Istarski istržci (6)

Istra je raj za arheologe. Ovdje je Rimsko carstvo ostavilo bogato naslijeđe. No, postoje nalazišta koja svjedoče o civilizacijama koje su trajale i prije rimske. Istrijani se naročito ponose ilirskim etnosom Histri. Stječe se utisak kako im je važnije naglašavati vezu s tim antičkim narodom, nego etničku povezanost s Hrvatima.

U današnjem „Glasu Istre" na naslovnici vijest koja to doista zaslužuje:"Iskopana dva antička broda iz 'nultog stoljeća". Brodovi su iskopani u Puli. Ravnatelj Arheološkog muzeja Istre, Darko Komšo s ponosom ističe: „Na temelju nalaza možemo reći da su Histri svojim znanjem o gradnji brodova obogatili rimski svijet!" Brodovi su otkriveni zahvaljujući radovima na izgradnji szri2760952kanalizacijskog kolektora u Puli.

„Uz antički brod, dimenzija oko 20 metara, koji datira iz 1. stoljeća prije Krista do 1. stoljeća poslije Krista, pronađen je i još jedan manji od oko osam metara. Uz njih su pronađeni i razni predmeti, poput užeta, drvenih klinova, amfora, životinjskih kljova, potplata antičkih sandala, kockica za igru, kamena skulptura delfina, rimske posude i vrčevi, ali i velike količine organskih nalaza poput pinjola, koštica bresaka, oraha i žitarica".

Arheologija nema kod nas onaj značaj koji joj pripada. Tko se želi uvjeriti kako se država treba odnositi prema arheološkim istraživanjima neka posjeti Izrael. Ondje su svjesni da je svaki iskopani artefakt dio mozaika nacionalne prošlosti i nacionalne samobitnosti. Imao sam prilike vidjeti s koliko pozornosti i uvažavanja rade izraelski arheolozi i kako se u toj državi pomno čuvaju baš svi pronađeni artefakti.

szri2760956.jpg.crop displayNezakcijNezakcij se smjestio na jugoistočnim obroncima istarskog poluotoka, iznad zaljeva Budava, na jezičcu zvanom Vizače. Prve vijesti o Nezakciju potječu iz antičkih pisanih izvora, a materijalna potvrda da Vizače predstavljaju ostatke grada sa slavnom prošlošću, potvrđena je početkom stoljeća, nalazom zavjetnog žrtvenika caru Gorijanu (3. St.) na kojoj se spominje „Res Publica Nesactiensium".Da ne govorim o Kumranskim rukopisima koji se već više od pola stoljeća sređuju, restauriraju, odgonetavaju, studiraju i ugrađuju u nacionalnu samosvijest. Obvezatno svi koji hodočaste u Svetu Zemlju neka posjete Hram knjige u Jeruzalemu, te arheološki lokalitet Kumran, što se smjestio pored Mrtvog mora, a nedaleko čuvene Masade.

Vijest o pronalaženju antičkih plovila prinudila me sjetiti se drage i poštovane kolegice Vesne Girardi Jurkić, istaknute znanstvenice i sveučilišne profesorice koja je imala hrabrosti i znanja uključiti se u demokratsku preobrazbu Hrvatske. To je učinila već 1990. godine, kao pouzdana suradnica predsjednika dr. Franje Tuđmana. Bila je visoka dužnosnica Hrvatske demokratske zajednice, ministrica prosvjete, veleposlanica RH pri UNESCO-u Parizu. ...

Ukoliko usporedimo njezino vođenje Ministarstva prosvjete s načinom na koji se isto Ministarstvo vodi danas, bez velikih napora možemo spoznati koji je način bio uspješan, a koji je dvojben do izdaje nacionalnih interesa. Imao sam prilike mnogo puta razgovarati s kolegicom Girardi-Jurkić. Posljednjih smo godina bili zajedno članovi Hrvatskog diplomatskog kluba. Stoga sam njezinu preranu smrt doživio kao tragediju na razini cijeloga našeg naroda. Istarski su Hrvati izgubili snažnog borca za svoju samobitnost.

U čast kolegice Girardi-Jurkić posjetio sam Nezakcij, prijestolnicu starih Histra. Lokalitet je impozantan i saniran, premda samo djelomično istražen i rekonstruiran.

Nezakcij se smjestio na jugoistočnim obroncima istarskog poluotoka, iznad zaljeva Budava, na jezičcu zvanom Vizače. Prve vijesti o Nezakciju potječu iz antičkih pisanih izvora, a materijalna potvrda da Vizače predstavljaju ostatke grada sa slavnom prošlošću, potvrđena je početkom stoljeća, nalazom zavjetnog žrtvenika caru Gorijanu (3. St.) na kojoj se spominje „Res Publica Nesactiensium".

nez1
Danas mjesto predstavlja svojevrstan arheološki park s konzerviranim arhitektonskim ostacima antičkog i kasnoantičkog doba. Lokalitet je okružen s 800 m istraženih bedema. Na samom ulazu u grad, između rimskih i prapovijesnih vrata, nalazila se bogata prapovijesna nekropola. Pronađene urne i predmeti koji su kao prilog položeni u grobove ukazuju na slojevitost naseljavanja i pokapanja od 9. st. pr. Kr. do rimskog osvajanja. Domaći proizvodi i luksuzna uvezena roba povezuju Nezakcij i histarsku kulturu, čiji je ovo bio centar, s kulturama gotovo cijelog Sredozemlja i srednje Europe.

Rimljani su poslije opsade 177. pr. Kr. porušili grad, a na istom mjestu izgradili novi s dobro organiziranom urbanističkom izgradnjom. Na centralnom platou izgrađen je forum s tri hrama, prostrane terme, no i druge građevine javnog i privatnog karaktera. Na padinama se nalaze ostaci raskošnih privatnih građevina, a bogata nekropola pružala se duž ceste koja je iz Pule vodila u grad. Predmeti visoke umjetničke vrijednosti govore o zavidnom kulturnom dometu grada u rimsko vrijeme.

Postupnim slabljenjem rimske države dolazi do znakovitih promjena: od antičkog municipija grad je pretvoren u kasnoantičko utvrđeno naselje. Prostorije raskošnih termi pretvorene su u stambene i gospodarske objekte, dok je južni dio tijekom 5. st. preuređen u dvije monumentalne kultne građevine. Prva, sjeverna i nešto veća, južna bazilika, predstavljaju značajan prilog u poznavanju starokršćanske arheologije.

nez2

LegendaUz Nezakcij se povezuje legenda o posljednjem histarskom kralju Epulonu, koja podsjeća na opsadu Masade u Palestini: Nakon dana i dana rimske opsade Nezakcija i sprečavanja dovoda vode u grad, vidjevši da neće uspjeti obraniti ovaj put Nezakcij, branitelji odlučuju da nikako neće živi dospjeti u ruke neprijatelja. Poubijali su svoje obitelji, a potom i sami sebe, te mrtve bacali sa zidina. Među posljednjima umro je kralj Epulon, nasrnuvši sam na vlastiti mač. Odluka o nepredavanju neprijatelju poslije je opisana u nizu djela, a kralj Epulon postao je simbolom otpora".Uz Nezakcij se povezuje legenda o posljednjem histarskom kralju Epulonu, koja podsjeća na opsadu Masade u Palestini: Nakon dana i dana rimske opsade Nezakcija i sprečavanja dovoda vode u grad, vidjevši da neće uspjeti obraniti ovaj put Nezakcij, branitelji odlučuju da nikako neće živi dospjeti u ruke neprijatelja. Poubijali su svoje obitelji, a potom i sami sebe, te mrtve bacali sa zidina. Među posljednjima umro je kralj Epulon, nasrnuvši sam na vlastiti mač. Odluka o nepredavanju neprijatelju poslije je opisana u nizu djela, a kralj Epulon postao je simbolom otpora".

masadaTreba posjetiti Masadu. Danas je to kultno mjesto za sve Izraelce. Ondje izraelski novaci na vrlo svečani način, uz svjetlo baklji, glazbu i čarobnu palestinsku noć prisežu Domovini: „Masada više nikada ne smije pasti!".

Na putu do Nezakcija zadržali smo se u selu Šišan zbog romaničke crkvice koja je ovdje očuvana. No, pored crkvice uočio sam na pločama s nazivima ulica nepoštivanje Ustava RH glede hrvatskog jezika, odnosno ravnopravnosti hrvatskog s jezicima manjinskih zajednica u mjestima gdje je uvedena dvojezičnost. Ovdje je napadno nazočno neuvažavanje hrvatskog jezika. To nije samo problem ravnopravnosti, to je prvenstveno ustavno-pravni problem, a zatim politički, kulturološki i etički.

Zbog čega su se vodstvo ove Županije i vodstvo Talijanske unije odlučili na ovakav način demonstrirati svoju superiornost u odnosu na Hrvate, teško je razumjeti. Ovi ovdašnji obični i marljivi Talijani ništa time nisu dobili, osim što izazivaju podozrivost Hrvata. Dobro poznajem problematiku manjinskih etničkih zajednica. One traže zaštitu od asimilacije, to znači pravo na čuvanje svoje etničke samobitnosti i odsutnost svih oblika diskriminacije. Ali takva zaštita ne predviđa diskriminaciju većinskog naroda u mjestima gdje je manjina ima statističku prevalenciju. A ovdje je to učinjeno.

Zupna Crkva Sv Feliksa i FortunataDa ne govorimo o kršenju Ustava RH. Isti je slučaj sa znamenjem kojim manjine izražavaju svoju posebnost. To znamenje, zastava i grb, ne mogu biti identični državi njihovoga matičnog naroda. U SFRJ to je ova problematika bila preciznije riješena. Na žalost, u RH se oko toga još luta, tako da Talijani u Istri ističu kao svoju, zastavu Republike Italije, što je pogrešno i za Hrvate opasno.

Ondje gdje je zastava neke države, ondje su i njezini posebni interesi i posebna prava, ukoliko nije riječ o diplomatsko-konzularnim predstavništvima. Koliko je zastava važna pokazuje nastojanje vodstva RH, od Sanadera na ovamo, da na sve državne institucije pored hrvatske stavi i zastavu EU, premda još nismo bili članica ove Zajednice. Time je naše vodstvo javno pokazivalo koliko mu je stalo do ulaska u EU, odnosno da „nema te cijene koju nije kadro platiti ako je ona uvjet ulaska u EU"- kako je govorio Sanader. Igra sa znamenjem može biti i oblik igre sa nacionalnim suverenitetom, a kada ta igra dodiruje granicu veleizdaje možemo samo nagađati.

Ponavljam, kako ne bi došlo do nesporazuma: nitko ne krivi ove obične i simpatične Talijane. Ne smijemo kriviti niti susjednu Republiku Italiju. Podsjećam da je prvi strani predsjednik neke države koji je posjetio 28. travnja 1991. Republiku Hrvatsku bio upravo predsjednik Italije Francesco Cossiga (1928.-2010.).

tudPredsjednika Francesca Cossigu je predsjednik Tuđmana imenovao i počasnim hrvatskim veleposlanikom kao zahvalu i priznanje za njegov rad na promicanju hrvatsko-talijanskih odnosa i prijateljstva između dvaju naroda. Ujedno mu je dodijelio najviše odličje, Velered kralja Tomislava s lentom.

Današnji „Glas Istre" nadoknadio je jučerašnji propust: posvetio je pažnju gazda Radi. Iz pera Radoslava Radića objavio je prilog o velikom jugo-rodoljubu, pod naslovom „Glumac, gitarist i zadovoljna publika", s nadnaslovom: „Rade Šerbedžija i Miroslav Tadić nastupili u kaštelu Grimani". Novinar ističe kako je Rade odlično izvodio romske pjesme, ali na „radost publike" i „jednu Miljenka Jergovića nazvanu 'Pjesma za Bekima F.".

Pokojni sjajan albanski glumac, koji je život u Beogradu prije dvije godine okončao suicidom, sigurno se vrti u grobu. Bilo bi logičnije da je slavni tandem jednu pjesmu posvetio Đuri Viloviću, a jednu Slobodanu Miloševiću. Nije pošteno što su ih izostavili. Valjda se ne boje da bi im se to zamjerilo!

Današnji „Glas Istre" ima poseban prilog pod nazivom „Istra plus". Na moje zaprepaštenje cijele dvije velike stranice ovdje je posvećeno fašističkoj zločinki koja je „ubila zapovjednika Pule s mkariatri hica u leđa". Riječ je o Marii Pasquinelli, „učiteljici i fašistkinji koja se nije mirila s mirovnim sporazumom da Istra pripadne Titovoj Jugoslaviji".

Novinar Robert Buršić o ovom zločinu piše: „U pulskoj Carririnoj ulici, u ponedjeljak 10. veljače 1947., oko devet sati, Maria Pasquinelli izvršila je atentat na zapovjednika savezničkog garnizona, britanskog brigadira De Wintona. Mirno je izvukla pištolj iz torbice i ispalila tri hica u brigadirova leđa koji se srušio na ulicu i odmah izdahnuo. Pasquinelli je potom preživjela osudu na smrt i ove godine doživjela stotu, a umrla je nedavno 3. srpnja u Bergamu".

Članak je obogaćen s nekoliko fotografija od kojih dvije prikazuju atentatoricu, najprije kao mladu ženu, a potom kao stogodišnjakinju. Fascinantno je što je redakcija „Glasa Istre" posljednju fotografiju objavila u skupom koloru. Na toj je slici atentatorica u ulozi neke nacionalne junakinje: iz njezinih leđa vide se dva velika svečana vijenca s talijanskom trobojnicom na kojima su riječi priznanja. Ako se kaže kako jedna fotografija govori više od 1000 riječi, tada se pitam što mi to govori ova i, konačno, što ona govori istarskim Hrvatima, što istarskim Talijanima, a što vlasnicima ovih novina?

Uz članak je dodana notica sljedećeg sadržaja:

ZločinkaFascinantno je što je redakcija „Glasa Istre" posljednju fotografiju objavila u skupom koloru. Na toj je slici atentatorica u ulozi neke nacionalne junakinje: iz njezinih leđa vide se dva velika svečana vijenca s talijanskom trobojnicom na kojima su riječi priznanja. Ako se kaže kako jedna fotografija govori više od 1000 riječi, tada se pitam što mi to govori ova i, konačno, što ona govori istarskim Hrvatima, što istarskim Talijanima, a što vlasnicima ovih novina?„Književnik Milan Rakovac napisao je pjesmu 'Ćeš me za brata, Maria Paquinelli?', koju je uglazbio i izvodi rocker Franci Blašković sa svojim bendom Gori Ussisi Winetou, a objavljena je na albumu 'Mens sana in malvasia istriana', 1990., te reizdana na 'So sprach Milan Rakovac 1', 2004. U pjesmi Rakovac se obraća atentaorici: ('ti pišen te verše, o Maria) i kroz više strofa meditira nekakvu vrstu poratnog pomirenja talijanskog i slavenskog življa u Istri i prihvaćanja iredentistice. Naziva je sestrom koji štima ('ću ti biti brat') i poziva je da mu pošalje svoju sliku ('manda me una fotografia'), ali ona je i 'hudoba latinska i neoiredentista".

Ostaje zanimljivo pitanje: je li Rakovcu Maria Pasquinelli poslala svoju fotografiju kako je molio, ili nije? Zaslužio je da mu ju pošalje. Imam osjećaj da „Glas Istre" ne bi ovoliko prostora posvetio smrti Sofije Loren!

mbDok se ovako troše kapaciteti na jednu zločinku, o partizanskome zločinu nad svećenikom Bulešićem „Glas Istre" ne donosi niti jedna riječ. Sve je jasno!

U oči mi je pao i uokvireni prilog pod naslovom „Forši niste znali...da je Kraljević Marko prisutan i u istarskoj narodnoj predaji, mada, za razliku od ostalih južnoslavenskih, a posebno srpske, gdje slovi kao junak i zaštitnik slabih i nemoćnih, na Poluotoku on utjelovljuje – diva. Spominje ga u knjizi 'Istarske narodne priče' iz 1959. Maja Bošković-Stulli". Članku je priložena slika u boji na kojoj bi trebao biti Kraljević Marko u odori turskog paše. Za očekivati je da mu podignu spomenik u Puli. Sa šajkačom na glavi.

Vrijeme je kada biskupi u svojim Biskupijama vrše promjene u Župama. U selu gdje ljetujem promjena je dogodila mjesnoga župnika. Ništa neobično ne bi u tome bilo da je biskup prethodno župnika o tome, onako ljudski i kolegijalno obavijestio, razgovarao s njime i slično. Ali ništa od toga nije učinjeno. Jasno mi je kako je hijerarhija u Biskupiji neupitna i kanonski utvrđena, ali mi nije jasna odsutnost razumijevanja, da ne kažem ljubavi između biskupa i ovoga župnika. Tim više što čovjek ima zdravstvene tegobe koje ga prisiljavaju na stalnu vezu s bolnicom. Sada će u novoj Župi morati sve to s liječnicima i liječenjem u Puli početi otpočetka. A bolnica će mu biti mnogo dalje nego što je sada.

Svako jutro odlazim na kapučino u mjesnu gostionicu. Ondje me privlači grupa od pet-šest mještana koja je prekrasno pjeva hrvatske narodne pjesme, na način klapskog izvođenja. Užitak ih je slušati. Kako je malo potrebno ljudima za sreću. Zbog ovakvih ljudi treba dolaziti u Istru.

Đuro Vidmarović

Pon, 14-10-2019, 01:48:05

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.