Sudbina jedne obitelji

Uvod

Za temu o kojoj danas pišem tri teksta smatram ključnima. Oni su prethodnica i slika vremena u kojemu se zbiva ova priča. Tim sam tekstovima, kroz teške činjenične nizove i sudbine žrtava u Jugoslaviji oslikavao vrijeme poslije Drugoga svjetskog rata. Titovu diktaturu ili vrijeme satrapa. Svakodnevicu smrti u kojoj ljudski život (ako te proglase da si na krivoj strani) nije vrijedio ništa. To su moji tekstovi: „Dragutin Šafarić: Bleiburg prije Bleiburga (pokolj Hrvata u Sloveniji nakon završetka rata)" - prvotisak u Hrvatskome Slovu, 13. veljače 1998., a koji je uvršten i u knjigu „Da sam imao Hrvatsku", CC Marketing, Zagreb 2003. str: 134-151 te dodatak tekstu str: 152-153. U tom tekstu, iz proljeća 1998., između ostaloga, pišem i o genocidu u Barbarinu rovu, tekst o kojemu se Večernjak (iz druge ruke) usudio donijeti (i to kao ekskluzivu!) tek dvanaest godina kasnije...

Drugi i treći tekst objavljeni su nedavno na portalu Hrvatskog kulturnoga vijeća. Naslovi su bili: „Titov arhipelag gulag, dio prvi" i „Titov arhipelag gulag, dio drugi" Ta tri teksta nastala su u razmaku od punih četrnaest godina, ali čine jedinstvenu cjelinu jer govore o vremenu neposredno prije kraja Drugoga svjetskog rata, poslije njega i sve do zatvaranja Titovih gulaga: Golog Otoka i Svetoga Grgura, ali i brojnih političkih zatvora diljem socijalističke Hrvatske i ne samo nje. Hrvatske, kojoj Tito i Beograd nisu dopuštali čak ni samo financijsko osamostaljenje godine 1971. U tim satrapskim vremenima rata i poraća, jedna je rabska obitelj vrijedna svakoga zanimanja.

Vela vojna i mići ljudi

Rana se dala po zlu, noga je crnila. Nikada više Bepo ne će vidjeti svog Gonara, nikada više čuti jedinstvena zvona svoje župne crikve sv. Petra. U vojnoj raciji, s nedjeljne mise u toj crkvi, digla ga je i uhitila Njemačka vojska. Tu u Supetarskoj Dragi, nadomak Gonara... i internirala u hladnu Austriju. U vrtlogu Drugoag svjetskog rata, Josip Bišić - Bepo nije vidio ni frontu, niti vojna djelovanja. Skupili su ih u prljavi logor u Austriji i tamo je svaki od interniranih, u strahu, sâm čekao svoju sudbinu. Imao je peh, gotovo kao determiniran: pala je saveznička granata i velik geler ranio ga je u nogu. U uvjetima logora i blata, bez saniteta, ostao je zauvijek ležati u Austriji. Za njegova brata, kapetana Šimu, bila je to teška i mučna obiteljska tragedija - stradao mu je stariji brat Josip, na pravdi Boga. Bez ispaljena metka. Svake mu je godine odlazio u Villach, na grob...

Bepo je bio pacifist, vjernik, intelektualac. Odbijao je ući u bilo koju vojsku. Rastao je i školovao se u sjemeništu, pa u Zagrebu na Bogosloviji i Pravu. Kolege su ga zvali Miše. A zatim je bio carinikom te radio na carinarnici u Otočcu. Volio je knjige, čitao je i obrazovao se.

Bepo

Josip Bišić – Bepo, rođ. 1918. - umro u dvadeset i sedmoj godini, samo dva mjeseca prije kapitulacije Njemačke, na Josipovo (svoj imendan godine 1945.)

Nije imao sreće ni u rodnomu Gonaru odakle su ga internirali - nije imao sreće ni u skupnom nacističkome logoru. Saveznici su bombardirali bez reda, pa tako i austrijski logor blizu granice sa Slovenijom, bez razmišljanja tko bi u njemu mogao biti. Nije bilo logike: neprijatelj mojeg neprijatelja - moj je prijatelj. Ne samo ovdje, u Mišinu logoru, saveznici su ravnali sve sa zemljom. Za Šimu, osim bolnog gubitka, bila je to i gorka opomena... što vojske rade, što rat čini ljudima. Starijeg mu je brata racija zatekla za kratkog, ali kobnog dolaska doma, na Rab. Digli su ga na prepad, ravno s molitve. Uz ciku i kuknjavu žena strpali su ih ondje nad potokom, iza prašnjava zavoja, u nekakav otvoreni kamion i tako su svi odreda, svim svojim uplakanim najmilijima, zauvijek iz života Gonara - nestali.

Ovdje se to dogodilo: u gušću o' života

Trojica prijatelja i Šime odlučili su da ih ta sudbina ne će zahvatiti. Jednostavno, oni to ne će dopustiti. Četvorica njih, donijeli su odluku. I njihove su obitelji bile za to. Skrivat će ih u gušću! U Gonaru. Nedaleko kuća. Dok rat ne prođe. Godinama. Pojma nisu imali koliko će njihova 'avantura' trajati, i hoće li ju moći, hoće li ju uspjeti izdržati? Bez radija, ništa nisu znali. Mogli su se, u najvećem oprezu, i to samo povremeno noću, prikradati najbližim kućama i u grču, na brzinu, pobacati u se pokatkad i nešto toplo. Za ljetne žege, ostavljali bi im bukaru vode i vina, na nekom dogovorenom mjestu u hladu, podalje od njih, da ne bude otkriven točan lokus. Mjesto kao brlog, brlog, ali ljudski.

Bukara

Zimi nije bilo ni pomislit zapaliti vatru. Šutjeli su i cvokotali, spašavajući živu glavu.

Grčili su se i međusobno hrabrili. Samo su četvorica starih drugova znala kako je bilo noćiti pod kišom, zimi u rupama u pijesku ispod žilavog korijenja, u rupama koje su rukama iskopali da im barem glave ostanu suhe. Jer, padalo je češće zimi nego ljeti, bilo je i dugih magla. Ljeti su bili među mravima, na plus trideset. Samo rijetkih noći ukazala im se prilika spustiti se do mora, osvježiti i oprati svoja mlada, ali napaćena tijela. Trpali su pijesak u džepove, danima, da se ne vidi trag od kopanja i ispuštali ga postupno, putem, kroz nogavicu - kroz makiju do prvih kuća. A onda brzo natrag, u sigurnost gušća, noću, uvijek s jednim od njih na straži. Nisu znali je li gore noću, kad se bude noćne male životinje ili danju kad su se za sunca otklanjali od škorpiona, trzali na šum svake gušterice, nijemi i prestravljeni od prijetećeg topota talijanskih i njemačkih čizama. Od svih partizanskih patrola. Blizu, činilo im se tik baš do njihovoga gušća. I tako tijekom cijeloga rata... U strahu.

Po drugoj inačici sjećanja, postojale su, između mošuna i garme, stare vapnenjače široke metar do dva. Mošun je trozidni prostor za konje i tovare, koji je samo nad jednim manjim dijelom na kraju objekta, imao krov, da se životinje mogu skloniti za kiše. Garma je malo sklonište za kokoši s pregradama za nesilice te s mogućnošću zatvaranja. Mošun je, tome nasuprot, bio otvoren sprijeda, a pokriven na kraju. Nešto kao nenatkrivena garaža, grubo uspoređujući. U tim se vapnenjačama nekada pravilo vapno. I kada bi dobili dojavu da idu vojnici skakali bi u te rupe, a žene bi ih brzo pokrivale granjem. Lukavi oficiri, uz vojsku koja je pretraživala teren, često su djecu opetovano i zajedljivo zapitkivali: „A gdje ti je otac?" No, djeca su bila dobro naučena i kao iz topa odgovarala bi: „Va Rikì!"

Na Rabu se događa rijetko da dnevna zimska temperatura bude i do minus osam, ali su hladne noći češće. No, ma koliko su temperature ispod ništice rijetkost, bura to nimalo nije. Samo četiri su druga u gušću znali kako je to mjesecima, godinama ležati u makiji i pokušavati spavati u okruženju. Samo njihove su žene znale, kako je to, bez glavâ obitelji, bez muške pomoći u kući... kako je to voditi četiri obitelji s puno dice. Samo majke su znale kuhati ručak, podizat dicu i lavorat u poju od rane zore i sa svon marvon sve do sutona i povrtka s ispaše. U strahu. I? Izdurale su! Sve bez muških ruk. Bez sloge susjeda to ni bilo moguće. Ne bi bilo ostvarivo bez vjere u vrijednost svakog pojedinog ljudskoga života. Bez vjere.

Vjenčanje

Margarita ( Marica ) rođ. Gulić, udata Bišić i Šime Bišić u vrijeme vjenčanja

Danas je to prigovor savijesti

Njima vjernicima, bilo je mrsko doći u situaciju da ubijaju drugog čovjeka... Oca neke obitelji njima sasvim nepoznate, ali oca možda maloj djeci. Ubiti, možda i vjernika? Tražili su ih i Taljanci, i ustaše, i Nijemci, i partizani... Svima je trebalo topovskoga mesa, a Šime je bio pacifist, vjernik, čovjek kojemu je pojam rata i ratovanja bio i ostao stran, pojam ubijanja drugog čovjeka neprihvatljiv. Baš kao i Miši, Bepu, krštenome Josipu. Bilo im je neprirodno i zlo pucati u drugoga, oduzeti mu život, ma bio on Talijan, Nijemac, ustaša ili partizan. Sve su im vojske bile jednako pogubne, sve su te vojske imale logore u kakvome je zaglavio i Šimin stariji brat Bepo... a da nikome nije skrivio zla. Nikad oružje nije imao u ruci. Drugovi od malih nogu iz Gonara odlučili su da njih ta sudbina ne će mljeti. Oni su se držali gušća. Pojma nisu imali da je u rujnu 1943-će kapitulirala Italija, nisu znali kada je oslobođen njihov otok. Tek po divljem nasumičnom puškaranju, cijukanju i slavlju njihove su obitelji zaključile da se nešto krupno događa na zavičajnom otoku. Kucnuo je čas, znali su da poraće (da li je to nastupilo poraće?) sobom donosi i veća zla od rata, za rata i poslije njega. Četiri su se druga od malih nogu, iz Gonara, u molitvi na glas, zavjetovala Bogu: „Ako preživimo... svojim ćemo rukama sagraditi kapelicu u Gonaru... i posvetiti ju Srcu Isusovu."

Zavjet čeka

I dok se o zamisli, da se sve državne neprijatelje baci na surov Goli otok i Sveti Grgur koje šiba bura i prži sunce, a vode ne daju, još dvoji kojih li je to socijalističkih pregalaca i funkcionera ideja, za Goli se zna da je postojao i za Prvog svjetskoga rata. Zvao se „U žici". Stvar je 'samo' u tome da je taj stari logor, nakon fatalne 1948-me, već godine 1949. bio obnovljen, te je postao i pogubnije i perfidnije mjesto nego ikada prije. Bio je to Kazneno - popravni dom za pristalice „Rezolucije Informbiroa". Stradale su žene, oficiri, civili. Dovoljna je bila usmena prijava...

Posljednjih godina, piše Hrvoje Turk, 1989. (temeljem više autora), „...broj osuđenika kretao se između 300 i 400 osoba, uglavnom mlađih punoljetnika." Ne, to nije bio hrvatski Alkatraz. „The Rock", jer je bio stostruko gori od „Stijene", kako ju zovu u San Franciscu. Goli je postao otok zvjerstava, više-desetljetnih zvjerstava. Ovdje se, vrlo dugo, plesao Titov dance macabre nad (još) živim ljudima. Ma kako svaki logor za tim pojmom ne zaostajao.
Četvorici drugara bilo je jasno kako bi oni skupa sa svojom građevinom završili na Golome da su išta uopće i započeli zidati. Još u temeljima. Jer revolucija je trajala, a konačan obračun s katolicima - „klerofašistima", kako su ih pravovjerni s mržnjom nazvali, s Hrvatima... bio je nužan za opstanak nove socijalističke vlasti. Oni su hrabro gradili društvo isto-mislećih, a ne razboritih. Zato su Goli okusili i oficiri i brojni dojučerašnji istomišljenici. Titovi kerberi nisu birali sredstva, a ni trebali sudove, tek kasnije imali su fingirane sudove, koji su postupali kao da presudâ nije ni napisana. Iako je izdao one prave predratne komuniste i obračunao s rodoljubima i Mačekovim HSS-ovcima, sada pobjednik, ideal radničkoj i neiformiranoj klasi, taj „najveći sin naših naroda i narodnosti" širio je bratstvo i jedinstvo putem prijekih sudova za koje isto „nije" znao.

Tek kad je Zapad ustao u obranu desetaka tisuća pobijenih, koji su postajali stotinama tisuća, Broz je uveo praksu prijekih sudova, a ubrzo zatim (još domišljatije i opakije) - legije udbinih ubojica - onih, koji su 'operirali' po Hrvatima čak do Domovinskog rata. On to, tada, zaista više nije mogao znati... koliko će dugo i krvavo djelovati njegovi plaćeni istomišljenici i miljenici, ti „najodaniji sinovi revolucije" i „naše gore listovi" kako su im tepali. Ležeći u kući cvijeća u Beogradu („ni med cvetjem ni pravice" - A. Krleža), ali ne pod petokrakom, Broz se pred smrt glatko odrekao crvene zvijezde, slave i budućnosti radi, za koju očito nije imao uvjerljivih podataka kako će biti komunistička. Taj žučljivi kumrovački bravar - luftibus, nije mogao znati koliko će dugo, njegovo sjeme zla - potrajati. No, da je živ - bio bi zadovoljan učinjenim čistkama, naročito sljedbom koja mu radosno i dan danas (postizborno) pjeva: „Druže Tito mi ti se kunemo, da sa tvoga puta ne skrenemo".

* * *

Čekali su, sva četvorica su čekali. Desetljećima. Da dođe Hrvatska. Kapetan Šime, kruh je zarađivao upravljajući teretnim trabakulima. Prevozio je ulje, brašno, sol i cement, svu ostalu hranu te osnovni građevinski materijal. Opskrbljivao je logore na otocima Sveti Grgur i Goli. Pred njegovu palubu dolazili su kerberi-čuvari, ali i sivi, izmrcvareni ljudi, kažnjenici... i ulazili u tijesnu i zagušljivu brodsku štivu po teške vreće s pijeskom, cementom. Nespretno su teturali palubom, iscrpljeni. Nerijetko se zbilo da bi kažnjenik pao, nerijetko je Šime morao gledati kako se čovjeka, kano životinju mlati na tlu, kako krv lipće gatom, na južnjačkome suncu. Nikada o tome govorio nije. Vidio je očito i one koji nikada više ustali nisu. Na žarkome suncu nijemo su stizali ljudi u malim odrpanim kolonama, ostatci ljudi batinama ušutkivani, glava suncu otvorenih.

Stizale su sjene ljudi koji pogled s mola nisu smjeli podići. Tako se Šime na svoje oči uvjerio što je socijalizam činio ljudima, koji drugačije misle, koji su se grješkom i automatski, prekonoć opredijelili za druga Staljina (još do jučer) umjesto za druga Tita (od danas). Tiho se molio i jedva čekao da isplovi. Da krmu okrene tom logoru. Tim logorima. Da udahne svjež zrak i da više ne gleda umiruće ljude kako vuku hranu u vrećama, život u vrećama, u logor tek malo uzdignut od razine plavoga mora... onako slabo-skriven... u svježe zelenoj vegetaciji. „Drug Tito o tome ništa nije znao". Satrap ni u mladosti nije držao do pravde, optužnice, suđenja i presude, zato je sucu i mogao drsko odbrusiti: „Ja ovaj sud ne priznajem!" Tako ga nije niti poslije rata zanimala „komunistička pravda", njegova pravda, ma kakav to oksimoron bio.

Furešti dolaze, Goli otok ostaje - Hrvatska dolazi, vinovnici ostaju

Šime je uspio, s gradnjom Jadranske magistrale krajem pedesetih i s narastajućim turizmom, prijeći za kapetana prvog rabskog trajekta („Ćutin") riješiti se stigme golo - otočke, grgurovske... krivnje kiklopske, kazamatske. Ali što je on imao s njom? Osim što je silom prilika, radeći u rabskom poduzeću „Komunalac" navegao i bio svjedok u mučnini - očevidac Titovih užasa. Osim što je znao još početkom Velikoga rata kako je sve to isto: po život pogubno, po ljude jezivo. Osim što se skrivao u gušću i sebi s prijateljima ostavio glavu na ramenima. I sada je plovio, slobodno se kretao, svojim znanjem i pomorskim iskustvom postao je prvi kapetan, prvog rabskog trajekta. Plovio je iz Grada va Jablanac... i tamo cijeli dan čekao automobile. One, davne, 1963.

I... napokon je došla... Došla je Hrvatska, nesigurnim koracima, s prvim groznim pokoljima nad Hrvatima, s najavom okupacije, s mukom razoružanosti, ne razumijevanja tog vele-hvaljenoga velikoga svijeta. Došla je Hrvatska, da. Ali ne i svima. Stigla je samo jednome od njih, ostale drugare iz Kamporske, pokrila je sipka zemlja Supetarske Drage. Oni su već bili otišli. Tek kad je došla Hrvatska stekli su se politički uvjeti, nažalost ne i životni. Prijatelji tako nisu mogli graditi kapelicu, a niti ispuniti stari zavjet.

Sime

 Kapetan Šime Bišić, prvi kapetan, prvog rabskog trajekta „Ćutin" iz davne 1963.; trajekti su promijenili škoj: tempo, standard i način života cijeloga otoka - Rab je danas jedini hrvatski otok, od njih naseljenih oko 660, koji bilježi demografski rast...

Ali od ludske je vole, vola Božja jača" ( A. Krleža )

Kapetan Šime, jedini na životu, nije se dvoumio hoće li ili ne će ispuniti zavjet, zavjet i za svoje pokojne prijatelje. Nije se pitao je li prekasno, je li četrdeset i pet godina vijemep redugo. Šime Bišić, rođen davne i po slobodu Hrvata teške 1919-te, u studenom, studno li je bilo, započeo je gradnju godine, ponovno po Hrvate mučne - 1991-e. I gradio je crkvicu pune tri godine. Sam. U Gonaru. Nije se libio. Nije se dvoumio: u dobi od čak sedamdeset i tri godine - rukama vlastitim gradio je crkvicu! I rukama Njegovim, dakako.

Četvorica drugova bili su odlučili, a Šime je to proveo u djelo: zvat će se zavjetna crkvica Presvetog Srca Isusova. Iz župne crkve u Dragi, koje li slučajnosti po imenu - otac Petar Kordić (Barbaćanin) iz trobrodne i prekrasne crkve Sv. Petra, žali se (uz osmjeh) da mu je nedjeljom, na misi, gotovo više ljudi u Šiminoj zavjetnoj crkvici nego u velikoj župnoj u Dragi. U zavjetnoj crkvici Presvetog Srca Isusova bude i do trideset ljudi dok se u crkvi Sv. Petra mise održavaju uglavnom po narudžbi. To je tugaljivo, a nema ni djece, tugaljivo tim prije, što je crkva Sv. Petra najstariji rabski kulturni spomenik, a svatko tko ju obiđe izvana i razgleda iznutra ostat će osupnut njezinom ljepotom. Mnogo sam crkava u životu vidio, u Hrvatskoj, a i u inozemstvu, ali malo me koja tako zatravila kao ova. Možda više jedino ona u dalekom i pacifičkom San Pedru, LA, Kalifornija, ukrašena dalmatinskim pejzažima i ribarskim barkama... Tri sam dana radeći, popodnevima vrludao Dragom, preskakao mocire, gadno izgrebao auto i drmao se teškim makadamima da bih učinio više od tisuću fotografija.

Bazilika

Bazilika Sv. Petra u Supetarskoj Dragi, Rab

No, još nemam dojam da sam crkvu cijelu doživio. Osjećam da tu ima još nešto što će mi pater jednoga dana, samo kad on to bude htio, otkriti, opisati i (brinući za baštinu) - zabraniti mi da fotografiram.

Župnik Petar Kordić - Pejo narodski je čovik - pravi i omiljen. „Svira mih (gajde) ali Rabski tanac ne more jerbo nima para" (supruge) - kažu šaljivci.

Kordic

Velečasni Petar Kordić za posjećene nedjeljne mise, odmah po Maloj Gospi, dijeleći hostije u toj prekrasnoj bazilici Sv. Petra

Tako je Šimina zavjetna crkvica zaživjela. Rukama Njegovim stvorena. I nije samo da vlč. Petar iz Crkve Sv. Petra iz Drage, ponosito drži misu u njoj (uz dopuštenje biskupa). Na blagdan Srca Isusova, 15. lipnja, uz blagoslov biskupa krčkog mons. Valtera Župana, na Rabu je svečano misno slavlje. Svi rabski župnici koncelebriraju na svečanoj misi i to upravo u toj maloj crkvici, punoj svita, velikoga duha, duha ljudi iz gušća i kapetana Bišića. Golim rukama podignutoj, na radost duši poginulog i nevinoga brata, na veselje i u zavjet svojim umrlim drugovima iz Gonara.

Crkva živi.

Crkva

Stvorena prije dvadeset godina, kad je kapetan Šime, već bio u miru... zavjet je ispunjen!; uredio ju je sin Vedran, profesor, skulptor i avangardist, čovjek od zavičaja i mora... župnik Kordić pisao je biskupu i dobio odobrenje za službu Božju u njoj... tako se na misi u njoj skupi puno svita - jer crkvicu među crnikama, vole mnogi Gonarani, ali i Dražani

Crkva2

Krist iznad oltara, kao obris, otisak u radosti i svijesti, kontura u sjaju... Vedran je apstrahirao ono opće poznato i dao sukus - otisak i odraz, nešto vrlo slično svojevremenoj kirlijanovoj fotografiji u Rusiji,
kao energetskom otisku tijela kojeg više nema..., ali isijava obris kao da je živo...

Korbiš

Velečasni Kordić i skulptor Bišić ispred očeve zavjetne crkvice na privatnome zemljištu - crkvice Presvetog Srca Isusova

Simbo

Na maloj kapelici uz cestu, na njezinu desnu boku, Vedranovim doživljajem, staro-kršćanski simbol - riba - postaje porculanu nalik - škropionica; mala kapela na privatnome zemljištu poziva na obilazak nedaleke crkvice u šumarku od mlade crnike, česmine (Quercus ilex) neznatno iznad ceste... poziva u Bišićevu crkvicu, onu ispunjena zavjeta i zato, u punini, mirna i zadovoljna... kapetanova srca

Kapelicca

Kapelica uz cestu; kao i zavjetnu crkvicu i nju ispunja Vedranova kreativnost

PS: Na dan Male Gospe bio sam u Loparu na sjeveroistoku otoka. Bila je lijepa misa na brežuljku, među borovima i na otvorenom, kao i u crkvi od Male Gospe. Uz more je bio velik sajam - kupio sam košaru za ić na pjacu, motiku (jel volim presađivati) i dvi hrastove bukare. Čovik koji mi ih je prodao, kazao je (o našim političkim neprilikama) u fortisimu - slijedeće: „Na izborima se ne minja. Kad bude bilo lakše minjat nego trpit - onda se minja!" Obećao sam mu da ću to i napisati.

tekst i fotografije: Javor Novak

 

Sri, 16-10-2019, 00:32:54

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.