Istarski istržci (2)

Ponedjeljak, 22. srpnja, 2013.

Zvane Črnje odavano više nema. Bio je fascinantna osobnost. Prošao je put od partizana-staljiniste, golootočkog sužnja, poslijeotočke rehabilitacije, pa do klasika hrvatske književnosti i demokratski orijentiranog Hrvata.zcrnja

Milan Rakovac; za domovinu s Titom – naprijed!

Drugi književnik iz Istre kojega sam upoznao, negdje oko 1982. godine bio je Milan Rakovac. Tada je obnašao visoku državnu dužnost predsjednika SIZ-a VII Republike Hrvatske. (Za mlade: ovo SIZ VII je kratica od komunističkog naziva za ustanovu kojoj su izmisli ime Samoupravna interesna zajednica u kulturi, s razinama od općine do Republike. Za detaljnije objašnjenje nemam prostora.). To je skoro pa ministarsko mjesto. Upoznali smo se u Beču kako smo obojica pošli na tradicionalni bal gradišćanskih Hrvata. (Ja prvi put, zadnji puta i nikad više.). Znao sam ponešto o njemu kao sinu partizanskog narodnog heroja, oficiru JNA, novinaru, književniku i dužnosniku KPJ. Sve je to govorilo kako smo na suprotnim stranama barikade. Ali to ne znači da se moramo tući. No, komunistima nikada nisi smio apsolutno vjerovati, premda je bilo među njima i dobrih ljudi. Znadem takve iz Građevinskog školskog centra gdje sam radio kao profesor. Oni su mi pomogli da kao političar na svijet ne gledam manihejski. Njihova je bila parola: od Partije ja ne dijelim sebe. Iza leđa svakoga člana KPJ kao sjena išla je i zloglasna UDB-a. Njezinom intervencijom mogao ti je svaki od njih nanijeti puno neugodnosti, problema, pa i zla. Dovoljna je bila pismena prijava u kojoj te sumnjiče kao nekoga tko nastupa protiv “bratstva-jedinstva“, „NOB-a i tekovina socijalističke revolucije“, „radničkog samoupravljanja“, „politike nesvrstanosti i miroljubive i aktivne koegzistencije“, „Partije“,“ Tita“,“ Omladine“, ali i članova CK. To je uključivalo i obične viceve. Zbog toga smo s komunistima izučili vještinu dvostrukog govora. U svakom slučaju, nisam se radovao susretu s Milanom Rakovcem, premda me iznenadio nedogmatskim nastupom. Djelovao normalno, čak pomalo pjesnički razbarušeno i simpatično. Nonšalantno je nosio svoj visoki privilegiraniaa001državni položaj, svoju komunističku ideologiju i svoj jugoslavenski politički program. No, bez obzira na njegovu simpatičnost i opuštenost, između nas je postojala i socijalna provalija. Oboje smo to znali. On je putovao kao državni dužnosnik službenim kolima, sjedio za počasnim stolom, imao dnevnice i spavao u nekom od boljih bečkih hotela, dok sam ja došao privatno, kao običan pisac koji piše o gradišćanskim Hrvatima i to pretežito onima u Mađarskoj, bez dnevnice i džeparca, zbog čega sam spavao u kuhinji gradišćanskohrvatskog kulturnog centra u Schwingase ulici. Na čelu HAK-a tada je bila Marijana Grandić, prekrasna djevojka iz Stinjaka, borbena i emancipirana, a koja je, na žalost, Republiku Hrvatsku koja se stvarala u krvi Domovinskog rata nazvala fašističkom. Za nju je Jugoslavija bila poželjna državna tvorevina. To je taj politički luk gradišćanskih Hrvata i njihova sljubljenost s austrijskim strankama, bilo desnima, bilo lijevima. A tada su lidere mladih gradišćanskih Hrvata uglavnom činili ljevičari, od socijalista, preko komunista do macedungista. Za sve njih jugoslavenski je model socijalizma bio prihvatljiv i dobar. Isti i danas žale za titoizmom. Položaj hrvatskog naroda u Jugoslaviji, njegove povijesne težnje i pravo na samoopredjeljenje nije ih zanimalo. Ali to je druga priča.

Milan Rakovac je (za mene) paradigma iskrenog Jugoslavena, toliko iskrenog da je jugoslavenstvo pretvorio u utopiju, a utopije su opasan san, a znademo kako se takav san pretvara u krvavu javu. On nije bio kadar shvatiti kako je nasilno taljenje postojećih nacija unutar SFRJ u novi nadetnos - zlodjelo i nasilje, a nasilje se hrani nasiljem i završava u krvavome obračunu: do istrage naše ili vaše… Zbog toga je Rakovac i danas zanimljiv kao povijesni svjedok. Preko njega možemo lakše razumjeti naše Ilirce, samo što oni nisu doživjeli pretvaranje svoga sna u javu. Doživjeli su to kao krvavu kupelj njihovi unuci i praunuci.aa002

Godine 1985. Milan Rakovac je napisao: „I tako se naša umjetnost naprasno evropeizirala, i dok su brigadisti kovali deseterce Vranduku i kompartiji, u našim 'metropolama' dešavalo se isto što i u Parizu, New Yorku, Londonu, to jest, dešavalo se jedno dosadno, prazno NIŠTA, ni talijanski neorealizam, ni njemačko 'off limits', ni američki ratnički roman, … 'bolje plesati boogie-wogie nego krampati na prugi' pjevali su nešto stariji momci, a nas još tjeralo čitati Fadjejeva. … Napisali smo ustave za utopističku budućnost, napisali smo romane za tugaljivu prošlost. Kakva šteta! Da li je to sam čin naše revolucije bio toliko blizu zvijezdama da nam presječe dah, da li je to juriš bombaša ispraznio naše duše. Jasno, etablirala se partija došavši na vlast, ali etablirala se, bome, obilato i naša milena umjetnost, nažderavši se slasno na godinama bezdanim državnim jaslama i nećkavim partijskim milovanjem, a mi smo 'noty, noty', pograbili vrapca u ruku, pustivši goluba na grani i sa grane da poleti nekim drugim pravce.

(…)

To je ta ljevica, i to je ta pljuska, i ta desnica to je ta naša unjkava 'provjerena' umjetnost lišena intuicije i kreativnosti, bliže skandaloznim kronikama nego Trumanu Capoteu, nacionalnim i šovenskim mitologijama nego Garciji Marquesu, sanjajući dvorske snove s krstom i križem, sa svim slobodama stvaralaštva hoteći sve političke slobode. … i dobro se pogađajući s mekušnim establishmentom grabi vlast i nad umjetnošću pretvarajući drukčijemisleće u 'disidente'…“

Za simpatičnog i nonšalantnog Rakovca komunistička revolucija je bila sveti pokret, dakle apsolutno pravedan, častan,aa003pošten, etičan, bez mrlje, bez nasilja, bez jednoumlja…, a svako napuštanje komunističkih ideala veliki propust. On uopće nije razmišljao o tisućama i tisućama pobijenih muškaraca, žena i djece, bolesnih i nemoćnih, o 6.000 ubijenih svećenika, od desetinama hrvatskih novinara i književnika kojima je zabranjen rad, ili su osuđeni na zatvor, a neki i ubijeni. Njihovo ubijanje i patnje bile su opravdane jer su se suprotstavili Titu i Partiji, odnosno svetoj komunističkoj revoluciji! Desnice se Milan užasavao, jer je „htjela sve slobode“. Za desnicu slobode nije smjelo biti.

Da se razumijemo, Rakovac mi je i dalje simpatičan kao privatna osoba. Nakon što su na vlast došli „moji“ nisam prema njemu promijenio ponašanje. Ali on se kao revolucionar, titoist i jugofil nije promijenio. Ne bih ga želio povrijediti niti kao revolucionara. Njegov je otac bio istinski antifašist, kao što su to bili svi istarski Hrvati koji su se suprotstavili talijanskome fašizmu. Ali on nije shvatio da biti partizan u Istri je jedno, a u Slavoniji sasvim nešto drugo. Nije želio shvatiti da su istarski partizani i komunisti kao antitotalitaristi 1945. usisani u jugo-komunistički totalitaristički pokret na čelu s a Staljinom i Titom, a nakon 1948. samo s Titom. Nije želio shvatiti da su se mnogi istarski Hrvati pretvorili u ezule i optante i pobjegli u Italiju kako bi se spasili o titoističkih zadruga i nasilničke kolektivizacije, progona Crkve i vjere i uspostave jednoumlja. Lakše im je bilo živjeti pod talijanskim fašizmom, glede navedenih činjenica,nego pod komunizmom. Nisu ezuli i optanti samo Talijani! To je ta strašna činjenica koju nisu poslijeratni istarski komunisti željeli znati.

aa004

Zvane Ćrnja je kao istarski partizan i antifašist morao proći golgotu Golog otoka da bi ovo spoznao. Rakovac je bio mlađi i ovakve su ga patnje mimoišle. Ali, još 1987., kada se osjećalo u zraku da se Jugoslavija trese, da joj je kraj blizu, kada je svima trebalo biti jasno da hrvatski narod želi samostalnost, on je ostao postojani Jugoslaven. Nije bio uz svoj narod. A kao književnik hrvatskom narodu pripada i toga je naroda duša. Ostao je Jugoslaven postojan kano klisurina! Govorim s aspekta umjetničkog. Svjedok sam tih godina i dobro se sjećam tih vremena. Godine 1985. Rakovac je izjavio: „Ovakvi poput mene, koji na umjetnost gledaju prvenstveno kao na društvenu, utilitarnu pojavu vezanu na bitna pitanja našeg življenja, ovakvi su svojedobno toga Baudelairea proglašavali trulim dekadentom. Da su nam danas Les Fleure du mal! Danas, kad uistinu više ne znamo kamo srljamo s pustim borhesizmom i svim drugim našim igrarijama bez smisla, tom ispraznom opijenošću tobožnjom slobodom izražavanja koja je posve izgubila pokriće. Ljudi koji znaju i koji misle tvrde kako opstanak ove civilizacije leži u odbacivanju industrijske uniformiranosti, digitalne unifikacije, novca kao sredstva plaćanja, totalne tehnologizacije čovjekove. A pisci, osim onih koji njeguju science fiction, nisu ni blizu tome tragu. Oni i ne pomišljaju kako bi im prva zadaća bila pomaganje čovjeku da se izvuče iz škripca cocacole, multimedijalnih informacija, multinacionalnih kompanija, multikontinentinalnih ideologija i multivitamina, spašavanje čovjeka od totalne ovisnosti o stroju, pogonu, pukom funkcioniranju. Kako da ljudski preživimo – odgovor na to pitanje bilo bi prvi zadatak umjetnosti, pa onda i umjetničkog angažmana.

(…)

Slobode koje smo izborili socijalističkom revolucijom i narodnooslobodilačkim ratom omogućile su – pored svega svijetlog i progresivnog – da se i najmračniji ljudski i društveni porivi ovih susretnih prostora Azije i Evrope, sjevera i juga, da se razviju do punog legitimiteta.

(…)

Oni osporavaju naše esencijalne – i teorijske i praktične – konstante: bratstvo i jedinstvo, samoupravljanje, Ustav iz 1974. godine, zasjedanje AVNOJ-a u Jajcu, zagovarajući takvim insinuacijama nekakvu alternativu, treću Jugoslaviju. Naravno da ovi tobožnji konceptualisti nekakve tobožnje nove Jugoslavije zapravo pile aa05granu na kojoj zajedno sjedimo, i mi i oni. Tko smo mi a tko su oni. Mi smo partizani, revolucionari, pobjednici. I njihova djeca. U oba slučaja – komunisti. I svi idu na nas. Oni, to su ostaci čaršijsko-palanačkog, agramersko-purgerskog, hercegovačko-dalmatinsko-slavonsko-zagorskog kleronacionalističkog mentaliteta koji se s uspjehom može kombinirati i u svim drugim varijantama, istočno i zapadno,k sjeverno i južno. Ali su to i oni naši gotovo zaboravljeni, silno nazočni zagovornici staljinističkih ideja, oni kojima je staljinizam u krvi i programu. Kombinacija ovih varijanti, to su oni. A skrivaju se, jednako, na visokim političkim foteljama i budžetski sjajno dotiranim mjestima, koliko i u kulturnim krugovima. Ili – osobito u kulturnim krugovima. Ti oni! Zagovornici hegemonije nad ljudskim duhom!

(…)

Ja sam svoje konje upregao u kola Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, učinio sam to svjesno i po vlastitom izboru, drugačije ne znam i ne želim. Tako istupam u svakoj situaciji, pa i u svom djelu. Ako baš hoćete, na svakoj njegovoj stranici. … (podcrtao Đ.V.). Pitate li da li je dobro da se pisac bavi politikom, odgovoriti ću Vam posve jednostavno: to je nužno. … Govoreći ovako, ja interpretiram san svih utopista, Platonov san, san svih marksista i neomarksista, sanjara – slobodara koji bi da se vlast obezvlasti tako što će se proširiti na čovjeka i narod, što će se rasteretiti svojih svećenika, osloboditi svojih nosilaca, deprofesionalizirati, od biografije postati bibliografijom, postati zvanje umjesto što je sad – zanimanje. U takvom poretku i pisac će imati mnogo posla.

(…)

A naša domovina, kako ja to volim naglasiti, nije Jugoslavija već Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija, sa svim svojim nevoljama od Vardara do Triglava. aa…“.

Sada, dok čitam ove retke objavljene u tadašnjoj „Istri“, i promatram ovaj pitomi, lahorasti, zeleni i mistični krajolik Istre, pitam se, nije li sve bilo uzalud. Komunisti su pobijedili. Istra je bez ranijeg pučanstva. Polja nisu obrađena. Cijela su naselja ispražnjena. Egzodus nakon podjele STT-a pomeo je s ovih prostora i velik dio hrvatske populacije. Tko je popunio nastalu prazninu, uselio se u njihove domove? Što se desilo s mentalnim sklopom onih koji su ostali u svojim selima i morali živjeti po diktatu Partije, trostruko diskriminirani: kao vjernici, kao Hrvati i kao seljaci? I tako skoro 50 godina. Nije ni čudo što su izmijenili etnički identifikacijski kod. Zbog toga sve nas „prik Učke“ ne doživljavaju više kao svoje sunarodnjake, kao isti etnički kolektivitet, već kao neke „druge“ od kojih se treba distancirati. A od 1990. do danas premalo je učinjeno kako bi se ovakvo stanje vratilo u normalno. U školstvu nije učinjeno ništa. I danas se u slobodnoj Hrvatskoj, nakon pobjedonosnog Domovinskog rata, vraća jugoslavenstvo. Kao da toliko krvi nije prouzročilo! Vampiri se uvijek vraćaju.

Bandiera rossa

Avanti o popolo, alla riscossa,
Bandiera rossa, bandiera rossa.
Avanti o popolo, alla riscossa,
Bandiera rossa trionferà.

Bandiera rossa la trionferà
Bandiera rossa la trionferà
Bandiera rossa la trionferà
Evviva il comunismo e la libertà.

Đuro Vidmarović

 

Sri, 16-10-2019, 00:36:59

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.