Ljubomir ŠkrinjarLjubomir Škrinjar

Hrvatska svjetla i tame

Pregled reportaža

U četvrtak 2. srpnja 2009. u organizaciji HKZ-a i Hrvatskog slova u Zagrebu je održano vrlo uspjelo predstavljanje nove knjige novinara, publicista i člana Hrvatskog kulturnog vijeća Mate Kovačevića. Knjiga pod nazivom Bespuća hrvatske politike predstavlja zbirku autorovih kolumni, koje su izlazile u tjedniku Fokus, od rujna 2004. do prosinca 2006., kao pogledi na političku stvarnost sa stajališta hrvatskih državnih probitaka. Predgovor koji je napisao akademik Josip Pečarić uz najavu smo predstavljanja prije nekoliko dana ekskluzivno donijeli na Portalu (Bespuća hrvatske politike). Ovom prigodom sa samog predstavljanja knjige na kojem su sudjelovali zanimljivi gosti - akademik Josip Pečarić, prof. dr. Miroslav Tuđman i prof. dr. sci Mate Ljubičić – donosimo uz tekst Hine reportažu u slikama koje je snimio Ljubomir Škrinjar, kao i proširenu verziju predgovora akademika Pečarića kakva je pročitana na predstavljanju same knjige.

 
 
 
Reportaža s predstavljanja knjige Mate Kovačevića "Bespuća hrvatske politike" 
 
ZAGREB, 2. srpnja 2009. (Hina) - Knjiga novinara i publicista Mate Kovačevića "Bespuća hrvatske politike" koja objedinjuje kolumne koje je autor objavljivao u tjedniku Fokus, od rujna 2004. do konca 2006. godine, predstavljena je večeras u Zagrebu. Sveučilišni profesor i kandidat na idućim predsjedničkim izborima Miroslav Tuđman rekao je na predstavljanju kako je Kovačević među rijetkima hrvatskim autorima koji zastupaju hrvatske nacionalne interese, a što je, kako je rekao, rijetkost u našim javnim medijima, posebno na javnoj televiziji i privatiziranim novinama.  
 
Bespuća hrvatske politike

 

Kovačević je jedan od onih autora koji misli državotvorno, koji se kroz svoje tekstove bori za čast i dostojanstvo hrvatskoga naroda, istaknuo je akademik Josip Pečarić. Dodao je i kako je Kovačević često pisao o lažnim svjedočanstvima, haaškim krivokletnicima kao i o jasenovačkom mitu koji se često koristi protiv hrvatske države. Ustvrdio je kako je ova knjiga velik dar i doprinos hrvatskoj državotvornoj ideji.
 
Autor knjige Mate Kovačević rekao je kako je proteklo desetljeće u Hrvatskoj označila, kako je kazao, "trećejanuarska diktatura, koju su pokrenuli predsjednik vlade koalicijske šestorke Ivica Račan i predsjednik Republike Stjepan Mesić".  
 
"Njihova se politika, za razliku od obnovitelja hrvatske države Franje Tuđmana, sastojala u zaokretu državne politike prema Balkanu, cenzuri javne riječi i medijskom monopolu, bezuvjetnom pristajanju na diktate Europske unije", rekao je Kovačević. "Bespuća hrvatske politike" pružaju uvid u stanje hrvatske politike toga razdoblja, rekao je autor primijetivši kako tada dijagnosticirani problemi i danas snažno opterećuju hrvatsku državu "koja u poodmaklom stanju bolesti još uvijek čeka na ljuti lijek".  

Bespuća hrvatske politike
 
Bespuća hrvatske politikeBespuća hrvatske politike
Bespuća hrvatske politikeBespuća hrvatske politike
S njim se složio i predstavljač Miroslav Tuđman također ustvrdivši da je posljednjih deset godina izgubljeno vrijeme za Hrvatsku. "Na unutarnjem planu došlo do rušenja svega onoga na čemu je nastala suvremena hrvatska država, raskinute su veze s Hrvatima iz Bosne i Hercegovine, s hrvatskim iseljenicima, nema nacionalnog naboja koji je postojao u doba stvarana suvremene hrvatske države", ustvrdio je Miroslav Tuđman.
 
Osvrćući se na današnje prilike u zemlji, Tuđman je rekao kako je "rasprodano obiteljsko srebro" te da današnja politička elita nema pravu strategiju za rješenje krize.  
Bespuća hrvatske politike
"Odlaskom sadašnje vladajuće garniture stvorili bi se preduvjeti da na vlast dođu ljudi koji će riješiti krizu. Za sve to važno je imati pravu strategiju koju na žalost današnja politička elita nema", ocijenio je Tuđman. Kritizirao je i sabore HDZ-a za koje smatra da su izigravanja demokracije, a posebno prijedlog o instituciji počasnoga predsjednika koji bi sudjelovao u donošenju odluka, što smatra nedemokratskim i neprihvatljivim u suvremenoj demokraciji.  
Bespuća hrvatske politikeBespuća hrvatske politikeBespuća hrvatske politikeBespuća hrvatske politikeBespuća hrvatske politike

Knjigu "Bespuća hrvatske politike" izdala je nakladnička kuća "Svitava", a uredio dr. Mate Ljubičić.  

Tekst: Hina
Fotografije: Ljubomir Škrinjar

 

 

Predgovor akademika Josipa Pečarića (proširena inačica)

Kako Srbima po treći put predati Hrvatsku?

Pred nama je knjiga znakovita naslova Bespuća hrvatske politike. Autor je naš poznati kolumnist Mate Kovačević čije kolumne čitamo iz tjedna u tjedan u «Hrvatskom slovu», a donedavno smo ih čitali i u «Fokusu». Ova knjiga je i sastavljena od njegovih kolumni – njih preko 100 - tiskanih u «Fokusu» u razdoblju od rujna 2004. do prosinca 2006. godine. Mislio sam vam danas samo pročitati svoj predgovor knjizi Pozadina obmane hrvatskih političara, ali najnoviji razvoj događaja učinile su da sam ipak odlučio proširiti taj tekst pa sam mu promijenio i naslov. Zapravo novi nasloj je jedna rečenica dana u samom predgovoru. Naš budući predsjednik prof. dr. Miroslav Tuđman je rekao kako oni žele da Hrvatska propadne, ali neće uspjeti u tome. Taj moj novi naslov nije u kontradikciji s tom tvrdnjom jer i on govori samo o njihovim željama.

Mate Kovačević je rođen prije 45 godina u Tomislavgradu. Potkraj osamdesetih godina je u krugu ljudi oko Oca hrvatske države dr. Franje Tuđmana i sudjeluje na organizaciji hrvatskoga političkog preporoda. Bio je glavni i odgovorni urednik Glasnika HDZ-a (1990.-1992.). Potom je izvršni urednik glasila Ministarstva obrane RH „Hrvatskog vojnika“. Bio je urednik Dnevnog pregleda pisanja stranog tiska u HINI, a potom i pomoćnik glavnog urednika HINE. Tekstove je objavljivao u «Večernjem listu», «Hrvatskom obzoru», «Hrvatskoj riječi» i «Horizontu». Kako ne pratim sve tiskovine od svih tih novina redovito sam pratio samo «Hrvatski obzor» i odmah zapazio njegove tekstove. Oni su bili drugačiji od svega drugoga što se moglo pročitati: hrabri i oštri s puno povijesnih podataka – ali ne one povijesti koje se moglo učiti po školama ni onda ni danas. Njegovi tekstovi su i tada, kao i danas, objašnjavali suvremena događanja kroz usporedbe s povijesnim događajima i na taj način čitateljima objašnjavali što je stvarna pozadina suvremenih događanja Ali i podučavali ih o istinskoj hrvatskoj povijesti (ja je nazivam paralelnoj povijesti - onoj povijesti koju su nas učili doma).

Ono što fascinira kod Kovačevića je činjenica da je uz pisanje kolumni u dva tjednika redovito obavljao posao novinara HINE. Uz to je sudionikom raznih tribina koje je organiziralo Hrvatsko kulturno vijeće, raznih stručnih i znanstvenih skupova ili je sudjelovao i u predstavljanju knjiga drugih autora, a i sam je autor nekiloko takvih knjiga koje ovdje ne spominjem jer je posljednju, onu o našem Thompsonu, sastavio zajedno samnom. Posao je to koji bi teško obavilo i više ljudi, a on to sve stigne sam i to u tako nepovoljnim okolnostima kakve su danas u Hrvatskoj za sve one koji misle državotvorno. Za sve one kojima je do časti, poštenja i dostojanstva hrvatskog naroda. Zapravo, osobno sam ga upoznao kada je počeo pisati za „Fokus“. To je bio „Fokus“ koji je itekako vodio računa što misli vrh HDZ-a. Bilo mi je čudno što su me uopće iz „Fokusa“ pozvali na suradnju i pitao sam se kada će netko iz vrha HDZ-a skrenuti pažnju glavnom uredniku na nepodobnog suradnika. I onda je suradnik postao Mate Kovačević. Kada smo se sreli rekao sam mu: „Ja pišem oštro, ali Tebi skidam kapu. Kada su Tebe pozvali da pišeš za 'Fokus' onda sam ja miran. Pa prije će Tebe najuriti nego mene!“

Ali nisam bio u pravu. Ipak je netkome u vrhu HDZ-a više smetalo što tako piše jedan akademik. Ne piše tako dobro kao Mate Kovačević, ali ipak je akademik. Istina je da im je posebno zasmetalo i to što je „Večernji list“ prenio jedan moj nastup iz Šibenika kada sam spomenuo kako sam još prije povratka HDZ-a na vlast to komentirao kroz tvrdnju: „Kad gazda mijenja slugu – uvijek nađe boljeg slugu.“ Jučerašnje Sanaderovo povlačenje iz politike pokazuje što znači kad političar prihvati služiti drugima, a ne svome narodu. Milan Ivkošić u svojoj kolumni u „Večernjem listu“ kaže: „Prema vrlo vjerodostojnu izvoru iz kojeg sam obaviješten, nekoliko moćnih, presudnih ljudi Europske unije, Sanaderu je dalo na znanje kako je postao glavna prepreka ulasku Hrvatske u Uniju, i to – zamislite! – kao hrvatski nacionalist, a navodno je izgovorena i sintagma – 'kao novi Tuđman'. Normalnom Hrvatu teško je dokučiti kako se to može prigovarati čovjeku koji je bio spreman na sve ustupke EU (…).“

Zapravo cijeli sadržaj Ivkošićeva teksta sadržan je u toj mojoj rečenici „Kad gazda mijenja slugu - uvijek nađe boljeg slugu. Nema dvojbe da je Sanader želio ući u predsjedničku utrku. A za izbore je uvijek morao nastupati državotvorno. Sukob sa Slovencima ili nova politika približavanja Hrvatima BiH su izgleda zasmetale gazdama. Kada jednom prihvatiš biti sluga, od tebe se ne očekuje da možeš bilo što raditi bez njihova odobrenja, zar ne? Naravno, iz onoga što je rekao vidljivo je da nije potpuno otklonio svoju predsjedničku kandidaturu, tj. je li sve samo igrokaz za tu kandidaturu. Pitanje je hoće li se događanje “HDZ-ova naroda“ i pozivi za njegovo uključivanje u spašavanje države dogoditi već na predstojećem saboru HDZ-a ili, s obzirom da narod pamti najviše šest mjeseci, uloga Jadranke Kosor je da na svoja leđa preuzme svu odgovornost, a da onda događanje „HDZ-ova naroda“ natjera Sanadera da se „žrtvuje“ i prihvati „spašavanje“ države kao budući predsjednik države. Tu ne treba zaboraviti i Mesića. Još prije povratka HDZ-a na vlast 2003. napisao sam tekst: „Ima li razlike između Sanadera i Mesića?“, a u podnaslovu je bio i odgovor: „Mesić je uzor Sanaderu.“ Znamo da je Kosoricu podstavio kao protukandidata Mesiću da bi osigurao da taj njegov uzor ostane predsjednik države. Želi li sada promjenom vlasti na izvanrednim izborima omogućiti miran odlazak Mesića? Ili misli da je za to dovoljna i Henbrangova kandidatura?

Bilo kako bilo, ipak možemo uzeti za dobro ono što je učinjeno u „Fokusu“ kada su najurili mene a ne Kovačevića jer su time napravili uslugu hrvatskoj publicistici. Da nije bilo tako, ne bi ni bilo ove knjige. Prvo našto me je podsjetila Kovačevićeva knjiga bila je jedna priča o kojoj sam pisao i u knjizi „Za hrvatsku Hrvatsku“. Naime, dva Srbina razgovaraju u autobusu u Adelaideu (o tome sam pisao i u Spremnosti iz Sydneya, 27.04.1999.). Jedan kaže drugome: „Hrvatsku smo dobro porušili na početku. Ali Hrvati su se uspjeli izvući. Za nekoliko godina sve će to obnoviti i živjeti odlično. Ali ako dođu komunisti opet na vlast, onda će se vratiti u Jugoslaviju, pa ćemo mi raditi po starom.“ Tada sam u „Spremnosti“ taj razgovor prokomentirao: Pametniji Srbin od mnogih u Hrvatskoj. Istina vidimo da je hrvatska stvarnost mnogo gora. Ne samo da su komunisti dolaskom na vlast sve činili da se ostvari to o čemu je govorio australski Srbin, već se ništa nije promijenilo ni dolaskom na vlast HDZ-a. Nedavno su mi ispričali istu priču i iz Zagreba: Došao je jedan poslovni čovjek iz Beograda. U razgovoru nije krio svoje oduševljenje činjenicem da ćemo opet biti skupa pod njihovim vodstvom.

A zašto je tako nešto uopće moguće piše ova knjiga. Iz tjedna u tjedan čitamo kolumne Mata Kovačevića iz kojih to vidimo iz svih mogućih aspekata. Tu se srećemo s događajima, povijesnim usporedbama i glavnim likovima nečega što sam nazvao kao u naslovu ovog teksta: Kako Srbima po treći put predati Hrvatsku. Kako je to izgledalo prije, ili kako bi trebalo izgledati opet možemo vidjeti iz jedne priče koju nam Mate Kovačević priča u svom tekstu Nepoćudan narod i njegov jezik. Naime, „švicarska državna krugovalna postaja 'SI' u raspravama o jezičnim odnosima Hrvata i Srba pozvala je u svoju emisiju predstavnike obaju naroda. Dok je u ime Srba govorio neki Vojin Dimitrijević, Hrvate je pak zastupao zagrebački nakladnik, Srbin – Nenad Popović“. Kovačević u nizu tekstova komentira djelovanje i nizu tekstova ponašanje „čuvara velikosrpske ideologije“ SPC (koja „u Hrvatskoj djeluje kao kolonija osvajača 'divljega zapada', sve dok ne utvrdi zapadnu granicu srpstva“) kao i nekih drugih hrvatskih Srba. Za Milorada Pupovca Kovačević kaže da je „velikosrpskom politikom poziciju pravoslavne manjine u Hrvatskoj ponovno vratio u službu protivnika hrvatske državnosti“. Kovačević piše i slijedeće: „Kako su Kangrgi po rasističkom uvjerenju od Hrvata pametnije i životinje, onda ludilo kako su on, Livada i društvo najbolji, najvrjedniji i najpametniji nije daleko od ludila kako je osim cijele zemlje, srpsko i nebo na kojem stoluje i sam Bog Srbin!“

Zapravo, da danas piše ovaj tekst Kovačević bi uz tu usporedbu vjerojatno komentirao i momentalno rasističko ponašanje djelatnika Suda u Haagu kojima su od izuzetne važnosti topnički dnevnici tzv. prekomjernog granatiranja Knina jer je poznato da je tom prigodom poginuo čak JEDAN Srbin. Mnogi Hrvati poginuli su u doista prekomjernum granatiranjima hrvatskih gradova od Vukovara do Dubrovnika ali njih to ne interesira pa i ne traže topničke dnevnike tih granatiranja. Očito, ne samo Kangrga već i djelatnici Suda u Haagu misle da je vrijedniji jedan Srbin od svih tih pobijenih „životinja“, zar ne? Doista poželjna Hrvatska! Odmah na početku knjige Kovačević piše o takvom cilju Suda u Haagu (naravno Haagu je posvećen cijeli niz tekstova): „Naime, padom Bihaća, Srbi bi u svojim rukama držali oko 80 posto bosanskohercegovačkog teritorija, a plijen osvojen u Bosni naslonio bi se na okupirana hrvatska područja koja su Srbi tijekom petogodišnje okupacije etnički potpuno očistili od Hrvata. Sa srpskim snagama u Banjoj Luci i Bihaću hrvatski glavni grad našao bi se u vrlo neizglednu položaju, a na dane bi se moglo izbrojiti pitanje opstanka hrvatske obale. Tim činom Srbi bi zaista ubrzali izlazak na zamišljene granice Velike Srbije.“

Zato se u Haagu i ne samo u njemu vodi, kako Kovačević kaže, rat protiv Domovinskoga rata! Zato „Del Ponte, kao tužiteljica Suda za ratne zločine, u optužnici protiv hrvatskih časnika priznaje srpsku okupacijsku tvorevinu na području Republike Hrvatske“. Da, zato se sudi hrvatskim generalima u Haagu. Ali i Hrvatima iz BiH na čelu s generalom Praljkom! Istovremeno, upozorava nas Kovačević: „Za oružanu agresiju na Hrvatsku i rušenje njezinoga ustavnog poretka, osim hrvatskih Srba, oslobođeni su krivnje: predsjednik vlade SFRJ Ante Marković, predsjednik predsjedništva SFRJ Stjepan Mesić, ministar obrane SFRJ general Veljko Kadijević, šef glavnoga stožera JNA Blogoje Adžić i ministar vanjskih poslova SFRJ Budimir Lončar. Tko u njih dirne, ne poštuje sud.“ Naravno, zato i Sud u Haagu ne sudi najvećem zločinu u ratu – onom protiv mira ili zločinu agresije. Jer tada bi morali poštivati ono isto što je i definirao UN: ratni zločinci su agresori, a ne oni koji se brane.

A mi smo još dobro i prošli, jer smo pobijedili u ratu u kome smo se obranili. Kovačević nas podsjeća na Drugi svjetski rat kada „je u sukobu dviju državotvornih koncepcija pobijedila ona jugoslavenskih komunista, tako su i nositelji hrvatske državotvorne ideje bili kažnjeni masovnim likvidacijama“. Vidimo da su i nedavna otkrića Hude jame još više razjarila te zločince i njihove ideološke nasljednike. Istina sretni su što se zahvaljujući i njima sudi Hrvatima zato što su obranili svoju domovinu, ali su nesretni što i danas (još) ne mogu masovno likvidirati državotvorne Hrvate. To predviđa Kovačević pa tekst Vidovdanska logika završava riječima: „Eventualna pobjeda jugoslavenskih nacionalista mogla bi unatoč jačanju nacionalnih interesa u EU otvoriti vrlo ozbiljno pitanje hrvatskoga opstanka. Kao što je nakon 1945. godine likvidirana gotovo trećina hrvatskog naroda, a Hrvati optuženi za genocid, na početku trećega tisućljeća sudbina nam ne bi bila ništa naklonjenija.“ A u podnaslovu teksta Protuhrvatski kontinuiteti piše: „Tko još u Hrvatskoj mora umrijeti da bi modificirana Jugoslavija nastavila živjeti?“ Otud laži i o Jasenovcu i Jadovnu. Priređuju komemoracije žrtvama koje se pretvaraju u derneke veličanja jednog od največeg zločinca u povijesti čije ime nosi i najljepši trg u Zagrebu (o čemu Kovačević govori i u ovoj knjizi)! A rugaju se onima koje su oni ili njihovi prethodnici dali pobiti na najzvjerskije načine.

A o kakvim se lažima tu radi svjedoči i nedavno pismo Marijana Bašića iz Finske koje je dobio poznati hrvatski publicist Damir Kalafatić kada je na Portalu HKV-a napisao tekst o derneku u Jadovnu u kome ukazuje kako velikosrpska politika uvećavanja broja žrtava Goldsteinovih poslije Jasenovca prelazi i na Jadovno pa je tako Slavko Goldstein u „Novom listu, 27. rujna 2008. godine tvrdio kako je u Jadovnu bilo 12000 žrtava, da bi to za godinu dana poraslo na 28 400. Bašić komentira pretjeravanja o jasenovačkim žrtvama na web stranicama JRI-ja u New Yorku pa kaže: „Daleko ozbiljniji problem je kad o jasenovačkim žrtvama iznosi krivotvorine Spomen područje Jasenovac, dakle hrvatska institucija na hrvatskom tlu.“ Potom ukazuje na Istrane navodne žrtve s tog popisa: „Poznato je da Njemci nisu Istrane slali u Jasenovac ili Staru Gradišku.“ Posebno ukazuje na slučaj Berta Kazalaca koga su ubili partizani možemo ga naći na spomenutom popisu Spomen područja Jasenovac.

Još je drastičnije ono što je napisao hrvatski povjesničar mr. sc. Mladem Ivezić: „I u Jadovnu je I. Goldstein očito uporabio četničko lažno svjedočanstvo o tobožnjih 28.540 ubijenika. U knjizi sam "Jasenovac/Brojke" o tome svjedočanstvu, danom u beogradskome komesarijatu za izbjeglice 1942. g., napisao: '7. lipnja Drago Svjetličić, Srbin iz Doboja svjedoči Komesarijatu (…) Za Gospić kaže, da je u njemu pobijeno 28.500 (jer da su mu to ustaše rekli)'.“ Kako znamo da je na „dernek“ u Jadovnu isto ponovio i Mesić vidimo kako je i dalje njegova strategija u lažnim svjedočanstvima. Nema toliko hudih jama koje su pronađene ili će tek biti pronađene koliko oni lažnih svjedočanstva mogu pronači ili ih dati na nekom sudu bilo u Haagu bilo u Hrvatskoj. Ili gdje već treba. Ne čudi šo je upravo jedan od Goldsteinovih nastupio s ovom četničkom laži o Jadovnom. Pa ja i njihovu brojku od 80000 do 100000 žrtava u Jasenovcu – koja je danas prihvaćena od vlasti – nazivam velikosrpska brojka Goldsteinovih i Draže Mihailovića. Naravno, jasno je da je i u ovoj knjizi Mate Kovačević itekako komentirao i ulogu Jasenovačkog mita u borbi protiv hrvatske državnosti.

Zapravo vjerojatno nije ostalo ništa bitnoga što je promaklo oku i peru Mata Kovačevića. U nizu tekstova on piše o ulozi Britanaca („Kao što neki u Londonu nisu bili ni 1945. zadovoljni održanjem Hrvata na životu, to su danas još manje), o ulozi Haaškog krivokletnika današnjeg predsjednika države i drugih hrvatskih ljevičara koji nas žele vidjeti „na koljenima, ponižene, zadužene, ucijenjene i osuđene“ pa će u tom cilju oni i ne samo oni „braniteljima rastrojiti osobnost, srpske leševe napuhavati, pravosuđe zadržati u pelenama, podgrijavati unutarnji hladni rat“. Svoju knjigu Kovačević završava tekstom Pravo na život s podnaslovom Glavaš je spašen zahvaljujući samo velikoj ljubavi četvorice hrvatskih biskupa i devetnaestorici akademika HAZU. Poznato je kako sam ja vodio tu akciju. Ali svoj osvrt na Kovačevićevu knjigu ne završavam zbog toga već zato da bih naglasio kako sam u njoj, i ne samo u njoj, veliku pomoć imao od autora ove knjige – od g. Mata Kovačević. Hvala mu na tome i na svemu što čini za Hrvatsku uključujući i to što nam je darivao ovu knjigu.

Akademik Josip Pečarić

{mxc}

Pet, 22-01-2021, 00:27:51

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Copyright © 2021 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.