Promocija knjige Gordana Akrapa „Kardinal Stepinac u dokumentima Gestapa i OZN-e“ održana je 16. Lipnja 2016. Godine u Novinarskome domu, Zagreb. U nazočnosti velikoga broja posjetitelja knjigu su promovirali prof. dr. sc. Miroslav Tuđman, doc. dr. sc. Ivan Bulić, prof. dr. sc. Zdravko Tomac, a moderator Martin Vuković. Promociji je bio nazočan i izaslanik Predsjednice RH, g. Andro Krstulović-Opara.

Dr. sc. Gordan Akrap govorio je zadnji i između ostaloga rekao je: Hrvatski je narod imao sreću da su se na čelu katoličke Crkve u 20. stoljeću nalazile osobe snažne i čvrste vjere, odlučne u borbi protiv svih totalitarizama, puni milosrđa, zagovornici mira i suradnje, istinski patrioti svjesni nacionalnih interes hrvatskoga naroda: kardinal bl. Stepinac te blagopokojni Šeper i Kuharić.

Posebno se ovo odnosi na Stepinca i Kuharića koji su tu dužnost obnašali u doba ratova i sukoba kad je naš narod bio izložen brojnim pogibeljima i izazovima s neizvjesnim ishodima.

Sve dok nismo dobili pravo da sami odlučimo o svojoj sudbini i političkoj vlasti na izborima 1990., imali smo vlast čiji su svjetonazorski stavovi bili bitno različiti od stavova duhovne vlasti na Kaptolu. Trenutkom izbora dr. F. Tuđmana i njegovog HDZ-a za obnašatelje središnjih državnih vlasti, došlo je do približavanja stavova svjetovne vlasti i Katoličke Crkve čime je došlo do stvaranja ključnog preduvjeta o zajedništvu naroda u skladu s jasno utvrđenim nacionalnim ciljevima u teškom procesu stvaranja samostalne i suverene hrvatske države. Bez takvog jedinstva obilježenog krunicom u ruci kod brojnih hrvatskih branitelja, u obrambenom i opravdanom Domovinskom ratu napravljeni su temelji moderne Hrvatske.

Bez takvog jedinstva nema napretka, nema uspjeha, nema pozitivne budućnosti naraštajima koji dolaze. A podijeljenim narodima lako je upravljati, lako je utjecati na njihovu budućnost. Stoga je pitanje pozitivne i uspješne budućnosti svakog naroda izravno povezana s njegovim zajedništvom oko vitalnih nacionalnih interesa.

U nastavku donosimo izlaganje prof. dr. sc. Miroslava Tuđmana o knjizi.

„Ili će me nacisti ubiti sada, ili komunisti kasnije“

Knjiga dr. sc. Gordana Akrapa „Kardinal Stepinac u dokumentima Gestapa i OZN-e“(Zagreb: Udruga sv. Jurja / Glas koncila / Laser plus, 2016., str. 164.) zbog svojega sadržaja ali i metodološkoga pristupa važna je i znakovita radi nekoliko razloga.

Prvo, kako već sam naslov upućuje, analizira dokumente Gestapa i OZN-e (tj. UDB-a),dakle, službe dvaju totalitarnih režima, njihovemetode i spoznaje o kardinalu Alojziju Stepincu. Stajališta tih izvješća postala su presudnim kriterijem za oblikovanje „službenoga“ mišljenja i javnoga mnijenja o kardinalu Stepincu u komunističkoj Jugoslaviji.

Akrap1

Drugo, kako autor analizira dokumentetih, javnosti po zlu dobro poznatih službi to se čitatelju nudine samo usporedba tih službi – koliko nameće ocjena njihova poistovjećivanja: koriste slične metode, dolaze do istih spoznaja, raspolažu sa istom ili sličnom faktografijom, a iako su u funkciji različitih totalitarnih ideologija – imaju istu zadaću: falsificiranje istine i činjenica.

Treće, činjenica je da su izvještajne službe i njihovi politički vlasnici ulagali velike napore kako bi neutralizirali utjecaj kardinala Stepinca, stožerne osobe Katoličke crkve u Hrvatskoj; odnosno, kako bi neutralizirali utjecaj Crkve kao temeljne institucijeza čuvanje ne samo nacionalnoga identiteta, nego i fizičku opstojnost hrvatskoga nacionalnoga bića.

Četvrto, očito je iz analiziranih dokumenata da su ciljevi i Gestapa i UDB-e isti: uništiti vjeru (religiju) kao duhovnu snagu koja narod čuva kroz povijest a putokaz je na političkoj sceni; te rastočiti cijeli narod, naciju, jer su postali zapreka nacističkoj ideologiji iz jednih, a marksističkoj ideologiji iz drugih razloga.

Akrap2

Samo ljudi snažnoga duha, nepokolebljive vjere, izuzetne moralne odgovornosti i hrabrosti znali su kakva im je povijesna uloga kada je budućnost hrvatskoga naroda u pitanju. Kardinal o tome otvoreno svjedoči:

Ako mi, u koje gleda narod, ostanemo uspravni u svome dostojanstvu, teško ćemo stradati, ali ćemo sačuvati narod. Ako li pak popustimo, spasit ćemo sebe, ali ćemo izgubiti narod.

Zagrebački nadbiskup kardinal Stepinac bio je na čelu najveće biskupije i simbolom Katoličke crkve u Hrvatskoj. Zato je njega kao osobu i kao simbol Crkve kao institucije trebalo uništiti. To su činili svi režimi u njegovo vrijeme.

Na to ukazuje i autor: Dokumenti tajnih političkih policija pokazuju da su se svi totalitarni režimi htjeli riješiti nadbiskupa Stepinca. Htjeli su ga uhititi, izolirati, ograničiti mu kretanje i javne nastupe, zabraniti izlaske iz nadbiskupskog dvora, čak i likvidirati. Svaki od tih totalitarnih sustava proglašavao je bl. Stepinca svojim antipodom, svojim, u tom trenutku ključnim neprijateljem. (G. Akrap, str. 144).

Nacistička ideologija je to činila jer „Kršćanstvo i Nacionalsocijalistička doktrina nisu kompatibilni“ (str. 18). Gestapo ga je uvrstio u popis osoba koje je trebalo uhititi po preuzimanju vlasti u Zagrebu. Gestapo je smatrao Alojzija Stepinca ključnom osobom koja je povezivala židovske i katoličke krugove u „širenju protunjemačkoga raspoloženja“. Po dolasku u Zagreb Gestapo je odmah zatvorio i zabranio ured „Akcije za pripomoć izbjeglicama“. Razlog takve odluke je u činjenici da je Gestapoutvrdio kako je nadbiskup Stepinac „duhovni vođa i organizator prikupljanja pomoći izbjeglicama Židovima“ (str. 22-23).

Analizom dokumenata autor dolazi do zaključka kako je očito da Gestapo:

- Smatra RKC i veći dio svećenstva (posebno višeg) izrazito protunacistički orijentiranim osobama,
- Smatra da je vrh-a RKC u Hrvatskoj, uključujući i nadbiskupa Stepinca izrazito „anglofilski i jugofilski orijentiran“,
- Stvara suradničku mrežu u neposrednoj blizini nadbiskupa Stepinca kao i drugih crkvenih velikodostojnika i svećenika ...

Gestapo u svojim nastojanjima želi postići isto ono što će raditi i komunistički režim „odvajanje Crkve od naroda“ (str. 27).

Ustaški režim htio ga je slomiti i diskreditirati. Sudbina kardinala visila je o niti, a da je preživio ustaški režim dostupni dokumenti tajnih političkih policija otkrivaju da „tadašnje vlasti nisu htjele riskirati otvoreni sukob s Vatikanom, koji bi za posljedicu imao potpuno okretanje naroda protiv te vlasti“ (str. 144).

Akrap3

Za Gestapo i ustaški režim kardinal Stepinac bio je osoba koja blisko surađuje s britanskom i francuskom izvještajnom službom, odnosno da je izrazito „anglofilski i jugofilski orijentiran“ (str. 25), a za komuniste „narodni neprijatelj“ i „nacistički sluga“ (str. 144). Prijeteća pisma upućena kardinalu i od Nijemaca i od ustaša bila su sličnoga sadržaja:

„Mi znamo da ste vi naš najveći protivnik, ali vam dajemo do znanja da, ako nastavite govoriti protiv nas kao do sada, da ćemo vas, usprkos rimskom crvenom pojasu, ubiti nasred ulice kao psa“.

Ivan Meštrović u svojim memoarima piše što mu je nadbiskup Stepinac rekao 1943.: „Ili će me nacisti ubiti sada, ili komunisti kasnije“(str. 35).

Ono što se nije usudio ustaški režim to je učinio komunistički. Partija je postavila jasni politički cilj - uništenje RKC-a na području Jugoslavije. J. B. Tito ponudio je Kardinalu Stepincu da se odrekne Vatikana i da donese odluku kojom se RKC „izdvaja iz univerzalne Katoličke crkve te osnuje najprije jugoslavensku nacionalnu Rimokatoličku crkvu, a potom i nacionalne Crkve na republičkoj razini (hrvatsku, slovensku, bosansko-hercegovačku....).“ (str. 143). Kardinal je tu „ponudu“ odbio; da ju je prihvatio i Tito i Partija „slavili bi Stepinca“ (str. 145). Kako se to nije dogodilo,a tek nakon odbijene ponude,završio jeu zatvoru. Dokumenti pokazuju da su OZN-a i UDB-a bile nositelji represivnog djelovanja pod neposrednim nalozima partijskoga vrha, a režim u zatvoru provodio se po direktivamai savezne i republičke Komisije za vjerske poslovečija je zadaća bila provoditi protuvjersku politiku.

Dokument savezne UDB-e pod nazivom „Katolička crkva kao ideološki i politički protivnik F. N. R. Jugoslavije“ precizno definira stav Partije i UDB-e o RKC-u. Katolička crkva je „unutarnji i vanjskopolitički protivnik“ kojeg treba „u najmanju ruku neutralizirati za izvjesno vrijeme“ jer je „RKC prirodni protivnik jedne čiste jugoslavenske državne zajednice uopšte, a naročito FNR Jugoslavije“. Dosljedno takvome stavu Partija je izjednačava Katoličku crkvu s ustaškim pokretom.

Akrap4

Na suđenju 1946. kardinal je odgovorio na objede da je „nacistički sluga“ i da je podržavao ustaški režim: "Nisam bio persona grata ni Nijemcima ni ustašama, niti sam položio njihovu zakletvu, kako su učinili vaši činovnici koji su ovdje. Hrvatski se narod plebiscitarno izjasnio za hrvatsku državu i ja bih bio ništarija, kad ne bi osjetio bilo hrvatskog naroda koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji. Hrvatima se nije dozvoljavalo da napreduju u vojsci ili da uđu u diplomaciju osim da promijene vjeru ili ožene inovjerku. Tu je faktično baza i pozadina mojih poslanica i propovijedi".

U povijesti, pogotovo malih naroda, dvije su bitne silnice presudne za njihovu sudbinu: nacionalna samobitnost i vjera.

„.... Povijest će ocijeniti ove postupke, kada bude progovorila.....Svaki narod ima pravo upravljati svojom sudbinom, pa tako i sigurno hrvatski narod....Optuženi zagrebački nadbiskup znade za svoje uvjerenje ne samo trpjeti nego umrijeti.... Nastoji se da Crkva bude istrebljena, a bez Krista nema ni pravoslavne ni Katoličke crkve.... Znadem da je moj stvarni tužitelj u ovom procesu komunistička partija, međutim, mi se ne borimo za materijalne interese. Za to svoje kršćansko uvjerenje i za veličinu crkve poginuli su do danas milijuni, pa mogu mirno i ja. Ja ne tražim nikakove milosti!.... (str. 83).

Iz citiranih izjava kardinala Stepinca više je nego očito da je on bio bolno svjestan tih dvaju dimenzija svoje povijesne odgovornosti: vjere (preciznije, odgovornosti Katoličke crkve za duhovnu sudbinu hrvatskoga naroda) ali i odgovornosti za njegovu političku sudbinu .„Ako mi ne date pravo vi, dat će mi povijest“ poručuje Kardinal (str. 84). A upravo su te dvije silnice napadali i nastojali razoriti sva tri totalitarna režima u kojima je bl. Stepinac živio. Stepinac je svjedočio i živiote dvije odrednice suvremene povijesti, o čijem će utjecaji pisati neki autori tek nakon njegove smrti: „Čini mi se, nepobitnim da su nacionalizam i religija danas neusporedivo moćnije društvene snage od marksizma i socijalizma ...“ (Andre Gunder Frank,1983.)

To će potvrditi i ZbigniewBrzezinsky,savjetnik za nacionalnu sigurnost američkog predsjednika Jimmy Cartera „historija jasno pokazuje kako je ideja nacionalizma jača od ideje komunizma“ (1978).

Kardinal Stepinac je branio i katoličku crkvu od fašističkog i komunističkog totalitarizma i zato je bio na braniku „neusporedivo moćnije društvene snage od marksizma i socijalizma“ odnosno bio je„prirodni neprijatelji komunizma kao ideologije“.

Nacionalizam se javlja kao težnja za institucionalizacijom nacije u državu, kao težnja naroda da živi u slobodi, kao suveren narod, a narod ne može bitiravnopravan sa drugim narodima ako nema svoju državu. Stepinčevo držanje u vrijeme totalitarnih režima (sva tri totalitarna režima) zorni je dokaz i povijesno pravilo (ali i poučak za buduće generacije), da imati državu protivnutemeljnim kršćanskim vrijednostima, bez pravde, istine i demokracije nije prihvatljivo. Zato kardinal nije prihvatio ni Pavelića ni Tita.

Partija je pak koristila represivni sustav kako bi različitim metodama dosljedno provodila postavljene ciljeve i zadaće, što se može iščitati iz analiziranih dokumenata (citirano, str. 89):

- Obezglaviti RKC na svim razinama, posebno zaustaviti djelovanje bl. Stepinca te nametnuti svećenike koji su ili s Partijom izravno povezani kao pripadnici partizanskog pokreta, ili su suradnici OZN-e/UDB-e;

- Kriminalizirati cijelu Katoličku crkvu tako što će se kriminalizirati pojedini svećenici i velikodostojnici, proglasiti ih ratnim zločincima, kvislinzima, veleizdajnicima, beskrupuloznim osobama, ratnim profiterima ....

- Izjednačiti RKC-u i ustaški pokret na institucionalnoj, te vodeće osobe Katoličke crkve i ustaške vlasti na osobnoj razini, itd.

Mnogi nisu shvatili odnos Crkve prema državi, te vjeru kao jednu od najmoćnijih društvenih silnica i pokretačkih snaga, ni kada se komunizam primicao svojemu kraju u Europi.

Predsjednik Predsjedništva SRH Jakov Blažević, na 12 kongresu SKJ (1982.), napao je papu zbog "duhovne i političke podrške klerikalno-nacionalističkim strujama u Hrvatskoj" te da pretvara katoličku crkvu u "međunarodni pokret konzervatizma i revanšizma". Za Blaževića je „papina politika veoma opasna, ona je pokušaj da on postane rukovodeća politička snaga svijeta" i zato je papa 'na unutrašnjem i vanjskopolitičkom frontu najopasniji neprijatelj'.

Akrao5

Predsjednik Predsjedništva SRH Jakov Blažević, bio je 1946. javni tužitelj u sudskom procesu protiv nadbiskupa Stepinca. J. Blažević 1982. ne brani svoje osobne stavove i zablude iz 1946. Štoviše on je na mjestu predsjednika Predsjedništva SRH – zato što je dosljedno na politici komunističke partije.

Nakon relativno velike povijesne distance – čitanje dokumenata koje nam je približio i autor knjige, omogućava nam da bez pristranosti vidimo ne samo da su totalitarni režimi vrlo slični (kako po posljedicama tako i po ciljevima); ali i razumjeti zašto su nestali s povijesne scene.

Neosporno je da izvorni dokumenti tajnih represivnih službi razgolićuju doktrinu i metode totalitarnih režima, ne ostavljajući nikakvu sumnju u vjerodostojnost stavova i činjenica. Nažalost kada očitost tih stavova i činjenica – stavimo u suvremeni politički i gospodarski kontekst, moramo zaključiti i ono o čemu ova knjiga izravno ne govori. A to je da pojedine teze komunističkog režima prema Crkvi i vjeri i danas imaju svoje zagovornike: od pojedinacau Hrvatskom saboru do medija i istaknutih lijevih aktivista koji pod optužbom katoličkog radikalizma ponavljaju neke teze komunističke partije iz 1940-ih i 1950-ih godina.

Na koncu, postoji niz razloga, osim navedenih, zašto je vrijedno čitati ovu knjigu. Samo dio tih razloga ima ishodište u traganju za razumijevanje hrvatske prošlosti i sudbine kardinala Stepinca. Drugi dio razloga, čini ovu knjigu relevantnom jer čitatelju omogućava razumjeti povijesnu važnost bl. kardinala Stepinca kako za Katoličku crkvu tako i za hrvatski narod. Ali isto tako ova knjiga može biti od pomoći da se prepoznaju teze onih aktivista i političkih militanata koji danas ponavljaju ideje koje nemaju realne osnove u demokratskoj Hrvatskoj.

prof. dr. sc. Miroslav Tuđman

Uto, 10-12-2019, 16:07:58

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.