Ljubomir ŠkrinjarLjubomir Škrinjar

Hrvatska svjetla i tame

 Pakao srpskog logora Stara Gradiška 1992. godine

1 Borovo Selo vlado radosicVlado Radošić (na slici u krugu): "Odlučio sam sve ovo napisati, jer da nisam, živio bih do smrti pod dojmom da sam prešutio, što nije trebalo prešutjeti, skrio, što nije trebalo skriti, propustio ono što nisam smio propustiti."

2 stara gradiska

3 stara gradiska


I ova knjiga, istaknuo je Radošić, dokazuje kako su zločini ipak ugledali svjetlost istine, ali i da podsjeti na zaboravljene žrtve. Živi bi možda i željele zaboraviti, ali ne mogu. Na one koji jako, često i nesvjesno žele zaboraviti i u tome uspijevaju, ali i na počinitelje koji u želji da izbjegnu odgovornost za zločine koje su počinili promoviraju zaborav.

Upravo su tajnovitost i zaborav njihova namjera, a ako im to ne uspije, počinitelj napada kredibilitet žrtve jer ako ju već ne može ušutkati, može se pobrinuti da ju nitko ne sluša.

Radošićeve knjige, tužnog i bolnog sadržaja, skrivene su od javnosti. U javnim medijima prošle su ispod radara. Zaštićene su velom medijske šutnje. Nisu se oglasile ni obrtničke radionice Goldstein, Documenta, Recom ...

Podsjetit ću ovdje i na izjavu strateškog partnera iz Londona, Davida Slinna, veleposlanika Ujedinjene Kraljevine Velike Britanije:"Dobro je što Hrvatska gleda u budućnost, a ne na povijest, Domovinski rat i Oluju! To je naš fokus, gledati samo prema toj budućnosti."

4 stara gradiska

Knjiga ima 643 stranice!

Nakon prve knjige "Pakao srpskog logora Stara Gradiška 1991. godine" (vidi opširnije: Pakao srpskog logora Stara Gradiška 1991. godine), i u ovoj drugoj knjizi Vlade Radošića "Pakao srpskog logora Stara Gradiška 1992. godine", objavljeni su autentični dokumenti, pravi podaci o broju žrtava i svjedočenja preživjelih logoraša (koji su u tom logoru bili zatočeni 1992. godine) pa su sada dostupni ne samo javnosti, mnogim povjesničarima i istraživačima, već i pravosudnim institucijama Republike Hrvatske u vođenju sudskih postupaka pri utvrđivanju počinitelja zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava.

U obje knjige je Radošić u cijelosti istražio i dokazao da je Stara Gradiška u vrijeme 1991. i 1992. godine funkcionirala kao sustav logora, od Gradiške do Bjeline u BiH, osnivan na dijelu okupiranog ozemlja Hrvatske po zapovjedi general-potpukovnika Vladimira Vukovića iz 5. (banjalučkog) korpusa kopnene vojske Jugoslovenske narodne armije (JNA).

5 stara gradiska

Zapovijed general-potpukovnika Vladimira Vukovića za osnivanjem logora za ratne zarobljenike "Stara Gradiška" (ovdje donosimo prvu od dvije stranice zapovjedi, str. 53 -54. )

6 stara gradiska

7 stara gradiska

Ova hrvatska spomenička baština propada. Kulturocid. Memoricid. Zatvorena je za javnost. Općina Stara Gradiška želi očuvati "Spomen područje Stara Gradiška" i urediti muzejsko-dokumentacijski centar, ali, nažalost, ne smije ništa poduzimati obzirom da se to područje nalazi pod upravom Spomen područja Jasenovac.

Ovdje ne hodočaste "ministranti" koji imaju blistavu prošlost, koji su se u političkom proboju učinili Katolicima, koji nas tjeraju da vjerujemo kako su upravo oni ti koji se dosljedno i oduvijek bore, do posljednje kapi naše krvi, za nacionalne interese i samostalnu hrvatsku državu.

8 stara gradiskaSrpski logori u funkciji zastrašivanja i etničkog čišćenja okupiranog teritorija.

9 stara gradiska

10 stara gradiska


Izvješće Centralne službe bezbednosti, Sektor SNB Banja Luka o broju doseljenih i odseljenih građana sa područja BiH pod okupacijom Vojske Republike Srpske, svibanj 1993. godine (str. 35 - 38)

Treba se prisjetiti da je u isto vrijeme Socijalistička Internacionala na sastanku u Gratzu zahtijevala poduzimanje sankcija prema Hrvatskoj ako nastavi s prisvajanjem područja, etničkim čišćenjem.... (Slobodna Dalmacija,12. lipnja 1993.). Tu mantru slušamo i danas.

11 stara gradiska

12 stara gradiska

Izvješće Komande 1. krajiškog korpusa Glavnom štabu VRS o prebacivanju oko 900 ratnih zarobljenika iz Stare Gradiške na Manjaču, 13. lipnja 1992. u 17.00 sati (str 562-565)

"Ustaški vojnici sa ovog područja ... muslimansko-hrvatske formacije ..." A u izvješću Komande od 14. prosinca 1992. čitamo: "pružila je snažan otpor ustaško-muslimanskim snagama"(str.395 -396)

Tko se još sjeća izgleda izbornog plakata HDZ-a iz 1992. - dva viktorijina prsta, zelena podloga, križ u lijevom, a polumjesec u desnom kutu. Alija, Bakir ...?

13 stara gradiska kljuc

14 stara gradiska

Slipčević, Marko, sin Laze, pripadnik 4. gardijske brigade „Pauci“ Split, rođen 10. 08. 1970. u Slipčevićima, općina Skender Vakuf, BiH, s prebivalištem u Solinu, Domovinskoga rata br. 8, RH, Hrvat, 17. 04. 1992. prilikom prijevoza oružja iz Splita za Jajce u taksi vozilu, zajedno s Matijom Ćurkovićem, Vladom Vulićem i Markom Joskićem, zaustavljen na punktu u Donjem Vakufu od strane vojne policije JNA te uhićen i odveden u barake na ulazu u D. Vakuf, gdje je ispitivan i tjelesno zlostavljan od strane pripadnika JNA. 17. 04.1992. po pripadnicima Vojne policije deportiran na okupirani dio RH i zatočen u srpskom logoru za ratne zarobljenike „Stara Gradiška“ u Staroj Gradiški. U logoru „Stara Gradiška“ boravio je do 13. 06. 1992. kada je zbog zatvaranja po pripadnicima 5. bVP odveden i zatočen u srpskom logoru za ratne zarobljenike „Manjača“ kod Banja Luke, RBiH, pod nadzorom pripadnika 1. bVP 1. KK vojske Srpske Republike BiH. U logoru „Manjača“ boravio je do 23. 08. 1992. kada je posredovanjem Komisije za razmjenu zarobljenika i uhićenih civila Herceg Bosne razmijenjen u Jezeru kod Jajca, RBiH.
Za vrijeme boravka u logorima svakodnevno je tjelesno, psihički i na druge načine zlostavljan.

15 stara gradiska glasnovic

Kupres - Knin - Stara Gradiška - Banja Luka - Manjača - Banja Luka

Glasnović, Davor, sin Rozarije, pripadnik HV-a, bojna Frankopana, rođen 24. 02. 1954. u Zagrebu, RH, s prebivalištem u Edmontonu, Kanada, Hrvat.

„Živio sam u Kanadi s roditeljima, školovao se, a potom i studirao suvremenu povijest, služio sam kanadsku vojsku. Izbijanjem rata u RH, nisam mogao sjediti u Kanadi i sve to gledati kao konjske utrke. Kada je spaljeno selo Ravno u istočnoj Hercegovini ja sam u studenom 1991. godine iz Kanade došao u RH za bratom Željkom (bio pripadnik elitnih postrojbi Kanadske vojske i u Legiji stranaca) i već stigao u RH, uključio se u ZNG-specijalne postrojbe GŠ HV-bojna „Zrinski“. Ja sam pristupio u bojnu „Frankopani“.

Dana 04. svibnja 1992. u blizini sela Zanagline na kupreškom bojištu, mjesec dana nakon što je brat Željko na istom bojištu ranjen, upali smo u zasjedu, bio sam teško ranjen i uspjeli su me zarobiti. Pancirni metak pogodio me u desnu nogu i bedrena kost mi je bila potpuno prepolovljena. Prvo što su mi rekli nakon zarobljavanja: „Evo ustaša, došao je iz Kanade da ostavi kosti na hercegovačkom kršu!“, no ipak skinuli su mi hlače i vezali me konopom. Od vezivanja cirkulacija mi se u ruke nije vratila dva tjedna. Vukli su me po kupreškom kršu... Ruke sam imao svezane na leđima, oderali su mi kožu i polomili rebra. Dolaskom na jednu visoravan jedan četnik je izvadio bodež, rekao je:„Što je ovo?!“ i odrezao mi lijevo uho! Rekli su mi i da će me odvesti u selo, ispeći na ražnju... Znao sam da su to u stanju učiniti, jer ima dokumentiranih činjenica iz 2. svjetskog rata, gdje su partizani i četnici, dvije iste pasmine, to doslovno radili. Nekoliko puta sam padao u nesvjest. (...) Jedan dan sam zadržan u Kupresu, ispitivao me neki vojni obavještajac i mislio je da sam, moj brat Željko Glasnović.

Onako prebijenog i izmrcvarenog dovukli su me do jedne ceste gdje je naišao kamion jugo-vojske, te su me ubacili u isti i odvezli u Kupres i zatvorili u neki podrum. (...)

Iz Kupresa odvezen sam po vojnoj policiji u kninsku bolnicu gdje sam boravio oko dva tjedna, a potom prebačen u logor za ratne zarobljenike „Stara bolnica“ u Kninu. Dana 02. 06. 1992. da nas sakriju od Crvenog križa, odlučili su nas dio logoraša (mislim da nas je bilo 24) prebaciti u logor za ratne zarobljenike „Stara Gradiška“. Vozila nas je vojna policija iz Drvara u dva transportera, bilo je užasno vruće, svi su morali klečati. (...) U vožnji od Knina, u transporteru su nas sve nemilo tukli tako da je jedan momak (mislim da se zvao Ante Stanić) umro na meni od batina. (...)

Dolaskom u logor za ratne zarobljenike „Stara Gradiška“ iz transportera su izvadili ubijenog i nije mi poznato dalje ništa o njemu, ali smo i tamo imali „dobrodošlicu“. Nakon „prijema“ i liječničkih pregleda mislim da je nas 6 ili 7 logoraša (ranjeni i teško ozlijeđeni) po istoj vojnoj policiji prevezeni smo u vojnu bolnicu u Banja Luku, dok su drugi ostali u logoru.

Za vrijeme boravka u bolnici prošao sam strašne torture, mrcvarili su me dan i noć. Liječnici bi puštali u bolnicu vojnike da me muče. Dva mjeseca sam ležao na nosilima, u donjem rublju. Tukli su me svaki dan. To je bila zona sumraka, nešto strašno... Nakon četiri dana više uopće nisam mogao spavati. Tukli su me po rukama elektrošokerom za krave i gledao sam kako mi arterije doslovce pucaju. (...)

Ja sam još i dobro prošao, kako su drugi završili. Sjećam se još jedne strašne epizode: - U banjalučkoj bolnici, tijekom noćne smjene došli su neki vojnici, zgrabili su me za koljeno... Imali su električnu bušilicu i probušili mi koljeno s jedne i s druge strane, liječnici su bili distancirani na neki način, ja ne bih krivio medicinsko osoblje, oni nisu bili prisutni. Da sam im išta rekao, ne bi bilo nikakve koristi.

Pisao sam Crvenom križu, to su cenzurirali. Nekako sam se javio tetki u Zagreb i tako su moji saznali da sam živ. Kada je napokon došao Crveni križ, imali su što vidjeti. Nisam im trebao ništa govoriti, a tamo sam se zadržao do početka kolovoza 1992. kada sam prebačen u logor za ratne zarobljenike „Manjača“.

Mene su stavili u štalu za konje s dosta civila (ranjenici i bolesnici) koje su pokupili tijekom etničkog čišćenja a najviše je bilo muslimana. Kada sam čuo kako batinjaju ljude, mislio sam da nitko nema šanse preživjeti. Jednu noć su doslovce do smrti zgazili četvoricu... Jednog Filipovića su tjerali danima da stoji s rukama iznad glave i udarali ga. Kada više nije mogao, okončali su ga. (...)

Kada su iz Omarske u Manjaču prebacivali ljude, hodali su između njih i tukli ih šipkama i željeznim lancima, tko bi se srušio, bio bi ubijen. Na svoje sam oči vidio kako su četvorici prerezali grkljan! Sjećam se kako su na taj način ubili jednog ugostitelja iz Prijedora, Bošnjaka. Rekli su mi:„Eto Glasnoviću, da vidiš, kako se to radi!“ Kakva god bila „Manjača“, ona je za mene bila spas, s obzirom na to što su mi sve radili u bolnici u Banja Luci, i početkom rujna 1992. prebačen sam u VIZ Banja Luka.

Zatvorili su me prvo s kriminalcima, a potom sam u ćeliju dobio hrvatskog branitelja Kačunko Igora. Znam da je u istrazi bio i Ruždija iz Kupresa. Banjalučko Vojno tužilaštvo pokrenulo je optužnicu protiv mene i teretili me za ratni zločin protiv civilnog stanovništva opisano u čl.142 KZ SFRJ.

Razmijenjen sam nakon punih 15 mjeseci kod Dragalića: - Mijenjali su nas četiri za četiri, ja, Kačunko Igor, Maljur Ivan i Miletić Zlatko. (...) Dovoljno je bilo vidjeti kako izgledaju njihovi zarobljenici, a kako smo mi izgledali, pa odmah možeš da ocijeniš u kakvim je tko uvijetima i odnosu bio.

Nakon izlaska iz zatočeništva, niti jedna hrvatska služba, nitko iz naših institucija nije razgovarao samnom... (cijela izjava je objavljena na str. 536 - 539)

16 stara gradiska manjaca

17 stara gradiska manjaca

Kupres - Drvar - Knin - Stara Gradiška - Manjača - Batkovići - Kamenica - Livno

Ugrin, Vlado, sin Pave, pripadnik HVO-a- zamjenik zapovjednika obrane Srednje Bosne, rođen 06. 10. 1963. u Splitu, RH, s prebivalištem u Splitu, B. Papandopula br.14, RH, Hrvat, zarobljen 27. 05. 1992. oko 04,00 sati u naselju Čipuljić kod Bugojna, zajedno sa Tolom Žarkom, Ugrin Vladom i Zrno Stipom od strane pripadnika TO Srpske Republike BiH. Istog dana sa još 5 zarobljenih pripadnika HVO-a i 1 pripadnikom Armije BiH, od strane pripadnika TO Srpske Republike BiH, pješice preko planine Stožer i Begova Sela doveden je u Kupres, gdje je zatočen u jednoj zanatskoj radnji-zlatarna, a potom ispitivan i tjelesno zlostavljan od strane pripadnika „OB JNA“ i srpskih dobrovoljaca Belih orlova. U zatvoru Kupres boravio je do 29. 05. 1992. kada je po pripadnicima Vojne policije JNA odveden u Drvar u komandu pripadnika JNA i TO Srpske Republike BiH.

Iz Drvara po pripadnicima VP TO Srpske Republike BiH deportiran je na okupirani dio RH i zatočen u srpskom logoru za ratne zarobljenike „Stara bolnica“ u Kninu. U logoru u Kninu boravio je do 02. 06. 1992. kada je po pripadnicima Vojne policije Srpske Republike BiH doveden i zatočen u srpskom logoru za ratne zarobljenike „Stara Gradiška“ u Staroj Gradiški pod nadzorom pripadnika 5. bVP banjalučkog korpusa JNA. U logoru „Stara Gradiška“ boravio je do 28. 06. 1992. kada je zbog zatvaranja odveden i zatočen u srpskom logoru za ratne zarobljenike „Manjača“-„paviljon (štala) br.1“ , kod Banja Luke, RBiH, pod nadzorom pripadnika 1. bVP 1. KK vojske Srpske Republike BiH. U logoru „Manjača“ boravio je do 13. 12. 1992. kada je zbog zatvaranja odveden i zatočen u srpskom logoru za ratne zarobljenike „Batkovići“ kod Bijeljine, RBiH, pod nadzorom pripadnika Vojne policije VRS. U logoru „Batkovići“ boravio je do 23. 06. 1993. kada je odveden i zatočen u srpskom logoru za ratne zarobljenike „Kamenica“ kod Drvara, RBiH pod nadzorom pripadnika Vojne policije VRS. U logoru „Kamenica“ boravio je do dana 29. 06. 1993. kada je posredovanjem Komisije za nestale i zatočene pri Vladi RH, Službe za razmjenu zarobljenika i dr. osoba HR HB, razmijenjen kod Livna, RBiH.

Registriran u logoru od strane MKCK pod brojem 00200670.

Za vrijeme boravka u logorima svakodnevno je tjelesno, psihički i na druge načine zlostavljan.

Delić, Šemsudin, sin Ramiza, civil, rođen 06. 09. 1941. u Bosanskome Brodu, općina Bosanski Brod, RBiH, sa prebivalištem u Derventi, R BiH, musliman Bošnjak.

Rat je u Derventi započeo 5. aprila. Negdje oko 15. aprila poslao sam porodicu sestri u Brijesnicu, to je mjestašce kraj Doboja. Ja sam ostao u Derventi da branim grad. Stanovao sam u blizini autobusne stanice. Tu je bila postavljena prva borbena linija, između garnizona i nas, branilaca grada. Tu smo imali iskopane rovove. Većinom smo bili muslimani, pa se i ta jedinica zvala Muslimanska jedinica Dervente. Dana 20. aprila smo konačno postali Armija BiH. Jedinicu su formirali malo imućniji ljudi Dervente. Prvog dana ramazanskog Bajrama podijeljeno je oružje onima koji su htjeli u rat protiv agresora. (...)Na toj nas je borbenoj liniji bilo oko stotinjak. Riječ je o muslimanima, a Hrvati su nam prišli dva-tri dana kasnije. Oni su branili sela, oni i žive u selima oko Dervente. I tako smo mi odolijevali sve negdje do 11. maja. Toga sam dana uhapšen. (...)

Ispričat ću vam što se dešavalo u Derventi za mjesec dana rata. (...)Bilo je negdje oko 150 pušaka i poluautomata ruskog porijekla, e, onda smo dobili naoružanje preko Bosanskog Broda, iz Slavonskog Broda, tu nam došla i ona bosanska brigada, čini mi se Mirsadova brigada (neki Mirsad je vodio jedno 50-tak ljudi, onda su nam došli Sandžaklije, Handžar divizija. Njih je bilo oko 150. Došla je i iz Rijeke Porobićeva divizija. Vođa te ekipe je bila žena, Azra Porobić, mala, nema je što vidjeti. (...) Tada je u Derventi osnovana Tigrovska divizija. Bila je jedna od najborbenijih divizija. Sastavljena je u cjelini od Roma. To su bili muslimanski Romi. Gdje su oni držali tu nije mogao ni Hrvat ni Srbin ni musliman doći bez njihova pitanja. Sve su držali pod vlastitom kontrolom.(...)

Dakle, dolaskom u garnizon (u Derventi), gdje su nas doveli onako povezane, tu smo zatekli jednog dječaka od nekih 15 – 16 godina. Njega su svezali za traktor i dok nije izdahnuo, nisu ga pustili, Umro je u teškim mukama. Sav je bio oguljen, koža mu je bila sva oguljena. On je, kao, silovao Srpkinje! (...)Meni su tada izbili zube, u Derventi. Svi su slično prošli, zahvaćeni kundakom, bokserom, topuzinama, (i to su imali), noževima, dok ne probije glavu nožem, dok krv ne pusti... to je bila grozota, to je bilo mučenje, to je bilo nevjerojatno.

E, tako izmrcvarene su nas odveli u Gradišku, u zatvor, istražni zatvor, vojni. Dolaskom u zatvor, mene su odmah strpali u samicu, nabili su mi okove na ruke i noge, lanci su bili na leđima, one bukagije kako se zovu (...)
Rekli su da moram tu kopati sam sebi grob. Da će me ubiti. Ja sam Boga molio da me ubiju. Više nisam mogao izdržat. E, onda sam mor'o kopati grob. Iskop'o sam grob, legao sam u grob da sam sebe zatrpam. Onda odjedanput: „Ustani! Izlazi vani! Još nisi dao dopunu Izjavi! (...)

Tada su me izveli, sjećam se dobro, kiša je velika padala, a Avdo mi je rekao da se tu nalazi cijelo groblje poubijanih Hrvata, na tom dijelu. To je bio hrvatski zatvor, veliki. „Ako te tu zakopaju“, govorio mi je, „to ti je do prve velike poplave - pa ode. Niz Savu, dole.“ Ja izađem s njima, i psujem sve četničku majku, ne znam što im ne psujem, znam da će me ubiti. Ma kakvi, neće me ubiti. Opet me vrate. I još me više prebiju zbog toga što sam ih psovao. I to je bilo sve tako do 25. maja kada je bio Titov rođendan, onda je rekao:„Titovi vojnicu umiru 25. maja, tada ćemo te objesiti.“ I doista objesili su me za kuke, sa onim okovima. Visio sam na kukama jedno 5 – 6 sati, baš onako ko u mesnici. To je bilo mučenje. (...)

"Kolo srpskih sestara"

Negdje 26. maja došle su aždahe, "Kolo srpskih sestara", kao eto one pomažu bolesnim i iznemoglim. I one su zaista izvršile najgnusniji zločin nad logorašima... imale su pletače igle, 20 – 30 centimetara, a bilo je i dužih od 50 cm. Tada su nas probadali skroz kroz tijelo. Mene su tri puta ubole. Dvojica su podlegla. To su teški bolovi. Ostaju rupe. Ja sam krvario možda 20-tak dana nakon toga, krvarilo je s leđne strane. Osim toga, skidali su muškarcima hlače, da vide kakav izgleda musliman, onda bi nožem odozdol pravile rezove. To su stvarno bili strahoviti bolovi. Jednoga su Harisa mnogo mučile, kapetana iz Trnopolja, on je mnogo jaukao... Ja više nisam mogao ni jaukati, izgubio sam svu snagu. Vadili su mi dva puta krv, po pola litre krvi, da mi operu mozak, to je, govorilo se pranje mozga, da zaboraviš sve. (...)

I tada sam bio osuđen na smrt. Vješanjem, ne više strijeljanjem. E, prije toga sam morao proći „kupatilo“. Prije nisam čuo za to, nisam znao što je kupatilo. Kupatilo se nalazi u podrumu zatvora (znadete da je taj zatvor u Staroj Gradiški čuvan nevjerovatno dobro; okolo su kule, iz njega je nemoguće pobjeći). Dakle, dole ima kupatilo gdje je posljednja šansa da ispitaju zatvorenika. Unutra se ubace električni vodičii, u vodu u kojoj se uroni zatvorenik. To su neopisive muke. Ako napravite tzv. veliki krak, gotovo je, nema života. Što je korak manji, veća je šansa da se ostane živ. Ja ne znam kako sam preživio taj... (...)

Nisam mogao vjerovati da dojučerašnja JNA može tako postupati prema svojim dojučerašnjim vojnicima.
Tako je bilo. Svi smo se osvijestili kad smo to vidjeli vlastitim očima u kakvoj smo zabludi živjeli.(...)

Manjača.(...) Vidio sam kako su, među Dobojlijama tjerali sina i oca da jedan drugom, da oprostite, grize spolni ud. To sam gled'o svojim očima. Grozota jedna! (...)

18 stara gradiska

19 stara gradiska

20 stara gradiska

21 stara gradiska

22 stara gradiska

Jovanov, r. Radman Ruža, kći Petra, civil, rođena 14. 03. 1943. u Trnu, općina Laktaši, RBiH, s prebivalištem u Trnu, općina Laktaši, RBiH, Hrvatica.

„Do svoje 18 godine živjela sam u svom rodnom mjestu Trn, kod Banja Luke, a potom sam otišla u Beograd, gdje sam se 1963. godine zaposlila u tvornici „Franjo Kluz“ na radnom mjestu krojačice.U Beogradu sam provela dvije godine, a potom sam 1965. god. otišla u Pariz te otvorila privatnu radnju koja se bavila proizvodnjom i prodajom odjevnih predmeta (šivanjem odjevnih predmeta). Godine 1968. sam se udala za Jovanov Angela, sa kojim sam u Parizu ostala do 1979. god. (...)

Početkom ratnih događanja u RBiH, točnije 22. 06. 1992. iz Banja Luke, zajedno sa svojim susjedom Miljanović Ivicom, svojim osob. automobilom marke „Honda“ iz Trna krenula sam prema mostu u Bosanskom Brodu u namjeri prelaska u RH. Dolaskom do mjesta Srbac, zaustavila nas je milicija i legitimirala, a potom bez ikakvog povoda počeli tući tj. tjelesno zlostavljati. (...)

Nedugo potom oboje su nas odveli u obližnju zgradu, gdje su meni oduzeli osob. automobil i oko 4.530 DM, 2.100 CHF,117.000 dinara,1.800 francuskih franaka, 5.100 austrijskih šilinga,180 USA dolara i još nešto dr. novca, a potom smo odvedeni i zatvoreni u zatvoru stanice milicije.

Hrvati u Derventi kolju srpsku djecu i režu im udove

Dok sam se nalazila u zatvoru cijelo vrijeme sam bila tučena i psihički zlostavljana, kao i Ivica, a posebno u maltretiranju se isticao Jojkić Dušan, star oko 30-35 godina, visok oko 170 cm, tamne puti, odjeven u maskirnu odoru i Babić Momir zv. Babac, star oko 40-45 god., visok, plav, a za kojega pretpostavljam da je bio i jedan od glavnih odnosno zapovjednik. Tijekom ispitivanja snimana sam kamerom i pri tome su od mene tražili da izjavim kako sam vidjela da Hrvati u Derventi kolju srpsku djecu, te im režu udove, no ja to nisam htjela izjaviti, nakon čega sam dobila još više batina. Ispitivanju je bio prisustvovao izvjesni navodno potpukovnik Suvajac, odjeven u sivo-maslinastu odoru, star oko 35-40 godina i izvjesni Stanišević Slobodan zv. „Boban“, star oko 25 godina. Tijekom zlostavljanja Babić Momir zv. Babac“ na čelo mi je stavio pištolj, uhvatio za kosu i udario nogom u predjelu lica, od čega me je svu oblila krv i srušila sam se na pod, a sjećam se da je Suvajac samo prokomentirao: „Biti ćeš osuđena po kratkom postupku“. (...)

U zatvoru u Srpcu provela sam dva dana, a potom su došla četvorica u maskirnim odorama i mene i Ivicu sa džipom odvezli u zatvor u Staru Gradišku. (...)Smješteni smo u podrumske ćelije, svatko posebno, a kako mi se činilo u tome djelu zatvora nije bilo drugih zatvorenika. Kako u ćeliji nije bilo svjetla, pronašla sam, pipajući, neki željezni komadić s kojim sam na podu stavljala crtice kako bih mogla znati koliko je dana prošlo od zatvaranja, a također sam na zidu ispisala stihove ako slučajno ne preživim, da ostane nekakav trag da sam bila zatočena. (...)

Jednom prilikom, dok sam se nalazila u ćeliji, mislim da je to bilo 02. 07. 1992. stražar je rekao da su u zatvor došli pripadnici UNPROFOR-a, a ja sam se ponadala da će me obići i upisati, staviti na nekakav popis za razmjenu, pa je tu i nada da ću ostati živa, no isti nisu došli u ćeliju. Istog dana sam na listićima WC papira napisala jedan dopis misleći da ga stražar preda upravniku zatvora, no nisu htjeli to uzeti tako da mi je taj dopis ostao i ponijela sam ga sa sobom kada sam napustila zatvor. (...) potom su nas pod oružanom pratnjom odveli u džip, i odvezli nas u Banja Luku u kasarnu „Mali logor“.(...)

23 stara gradiska wc

Listić WC papira - "pa vas molimo za milost" (str. 583-586.)

I dok je Ruža Jovanov molila za milost u Hrvatskoj im je oprošteno, a oprosta tražili nisu.

24 stara gradiska omarska


Zapovijed Stanice javne bezbjednosti Prijedor da se iz logora "Omarska", operativno obrađena lica, uz krivičnu prijavu, odnosno sl. zabilješku upute u Istražni zatvor Banja Luka ili logor Stara Gradiška na dalju kriminalističku obradu (str. 318)

25 stara gradiska manjacaIzvješće Vojna pošta 4022. Banja Luka Komandi 1. krajiškog korpusa o slanju ratnih zarobljenika na izgradnju-sanaciji Srpsko pravoslavne crkve u Šljivnu na Manjači (str. 208.)

26 stara gradiska

*Logor Batkovići pokraj Bijeljine, BiH, osnovan je 1. travnja 1992. na poljoprivrednom dobru; sastojao se od dva skladišta za žito veličine 50x30 m. U logoru je bilo zatočeno nekoliko tisuća civila i vojnika zarobljenih na području Hrvatske, te pripadnika Hrvatskog vijeća obrane (HVO) i Armije BiH. Također su bili zatočeni civili muslimanske vjeroispovijesti zarobljeni u BiH ili kasnije dovedeni iz logora „Manjača" i drugih logora. Zadnji preživjeli zatočenici iz logora razmijenjeni su tijekom 1994. godine, a najmanje 80 osoba vode se kao „nestali".

*Logor Begejci osnovale su 2. listopada 1991. snage JNA na napuštenom salašu kod sela Begejci blizu Zrenjanina, u Vojvodini, Republika Srbija. Tamo su zatočili pripadnike ZNG-a i MUP-a RH, a koji su prethodno bili zatočeni u vojarni „Bubanj Potok" kod Beograda. Kasnije su u logor dovedeni i zarobljeni pripadnici ZNG-a, MUP-a RH i civili (žene, djeca) s područja Vukovara. Zgrada u kojoj su bili zatočenici bila je veličine 50x10 m.

Logor je zatvoren krajem prosinca 1991., a preostali logoraši odvedeni su u logor Stajićevo, Sremska Mitrovica, Niš i druge logore na području bivše SR Jugoslavije.

27 stara gradiska

Vlado Radošić: "S moralnog i humanističkog stajališta zarobljenički logori oduvijek su bili mjesta najvećeg obezvrjeđivanja ljudi te su stoga najveće sustavne degradacije etičkog kodeksa. Ono što može učiniti čovjek čovjeku možemo samo zamišljati, ali ono što se dogodilo i što je opisano u iskazima i sjećanjima logoraša, siguran sam, svakome će nametnuti pitanje zar su to bile zvijeri ili ljudi!

Sustavno je uništavan osobni i socijalni identitet logoraša, u najboljem slučaju tretirani su kao manje vrijedne osobe, a u najgorem, znatno češćem, poistovjećivani su s predmetom koji treba nemilosrdno uništiti. Izlagani su raznim organiziranim i neorganiziranim tjelesnim i mentalnim zlostavljanjima, likvidacijama koje su izvršavale jedna ili više osoba ili po naređenju treće osobe, a u cilju prikupljanja podataka i priznanja, ali znatno češće iz nacionalne mržnje i osvete." (str. 618)

Pametniji i kompetentniji od mene su zaključili - s ove dvije knjige je Vlado zapravo izgradio spomenik zahvalnosti svima koji su u srbijanskom zatočeništvu podnijeli velike patnje za slobodu Hrvatske.

BILJEŠKA O AUTORU

Vlado Radošić, sin Blaža i Nade, r. Vuković, rođen 22. 03. 1968. u Tisovcu, općina Staro Petrovo Selo, RH, po zanimanju policajac. Sudionik je Domovinskog rata kao dragovoljac, pripadnik specijalne jedinice policije „ZEBRE“ Nova Gradiška, potom zasebne jedinice policije „JADRAN“ te temeljne i krim. policije. Na poslovima kriminalističkog službenika za ratne zločine i terorizam PU Brodsko-posavske, PP Nova Gradiška i PP Okučani, u vremenskom razdoblju od 1992.-1997., vršio prikupljanja podataka u svezi počinjenih zločina, masovnih i pojedinačnih grobnica, nazočio ekshumacijama i identifikacijama pronađenih osoba. Prikupljeno arhivsko gradivo korišteno je za pisanje knjige „Pakao srpskog logora Stara Gradiška 1991. god.“ koja je objavljena u studenom 2012. god.
Umirovljen 2007. u zvanju - glavni policijski inspektor.

Za sudjelovanje u Domovinskom ratu odlikovan:
- Spomenicom Domovinskog rata 1991/92.
- Spomenicom Domovinske zahvalnosti
- Medaljom „Bljesak"
- Medaljom „Oluja"
- Redom hrvatskog trolista
- Spomen plaketom „Vukovar 1991."
- Pohvalnicom MUP-a RH, načelnika Odjela Specijalne policije generala Mladena Markača, i drugim zahvalnicama i pohvalama MUP-a RH za uspješan rad i sudjelovanje u Domovinskom ratu.

Za ostvarenja u području društvenih djelatnosti – za publicističku djelatnost s tematikom Domovinskog rata nagrađen;
- Plaketom i grbom općine Stara Gradiška, 2014. god.
- Medaljom grada Nova Gradiška, 2014. god.
- Plaketom Udruge roditelja poginulih hrvatskih branitelja RH, 2016. god.

Ljubomir Škrinjar

Pon, 21-10-2019, 08:19:42

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.