Prosvjed protiv zločina i zločinca (1/2)

 
Donosimo reportažu o prosvjedu na Trgu maršala Tita na kojem se tražila promjena imena jednog od najljepših zagrebačkih trgova. Iako više ne živimo u komunističkom sustavu skoro već nekih dvadesetak godina, nakon prvog prosvjeda iz veljače, i ovaj drugi prosvjed pokazao je kako se neke stvari u Hrvatskoj polako ili nikako ne mijenjaju. Iako bi svaka imalo razumna osoba koja je upoznata s blajburškom tragedijom, represijama komunističkog sustava te balkanizacijom Hrvatske kroz jugoslavenske integracije zaključila kako osobi koja je bila na čelu pokreta odgovornog za sve ove devastirajuće učinke za našu zemlju ne treba posvećivati trg u glavnom gradu Republike Hrvatske, odgovornim političkim strukturama to ni danas nije jasno. Pa se zbog toga nalazimo u apsurdnoj situaciji da se trg s Hrvatskim narodnim kazalištem u središtu Zagreba naziva po osobi odgovornoj za masovne zločine nad hrvatskim narodom, dok se s druge strane istovremeno u Haagu sudi hrvatskim časnicima koji su časno sudjelovali u borbi tog istog naroda za nezavisnost.
 
Vjerojatno našim čitateljima ne treba posebno objašnjavati kako je i ovaj subotnji prosvjed, jednako kao i onaj iz veljače, bio predmet medijskih manipulacija i podmetanja. Zbog toga upućujemo čitatelje da u miru pogledaju slike koje ovdje donosimo i da se zamisle nad time što bi se moglo učiniti da nakon izborene samostalnosti devedesetih napokon u našoj Domovini saživi i svijest kako se ova samostalnost može iskoristiti na dobrobit hrvatskog naroda, umjesto da se kao društvo vječno klanjamo ideolozima i simbolima hrvatskog sužanjstva. 
1-_pict0088_6x.jpg
2-_pict0089_6x.jpg
3-_pict0081_6x.jpg

Podsjetimo se, još jednom, tko je to „Maršal Tito“ - gospodin Josip Miljak pročitao je dio svjedočanstva seljaka Mije Gavrana, koji je dao na zapisnik, 5. 9. 1947. u Rimu. Svjedočanstvo je zabilježeno u zbirci dokumenata Ivana Prcele „Hrvatski Holokaust“ :

"Negdje pred Mariborom su nam svima već bili oteli odjeću i obuću. Išli smo u koloni koju su pratili partizani na konjima. Nosili su šmajsere, a nije ih bilo odviše mnogo. U svakom selu, kod svake grupe kuća, bile su partizanske zasjede koje su nas ponovno pljačkale, tukle i često izvodile iz kolone na ubijanje. Ubijani su svi ljudi koji bi pali. Partizan odmah puca s konja, bez opominjanja. Par puta sam vidio da su tako ubili iznemoglu ženu. Hranu nismo dobili cijelog puta od osam dana niti jedan jedini put. U logoru Sisak boravio sam tri dana.. Već prvog dana odveli su na strijeljanje grupu od 120 ljudi. Među njima su bili moji zemljaci Adam Tolić, Jurin, iz Foče, Stipo Perić i Ivan Perić iz Mišinaca, Anto Madnić iz Komarice, i drugi. Treći dan, od početnih je četiri i pol tisuće ostalo oko 700 ljudi. Tada je među nas došao neki kapetan, Srbijanac, s njemačkim samokresom u ruci, i smiješeći se počeo je ubijati ljude. Svakog drugog ili trećeg. Mi smo stajali okolo i čekali da na nas dođe red."

4-_pict0110_6x.jpg
5-_pict0103_6x.jpg

Klapa iz Omiša otpjevala je Kroacijo iz duše te ljumbim i Na Omiškoj stini.

6-_pict0073_6x.jpg
7-_pict0084_6x.jpg

Gospodin Ante Beljo pročitao je dio iz „Operacijskog dnevnika Trećeg bataljuna 6. Istočnobosanske brigade 27. Istočnobosanske divizije 3. Jugoslavenske armije“ - za razdoblje od 23. do 25. svibnja 1945. - iz zbirke dokumenata Hrvatskog povijesnog instituta, u knjizi „Partizanska i komunistička represija i zločini u Zagrebu i središnjoj Hrvatskoj“.

"22. maj 1945.: Vreme je prepodne sunčano, po podne kiša. Brojno stanje bataljona je tri oficira, četiri podoficira i 465 boraca. – Prije podne su dve čete krenule na zadatak pretresanja sela oko Nove Crkve, odakle se kamionima, kao i svi ostali bataljoni naše brigade, prebacuju za Maribor. Ishrana i zdravstveno stanje bataljona su zadovoljavajući. 23. maj 1945. Vreme je sunčano. Mesto – Maribor. Po naređenju štaba naše brigade bataljon je imao zadatak likvidiranje narodnih izdajnika. Zbog izvršavanja postavljenog zadatka nije se nikakav rad odvijao u toku dana. Ishrana i zdravstveno stanje bataljona su zadovoljavajući. 24. maj 1945. Vreme je prepodne kišovito, po podne oblačno. Mesto – Maribor. Kao i prošlog dana bataljon je imao zadatak likvidiranje narodnih izdajnika. Ishrana i zdravstveno stanje bataljona su zadovoljhavajući. 25. maj 1945. Vreme je sunčano. Mesto – Maribor. Kao i prošlog dana bataljon je imao isti zadatak. Ishrana i zdravstveno stanje bataljona su zadovoljavajući. U bataljon je prekomandovano osam novih boraca. Pred veče bataljon se po svršetku zadatka razmešta u gradu." 

8-_pict0076_6x.jpg
9-_pict0106_6x.jpg
10-_pict0091_6x.jpg
11-_pict0098_6x.jpg

  Gospođa Zdravka Bušić pročitala je pismo jedne majke iz Škabrnje:

"Istirani smo iz podruma oko podne. Bilo ih je stotinjak, svi maskirani. Isprid tenkova je išla pješadija s oznakama JNA. - „Izlazite!“, urlali su. – Najprije su izlazili starci i kako je koji izlazija, tako je odma ubijen. Ubili su Pešu i sina mu Milu. Malo dalje ležali su did Radeka, Vice, Iviša, Jojna. Skoro smo gazili po mrtvim tilima. Kata Rogić je sva uplakana izlazeći iz podruma molila da ij ne ubiju, ali ju je odmah pokosio rafal. Nama koji su još bili živi naredili su da se postrojimo i krenemo. Prolazeći cestom vidila sam puno tenkova, transportera i kampanjola, i vlastitu kuću kako gori i nestaje u plamenu. – Sutradan sam doznala za sve strahote koje su se dogodile. Ubili su mog muža Ćavu, ubili su mi oca Josipa, ubili su mi majku Katu, ubili su mi svekra Josu, i strica Ljubana. - Moj stariji sin Ante imao je sedam godina, a mlađi Jure pet. Zbog njih sam morala živiti i kad mi nije bilo do života." 

 

12-_pict0096_6x.jpg
13-_pict0093_6x.jpg

Dio iz „Autobiografskih zapisa“ književnika i sveučilišnog profesora književnosti Stanka Lasića, puno godina revnog člana Komunističke partije, pročitao je gospodin Branimir Petener:

"Surađivao sam s komunistima – već u srpnju ću postati sekretar SKOJ-a kotara Karlovac pa će moja djelatnost uključivati zastrašivanje, doušništvo, špijuniranje, podmetanje lažnih dokaza, razvijanje opće budnosti, praćenje sumljivih, izbacivanje reakcije iz škola - no u svibnju 1945. sam se jednom strašnom zabunom , koja će uskoro biti ispravljena, našao zatočen u logoru na Kanalu. - Logor se nalazio otprilike ondje gdje je danas izgrađen Autobusni kolodvor. Velika poljana okružena visokom žicom, točnije, sistemom žica, s nizom trulih baraka.

Logor je “radio” noću. U suton bi brujanje kamiona postajalo sve jače, komešanje ljudi sve vidljivije. Oči su bile uperene prema dijelovima logora, gdje su na zemlji sjedili oni već otpisani. Čekali su kamione koji su ih odvozili. Svake noći isto. Stajao sam često nedaleko od njihove žice, gledao, užasnut. Rijetki su se odupirali, zvali u pomoć, vikali da su nevini, tražili da se provjeri njihov slučaj, a većina je išla mirno, apatično, pokorno, bez nade, pomirena sa sudbinom. Neki su tražili svećenika, uzalud.

Spavamo na ledini pod vedrim i toplim nebom. Jedne se noći s drugog kata zgrade koja se nalazi blizu logora, u Branimirovoj ulici – tamo gdje je danas plac, trgovinice, štandovi - prolomio jeziv krik. Urlik jedne žene: Ne dam vam ga! Ubit ću se! Zvoni cijela ulica, zvoni cijeli kraj, glas se ne stišava, on postaje sve prodorniji, sve tragičniji. Žena plače, viče da je trudna, preklinje, moli, vapi, baca se, udara glavom o zid, očito je da rukama hvata onoga koga odvode. On šuti, njegov se glas ne čuje. A ona ne prestaje, nego i dalje urliče životinjskom snagom. Prozori su njezina stana osvijetljeni, a cijeli je kvart u tami. Nitko se u obližnjim kućama nije usudio biti svjedokom ovog čina, svi su u kmici svoje sobe i svog srca nijemi prisustvovali uzaludnoj borbi. "

14-_pict0063_6x.jpg

Gospođa Cika Mikolčić potsjetila je okupljene na samo nekoliko činjenica iz Izvješća Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava, koje je prihvatio Sabor Republike Hrvatske u prosincu 1999. Utvrđeno je da u Zagrebu i okolici postoji oko stotinu partizanskih stratišta:

Gračani i Sljeme : …….. Broj žrtava između 800 do 2 000;

Bukovačka šuma ……. Broj žrtava nepoznat;

Šume na Dotrščini ……… Broj žrtava oko 7 000 i više;

Trstenik kraj Čučerja ……… broj žrtava 7; ubijeni pripadnici domobranske vojske nakon što su sami sebi morali iskopati grob;

Horvati ………. Broj žrtava 50 i više;

Jelenovac, potok kod Čulumovićeve šume ……… Broj žrtava 12;

Maksimir ………. Broj žrtava nepoznat; likvidirani hrvatski vojnici bačeni su u obrambene jarke uz Poljoprivredni fakultet;

Rakov potok ………. Broj žrtava oko 650;

Lijevi Štefanki kod Velike Gorice ………. Broj žrtava 660;

Na putu za Kravarsko ………. Broj žrtava 60; 

Strijeljane djevojke iz internata u Preradovićevoj.

Vukovina ………. Broj žrtava 2 000 do 3 000. Žrtve su pripadnici hrvatskog domobranstva;

Kloštar Ivanić, voćnjak Samostana karmelićanki ………. Broj žrtava oko 40;

Sošice, Jazovka ………… Broj žrtava 447, a 270 su ranjenici iz bolnice Sv. Duh;

Kerestinec, više grobišta ………. Broj žrtava oko 350;

Šuma iznad Prečkog ………. Broj žrtava 750;

Remete, blizina samostana ………. Broj žrtava oko 30. Žrtve su domobrani, vezani žicom, gurnuti u iskopane rovove i ubijeni rafalom.

  Ljubomir Škrinjar, M. M.

 

Za nastavak reportaže kliknte ovdje: Prosvjed protiv zločina i zločinca (2/2)

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.