljez, europska gospoda ne će više morat prljat duge suknje i skupe hlače u blatu kraj mora. More više ne provaljuje u tuđe kuće. Kao da more jema svoju. Za 1939. najavljuju drugu fazu: započet će produženje rive jerbo su arivale dvi maone. Eto, taako onda, a tako danas, maona je tu, zeru modernija nego prije sedamdest' i osan godin. Nanjoj je bager, tega onda ni bilo... i ima ogromnu žlicu- žlicu da ju zamini i montira na vrhu svoje duge ruke čelični trn.Na idrauliku. Taj pak na dnu buši i lomi kamen živac i upuhuje puno zraka moj dragi, ka da i čelik treba disat u vodi.

hvavar vani

 Al on to puva tek da rasprši parčiće, odlomljenu stinu. Da mu na dnu mora bude čišće. Danas bager svako malo i trubi, signalizira, razgovara s posadom maone i oni se čim bager stane okupe oko staklene kabine vozača ko po plaću. A vozač onda objašnjava, rukama gudi, misli da im je reka ča mu triba. Ipak je on vozač, on je glavni. A diš vozit da mi je znat?

Ja vozim na jug. Natrpao sam se kao nikad prtljagom i kao da sam u svojim dvadesetima, teglim ruksak i torbu i 'gitaru' za odijelo... sve put Križne luke i zeru daje gdi su nam apartmani. Naravno, već nakon sto metara nešto ne sjedi dobrona ovom tovaru i žulja ga kajš, bumo rekli, ne. Skrenem desno na mali vidikovac s dvi plastične klupe ponad mora i istovarim torbu i 'gitaru' te se odmah lecnem, netko mi se stvorio iza leđa.

hvar prtlj

Kakva straga, takvu sam prtljagu nosio i sprijeda i još 'gitaru u ruci...

A kad tamo na kamenu sjedi jedan žgoljavi mali zeleni buzdo i nije mu hladno. Pogledam bolje... ma je... on je neki žgoljo.Polovinka, kažu na Rabu. Priđem mu bliže i kažem: „Živi bili šjor“. A on muči, samo drži desnu ruku ispred tila i savinutim prston i palcem, kojim kažiprst pritišće, drži tunju i ka da će lovit. A di ti je tunja? Ma štoš ulovit moj zelenko kad tunje nimaš?! Ovdje sidiš u bronci i spomen si prethodnika svojih, ajde ti lipo tu sidi, neka svi misle kako pecaš i neka dođu čekat tvoje ribe... ja ću lipo put Križne... Možda te, kad odem, zahvati ribarska sreća.

Rasteretio sam se u apartmanu, osvježio i pojeo zanimljiv aranžman od ručka, dolje ispred, u gotovo kiosku uz more, pod pretencioznim imenom „Da Vinci“. Pružio sam noge put Pokonjeg dola zatim, još dalje od porta i jedrilica koje su sramežljivo pristizale na vez. Pa tek je utorak a start je u četvrtak. I tako, mirišu agave u žutom cvatu, visoki kaktusi u roza crvenkastome a pinije s vitron ka u svojen situ... sviraju, šušte... granama mašu i rasprostiru svoju zelenu kosu. Sve raste uz cestu, kraj asfalta što se pomalo penje do vidikovca. Širok je pogled nad otvorenim morem. Krasota velog prostora. To sam uvik najvoli na idrilici.

Pokonji dol bojim se da će mi ostati predalek, gledan na jugoistoku Šćedro, pa Korčulu kako se plavi na jugu i njen vrh, glava je okrenuta prema Visu... ona skriva „Vela luku, mala ne, zaboravi“. Je, skriva i Ošjak, opjevani. Na 'čistom' jugu je sjena Sušca a zatim se zapadom koči gromada - Vis. Sjeo sam malo na zidić iznad provalije na čijem se kamenu stolu, dolje uz more, na stolu oblom i tamnom, pjeni more što je tek pola metra niže. Tu je kisika i joda u izobilju i moji dišni putevi više nisu kompromitirani, kako bi liječnici kazali. Dišem slobodno bez ušmrkavanja,ikakvih zagrebačkih kemikalija,dišem slonovski kako nisam još od posljednje šetnje uz more.

Okrenem malo lice suncu, slabom popodnevnom, koje tek tu i tamo proviri jer nebo kišom prijeti. Drijemam pomalo starački opijen toplinom, mirisima, škurim suncem ali ipak jakon svitlošću i pogledom do Sušca, do Visa. Na sve strane svita. I dok drijemam, pomaknem livu ruku da otarem mjesto na vratu koje me svrbi a sat na ruci se preokrene, narukvica je preširoka, pa se pitam da li ću pogledati koliko je sati ili ne ću. Nije priša. Ma ne triba još. Radije zabacin glavu nanatrag a suncu otkrijem blido lice. Ko to more platit...

Mali! Pa kad dolazi katamaran?! I ja skočim, ma kakva drijemež! Vrime mi je da se uputim među palme na rivi i dočekam Mladena. „Aaaa kad taaamo...“ započinjao bi dobar tata priču svome sinu navečer u krevetu... „Aaa kad najedamput...“ - „ Kaj tata najedamput, kaj? Kaj?“

jedrenjaci

More su podamnom zauzele jedrilice. Ipak ima onih koji vježbaju za preksutra. Koji žele vidjeti rubove još ne postavljenog regatnoga polja. Zakratko, zadržali su me još tu gore na stijeni kraj ceste, a zatim sam pružio korak lungo mare rekli bi u Opatiji pa sve hodam okolo,iz nekadašnje uvale u uvalu, a danas... Fju... kuća na kući, sve iste, kureki, rekli bi arhići. I što je u Križnoj luci najsmješnije, ne znam kakav je to urbanizam, ali nijedna kuća ne gleda na more. Njanci jedna! A baš iz Križne luke ravno iz naših apartmaniga takav je krasan pogled na Paklinski kanal da ti se čini da doručkuješ na tom slanom stolu. Da si u njemu s njegovim mijenama koje dva put iste vidit ne ćeš.

Hvar Crkva

Vraćam se gradu od Križne luke oko franjevačkog samostana tik do mora. Do prekrasne crkve u koju morate ući, čija je unutrašnjost prekrasna.U kojoj sam mrzio sebe što se žurim što nikad nemam vrimena a mogao sam razgovarati s iznimnim čovjekom, samo ću ga dotaknuti na pozdrav:

hvar franjevac

Fra Joakim Jaki Gregov, uz kip svojih ruku djelo: Franjevac se moli, fra Jaki kako ga od milja zovu na Hvaru rodom je s Pašmana, služio je posvuda po svijetu a radi kao kipar, slikar, restaurator, pjesnik, ribar a bio je i mornar, smatraju ga čovjekom zlatnih ruku, kontemplira pušeći lulu dok šeće sa svojim pasom...

Žurim do onog mog žgoljavog zelenoga s kapelinom ča još peca ma mu ni hladno za prostatu na golu kamenu. I onda jurim do bagera, ma ga svejedno gledam kako ruje ma koliko mi se žuri. A onda si kažem a zašto? Zašto ti se žuri, oli ne vidiš kroz kanoo, kroz kanal da glisera još nema. Jema doć tek za po ure. Pa se ja onda ipak sjednem i buljim u bager: kako ruka, kako criva s ujen pod onin njegovin strašnin pritiskon, pa vibriraju: Kako se cela maona zdigne z mora, kad ju rukom bagerskom, onaj vozač zdrma. I kad lupa po dnu trnom, sva se riva trese. Ma su domaći bisni – sikuro - pucaju im kutevi od kuća, ili škarpi u vrtu. Ali što ćemo Riva je. Gradi se opće dobro. Možda i prvi put nakon 1939.

Ja sam imao malo kiše samo pet minuta kod Bosiljeva ali sad se more hvarsko, more divno, utegnulo i miruje, sve prijeteći. Nima boje, sve je sivo. Popio sam jednu kratku kavu i eto ti za punton katamarana. Kad se sjetim što san sve triba organizirat u Zagrebu: prvo uzet godišnji pa tražit dva apartmana ne presupa i ne daleko od hotela Palace. Znam, zvuči luksuzno ali skipere, suce i novinare dočekala je visoka, u kutevima pljesniva dvorana, sa stropom s kojeg se kao i sa zidova ljušti boja u žuto-prljavim krpama. Apartmana da, jer nam je organizacijski odbor (kako to tek opasno zvuči) ponudio popust za trećinu cijene a puna je 130 eura za noć. Ma koja divota od ponude. Da plaćam sto eura na noć?? Puta dva?? A mislin stat do nedije...

Onda sam trebao otkriti kada vozi brod za Hvar jerbo je njima draže za Starigrad. Pa onda kada ide katamaran a ne trajekt jer mi se od Splita do Hvara ne brodi urama. Pa tako onda žurim jutrom, vozim brzo do Splita da ipak baren kavu popijen s rodicom a i da ufatim katamaran. Je, lipo mi je pokazala Zapadnu rivu, baš je bio neki boat show, danas toga ima i po stražnjim dvorištima, nisam ga ni gleda. A riva je božja. Ni ti štekati na glavnoj rivi nisu mi više tako strašni, to valjda najviše bode oči (one slomljene strelice i kandelaberi) zimi, kad je sve pusto. Sad prid lito, za sunčana splijskog dana a gledaš prvo svu tu žensku prilipu mladost od nogu naviše pa onda polako obratno. Koji štekati? Koji kandelabri? Ma jena lipša od druge. Ajde, poili smo kolač i popili veliku kavu, tek toliko da dobijen salvetu. Moraš s nečim i obrisat svoj zagrebački gubec i sline u kutima usta. Ma koji komadi! Di toga ima, a sve polu golo!

I onda riješio sam apartmane, katamaran, prijevoz do Splita, sada s tzv. Press centrom regate pokušavam saznati išta relevantno. Ukratko puno se njima sviđa što netko pita za regatu ali „sve vam je na webu“.Od smještaja znači ne daju ništa, hranu i ne spominju, prateći brod? Hm, tu se malo zaustavila gđa press-Panić. Već sam mislio da joj je čudno što želim gledati regatu s broda a ne Hubble-om s kamenja...Onda je konzultirala sebe samu pa rekla da-da bit će brod. I bilo joj je toliko drago što ću iz Zagreba doći na Hvar na njezinu regatu da mi je razdragano čak pristala i na moje druge upite. Recimo bili PBZ Leasing d. o. o. bio zainteresiran za kakvu reklamu na www.hkv.hr portalu. Ma da, našlo bi se načina, veselilo je sve to nju, samo vi dođite, jel'da. I više nego zgodno: dođite svakako pratiti našu regatu o vašem trošku, svima će nam biti lipo. Ka da smo svi Bracani.

I taako, srećom Rodion Luka se držao dogovora i dane riječi, to je bio moj peti aranžman kojega sam se doma prihvaćao čim sam dobio prve potvrde rezervacija apartmana. Ive nije mogao, našao je sto razloga. Ponudio mi je mlađeg kolegu foto-reportera. On je bio još slikovitiji: osim apartmana i hrane još 600 eura, sutradan je dodao da bi moglo i manje. Ajde fino pomislim, u svom užasnom cajtnotu, i stanem prevrtati eure u kune. Onda mi je taj drugi ponudio trećeg pa se više nisam htio igrati. Naporni su mi.

Nazvao sam Mladena, kojeg ne znam zašto odmah nisam zvao i on je odmah bez gramzivosti i cjenkanja, bez natezanja i uvjetovanja - pristao. Uskočio mi je jer voli sve što sam naveo: i jedrenje, i fotografiju, i Hvar, i more, i razgovore, i skromne apartmane... i tako je moja slagalica imala biti završena. Samo hoće li se on napokon iskrcati na Hvaru? Katamaran je sve bliže rivi a ja još ne znam jesu li mu aparati stigli sa servisa od dostavljača iz Ogulina. Dan pred put javio mi je da nisu! Smišljali smo svašta: da ja skrenem s a-ceste i podignem sve u Ogulinu, da ih prije zovemo telefonom, da Mladena dam njima na telefon, da ih Mladen ganja magistralom ma gdje i što oni dostavljali prije njegove optike na Rabu. Uf, kako mi se dimilo iz ušiju večer prije puta a još se ni spakirao nisam. Otići na takav put: regatu i testiranje broda bez kvalitetnog fotografa, pa to bi bio čisti promašaj! Možda sam zato tolike valiže i nosija jer sam se u dvi uri po ponoći još spakirava još sam ubaciva (da ne zaboravim!)i ovo i još ono. I kad sam na kraju poljubio Olju i ukrcao se na katamaran (što bih bez nje, ona mi je čuvala auto mada kažu Torcida više nije tako ljuta kad vidi tablicu ZG) s mosta sam joj obećao da ću u povratku imati više vrimena, da ću se najavit i sjest na miru sa svin rodicama i dicon te pošteno se proćakulat.

Puno mi je bilo lipo plovit katamaranon, samo brate polipili su tolike ekrane i televizije unutar broda da ne maš kud svrnut glavu od sapunica, severinizacije i rozgacije. To je puno grubo na katamaranu, što svi moradu stat unutra a samokapo uživa sa svom mostu i kraj otvorenih vrata.

Joakim

Sada su se otvorila ona stražnja vrata na brodu i uskoro je Mladen osvanuo, onako visok, na klimavu pužacu s previše špaga posvuda uokolo. Dotuklo me koliko malo valiža nosi. Ali je, dobro san bija reka, na bilu hvarsku široku rivu pa je pravi Stonehenge menhir. Stjenurina s mojega srca. Našli smo se, imamo gdje spavat, baš nas briga za regatni odbor, press centar i ostale loše skrojene koještarije na čak dvadeset i prvoj Uskršnjoj regati! Počela je i kiša i to mi je Mladen donio, pa što! Sutra je novi dan!Sutra je moj glavni lik Rodion Luka, moj jedini brod regatni mališan L30, moja jedina briga: da Mladen uspije sve posnimiti s palube i s kopna. I da ne bude „Malo vitra“!

hvar jedreenjak

Vrijeme se na kraju smilovalo, doduše tek popodne ali vjetra je bilo. U pljusku. Ma koje li divote...

s Hvara za HKV: Javor Novak

Čet, 22-10-2020, 19:50:59

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Copyright © 2020 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.