Između Skradinskog buka i Roškog slapa u Nacionalnom parku Krka nalazi se Visovačko jezero i otok Visovac, kojeg s ruba miljevačke visoravni motri posljednji kralj hrvatske krvi Petar Svačić. I dok se Visovac i Franjevački samostan Gospe od Milosti spominje u manjeviše svim turističkim vodičima kroz Dalmaciju, o spomeniku Petru Svačiću nema ni riječi.
Vidikovac "Kamičak", iznad Visovačkog jezera
Spomenik kralju Petru Svačiću podignut je nedaleko Svačićeva rodnog mjesta – stari grad Kamičak na lijevoj obali rijeke Krke
"Ovo je spomenik velikom hrvatskom gubitniku, ali takvom koji je znao odabrati stranu. Kralj Petar Svačić gorak je lik: morao se suprotstaviti i Mađarima i Hrvatima koji nisu bili za hrvatsku vlastitu državu, tuđinu, ali i svojima... I to je aktualna poruka mrtvoga kralja: ovom narodu treba sloga ako ne želi nestati! Pomoći nema nego u nama samima."
Spomenik hrvatskog kralja Petra Svačića
"Ne, ja nisam sam. Pokraj mene stoje
Ljudevit, Braslav, Mojslav, Tomislav.
Iz zemlje niču, iz pare krvave.
Svi gledaju me. Znam čega se boje.
Posljednji vladar mora da se sruši
S krunom na glavi, s ponosom u duši!"
Vladimir Nazor
Na monolitnom postolju, s već jedva vidljivim natpisom (čini se da to na hrvatskim nacionalnim spomenicima postaje tradicija!) - "Hrvatski kralj Petar Svačić 1093. – 1097."- postavljena je u polusjedećem položaju 2.7 metara visoka brončana skulptura posljednjeg hrvatskog kralja narodne krvi - u lijevoj ruci drži štit, a u desnoj ruci mač. Autor spomenika je akademski kipar Kažimir Hraste.
Pogled s vidikovca Kamičak na Visovačko jezero i otok Visovac
Iza Roškog slapa Krka se širi i stvara Visovačko jezero koje kanjon Među gredama dijeli u gornje (dugo oko 1 km) i donje (3,5 km dugo i široko do 750 m) jezero na kojem se nalazi otok Visovac.
Spomen ploča na vidikovcu "Kamičak"
Otok Visovac, pogled s vidikovca "Kamičak"
Otok Visovac spada u najvažnije prirodne i kulturne vrijednosti Republike Hrvatske. Osnovica je otoka bijeli kamen (škriljevac) i do dolaska franjevaca bio je gotovo okrugao. Franjevci su ga kasnije stoljećima proširivali navozom kamena i zemlje, i pretvorili u jedinstveni florističko-hortikulturni krajobrazni spomenik. Na otoku danas postoji 195 biljnih vrsta iz 167 rodova i 75 porodica. Od toga je 106 vrsta samoniklog bilja.
Visovac se, prema sačuvanim dokumentima, prvi puta spominje 1345. godine pod imenom
Lapis Albus u Darovnici hrvatsko-ugarskog kralja Ljudevita Anžuvinskog. U to vrijeme su otok, zapravo otočić, naselili pustinjaci - eremiti sv. Augustina (Ordo eremitarum S. Augustini) koji na kamenoj hridi, nazvanoj Bijeli kamen (lapis albus), grade maleni samostan i gotičku crkvicu posvećenu sv. Pavlu (apostolu, a ne prvom eremiti), moguće na uspomenu slavnog bana
Pavla Šubića .
Pogled iz Mačkovice na Visovac i vidikovac "Kamičak" na vrhu brda (brine)
Ostaci utvrde Kamičak nalaze se između Roškog slapa i Visovačkog jezera, na nepristupačnoj litici lijeve obale Krke u kanjonu «Među gredama». Ispod Kamička su ostaci dvora kralja Petra Svačića. Prema dostupnim podacima Kamičak su 1523. godine srušili Turci.
Gornje Visovačko jezero i kanjon "Među gredama"
Iz Kamička je pavlin Juraj Utješinović-Martinušić (1482. – 1551.), skrbnik sina ugarskog kralja Zapolje, Ivana Sigismunda, državni ministar i rizničar, a kasnije i rimski kardinal, najveći hrvatsko-ugarski državnik XVI. stoljeća. Sestra Jurja Utješinovića, Ana, majka je jedne od najvažnijih ličnosti hrvatske povijesti – grofa Jurja Draškovića. Iz Kamička potjeće i Marko Mišljenović – Horvat, hrvatsko-dalmatinski ban (1506. – 1508.) i kastelan Budima, junak u borbama protiv Turaka.
Početkom XV. stoljeća turska vojska počinje iz Bosne prodirati i u Dalmaciju (1415. prve borbe u okolici Šibenika), i zbog toga su oko 1440. augustinci napustili Visovac i otišli prema Korčuli (Hvaru ?). Bolje stanje nije bilo ni u Bosni gdje su Turci za samo dvije godine (od 1435. do 1437.) uništili 16 franjevačkih crkava i samostana.
Neki od prognanih franjevaca iz Franjevačke provincije Bosna Srebrna sklonili su se na Visovac, i zatim im je gospodar utvrde Kamičak darovao otočić, miraz svoje supruge Ane Martinušić – Šubić, pa su se tako franjevci na Visovcu nastanili 1445. godine, a zatečeni eremitski samostan su preuredili i 1516. sagradili novu crkvicu. No već 1522. godine na Visovac su došli Turci i priključili ga Kliškom sandžakatu (pokrajini) u kojem će ostati sve do završetka tzv. Bečkog rata (1683.- 1699.), u kojem su Turci poraženi, a najveći dio Slavonije, Like i Dalmacije oslobođen.
Prema odredbama mira iz Sremskih Karlovaca (1699.) Visovac je pripao Mletačkoj Republici, a Decretto della pace fratri su preveli na hrvatski, napisali ga bosančicom i čitali ga po župama. Nakon stoljetne mletačke vlasti, Visovac je najprije pripao Austriji (1797. - 1805.), onda Francuzima (1805. - 1815.), pa ponovno Austriji, a zatim su ga okupirali Talijani. Nakon 1918. Visovac je jedno vrijeme podijeljen(!) između Kraljevine SHS i Italije.
U travnju 1941. godine Talijani u Šibeniku preuzimaju vlast i s četnicima uspostavljaju suradnju. Nisu dopuštali da se Hrvati nazivaju Hrvatima nego Dalmata dai territori annessi (Dalmatinac s pripojenih područja). Svete mise franjevci su slavili na latinskom jeziku ili na glagoljici, kako bi i na taj način dali podršku narodu koji je dijelove mise pjevao na hrvatskom jeziku. I propovijedi su se također držale na hrvatskom jeziku, a tako su se dijelili i sveti sakramenti. Zbog toga su Talijani franjevce proglašavali ustašama (to nam je nekako poznato i iz ovih naših dana!) nastojeći ih protjerati iz župa, a na njihova mjesta dovesti talijanske fratre. I možemo se suglasiti s Ivom Rojnicom da su u Drugom svjetskom ratu «sinovi katoličke Italije pokopali Hrvatsku državu.» (I.Rojnica: Susreti i doživljaji, knjiga prva: 1938.-1945., DoNeHe, Zagreb, 1995.). Talijanska pohlepa za hrvatskim Jadranom nije prestala – ZERP!
Pogled na zapadno pročelje samostana i samostanske crkve
Nakon «oslobođenja» na Visovac dolaze OZNA i UDBA, a od ustaša su ga ponovno htjeli osloboditi u Domovinskom ratu (1991.- 1995.) hrvatski Srbi-četnici predvođeni Ratkom Mladićem, granatirajući ga s okolnih brda. Ali zahvaljujući hrvatskim braniteljima nisu ga osvojili.
Iz svega ovoga možemo zaključiti da franjevcima na Visovcu nikada nije bilo "dosadno". Štoviše, u svojem samostanu odgajali su župnike, borce za hrvatska prava u Dalmaciji. Oni su, u neizvjesna i teška turska vremena, župnici od Cetine do Like i aktivno sudjeluju u borbi nezadovoljnog naroda protiv stoljetnog neprijatelja s istoka. Kao junak Vrličke krajine u Morejskom ratu (1684. - 1699.) istaknuo se fra Josip Bogić, dok je fra Mijo Primorac u Kandijskom ratu (1645.-1669.) bio nabijen na kolac na zidinama
Vrane. Glave fra Antuna iz Bukovice i Filipa iz Cetine bile su javno obješene da bi se Hrvati zastrašili. Tu je onda i Dorotićev proglas "Na oružje!"…
Samostan na Visovcu je za vrijeme Kandijskog rata zapaljen i srušen, a crkva je jako oštećena. Franjevci su napustili Visovac i sklonili se u Šibenik. Osmanlijske vlasti su nakon rata (1671.) samostan prodali pisaru Aliji - efendiji, dok su samostanske zemlje dane Ahmed - begu, Turmiši - begu i Musli - begu
Islam je svugdje u osvojenim zemljama, nakon što bi učvrstio vlast, bio «tolerantan» prema «nevjernicima» (kršćani i Židovi) jedino i samo uz obilno plaćanje godišnjeg poreza (na pastoralni rad!) bosanskoj blagajni, odnosno Carigradskoj Porti. Stoga nas ne čudi ferman sultana Mehmeda IV. (iz 1672.) koji je franjevcima vratio Visovac i samostanske zemlje, nakon čega su se fratri počeli vraćati iz Šibenika da bi obnovili oštećeni samostan i crkvu.
U visovačkoj osami 1568. godine uspostavljen je novicijat Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja, koji i danas djeluje.
Visovac je po svome prirodnom položaju idealno mjesto za kontemplaciju i meditacije, stoga bi ovdje mogli doći oni koji iz Hrvatske odlaze meditirat u budističke samostane na Tibetu, ili Sai Babine i Svamiđijeve (Paramhans Svami Mahešvarananda) ašrame u Indiji. Bliže je i jeftinije! No bi li onda Svamiđijeva visoko rangirana «svećenica» bila savjetnica aktualnog Predsjednika, a on manje neprijateljski raspoložen prema (nekim) hrvatskim biskupima?
Samostan i crkva se nisu bitnije mijenjali u vrijeme turske uprave na Visovcu. Turci su dopuštali samo najnužnije popravke, a značajniji graditeljski zahvati počeli su kada je Visovac pao pod mletačku vlast. Crkva je produljena i proširena, a uz staru apsidu nadodana je još jedna. Samostan je dograđivan 1703. – 1741., a današnji izgled dobio je nakon temeljitih obnova 1905. i 1987. godine kada ga je oštetio potres.
Lapidarij "Lapis alba"
U podrumu samostana uređen je lapidarij. Kameni izlošci ostataka bivših samostana i crkve iskopani su na Visovcu.
Bunarski vijenac (kruna) natkriven kamenin baldekinom, oko 1755.
Bunarom (za vodu kišnicu) se samostan i danas služi, a dvije kamene kugle (promjera oko 30 cm) postavljene na prilazu bunaru su ostaci od augustinskog samostana.
Gradnja zvonika počela je 1728. godine, a konačni oblik dobio je 1802. godine; ima tri velika zvona. Grobni križ s anđelom smrti na samostanskom groblju djelo je pučkog kipara Ante Ušljebrka. Stari upisnici mrtvih svjedoče da su na Visovcu pokopani mnogi vjernici iz drniške i šibenske krajine kao i iz Kotara. Osim grobova u crkvi bilo ih je mnogo oko sakristije i ispred crkve. Pokopavanje je u crkvi prestalo 1904. godine kad su kamene ploče, od kojih su se isticale nadgrobnice fratara i nekih obitelji iz visovačke okolice, zamijenjene keramičkim pločicama.
Pročelje samostanske crkve Gospe od Milosti
Današnja rozeta nad zapadnim ulazom u crkvu ugrađena je 1928., i nalazi se na mjestu stare lunete (polukružnog otvora s dva stupa).
Vrata crkve završavaju otvorenim timpanom i kipom Sv. Franje, ispod kojega je uklesana godina 1694.
Skromna stara franjevačka gotička crkvica obnovljena je u baroknom stilu 1694. godine: proširena je i produžena (današnji tlocrt), ali je po visini bila niža od današnje; dogradnjom iz 1725. podignuta je na današnju visinu.
Pogled na unutarnji istočni dio crkve s dvije apside i dva glavna oltara: Svetog Križa (lijevi) i Gospe Visovačke (desni) te orgulje i kasnobaroknu ogradu pjevališta iznad apsida
Jednobrodna visovačka crkva s dvije apside, i dva glavna oltara (iz 1721.), je svojevrsna rijetkost. Osim ta dva glavna u crkvi se nalaze još četiri oltara – oltar sv. Franje (1731.), oltar sv. Paškala (1751.), oltar sv. Josipa (1756.) i oltar sv. Ante iz 1779. godine. Zidine negdašnje samostanske kule (utvrde) su prigodom dogradnje crkve pretvorene u novu apsidu (oltar Sv.Križa) koja je simetrično dodana staroj (južnoj) apsidi glavnog oltara još iz vremena augustinaca (oltar Gospe Visovačke).
Na oltarnoj menzi oltara Sv.Križa (od crnoga i bijelog mramora, s drvenim likom Krista propetog na križu) uklesan je latinski natpis koji govori da je riječ o trajno povlaštenom oltaru, a tu je povlasticu dobio od pape Benedikta XIII. (1724.-1730.), ili Benedikta XIV. (1740.-1758.):
ALTARE PRIVILEGIATVm Per
PETVVm A BENEDICTO X...
PAPA CONCESSVm PRO DIE
VENERIS AB ORDINARIO
DECRETVM.
Južni bočni zid samostanske crkve s oltarima Sv. Ante i Sv. Josipa te baroknom propovjedaonicom između
Sjeverni bočni oltar sv. Franje i barokni kip sv. Paškala u barokno ukrašenoj niši na zidu crkve, oko 1751.
Stigmatizacija sv. Frane, oltarna pala G.B.A. Pitterija naslikana 1746.
Ljubomir Škrinjar