Tribina o Hrvatima u BiH

U prostorijama Hrvatskog slova u ulici Hrvatske bratske zajednice održana je jučer tribina pod nazivom ''Pravno-povijesna neutemeljenost nepravomoćnih haških presuda hercegbosanskim Hrvatima'', gdje je riječ bila o generalima Slobodanu Praljku i Milivoju Petkoviću, te Valentinu Čoriću, Jadranku Prliću, Bruni Stojiću i Berislavu Pušiću. Svoje su poglede na tu temu iznijeli, u svjetlu nekih novih elemenata i razvoja događaja oko drastičnih prvostupanjskih presuda i žalbenog postupka koji je u tijeku, poznati hrvatski intelektualci i domoljubi, književnik Hrvoje Hitrec, odvjetnik Željko Olujić te analitičar Mate Kovačević.

Gospodin Hitrec je ustvrdio kako se povijest vraća na stare podjele utjecaja iz doba Beča, Moskve i Carigrada, s time da je Bruxelles danas preuzeo ulogu austrijske prijestolnice, tako da se daytonska BiH kreće prema bruxelleskoj Bosni i Hercegovini. Moskva pak poručuje kako bi ulazak BiH u NATO držala provokacijom, dok Erdogan već neko vrijeme vidi BiH kao neku vrst turske provincije, a svoj toj mješavini utjecaja treba pridodati i tzv. islamsku državu koja BiH vidi unutar svojih budućih granica, zajedno s Republikom Hrvatskom.

tr1

S time u svezi da se identificirati (na)silnice utjecaja: europsku, koja se na tom prostoru tradicionalno ne snalazi, fantomsku bizantsku, te bliskoazijsku koja prostor vidi kao svoj europski pašaluk, i to s prilično uspjeha. Politika RH svodi se na domobransku, gdje se stidljivo zahtijeva ravnopravnost, ali bez odlučnog i jasnog zahtjeva za dotičnim statusom, ne inzistira se na hrvatskom teritoriju, institucijama, novom ustroju. Pa ipak, pomaci u razmišljanjima Zapada vidljivi su, u svjetlu događanja u islamiziranoj Mezopotamiji. Američki analitičari pokazuju u ovome trenu nešto više senzibilnosti prema položaju Hrvata, po matrici odnosa spram Hrvata iz devedesetih godina prošloga stoljeća, kada su Hrvati na kraju rata ispali dobri momci, razbivši na Zapadu omiljenu Jugoslaviju, obavivši zapravo njihov posao upravo u BiH.

Hrvati su za ratni uspjeh bili nagrađeni ukidanjem hrvatske zajednice Hercegbosne, odnosno ukidanjem hrvatske republike u BiH. Sada, međutim, na Zapadu polako shvaćaju, kako su omogućili projekt stvaranja čiste islamske države, ne samo u Federaciji BiH, nego – u u doglednoj budućnosti – i u izmišljenim granicama izmišljene države BiH. Islamisti tamo imaju ako ne podporu a ono simpatiju, regrutiraju se džihadisti. Zakašnjeli uvid skreće njihovu pozornost na Hrvate koji ipak još postoje, čija bi republika ipak zaustavila muslimansko-bosansku ekspanziju, svodeći je na manji teritorij. Jedna skupina čini se da sada misli kako stvaranje hrvatske države i ne bi bilo tako loše rješenje, slično i unutar EU-a.

tr2

Sada izgleda kako će dosta toga počivati i na hrvatskim europarlamentarcima koji nisu loše započeli posao, ali nemaju vladu iza sebe, koja bi odlučno djelovala. Naravno, nadamo se uskoro dobiti (baš) takvu vladu. Dayton, aneksi, neuspjeh bosanskohercegovačkog protektorata, povijest su političkoga bluda, nasilja, arogantnosti viđenih u političkoj prošlosti. Dayton je svoje proživio i preživio, ali u njegovoj definitivnoj razgradnji treba se pozivati na činjenice koje mu ne idu u prilog, već ga čine nelegitimnim.

Krivotvorenje Daytona

Konkretno, parlament BiH nikad nije potvrdio ''aneks 4'' dotičnoga sporazuma, o stvaranju dviju administrativnih jedinica. Zatim, ustavotvorna skupština federacije BiH koja je prihvatila daytonski sporazum, donijela je i odluku DaytonParlament BiH nikad nije potvrdio ''aneks 4'' dotičnoga sporazuma, o stvaranju dviju administrativnih jedinica. Zatim, ustavotvorna skupština federacije BiH koja je prihvatila daytonski sporazum, donijela je i odluku o ostvarivanju prava na otkazivanje daytonskog sporazuma. Potom, daytonska odredba o posebnim odnosima, odnosno konfederaciji BiH i RH, nikada nije realizirana. Konačno, izvorni tekst daytonskog sporazuma doživio je unutar 20 godina tolike izmjene, posebno na štetu Hrvata, da se o njegovu postojanju više i ne može govoriti. Objektivno, radi se samo o krivotvorini nastaloj u dužem razdoblju.o ostvarivanju prava na otkazivanje daytonskog sporazuma. Potom, daytonska odredba o posebnim odnosima, odnosno konfederaciji BiH i RH, nikada nije realizirana. Konačno, izvorni tekst daytonskog sporazuma doživio je unutar 20 godina tolike izmjene, posebno na štetu Hrvata, da se o njegovu postojanju više i ne može govoriti. Objektivno, radi se samo o krivotvorini nastaloj u dužem razdoblju.

Na svemu navedenome treba inzistirati kada se bude govorilo o novom ustroju, na temelju neotuđivoga suvereniteta hrvatskoga naroda u BiH, čime se vraćamo na sazivanje Hrvatskoga narodnog sabora iz 2000-e, i deklaraciju, odnosno referendum o položaju i pravima hrvatskoga naroda, s gotovo stopostotno izraženom voljom, ali u izrazito nepovoljnim uvjetima, i strašnom teroru koji je uslijedio, sa zulumom gorim od turskoga. Povijest je dinamična, Hrvatski narodni sabor opet postoji kao kohezivna snaga, skori izbori vjerojatno će donijeti nešto dobra, a sabor iz 2000-e, sav taj napor oko hrvatske samouprave, treba oživiti isključivo nastojanjem za stvaranjem hrvatske republike u BiH, jedinim prirodnim načinom ostvarivanja slobodnoga života Hrvata.

Protivnika ima mnogo, posebno u Hrvatskoj, što je jadno: ta bijeda proizlazi iz nedostatka svijesti i jasno izraženoga protuhrvatskog stava suvremene hrvatske politike. Situacija s hrvatskom državom u BiH podsjeća – kao što se nekada gledalo na Reliquiae Reliquiarum Hrvatske – uspješno sačuvanih ostataka bez kojih, da tako nije bilo, ne bi nikad više bilo Hrvatske na zemljovidu, niti bi bila moguća Reconquista svršetkom 17.st. niti bi se s vremenom opet okupile hrvatske zemlje, a jedina koju nismo uspjeli sjediniti je upravo BiH.

Sljedeće pitanje je ono o granicama, jer granice hrvatske države u BiH postoje, kao od neprijatelja nezaposjednuti teritorij Hercegbosne, koji je uostalom izrijekom ušao u daytonski sporazum slijedom washingtonskog. Te granice nisu konačne, jer treba obuhvatiti i veći dio Posavine, zauzet nakon srpskog genocida, gdje diskontinuitet nije toliko važan, ni muslimanska republika ne će biti povezana s najzapadnijim svoim dielom. To će izazvati ''Republiku Srpsku'', koja se s razlogom drži Daytona, ali i tu mora biti pomaka, jer se ne radi o prirodnim granicama u slučaju dotične tvorevine, nego o iscrtavanju granica genocidom. Zato su potrebni dogovor i jamstvo velikih sila, novi ''berlinski kongres''. Srbski genocid upravo se odmotao na sudjenju Karadžiću i sada svjetska javnost ponešto zna o tome.

Genocid u Srednjoj Bosni

Muslimanski genocid nad Hrvatima još ostaje zapreten u protuhrvatskim konstrukcijama, ali je sada prilika da se u prilikama aktualne islamističke opasnosti opet progovori o genocidu nad Hrvatima u srednjoj Bosni, na prostoru Rat Srednja Bosnaod Bugojna i Travnika do Sarajeva te Jablanice, o brutalnim zločinima najmanje 1500 džihadista, koji su odrubljivali glave ne samo Hrvatima nego kršćanima uopće. Treba razoriti i mesićevsku i muslimansku potvoru o hrvatskoj agresiji na BiH, u novom svjetlu tj. prosvjetljenju zapada, demoniziranje Hrvata postat će i njima samima ne samo upitno nego i nevjerojatno kratkovidno. To se može odraziti i na sudbinu Prlića, Praljka i ostalih u žalbenom procesu, čemu se svi nadamo. Nadali smo se se tako i u Kordićevom slučaju, nije tako ispalo. Ali znaci vremena kazuju sada da je situacija ponešto drukčija.

OptimizamOptimistična slika skorije budućnosti je ova: u RH će na vlast doći ljudi svjesni cjelokupnosti hrvatstva, u BiH hrvatska republika bit će jedna od 3 republike, s najviše prava na postojanje jer su Hrvati najstariji narod u BiH. Očuvali si BiH na referendumu za neovisnost, obranili su se u ratu, dakle BiH bez njih ni tada ni sada ne bi postojala niti postoji. Jedini zajednički zločinački poduhvat osim srbske agresije i genocida, te muslimanskog genocida u srednjoj Bosni, jest međunarodni pothvat za uništenjem Hrvata u BH, no taj upravo doživljava reviziju.Optimistična slika skorije budućnosti je ova: u RH će na vlast doći ljudi svjesni cjelokupnosti hrvatstva, u BiH hrvatska republika bit će jedna od 3 republike, s najviše prava na postojanje jer su Hrvati najstariji narod u BiH. Očuvali si BiH na referendumu za neovisnost, obranili su se u ratu, dakle BiH bez njih ni tada ni sada ne bi postojala niti postoji. Jedini zajednički zločinački poduhvat osim srbske agresije i genocida, te muslimanskog genocida u srednjoj Bosni, jest međunarodni pothvat za uništenjem Hrvata u BH, no taj upravo doživljava reviziju.

Gospodin Olujić otpočeo je, prije pravnih pitanja, kako valja naglasiti: nakon pada hrvatske kraljevine Bosne, pa Hercegovine, pod Osmansko carstvo, te zemlje žive u neslobodi. Posljedično, nitko nema prava naricati nad državom BiH jer sve do Brozove države to nikad nije niti bila država, u formalno-pravnom smislu. Svaka se država može rastaviti, ako se narodi koji žive na tim prostorima o tome slože. BiH danas izrazito je podijeljena zemlja, što uvijek treba imati na umu. Ono što bi većina Hrvata danas htjela, glede integriteta BH, otvorilo bi mnoge političke, gospodarske, kulturalne, vjerske teme, u kojima se nikako ne ćemo moći složiti, zato ih je bolje preskočiti.

Zeljko OlujicPrešavši na pravni aspekt suđenja, te prvostupne skandalozne presude šestorici Hrvata u Haagu, izbor odvjetnika izaziva i danas čuđenje, premda je jasno kako je to stvar okrivljenika, kao i crta obrane koju slijede, po vlastitom izboru. Jadranko Prlić se, recimo, nudio haškim istražiteljima govoreći o sebi kao mostarskom i tršćanskom fakultetskom predavaču, te primitivcima iz Gruda. Uopće, mi ne znamo što se sve govorilo javno, kamoli tajno. Sudski spis nije dostupan, već samo zapisnici, stavljeni na Internet. Preko 60% nedostupno je javnosti. Na kaznenom sudu svatko ima pravo izabrati svoju obrambenu crtu, a nitko, pogotovo u zatvoru, nije dužan braniti ni hrvatstvo ni Republiku Hrvatsku, nego sebe, po bilo kojem pravu, europskom, ili anglosaksonskom.

G. Olujić je branio Brunu Stojića, sve dok ga sudac Alphons Orie nije odstranio zbog ''sukoba interesa'', u stvari zbog postavljanja strategije obrane koja mu – nije odgovarala. Naime, obrana ne bi imala smisla počivati na optužbama spram Hrvatske ili hrvatske zajednice BiH: Glavni sudčev argument bio je kako je Željko Olujić u RH onomad izabran za prvog javnog tužitelja u demokratskoj Hrvatskoj, te je, prema mišljenju koje je prevladalo pred sudskim vijećem, bio ''zadojen Tudjmanovom ideologijom''. Tihomir Blaškić i njegov ovjetnik Nobilo tvrdili su kako je postojala dvostruka zapovjedna crta, gdje je Ivica Rajić bio zapravo nadređen Blaškiću iako je Blaškić formalno bio iznad, službom i činom. Navodno Rajića je ''narod više volio'', a Blaškića nije slušao. Ta obrana u konačnici nije uspjela, uslijedila je duga kazna.

Fanatik Alija

'Ne volim Haag sudište niti sam ga ikad volio'', rekao je Olujić, ''ali to ne znači da mu nije trebalo pristupiti na pravilan način''. U postupku su počinjene mnogobrojne grješke. Istina je da se tu radi ponajprije o agresiji na BiH, velikosrbskoj ekspanziji, gdje su počinjeni najteži i najmnogobrojnii zločini. Ali mi govorimo o Hrvatima u muslimansko-hrvatskom ratu. Tu se ne brane nikakvi zločini, ne zaobilaze se srpski zločini koje se niti skriva niti brani, nego nisu ovdje tema. Ono što znamo to su propusti obrane, iako se ne zna dovoljno o čitavom kaznenom postupku. Prvostupni postupak je dovršen, žalbeni postupak tek slijedi. Žalbeni sud još uviek nije dobio čitav predmet na razmatranje, jer žalbe još nisu predane sudu.

Tu su počinjeni zločini slični onima u Hrvatskoj, ali nikako krivnjom vodstva hrvatske zajednice Hercegbosne, hrvatske republike HB, hrvatskog vijeća obrane i još najmanje krivicom RH. Nad muslimanima navodno su činjeni skupni zločini, zatvaranjem u logore. Treba međutim naglasiti, kako logori po medjudržavnom ratnom i humanitarnom pravu nisu samo dopušteni nego i obvezni, radi zaštite ugroženih manjina. Kada se o tome govorilo na haškome sudištu, na raspravi, valjalo je dokazati pravilnost tretmana u tim logorima, i onemogućenost bolje opskrbe u hrani i svemu što je trebalo.

Valjalo je insistirati na nespornoj činjenici da je RH udomila više od pola milijuna izbjeglica, i već iz toga se vidi da nikako nije htjela ubijati muslimane niti ih protjerivati. Suština je trebala biti kako u pravnoj tako i u činjeničnoj istini, što optužuje Aliju Izetbegovića i SDA za panislamistički ekspanzionizam, od čega su se zapravo Hrvati branili. Alija Izetbegović nije bio nikakav umjereni idealist, niti zbunjeni starac, kakvim ga se prikazivalo. Bio je manijakalni fanatik, u intervjuu Oslobođenju 1996-e na pitanje je li previše muslimana poginulo odgovorio je: ''Narod AlijaAlija Izetbegović nije bio nikakav umjereni idealist, niti zbunjeni starac, kakvim ga se prikazivalo. Bio je manijakalni fanatik, u intervjuu Oslobođenju 1996-e na pitanje je li previše muslimana poginulo odgovorio je: ''Narod koji se nije spreman žrtvovati nije spreman ni opstati''. Za vrijeme dok daje tu izjavu, njegova se obitelj odgovarala u Splitu. Kći se specijalizirala u zagrebačkoj bolnici... Izetbegović je vidio veću opasnost od Hrvata koji su ih oslobađali, iza kojh ''stoji Vatikan'', nego od genocidnih Srba i njihovih zločina.koji se nije spreman žrtvovati nije spreman ni opstati''. Za vrijeme dok daje tu izjavu, njegova se obitelj odgovarala u Splitu. Kći se specijalizirala u zagrebačkoj bolnici...

Izetbegović je vidio veću opasnost od Hrvata koji su ih oslobađali, iza kojh ''stoji Vatikan'', nego od genocidnih Srba i njihovih zločina. Alija je imao načelo: što gore, to bolje. Paralelno s time stvarao si je armiju BiH. Pod punim autoritetom, Olujić tvrdi kako je proučavao 5 godina sve njihove normativne akte, službene listove, uredbe sa zakonskom snagom: nikada nije postojala Armija BiH!

Bosanskohercegovački Hrvati bili su prinuđeni organizirati se na svoju ruku, dok je Hrvatska pomagala BiH, glede ogromnog broja izbjeglica, politički pa naoružavajući ih. Izetbegović je u stvari u Republici BiH izveo državni udar. On je pokolje nad Hrvatima počinjene od JNA i četnika, 5. listopada 1991-e komentirao: ''pa to nije naš rat''. Devetoga siječnja 1992-e proglašena je srpska republika u BiH, a Izetbegović nije reagirao policijskim sredstvima a mogao je. Na referendum o nezavisnosti SRBiH, proveden dvodnevno, 29.2-1.3. te 92-e, izašlo je 67% hrvatskih birača, od kojih je 98% glasovalo ''za''. Znači praktično nepodijeljena podrška hrvatskih birača, znači ne samo za odcijepljenje od SFRJ nego i za neovisnost od svih vanjskih sila i teritorialnu cjelovitost. Od 4-og travnja 1992-e SRBiH krnje predsjedništvo BiH promijenjeno je, počinje državni udar Alije Izetbegovića i Ejupa Ganića.

Presuda cijeloj Hrvatskoj

U studenom 1990-e Izetbegović je dobio 200 tisuća manje glasova od Fikreta Abdića, prema tome nije bio legitiman predstavnik muslimanskog naroda, svejedno je razjurio 5 od 7 članova predsjedništva RBH, cijela PresudaNepravomoćna presuda šestorici, 29.5.2013-e, proglašenih krivima, osuđenih drakonski, značila je presudu cijeloj Republici Hrvatskoj, jer se posve nepravedno za zločinački poduhvat osudđuje i Franjo Tuđman. Pitanje drugostupne pravomoćne presude, postavlja još 1 problem: pod predpostavkom donošenja pravomoćne presude kroz još 3-4 godine, ako bude oslobađajuća, osuđena će šestorica provesti 15 godina u zatvoru. Jer osloboditi ih značilo bi pljunuti u lice onima koji su ih osudili, loše i prepolagano sudili.skupština se raspala; u Sarajevu nije skupio ni 30% članova, donosi oktroirani ustav Republike BiH, izrazito panislamistički. Temeljem tog ustava AI donosi stotine uredaba sa zakonskom snagom, kojima nastoji legalizirati RBH, kao teističku, a ne sekularnu državu, uvijek u korist islamista, a na štetu prije svega lojalnih Hrvata na području BiH.

Tiska bosanski dinar, sve likvidnine, pokretnine i nekretnine raspodjeljuje muslimanima, članovima 'armije BH', svoje državne administracije i svojim izbjeglicama. Dayton 1995-e uočio je sve te činjenice te zapravo razmontira i dokida RBiH, sada samo BiH, ukida ustav Izetbegovićev, sastavlja svoj ustav, nametnut voljom namještenika UN-a u BiH.

Nepravomoćna presuda šestorici, 29.5.2013-e, proglašenih krivima, osuđenih drakonski, značila je presudu cijeloj Republici Hrvatskoj, jer se posve nepravedno za zločinački poduhvat osudđuje i Franjo Tuđman. Pitanje drugostupne pravomoćne presude, postavlja još 1 problem: pod predpostavkom donošenja pravomoćne presude kroz još 3-4 godine, ako bude oslobađajuća, osuđena će šestorica provesti 15 godina u zatvoru. Jer osloboditi ih značilo bi pljunuti u lice onima koji su ih osudili, loše i prepolagano sudili.

Pravilan zaključak nakon Gotovine i Markača, nije pravedna presuda, nego više od 10 godina zatvora i ponižavanja nevinih ljudi, njih i Republike Hrvatske. Zaključci nakon oslobođenja poslije 15 godina, kakvi bi bili, kako bi to dočekali muslimani? Kao i svjetski politički i vojni konteksti. Opasnost je da ta drugostupna presuda bude kompromiserska, da osudi ali samo na kaznu koliko su već proveli u zatvoru. Tada ne bi bilo zamjeranja ni drugim sudcima ni Vijeću sigurnosti UN-a, a oslobođenima ionako nema naknade za boravak u zatvoru. RH bi ostala zauvijek žigosana, unatoč oslobađanju nevinih.

Ne treba nikako zaboraviti ''misaonu razinu'' cijelog ovog kaznenog predmeta. Hrvatski narod već 10 godina vidi da se maltretira njegove ponajveće sinove. Ispada nikom čestitom se ne isplati baviti niti politikom niti obranom vlastitoga naroda, a prema van proizlazi da se Hrvate može svrstati medju najveće zločince. Bio bi to definitivno poraz cijele RH i čitavog hrvatskoga naroda. Haško sudište nije povuklo bajku o združenom zločinačkom poduhvatu, nego je tu tezu čak i fundiralo te uvlači sve ustanove Hrvata u BiH. Kao i vodstvo Republike Hrvatske. Interesi cijeloga naroda vezani su uz sudbinu gen. Praljka i suobtuženika.

Praljkova obrana

U mnogome će sudbina ovisiti i o sudbenim nedostatcima haškoga sudišta. Osjete li sudci potrebu ne zamjerati se svojim kolegama te opravdati silne novce, dobivene suđenjem u Haagu, neosporno sporim i nepravednim, mogli bi pravomoćno osuditi i RH, bez ikakve njezine krivnje, pogotovo jer je hrvatski narod u BiH bio stvarno životno ugrožen državnim udarom, oktroiranim ustavom te vjerskim zakonima Izetbegovića i Ganića. Haško sudište imajući na umu muslimane kao najmnogobrojnije žrtve, doista – kako su isticali od početka – vidi se praktički iz statuta haškoga sudišta, njih je prihvatilo kao ljude koji nisu mogli, gotovo nipošto, počiniti kazneno djelo. A to i činjenično i logički i životno, dokazali smo, nije moguće prihvatiti.

Gospodin Kovačević je svoje izlaganje zamislio kao sintezu, nešto između dotad izrečenoga. Prvo pitanje bilo bi što je novo u slučaju Praljak, od donošenja prvostupanjske presude. Kratka agencijska vijest prispjela početkom kolovoza informirala je kako će haški sud ponovno plaćati branitelje generalu Praljku, više od godinu dana nakon obustavljanja, te je ponovno imenovao bivše njegove odvjetnice. Tako je odlučilo tajništvo haškoga tribunala, temeljem odluke žalbenoga vijeća.

Haški će sud ponovno financirati obranu, temeljem žalbe na prvostupanjsku presudu, a odvjetnice su zatražile odgodu roka žalbe na presudu. U svibnju, haško je Vijeće bilo Praljku naložilo da u roku 90 dana plati jednokratno 2.8 milijuna eura(!) koliko je Sud potrošio na obranu, ili pak neka plati u ratama tiekom sljedeće 3 godine. Praljak je odgovorio da nema novaca. Zahtjeve da plati troškove obrane tada je nazvao ''bezprizornom kampanjom tajništva s nevjerojatnom količinom laži''. Tajništvo je bilo objavilo da Praljak razpolaže dovoljnom imovinom, najmanje 6.5 milijuna eura. Praljak je kazao da ne raspolaže takvom imovinom.

PotporaUnutar haškoga suda, da se zaključiti, postoje barem 2 različite politike: jedna koja bi htjela potopiti RH i Hrvate, druga kojoj je stalo do kakve takve međunarodne pravde. Slično kako je demonstrirao američki sudac Meron u presudi Gotovini i Markaču. Postavlja se pitanje odnosa hrvatske javnosti i haškoga tribunala? Uz iznimku znatnoga dihela političke i medijske elite, generali Gotovina i Markač imali su plebiscitarnu podršku, Hrvata svih i svuda. Za razliku, hercegbosanska šestorica nemaju ni približnu takvu niti bilo kakvu podršku, elite su ravnodušne, kao da se ne radi o Republici Hrvatskoj obtuženoj za sudjelovanje u zajedničkom zločinačkom poduhvatu, za etničko čišćenje muslimana i uzpostavu tzv. Banovine Hrvatske.Negativno je to što se očito tajništvo uplelo očito u samu srž procesa protiv Praljka, zabrinuto za presudu, pa je ovime htjelo Praljkovu obranu omesti na razini sudnice, i u javnosti ga dodatno kompromitirati, kao nekoga tko troši novce suda, a istodobno razpolaže golemom imovinom. Kao da je ta akcija usklađena s onom u Republici Hrvatskoj, gdje se istodobno Praljka tražilo da plati porez na tiskanje knjige, odnosno knjiga koje su sadržavale mnoštvo dokumenata u prilog njegovoj obrani. Kompromitacija obtuženika, ometanje obrane, javna diskvalifikacia nisu ništa novo i neobično kada je u pitanju haški sud. Ipak postoji i druga strana agencijske vijesti, ona dobra, ta da su odvjetnice vraćene i produljen rok za predaju žalbe.

Unutar haškoga suda, da se zaključiti, postoje barem 2 različite politike: jedna koja bi htjela potopiti RH i Hrvate, druga kojoj je stalo do kakve takve međunarodne pravde. Slično kako je demonstrirao američki sudac Meron u presudi Gotovini i Markaču. Postavlja se pitanje odnosa hrvatske javnosti i haškoga tribunala? Uz iznimku znatnoga dihela političke i medijske elite, generali Gotovina i Markač imali su plebiscitarnu podršku, Hrvata svih i svuda.

Za razliku, hercegbosanska šestorica nemaju ni približnu takvu niti bilo kakvu podršku, elite su ravnodušne, kao da se ne radi o Republici Hrvatskoj obtuženoj za sudjelovanje u zajedničkom zločinačkom poduhvatu, za etničko čišćenje muslimana i uzpostavu tzv. Banovine Hrvatske. Također se u presudi navode Franjo Tuđman, Gojko Šušak, Janko Bobetko, tobože kao na čelu tog poduhvata. Cilj – obnova Banovine Hrvatske, kako bi se hrvatska područja izdvojila i pripojila RH.

Što je Haški tribunal, kako objasniti dosadašnje presude? Moguća je usporedba s presudama u civiliziranom svijetu: presude tribunala ne bi mogle proći provjeru, bilo kakvu, u nacionalnim sudovima. Kenneth Scott ustvrdio je nakon prvostupanjske presude kako je ta presuda dokaz što je radila Tuđmanova vlada te da je u Haagu utvrđena ranije srbska strana priče a napokon sada i hrvatska kada je riječ o zajedničkoj agresiji. Time je potvrđen rezultat britanske politike, koja je potaknula sukobe, Hrvata i Muslimana, putem svoih specialaca. Sami su konstruirali i stvarali događaje, kako bi odteretili Srbe koji su izvršili agresiju, a tu su podržavali. Percepcija sukoba u Bosni time je promijenjena, zadobila je jedan drugi smisao.

Bumerang

Sve što je američka diplomacija radila tijekom 1993-e, britanska diplomacija uspijevala je poništiti. Kad im na terenu ipak nije uspjelo, pretvorili su aški tribunal u svojevrsno bojno polje, s kojeg su nastojali potući Hrvate, a onda preko njih pucati i na američku strategiju i politiku. Rabili su haški tribunal za realizaciju političkih strategija koje su izgubile rat. Većina sudaca i tužitelja u Haagu, nažalost, prema objavljenim monografijama i radovima o haškom sudu, ne poznaju ni rat ni logiku rata. Izašli su iz različitih mirotvornih skupina, onih boraca za ženska prava, na područjima ljudskih i humanitarnih prava. Figurirali su kao svojevrsne egzotične pojave zalutale u pravosudni život.

U ovu skupinu ne spadaju svi, posebno ljudi kao Meron, koji pokušava udahnuti i dašak čovječnosti i pravde. Danas treba upozoriti kako se karikaturalni oblik haške pravde vraća ovih dana kao bumerang u presudama islamističke države zapadnim humanitarcima preko odsijecanja glava, što nije ništa drugo nego nažalost primitivnija varianta samovoljnoga haškoga sudovanja.

Jezično-dijalektološkom raščlambom da se ustanoviti, prostor Bosne i Hercegovine bio je naseljen Hrvatima, i sve do osmanskih osvajanja bio je u ovoj ili onoj inačici u državnopravnim svezama sa hrvatskom državom. Na temelju hrvatskog državnoga prava realiziran je austrougarski pohod na BiH 1878-e, vođen hrvatskim vojskovođama generalima. Muslimansko stanovništvo sve do kraja II. svjetskog rata javno se očitovalo, preko svojih političkih i kulturnih BiHJezično-dijalektološkom raščlambom da se ustanoviti, prostor Bosne i Hercegovine bio je naseljen Hrvatima, i sve do osmanskih osvajanja bio je u ovoj ili onoj inačici u državnopravnim svezama sa hrvatskom državom. Na temelju hrvatskog državnoga prava realiziran je austrougarski pohod na BiH 1878-e, vođen hrvatskim vojskovođama generalima. Muslimansko stanovništvo sve do kraja II. svjetskog rata javno se očitovalo, preko svojih političkih i kulturnih predstavnika, sastavnim dijelom hrvatskoga naroda. Upravo zato komponenta velikosrbske agresije sadrži etničko čišćenje s hrvatskim i muslimanskim žrtvama.predstavnika, sastavnim dijelom hrvatskoga naroda. Upravo zato komponenta velikosrbske agresije sadrži etničko čišćenje s hrvatskim i muslimanskim žrtvama.

Neosporno je došlo do podvajanja tijekom sukoba devedesetih, razlozi su ovdje manje bitni, ali SR BiH je unutar SFRJ bila formirana kao država Srba, Hrvata i Muslimana, i dala je konstitutivne elemente i Hrvatima i Muslimanima.

Ne priznavajući to, i među jednima i među drugima, postajali su laganim plijenom britanskim obavještajnim manipulacijama. Republička suverenost davala je mogućnost svakome od naroda na jednakopravnost. Hrvati su tu jednakopravnost ugradili u same temelje države, što je potvrđeno ne samo izlaskom na referendum o neovisnosti, nego i međunarodnim priznanjem Republike Hrvatske, BiH kao samostalne i neovisne države, što je RH prva učinila.

Neosporno su bili počinjeni zločini, ali s obje strane, a jednako je tako činjenica da RH nije počinila agresiju na BiH. Posebice političko i vojno rukovodstvo nije bilo ni u kakvom udruženome zločinačkom poduhvatu, kako to sugerira presuda šestorici Hrvata. Osim ako se, u duhu Jovićeva pisanja, ne želi dovesti u pitanje upravo plebiscit, odnosno referendum o odcjepljenju od SFRJ, što bi možda Britanci htjeli.

Naime, dovesti u pitanje legitimnu obranu konstitutivnoga naroda na prostoru BiH, s organizacijskim oblikom preko HercegBosne, s HVO-om. Nažalost, hrvatska država zajedno s nekima od vodećih ljudi niti doprinosi obrani šestorice, niti je iskorištena prilika za poduku svojih ljudi i zaposlenika, koja im je omogućena samom pojavom haškoga tribunala. Naprotiv, čak i odmažu obrani gen. Praljka i ostalih. Ostaje tek oslonac na američki osjećaj za pravdu, koji jedini može spriječiti britanske namjere.

Velika odgovornost leži stoga, u ovome trenutku, na cjelokupnom hrvatskom izbornom tijelu. Za nekoliko mjeseci trebala bi uslijediti, neminovno, smjena čovjeka izuzetno bliskoga Londonu.

dr. Slaven Šuba

 

HKV.hr - tri slova koja čine razlikuAgencija za elektroničke medijePrilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

Čet, 21-11-2019, 05:53:24

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.