Čigoć – selo s najmanje dimnjaka, a najviše roda u Hrvatskoj
U središnjem dijelu Lonjskoga polja, uz staro korito rijeke Save, nalazi se Čigoć, selo s najviše rodinih gnijezda na jednom mjestu u Hrvatskoj. Naši klinci znaju reći da rode donose djecu, a pauci odnose aute. No u Čigoću nema male djece, možda zato jer rode gnijezde na kućama bez dimnjaka.
Močvarno područje Parka prirode Lonjsko polje najveće je zaštićeno močvarno područje u Hrvatskoj i jedno od najvećih i najvrjednijih s prebivalištem ptica močvarica u Europi. Uvršteno je u Ramsarski popis močvara i u međunarodnu Listu važnih ptičjih područja (IBA i ICBP), a također je i najveće mrjestilište slatkovodne ribe u Europi.
Područje je i nastanka autohtonih domaćih pasmina životinja, turopoljske svinje i konja hrvatskog posavca. Tradicionalni način života na tom području odražava se u slobodnoj ispaši stoke na nizinskim poplavnim pašnjacima i šumama, slika kakva je bila tipična za cijelu srednju Europu do druge polovice 19. stoljeća, i u još očuvanoj arhitekturi drvenih posavskih kuća.
Lonjsko polje kod Mužilovčice, nedaleko od sela Čigoć
Park prirode Lonjsko polje čine tri polja: Lonjsko, Mokro i Poganovo. Pokriva 500 kvadratnih kilometara, polovicu plavnih nizina rijeke Save i njezinih pritoka u području srednje Posavine. Ove je godine predložen za uvrštavanje na Listu svjetske baštine UNESCO-a.
Periodično poplavljivanje, obično od kasne jeseni do ranog proljeća, preobrazi Lonjsko polje u nepregledno jezero, a s povlačenjem vode i dolaskom ljeta nastavlja se tradicionalno stočarenje na vlažnim livadama i u stoljetnim hrastovim šumama, zajedničkim pašnjacima krava, posavskih konja i turopoljskih svinja.
U suhom razdoblju livade pokrivaju trećinu, a voda tek jednu desetinu Lonjskog polja.
Ovisno o vlažnosti tla i visini podzemnih voda razvilo se nekoliko različitih šumskih zajednica. Veći dio Parka prirode pripada stoljetnim gustim šumama hrasta lužnjaka.
Nekada su ovim područjem lutala krda europskog bizona (govedo Tur, posljednji put viđeno 1800. godine), posavskih konja i turopoljskih svinja, a danas se, uz malo sreće, može vidjeti tek poneka svinja ili konj.
Turopoljska svinja je rezultat davne romanse divlje i domače svinje. Njoj, kao i našoj jedinoj autohtonoj pasmini konja, prijeti izumiranje.
Uz dvije vrste kornjača, četiri vrste guštera i šest vrsta zmija u Parku prirode Lonjsko polje živi i vidra, dabar, vodene rovke te još 75 vrsta sisavaca. U dva ornitološka rezervata (Krapje Đol i Rakita) obitavaju danas već rijetke europske životinje: crna roda, orao štekavac i zmijar, siva i bijela čaplja, žličarka … Među ribama su najbrojniji šarani (krap), po kojem je i jedno selo dobilo ime Krapje.
Godine 1994. Europska zaklada prirodne baštine - EURONATUR proglašava Čigoć (a ne Čigoč kako piše na tabli) prvim Europskim selom roda, a veći broj rodinih gnijezda u Europi ima samo selo Malpartida de Cáceres u Španjolskoj. Dan roda u Čigoću, "Štrokovo", dobio je ime prema muškoj rodi koja se u Posavini naziva štrok.
Selo Čigoć, u kojem je očuvana tradicionalna narodna arhitektura posavske kuće, spominje se 1524. godine kao vlastelinstvo pl. Keglevića. Od 1544. – 1691. godine dolazi pod tursku vlast, a nakon proglašenja Vojne krajine organizacija okućnice i način gradnje stambenih kuća posljedica su raznih uredbi i propisa Austrijskog carstva.
Zbog obilja hrane u Lonjskom polju živi gotovo trećina hrvatske populacije bijele rode (lat. Ciconia ciconia), tj. oko 500 parova, a najviše gnijezda (47) na jednom mjestu nalazimo u Čigoću. Bijela roda pravi gnijezda isključivo u ljudskim naseljima. Najčešće ih gradi na krovovima kuća, odnosno na dimnjacima. Ovdje se gnijezdi i crna roda, no ona je šumska ptica i gnijezda gradi samo u krošnjama stabala, daleko od ljudi.
Rode dolaze u Čigoć tijekom ožujka. Isti par roda se najčešće vraća u staro gnijezdo. Po dolasku popravljaju gnijezda, ili desetak dana grade novo ako im je staro uništeno. Gnijezda su izgrađena od grana i grančica, a iznutra su obložena blatom, sijenom i perjem. Mogu biti teška od 500 kilograma do dvije tone. Grade ga oba roditelja.
Nakon 33 dana izlegu se tri do četiri mlada po gnijezdu. Hrane ih oba roditelja, a tijekom ljetnih vrućina "tuširaju" ih vodom koju donose u kljunu. O svojim mladuncima skrbe 70 dana, nakon čega ptice postaju samostalne. No, procjene li da zbog kasnog dolaska ili vremenskih uvjeta neće uspjeti othraniti mlade do kraja kolovoza (tj. do Svetog Bartola, 24. kolovoza), kada većina populacije kreće za Afriku, uopće se ne pare, ili ne leže na jajima.
Ako jedna od roda izgubi svog životnog partnera, ostaje sama u svom gnijezdu tijekom cijele gnijezdeće sezone.
Roda je mesojed i hrani se živim plijenom. Uz poljske miševe, puževe, ribe i žabe najomiljeniji jelovnik su joj zmije bjelouške.
Bijela roda nema pjevalo kao ostale ptice pa ne pjeva nego klepeće, tj. udara gornjim kljunom o donji. Zvuk klepetanja sličan je zvuku drvene čegrtaljke. Odrasla roda (mase 5kg, visine 110 i rasponom krila od 165 centimetara), ubraja se među veće ptice.
Trenažni let mladih rodo počinje sredinom srpnja
Roda je slab letač, ali prava je ptica selica. Za podizanje u visine koristi tople zračne struje, a potom na njima lebdi i polako se spušta do sljedećeg odredišta. Zato od Čigoća do Južnoafričke Republike ne leti na zimovanje preko mora već leti preko Bugarske, Rumunjske, Bospora, Turske, Izraela, Sinajskog poluotoka, duž Nila i istočnim dijelom Afrike do Sudana, a zatim preko Etiopije, Kenije, Tanzanije, Zambije, Zimbabvea i Mozambika do Južnoafričke Republike. Put od 10.000 km preleti za tri tjedna. Populacija roda iz Zapadne Europe kreće na selidbu u Afriku preko Gibraltara.
Rani odlazak rode na zimovanje bio je znak ljudima da će zima biti hladnija i s više snijega, a ako su rode kasnile na gniježđenje znalo se da će proljeće i ljeto biti kišoviti.
Posavske drvene kuće i njihova arhitektura su pravi spomenik hrvatske graditeljske baštine.
Gradili su ih vodoravnim slaganjem tesanih ili piljenih hrastovih planjki koje su učvrstili drvenim klinovima (moždenjacima), a na uglovima su spajane u tzv. hrvatski, njemački, ili na frkani vez (sjek).
Krovišta su strmoga nagiba, skošena ili poluskošena (lastavica) s jedne ili s obiju strana zabata. Nekad su bila pokrivena slamom, zatim drvenim daščicama, a poslije biber-crijepom.
U oblikovanju kuća glavna je značajka natkriven hodnik, trijem (ganjek), koji se proteže uzduž dvorišnoga pročelja većine kuća.
Izvorno su kuće podizane iznad tla na hrastove panjeve, katkad kamene stupce (bapke) radi zaštite od poplava, a njih poslije zamjenjuju stupovi od cigle, zatim i temelji u cijelosti građeni opekom.
Autentičnost ove posavske kuće, danas namijenjene seoskom turizmu, narušena je dogradnjom dimnjaka.
U već spomenutoj carskoj uredbi visina poreza na kuću određivala se po broju dimnjaka, ali i po veličini i broju prozora na kući. Kako bi izbjegli plaćanje poreza, tzv. dimljarina, ljudi su kuće gradili bez dimnjaka, i s minimalnim brojem prozorčića. Dim s ognjišta odlazio je stoga u potkrovlje (sušnica za meso i ribu), impregnirao grede krovišta i uništavao crve u njima, pa su krovovi mogli izdržati težinu rodina gnijezda.
Specifičnost posavske kuće je i krovec, nadstrešnica između prizemlja i kata, koji štiti planjke od padalina.
"Linija za proizvodnju" lanenog vlakna – od stabljike lana do preslice
U Čigoću je najzanimljiviji privatni etnografski «muzej» obitelji Sučić. Njihova zbirka ima više od 600 različitih predmeta vezanih za nekadašnji život i način privređivanja stanovništva ovog dijela Posavine: alati za obradu drveta, oruđa za obradu zemlje, pomagala za transport, ribolovni pribor, različiti oblici glinenih i drvenih posuda, starinski namještaj i oružja, narodne nošnje i dr. Svi su predmeti rukotvorine samoukih ljudi, i upisani su na listu kulturne baštine Republike Hrvatske.
Posavska vrša i ribarske mreže
Za većinu stanovništva ribolov je bio temeljni izvor prihoda.
»Dizalica» za podizanje hrastovih trupaca na kola.
Vlasnici zbirke rado i iscrpno objašnjavaju način izvedbe i funkciju svakog predmeta, a kroz izložene predmete prenose priče svojih predaka.
«Automat» za skidanje čizme.
«Naši stari nisu imali škole, ali su bili inteligentni» rekao je g.Sučić prigodom prikaza rada pomagala za skidanje čizma.
Rijedak primjerak trostruke pernice.
Kuhinjski namještaj i pribor.
Kuhinjski štednjak od gusa, tzv. fijaker, imale su samo bolje stojeće obitelji, dok su ostali rabili zidane štednjake.
«Bakina sobica» u kojoj je izložen drveni tkalački stan i na njemu izrađeno laneno posteljno rublje, ručnici i nošnja ukrašeni bogatim posavskim vezom.
Slika Vile Velebita
Domaćini su ponosni na dobro očuvanu sliku Vile Velebita iz vremena uoči Prvog svjetskog rata. Slika je onodobni poster za pjesmu „Vila Velebita“, prvi put javno otpjevana 1882. godine u Zagrebu:
Vila Velebita
Oj ti vilo, vilo Velebita,
Ti našeg roda diko,
Tvoja slava jeste nama sveta,
Tebi Hrvat kliko:
Ti vilo Velebita,
Ti našeg roda diko!
Živila, premila,
Živila, premila,
Živila, oj premila,
Ti vilo svih Hrvata!
Velebite, vilovito stijenje,
Ja ljubim tvoje smilje.
Ljubim tvoga u gorici vuka,
I onoga - Ličkoga hajduka.
Ti vilo Velebita
Ti našeg roda diko!
Živila, premila,
Živila, premila,
Živila, oj premila,
Ti vilo svih Hrvata!
Neosporna je povijesna činjenica da se u srpskoj, tj. Karađorđevoj, i u Titovoj Jugoslaviji posjedovanje slike ili pjevanje Vile Velebita kažnjavalo odlaskom na robiju.
Svatko će sam prosuditi koliko su riječi ove pjesme „fašističke, nacionalističke i šovinističke“, a od današnjih bestidnih promicatelja kulta Josip Broz Tito suludo je očekivati objašnjenje zašto se Vila Velebita nije smjela ni izvoditi ni tiskati sve do 1991. godine?!
Danas,
nedavno, u Mesić-Sanaderovoj Hrvatskoj, su i pjesmu
Lijepa li si, autora Marka Perkovića Thompsona, proglasili fašističkom i zabranili njezino emitiranje na HRT. Najstrastveniji i najglasniji progonitelji Thompsona su oni koji su karijere, često nečasne, ostvarili u vrijeme dok su Socijalističkom Republikom Hrvatskom vladali Srbi Stanko Stojčević i Veljko Knežević, a SDP-ovka Gordana Grbić bila glavni urednik TV-Dnevnika. Da se ne zaboravi!
Lijepa li si
Kad se sjetim suza krene
Zamirišu uspomene
Svake stope rodnog kraja
I narodnih običaja
Prepoznah ljepotu tvoju
Što probudi ljubav moju
Kad sam s tobom srce moje
Kuca jače, veliko je
Oj Zagoro, lijepa li si
Slavonijo, zlatna ti si
Herceg-Bosno, srce ponosno
Dalmacijo, more moje
Jedna duša, a nas dvoje
Pozdrav Liko, Velebita diko
Lijepa li si
Kad Neretva moru krene
Ti se tada sjeti mene
Mojoj pjesmi budi tema
Za sve one kojih nema
Ajde, Istro i Zagorje
Podignimo sve tri boje
Zagrlimo se pred svima
Neka vide da nas ima.
Ljubomir Škrinjar
{mxc}