Prvo veleposlanstvo Vatikana u Hrvatskoj

 Benediktinski samostani u Hrvatskoj najveći procvat doživljavaju u zlatno doba hrvatskog kraljevstva i državne samostalnosti: do 12. stoljeća na području cijele tadašnje Hrvatske bilo je 71 benediktinskih opatija koje nam označuju i povijesne granice – od Umaga (Sv. Stjepan) do Prevlake (Sv. Mihovil) i Boke Kotorske (čak pet opatija!), od Trebinja (Sv. Petar) do Nuštra (Sv. Duh), Šarengrada (Sv. Katarina), Srijema (Sv. Dimitrije) i Dubice (Sv. Juraj). Mnoge od njih nestaju nestankom hrvatske dinastije Trpimirovića.

 U doba Napoleonove okupacije hrvatskih krajeva su svi preostali benediktinski samostani zatvoreni, a benediktinci protjerani. Na otoku Pašmanu danas je jedini muški samostan ovog reda u Hrvatskoj.

 Zbog iznimne uloge koju su benediktinci imali u duhovnoj i kulturnoj povijesti starog kontinenta, papa Pavao VI proglasio je Sv. Benedikta zaštitnikom Europe, a EU je Kršćanstvo i Boga protjerala iz svojega Ustava.

 Prvi benediktinski samostan u Hrvatskoj gradi knez Trpimir 852. godine u Rižinicama, između Klisa i Solina; opatija Sv. Krševana u Zadru (986.) posjeduje najplodniju pisarnicu i mnoštvo kodeksa s iluminacija; godine 1059. kralj Krešimir IV gradi u Biogradu benediktinski (glagoljaški) samostan Sv. Ivana Evanđelista, kojeg Mlečani zajedno s Biogradom razaraju 1125., kao što 1202. nalažu križarima razaranje Zadra i samostana Sv. Krševana.

 Vranu su 1647. godine (Kandijski rat) mletački topovi porušili gotovo do temelja, tako da su do danas sačuvani samo obrisi njenog prvobitnog izgleda, a ostaci zidina samo su krhotine nekad moćnog grada i stare slave.  

 

Europa je na izdisaju Zapadnog Rimskog Carstva u prvoj polovini VI st. bila u duhovnom i gospodarskom kolapsu, u totalnoj anarhiji. Rimska intelektualna elita preselila se u Konstantinopolis (današnji Istambul), prijestolnicu Istočnog Rimskog Carstva.

 Benedikt (480. – 543.), potomak stare rimske aristokratske obitelji, okuplja lutajuće europske intelektualce (tzv. pustinjaci) – koji su uz židovske trgovce tada bili jedini preostali pismeni ljudi u Europi – i u Italiji na brdu Monte Cassino osniva prvi benediktinski samostan, a njegove samostanske škole nekoliko stoljeća su i jedine škole u zapadnoj Europi pa tako i u Hrvatskoj. Nema nepismenog benediktinca.

 Benedikt u Monte Cassinu piše svoje životno djelo Regula Monachorum (Pravilo redovnika, oko 534. godine), koje će preobraziti lice srednjovjekovne Europe. Skladno i dobro uređen monaški samostanski život postupno se preslikava izvan zidina samostana: "moli i radi" (Ora et labora), "neka se u svemu slavi Bog", "život bez oružja i stalnost na mjestu", " briga za starce, siromahe i bolesnike" su neka od pravila benediktinskog reda.  

U samostanu Monte Cassino se nalazio grob Sv. Benedikta, i poslije vatikanske najveća knjižnica starih rukopisa i knjiga (čija se kulturna vrijednost uspoređuje s blagom iz legendarne Aleksandrijske knjižnice) sve do 1944. godine, kad su ga američki bombarderi bezrazložno razorili do temelja.

Papa Grgur Veliki (590. - 604.) uvodi Regula Monachorum (nazvano "Pravilo sv. Benedikta") kao opći naputak za svu redovničku braću u samostanima katoličke Europe (a od Karla Velikog obvezno pravilo za samostane u Europi), te reformom crkvenog pjevanja uvodi gregorijanski koral - sačuvan do današnjih dana u pučkom i vjerskom pjevanju dalmatinskih Hrvata (dalmatinski koral i klapsko pjevanje).

 Benediktinski samostan je četverokutna, zidom opasana građevina, nalik na rimski tabor, smještena na nekom pustom ili skrovitom mjestu u blizini voda, mora ili rijeka. Tako je izgledao i samostan Sv. Grgura u Vrani, koji se prvi put spominje u 9. stoljeću

Pogled iz Vrane na Vransko jezero

 U sklopu samostana nalazi se, uz crkvu i sobica za redovnike, «dom zdravlja» (infimaria) tj. prostor za bolesnike u kojima su posebno zaduženi i obučeni redovnici, infirmariusi, brinuli o oboljeloj braći i gostima. Nerijetko se u sklopu samostana nalazio i prostor namijenjen boravku hodočasnika, putnika, ali i siromašnih i bolesnih (hospitale peregrinorum et pauperum) kojima su redovnici pružali hranu i osnovnu medicinsku njegu. Tu su još i radionice za različite zanate, knjižnica, pisarnica za prijepis starih tekstova (hrvatski srednjovjekovni skriptoriji su poligrafski, hrvatska glagoljska i latinična tradicija) i izradbu ukrasa za knjige (iluminacije). Unutar zidina samostana su vrt s povrćem i ljekovitim biljem, samostanska ljekarna, cisterna s kišnicom ili izvorske vode, kupatilo, gospodarske zgrade, pčelinjak i groblje.

 Benediktinci, prema naputcima Kasiodora iz 6. st., moraju izučavati antičke medicinske spise (poput Galenovih djela ili Corpusa Hippocraticusa) i baviti se liječenjem, moraju izučavati graditeljstvo, astronomiju i književnost. Također moraju aktivno sudjelovati u razvoju gospodarstva i poljodjelstva: novonadošle narode upoznavati sa sadnjom vinove loze, oplemenjivanjem voćaka, sadnjom i preradbom Ijekovitog bilja te uporabom jestivog bilja prenoseći im kulturne stečevine iz doba starih mediteranskih civilizacija, zatim razvijanju obrta, preradi ruda i kovina, iskopu bunara, podizanju mostova i brana, isušivanju močvara i natapanju polja… Tako su benediktinci svojom vjerom i okrenutošću prema Bogu pokrenuli zamrlo gospodarstvo i duhovni život u Europi.  

 Uz sve nabrojeno svaka benediktinska opatija pruža osnovno obrazovanje muškoj djeci (pisanje čitanje, računanje, pjevanje), a velike opatije i takozvani titvium (gramatika, dijalektika i retorika) te quadrivivium (aritmetika, geometrija, astronomija, glazba).

 Zapravo, nije ni čudno što nam je ta golema benediktinska ostavština tako skromna, što su nam stare opatije sustavno spaljivane, razarane, uništavane ili zatvarane od Venecije, Turaka, Napoleona, partizana, kad se poput crvene niti kroz hrvatsku povijest nižu razaranja baštine i progon baštinika sve do naših povijesnih vremena (u Domovinskom ratu Srbi su uništili 1240 hrvatskih sakralnih zdanja, a opljačkano kulturno blago još nisu vratili u Hrvatsku, i zato svjedoče na hrvatskom sudu da su Hrvati Srpkinje nabijali na kolac).  

 U 11. stoljeću nastaju reformatorski pokreti unutar benediktinskog reda - kartuzijanci 1084, cisterciti 1098., kasnije još jednom reformirani kao trapisti 1663. godine.

 U zaleđu Biograda, nedaleko od Pakoštana, na sjevernom vrhu Vranskog jezera smjestilo se staro liburnsko selo Vrana (Blandona ili Arausona) u kojem je nađen brončani mač iz prvog doba liburnske kulture (11. i 10. st. p.n.e.), a u okolici se mogu vidjeti ostaci ilirskih gradina.

 U antičko doba Vrana (Aurana, Laurana) je na  Velikoj cesti, «Skardonskoj magistrali», tipično ravna rimska cesta koja prolazi Ravnim Kotarima od Jadere (Zadar) do Salone (Splita).

 U srednjem je vijeku Vrana, s utvrđenim benediktinskim samostanom Sv. Grgura, bila posjed hrvatskih vladara i metropola stare Hrvatske države, okružena hrvatskim kraljevskim gradovima Ninom, Kninom, Biogradom i Šibenikom.

 Temeljem ugovora Pacta conventa, i zbog činjenice da se u Vrani čuvaju insignije hrvatskog kraljevstva, dogodila se 1102. godine krunidba ugarskog kralja Arpadovića Kolomana hrvatskom krunom u Biogradu, kao najbližoj kraljevskoj rezidenciji.

Ugri (Mađari) su pod okriljem Prvog križarskog rata (Križarski ratovi su niz ratova od 1096. do 1271. godine protiv islamskih dinastija u Palestini/Levantu), dok su ondašnje svjetske sile okrenute Bliskom istoku, napali Hrvatsko kraljevstvo. Arpadović Koloman, uz potporu nekih hrvatskih velikaša iz sjeverne Hrvatske, prelazi Savu i Kupu u proljeće 1097. godine. Suprostavio mu se hrvatski kralj Petar Svačić (vladao je samo četiri godine od 1093. do 1097.) koji iz Knina dolazi s vojskom do Gvozda (danas Petrova gora) gdje je u jeku bitke poginuo kao posljednji kralj hrvatske krvi (i Srbi su 1991., pod okriljem Pustinjske oluje, napali Hrvatsku).

 Godine 1136. Sveta stolica dodjeljuje samostan u Vrani Templarima. Za njihova vladanja Vrana je utvrđena jakim bedemima (tri prstena bedema i predtvrđava), kvadratnim kulama i opkopom (pokretni most i obrambeni opkop oko cijele utvrde vidljiv je još i danas).  

 Južni bedem Vrane sa završnim vijencem, kulom i jednim od vrata 

Uprava ovog viteškog reda bila je utvrđena u posve vojničkom duhu zbog već tada pokrenutih Križarskih ratova protiv nadolazeće islamske ekspanzije.

Godine 1128. godine održan je crkveni sabor u Troyesu (Francuska) gdje su Templari službeno priznati i utemeljeni kao vjersko-vojni red. Pravila reda napisao je cistercit Bernard iz Clairvauxa (Francuska). Papinskom bulom iz 1139. postaju neovisni od svakog miješanja političkih i vjerskih vlasti, a od 1146. godine nose, zbog potrebe lakšeg prepoznavanja u bitkama, zadebljani crveni križ (la croix pattee) na vojnoj odori i opremi.

Nakon još uvijek nerazjašnjenog raspuštanja templarskog reda, 1312., Vrana prelazi u posjed redovničko viteškog reda Hospitalaca (kod nas ih zovu i Ivanovci, Božjaci) u čijem redu su našli utočište i brojni progonjeni templarski vitezovi.

 Hospitalci (kasnije malteški vitezovi) su u Hrvatskoj iz redova domaćeg plemstva, za razliku od reda Templara kojeg su činili uglavnom francuski plemići.

 Samostan u Vrani uzima pravo jurisdikcije nad svim samostanima, a prior Vranski postaje glavni prior ovoga reda na području cijelog kraljevstva.

 Vrana je jedno vrijeme bila sjedište ivanovečkog priorata (poglavarstva) za Hrvatsku i Ugarsku. Bilježi se da je Vranski priorat u doba svojega najvećega procvata posjedovao oko 40 samostana, gradova i vlastelinstava u Dalmaciji, Slavoniji, Međimurju i Bosni.

 Banovi i kraljevi Hrvatske, Slavonije i Dalmacije su posebnom uredbom Pape imenovani i titulom Vranskog priora pa se na ovome mjestu u jednoj osobi koncentrira ogromna crkvena, politička i vojna moć. Najglasovitiji među priorima Vranskim su Ivan Paližna i Petar Berislavić (Trogiranin), čija se poprsja nalaze u prvostolnici zagrebačkoj.

Ivan Paližna je, uz pomoć bosanskog kralja Tvrtka, digao bunu protiv ugarske krune (nakon smrti kralja Ljudevita Anjouvinskoga godine 1382 ) pokušavajući na hrvatsko prijestolje vratiti vladara hrvatske krvi (A. Šenoa: Kletva). U borbama oko Vrane Paližna je ubijen 1391., a ugarski kralj Žigmund oduzeo je Vrani sva imanja, da bi je 1409. kralj Ladislav Napuljski prodao Mlečanima.

 Petar Berislavić, vesprimski biskup, prior Vranski i hrvatski ban, uhvaćen u tursku zasjedu poginuo je 20. svibnja 1520. na Vražjoj gori kod Korenice. Njegova odrubljena glava prebačena je u grobnicu u mađarski grad Vesprim (biskupija sjeverno od Balatonskog jezera). Osobito je važna bila njegova pobjeda 1513. godine kod Dubice, te obrana Knina, Skradina, Ostrovice i Jajca.

 Bio je hrvatski ban u vrijeme kad Turci izbijaju na vrata srednje Europe, kad strepe Dalmacija i uža Hrvatska, kad Marulić piše svoju Juditu kojom želi reći da Hrvatskoj pomoć može doći još samo s neba, kad naši veleposlanici i ljudi od pera pokušavaju probuditi Europu (kao i 1991.!). Budući da se na ugarskom i europskom planu gotovo ništa nije učinilo, Berislavić je pokrenuo vlastitu diplomaciju da dobije kakvu-takvu pomoć. Po mišljenju nekih povjesničara, to je bio "najviši doseg hrvatske diplomacije" onoga vremena.

 Protiv bana Berislavića su se stavili i neki hrvatski uglednici («stoka sitnog zuba») poticani mađarskim velmožama.

 Vrana je tijekom cijeloga srednjeg vijeka, sve do pada pod tursku upravu 1529. godine, zadržala prvorazredni politički položaj.

 Danas do starog i zapuštenog grada Vrane, u kojem stoluju crne udovice i poskoci, nema ni putokaza!

 Domoljublje kao prva od temeljnih vrednota zajednice.

Datum objave: 14. listopad 2007.

 Ljubomir Škrinjar