Reportaža: Srednjovjekovna utvrda Veliki Kalnik (1/2)

 

Područje Kalničke gore, odnosno njezini najistaknutiji i najviši predjeli upisani su u registar zaštićenih dijelova prirode, a srednjovjekovna utvrda (zamak - burg - stari grad) Veliki Kalnik upisan je u registar kulturne baštine Republike Hrvatske. Proljeće je idealno godišnje doba za bezbrižno uživanje na krševitoj Kalničkoj gori.

1-kalniik.jpg 

Južna strana Kalničke gore (pogled s ceste Križevci – Varaždin)

Ovo područje sjeverozapadne Hrvatske nastanjeno je već u doba neolitika ili mlađeg kamenog doba, odnosno pred više od 5.500 godina. Keramička žlica s otvorom za drvenu dršku pripadala je ljudima lasinjske kulture (razdoblje eneolitika ili bakrenog doba, 3.500 - 2.100. g. prije Krista), a glinene figurice domaćih životinja, modela kola i dekorativne keramike su ostaci pripadnika vučedolske kulture koji su se ovdje naselili na kraju bakrenog doba. Brojniji su nalazi iz mlađeg željeznog doba (keltsko-latenska kultura) i rimskih vremena. Najbrojniji srednjovjekovni nalazi pronađeni su na arheološkom lokalitetu Veliki Kalnik.

2-kalnik.jpg

Krševit, strm i slabo obrašten vegetacijom vrh Kalnika; srednjovjekovna utvrda Veliki Kalnik vidi se na stijeni u desnom dijelu fotografije.

 3-kalnik.jpg

Lijevo od TV tornja je Vranilac (643 m/nm), najviši vrh Kalnika; desno od tornja poletište za paraglajdere (Paragliding klub Feniks); utisak je kao da se nalazite u kraškom području, na vrhu Vidove gore na otoku Braču.

Ako je Vranilac toponim biljnog podrijetla onda je najviši vrh Kalnika dobio ime po ljekovitoj biljci purpurnocrvenih cvijetova ugodna mirisa, i jajolikih listova s eteričnim uljima - Vranilova trava ili divlji mažuran (Origanum vulgare L.) – koja ovdje raste, a poznata je još iz antičke farmakopeje: rabila se u liječenju cijelog niza bolesti, zatim kao začin mesu i masnim jelima, a bila je i jedini izvor crne boje za vunu i lan.

Jednu sumornu priču o sprezi srednjovjekovnih znanstvenika (travara, alkemičara) i trgovaca javno razotkriva W. Shakespeare (+1616.) u komediji San ljetne noći:

“Nosi se, patuljče,

ti majušni, od troskota načinjen,

ti mrvice! Ti žiru!”.

Patuljci su kao dvorske lude bili vrlo cijenjeni na dvorovima u srednjovjekovnoj i renesansnoj Europi. Bili su vrlo traženi proizvod jer se samo mali dio ljudi za takve potrebe mogao naći prirodnim putem. Praksa pretvaranja djece u patuljke bila je uobičajena u većini europskih zemalja između 15. i 16. stoljeća, a najviše u Italiji i Španjolskoj.

Upućeni trgovci su kupovali ili otimali dojenčad i s hranom im davali «napitak» za stvaranje patuljaka, primjerice sok od troskota (Polygonum aviculare L.), jedne od sedam patuljastih biljki, među kojima je i naizgled nevina tratinčica, koje spominje Fortunio Liceto, profesor patologije u Padovi i Bologni, u djelu «De monstrorum causis, natura et diferentiis» (1614. g.). Prije njega je i Tesare Taruffi, u knjizi od 8 svezaka «Storia della teratologia», popisao još nekoliko patuljastih biljki s takvim svojstvima. Šest od sedam biljki na Licetovom popisu – troskot, tratinčica, talijanski ljuljak, patuljasta bazga, lisičji rep, orah – poznati su po tom što vode kemijski rat, oslobađajući razne kemikalije koje sprečavaju rast susjednih biljki.

Ne znamo je li patuljaka bilo i u Velikom Kalniku.

4-kalnik.jpg

Veliki Kalnik. Tijekom pet stoljeća mijenjao je razne vlasnike, bio je poklanjan, prodavan, oduziman i iznajmljivan. Nepoznata nam je godina njegove izgradnje, a u pisanom obliku prvi put se spominje 1243. (1245.?), u ispravi hrvatsko-ugarskog kralja Bele IV. Napušten je nakon katastrofalnog potresa 1699. godine.

5-kalnik.jpg

Najviši dio utvrde Veliki Kalnik

Na vrhu (520 m/nm) uske i vrtoglavo visoke stijene, koja se tijekom orogeneze prije pet milijuna godina ovdje dokotrljala i uglavila u rascjepu Kalničke grede, nalazi se najviši dio srednjovjekovne utvrde čiji zidovi su gotovo potpuno nestali. Ova mala utvrda nepravilnog (poligonalnog) oblika je izgrađena najvjerojatnije kao posljednje utočište za posadu iz velike četvrtaste kule (palas) s kojom je preko vrhova susjednih strmih stijena bila povezana uskim i natkrivenim hodnikom.

6-kalniik.jpg

I danas je uočljivo da je četvrtasta kula (tlorisa 10 x 10 m) izuzetno čvrsto građena na rubu litice. Kutevi su učvršćeni klesanim kamenim blokovima (jastučasti klesanci), a južno pročelje s dva upornjaka (kontrafori). Četverostrešni šatorasti krov pokriven šindrom (drvenim daščicama) odavno je nestao; pokrov biber-crijepom uvodi se u Europi tek od XV stoljeća.

7-kalnik.jpg

U prizemlje kule ulazi se s istočne strane.

8-kalnik.jpg

Velika kamena stijena zauzima veći dio prostorije u prizemlju, a u jugozapadnom kutu izgrađeno je kameno stubište koje vodi u gornji, stambeni dio palasa.

9-kalnik.jpg

Gotski oblik dovratnika na ulazu kamenog stubišta

10-kalnik.jpg

Uzvojito i usko stubište bilo bi neprohodno za TV-novinara Gorana Milića.

11-kalniik.jpg  12-kalnik.jpg

Na južnom zidu vidimo u prizemlju tri strijelnice (niša za strijelca) - male uske prozore s «vizirnim otvorom» namijenjenim obrani iz blizine. Izgled i način gradnje velikih prozora (s nadvojima od klesanog kamena) na katu, te jastučasti klesanci i upornjaci na južnom pročelju, govore nam da spomenuti arhitektonski elementi pripadaju razdoblju gotike, i da je zidana utvrda građena u vrijeme kad se Europom počeo širiti paničan strah od Mongola, nakon što su 1224. vojno porazili Ruse. Mongolski napad na srce Europe uslijedio je nešto kasnije (1238 - 1242.), i u tom pohodu nije bila pošteđena ni Hrvatska (Veliki Kalnik, Zagreb, Klis, Trogir…).

13-kalnik.jpg

Tijekom renesanse nadograđen je drugi kat koji, izuzev dijela sjevernog zida, nije ostao očuvan. Stube uza sjeverni zid su prvotno vodile do najvišeg dijela utvrde. Drveni pod prvog kata bio je dijelom uglavljen u utor vidljiv na dnu istočnog (i zapadnog) zida, a dijelom položen na konzole.

Unutrašnjost djeluje prostrano i prozračno, gotovo idealno za vikendicu. Dojam se mijenja ako ovaj stambeni prostor (ukupne površine od oko 90 kvadrata) zamislimo u vrijeme nastanjenosti: kreveti, ormari, klupe, stolovi i pregrade, obitelj feudalca, posluga i vojna posada, zatim su tu i zidana peć, bačve sa zalihama vode, vina, brašna, povrća i sušenog mesa… Ovdje su u više navrata boravili kraljevi i kraljice, a početkom XV stoljeća Velikim Kalnikom i feudalnim posjedom upravljala je nezaježljiva Barbara Celjska (Crna kraljica, je’n, dva, tri…), supruga kralja Žigmunda Luksemburškog (Krvavi sabor u Križevcima 1397.).

14-kalnik.jpg

Istočni zid prvog kata – koliko je jaja i drva potrošeno za njegovu izgradnju?

Današnji posjetitelj uronjen u svoj svijet peglanja kartica teško primjećuje da su svi zidovi utvrde građeni istom tehnikom, i da u proteklih 800 godina na njih gotovo nisu utjecale klimatske promjene i potresi.

Lice zida je od priklesana lomljenog kamena, složenog u relativno pravilnim slojevima (nepreciznosti su kod slaganja kompenzirane manjim komadićima kamena), a prostor među kamenjem je ispunjen vapnenim mortom - mješavinom pijeska, gašenog vapna, vode i bjelanjka iz jajeta (stari rimski recept!); gašeno vapno je mješavina vode i živog vapna, a živo vapno je proizvod žarenja kamena vapnenca (stijena nastala taloženjem ljuštura morskih organizama). Jezgru zida čine sitni kamen i vapneni mort.

U raširenoj, pomalo idiličnoj, a pomalo i naivnoj predočbi o prohujalom vremenu kroz ovu utvrdu, nezamijećenim ostaju detalji mukotrpnog fizičkog rada. Na unutarnjem licu istočnog zida prvog kata može se izbrojiti čak 1040 većih komada kamenja.

U cijeli istočni zid prvog kata, koji okvirno ima volumen od 17 kubika, ugrađeno je 6 kubika vapnenog morta, odnosno dva kubika gašenog vapna (tj. nešto malo više od 3000 kg, ili po staroj mjernoj jedinici za težinu vapna – 50 vagana). Za dva kubika gašenog vapna bilo im je potrebno 1.6 kubika živog vapna, a njega su dobili iz 2.2 kubika vapnenca kojeg su volovskim zapregama iz kamenoloma dovozili do peći – vapnenice – zapravo velike jame u koju su prethodno morali posložiti oko 30 kubika drva, tj. četiri posjećena bukova stabla promjera 0.5 m i visine 10 metara. Vatra je do 3 dana pržila kamen na 900 - 1200 0C uz stalnu nazočnost vapnara jer se nije smjela ugasiti. I sva ta muka za samo jedan zid na prvom katu velike kule Velikog Kalnika!

Vapnenica je bilo, zbog kamenoloma s dobrom kvalitetom vapnenca, na Kalničkoj gori i u njezinoj okolici: na zapadu u Novom Marofu, a na istoku u Ludbregu. Tako je zahvaljujući strahu od Mongola ponovno oživio stari obrt vapnarstva koji se bio ugasio s propašću Rimskog Carstva.

Prva otkrivena peć za žarenje vapnenca pronađena u blizini grada Ura (Mezopotamija) potječe iz 2000. pr.Kr., a na lokalitetu Cajen (istočna Turska) pronađen je pod izrađen uporabom vapnenog morta čija se starost procjenjuje na 14000 godina.

15-kalniik.jpg

Za obranu od Turaka, i po nalogu Hrvatskog sabora iz 1557., Ivan Alapić gradi novu kulu ispod postojeće i utvrđuje svoj burg. Zidovi obje kule građeni su istom tehnikom, no 300 godina mlađa kula je danas urušenija. Više je mogućih razloga takvom stanju.

16-kalnik.jpg

Ostaci Alapićeve kule

Alapić gradi u vrijeme koje nazivamo Malo ledeno doba (1550. teoretski počinje globalno širenje polarnog leda; vlažna ljeta i hladne, duge zime s obiljem snijega; Turska vojska lako prelazi zaleđene rijeke; Švedska vojska osvaja Dansku nakon invazije preko zaleđenog Baltičkog mora) i moguće je da zbog vremenskih uvjeta kod gradnje vapneni mort nije dobro osušen. Klimatske promjene (glad zbog znatno smanjenog uroda ljetine), ali i dugotrajne borbe s Turcima, u Hrvatskoj su pogoršale gospodarsko stanje pa u vapneni mort nisu umiješana jaja.

U ono vrijeme najčešći dnevni obrok i glavno jelo običnog puka bili su kruh, mlijeko i sir, ponekad i kokošja jaja. Kruh su mijesili od brašna raži, ječma i zobi, ali i od žira, jer je brašno od pšenice, tada najskuplje žitarice, bilo privilegija bogatih.

Kaj su jeli naši stari? - gastronomska ponuda koja nam se nudi na raznim turističkim sajmovima vlastelinstva i eko-proizvoda (purica s mlincima, žganci/palenta, grah s kobasicama, razna jela od krumpira…) uglavnom nema blage veze s prehrambenim navikama graditelja Velikog Kalnika. I purica, i kukuruz, i krumpir, i razne vrste graha, i rajčica, i začini… sve je to došlo iz Sjeverne i Južne Amerike na tanjure naših starih u vrijeme kada je Veliki Kalnik već bio napušten.

Našim starima su omiljena jela bila kaše i variva od repe, zelja/kupusa, luka i boba, sve jako začinjeno octom. Sol je za današnje pojmove bila neshvatljivo skupa. O šećeru i papru su mogli samo sanjati. Meso je u srednjem vijeku također bilo svakodnevna privilegija imućnih, dok je na stol običnih žitelja dolazilo jedino o velikim crkvenim blagdanima; sve šume su proglašen kraljevskim lovištima i kmetovima je lov bio zabranjen, a plemstvu je privremene dozvole ovjeravao samo i jedino kralj.  

17-kalnik.jpg

Kamenje u zidovima Alapićeve kule nije složeno u pravilnim slojevima kao kod starije kule. No, ni u naše današnje vrijeme majstori više nisu kao što su bili prije tridesetak i više godina.

Za nastavak reportaže kliknite ovdje .

Ljubomir Škrinjar

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.