Razgovor s povodom – mr. sc. Jozo Čikeš, predsjednik udruge Pasionska baština

Poštovani gospodine Čikeš, od 28. ožujka do 8. travnja trebale su se održati 29. svečanosti Pasionske baštine. Program koji je Vaša udruga za tu prigodu pripremila čini se doista impresivnim. Nažalost, s obzirom na pandemiju koronavirusa, ali i na potres koji je pogodio Zagreb, sad je već posve jasno da programski sadržaji ne će moći biti javno izvedeni, no to nas ne sprječava da razgovaramo o njihovu značenju. Može li se u tom Vašem programu, ne samo u ovogodišnjem nego i u prošlima, uopće što izdvojiti ili svi ti sadržaji – i glazbeni, i likovni, i književni, i pučko stvaralaštvo – predstavljaju nedjeljivu cjelinu?

Iskreno zahvaljujem na tome što ste mi ukazali povjerenje i dali mogućnost da mogu za vaš portal sudjelovati u ovom razgovoru. Što se tiče vašega pitanja, čini mi se da je u njegovu drugom dijelu sadržan i odgovor na njega.

Pasionska baština bavi se nekim aspektima pasionske realnosti i svaki se programski sadržaj može promatrati J. Cikeszasebno, no oni su ipak nedjeljiva cjelina, i tek tada i tek tako može se sagledati njezina važnost u ovoj zapadnoeuropskoj povijesti i kulturi. Polazeći, naime, od Kristove muke i uskrsnuća kao univerzalnoga otkupiteljskoga čina za sva vremena i prostore, lako je doći do zaključka da on dotiče sve vidove ljudskoga življenja, kako one materijalne tako i one duhovne, kao što su književnost, likovnost, glazba, pučko stvaralaštvo i svi drugi pojavni oblici jedinstvenoga i otkupljenoga čovjeka.

Snagom poruke Kristove smrti i uskrsnuća, čovjeku je upućena poruka i poziv da kao kreativno biće sudjeluje u tom otkupiteljskom činu kroz univerzalnosti slobode, istine, dobrote i ljepote. Sv. Pavao, razmišljajući o tom misteriju, o svojem životu i patnjama koje podnosi upravo zbog tih vrijednosti, piše: „Sada nalazim radost u patnjama koje podnosim za vas – i tako u svom tijelu dopunjujem što nedostaje Kristovim mukama – za tijelo njegovo, koje je Crkva“ (Kol 1, 24). Za sve misleće ljude, pogotovo za vjernike, čovjek nije tek puka slučajnost, nego centralna misleća figura svemira koju je netko postavio na moj (naš) put, pa ako je taj čovjek zaslužio Kristovu žrtvu i uskrsnuće, onda je zaslužio i našu, jer time otkupljujemo sebe, njega i povijest u cjelini.

Treba podsjetiti na to da je kršćanstvo religija koja stvara, razvija i mijenja. Naslonjeno na grčku filozofiju i rimsko pravo kroz skolastiku i ine filozofske pravce, stvorilo je i danas stvara čuda slobode, istinitosti, dobrote i ljepote. Nije zato slučajno da je temelj zapadne kulture program sv. Benedikta, zaštitnika Europe: „Ora et labora“. Prošla su mnoga stoljeća koja su potvrdila istinitost toga gesla, budući da je očito da jedno bez drugoga ne može. Ta je misao, izgleda, sve bliža današnjemu čovjeku.

Čikeš

Razumljivo je stoga da smo kroz udrugu Pasionska baština i njezin moto „Muka kao nepresušno nadahnuće kulture“ htjeli dublje zaroniti u ljepotu i istinu otkupljenoga svijeta i poraditi na dubljoj spoznaji našega poziva u njemu i dublje zaroniti u čaroliju vremena koja dolaze i neograničenih izražajnih mogućnosti koje im pruža. S tim smo stavom na strani gotovo već povijesne misli pape sv. Ivana Pavla II.: „Vjera koja ne stvara kulturu nije življena vjera“, i stoga se rado, ali i ponizno stavljamo u službu svih onih kojima je kultura obrana i obnova zapadnoeuropske misli.

Vaša udruga, dakle, već 29 godina zaredom svjedoči da je Kristova muka „nepresušno nadahnuće kulture“, što vam je i misao vodilja. Kako je sve počelo? Koliko je činjenica da je u vrijeme početka tog rada hrvatski narod prolazio kroz svoju pasiju utjecala na osmišljavanje sadržaja koji će predstaviti tu muku, ali i ono što u kršćanskom (kristovskom) iskustvu dolazi nakon toga – uskrsnuće?

Dva su temeljna razloga utemeljenja Pasionske baštine. Prvi je činjenica da su komunistička ideologija i jugoslavenski komunistički režim religiju protjerali iz javnoga života, proglasili ju zaostalom, retrogradnom, otuđujućom, „remetilačkim faktorom“ društva i razvoja, te da je biti vjernik značilo biti nazadan i nepoželjan. S tom se činjenicom nikako nismo mogli ni htjeli složiti i pomiriti. Spomenuti svjetonazor unesen je i u obrazovni sustav s ciljem formiranja „novoga svjesnoga mladoga čovjeka“, oslobođenoga „religioznih i društvenih predrasuda“. Taj podcjenjivački odnos prema svemu prošlomu, osobito duhovnomu, kod primitivnih komunističkih skupina, a i kod režima kao takva, urodio je i fizičkim progonom religioznoga. Mladi ljudi bili su „ni na nebu ni na zemlji“; kultura i umjetnost svele su se na radne akcije, štafetu, kult vođe (Tita); literatura na hvaljenje seljačkih radnih zadruga; likovnjaci na crtanje traktora itd. Sve je to kod većine intelektualaca izazivalo podsmijeh i prijezir, pa je bilo razumljivo očekivati da će čir na tijelu komunističkoga sustava puknuti, a i da se taj čin ne smije čekati skrštenih ruku.

Čikeš

Drugi neposredni povod Pasionskoj baštini jest činjenica velikosrbočetničke i crnogorske agresije na Hrvatsku 1991., koja je pod vidom očuvanja komunističke Jugoslavije zapravo htjela zadati odlučujući udarac hrvatskomu narodnomu biću i njegovoj povijesnoj težnji za neovisnom državom. U napadu srbočetničke i crnogorske vojske, kojoj se pridružuje tzv. jugoslavenska narodna armija, nije bio cilj samo pokoriti i uništiti hrvatsku državotvornu misao, nego i uništiti sve materijalne, posebice sakralne tragove te kulture, kako bi se moglo tvrditi da ona nikad tu nije ni postojala. Goloruki hrvatski čovjek, napose hrvatska goloruka mladež i velik dio hrvatskih intelektualaca poruku su odmah prepoznali i reagirali zanosnim općim obrambenim ratom. Stariji intelektualci, osobito oni poznatiji u svijetu, zajedno s hrvatskim iseljenicima, učinili su sve kako bi raskrinkali velikosrpske laži pred licem svijeta i u tome su u dobroj mjeri i uspjeli.

Utemeljitelji Pasionske baštine skupa s utemeljiteljima Dana hrvatskog filma (obje manifestacije nastale su u Zagrebu u Studentskom centru 1991. godine), svjesni trenutka i velikoga broja studenata koji su uz njega vezani, te veličine multimedijskih prostora namijenjenih programima kulture u Studentskom centru, nisu htjeli ni mogli ostati izvan svehrvatskoga otpora agresorima. Zatečeni barbarstvom rušenja spomeničke baštine, rekli smo sebi: Možete nam sve srušiti, ali memoriju i svijest da pripadamo zapadnoeuropskomu kulturnomu krugu koji smo i sami stvarali, ne možete. Otpor prema komunističkomu sustavu i otpor prema velikosrbočetničkomu i crnogorskomu agresoru dali su impuls pripremi programa Pasionske baštine. Bio je to trenutak našega dubokoga obrambenoga krika, za koji tada nismo ni znali koliko je velik, koliko se čuje, ni koliko će trajati.

Čikeš

Tako smo spojili dvije pasije: onu otkupiteljsku Kristovu i onu domovinsku, također otkupiteljsku. Već sljedeće godine, o Uskrsu 1992., od 12. do 19. travnja održali smo prve svečanosti Pasionske baštine i Dana hrvatskog filma, na opće oduševljenje studenata koji ni o jednom ni o drugom bogatstvu nisu znali gotovo ništa, jer je nad njihovim društvenim i školskim odgojem visio samo zastor jugoslavenstva pod krinkom progresivnih ideja mladih u svijetu. Općemu oduševljenju pridružili su se i građani grada Zagreba, Poglavarstvo Grada Zagreba i Ministarstvo kulture Republike Hrvatske. Na tu su večer sjećanja veoma živa i dalo bi se o njoj mnogo pripovijedati, no dopustite samo pripomenu da su se programi Pasionske baštine te godine odvijali u ratom poluzamračenom Zagrebu, da su naši pučani „pučki pivači“ iz Splita (Vela Varoš), Solina i Kaštela, zbog nahuškanih balvanaša, došli zaobilaznim putom s dva autobusa na koje se dva puta pucalo. Zauzvrat, oni su sa sobom nosili i donijeli oko 3000 maslinovih grančica i podijelili ih nazočnima u foajeu kina Studentskoga centra. Na opće oduševljenje otpjevali su dio korizmenih napjeva Velikoga tjedna glagoljaške Dalmacije pod vodstvom legendarnoga mo. Ljube Stipišića (izvođači su naglasili da su njihove maslinove grančice odgovor na barbarstvo srpskoga i crnogorskoga četništva).

Vjerujem kako smijem neskromno reći da je ovih 29 godina kontinuiranoga rada Pasionske baštine dobar primjer duhovnoga i društvenoga koji u skladnom suodnosu pridonose boljitku grada Zagreba i hrvatske kulture u cjelini.

Često ističete činjenicu da su „Kristova muka i uskrsnuće stožerna vrijednost koja je oblikovala ono što zovemo zapadnoeuropskom kulturom, inkulturiravši se u sve pore privatnoga i javnoga života“. Je li današnja Europa svjesna te stožerne vrijednosti i uopće kršćanskih korijena? Dojam je da sadašnja Europa čini sve kako bi to potisnula i pohrlila u „vrli“ novi svijet.

Europa, kao i sve što se danas podrazumijeva pod pojmom Europe i zapadnoeuropske kulture, ne može, a nadam se i ne želi i ne će zanijekati 20-stoljetnu činjenicu inkulturacije Kristove muke i uskrsnuća u svaku poru svoje kulture i baštine. Jednako tako, kad kažem „muka i uskrsnuće Kristovo“, ne mislim samo na čin muke i uskrsnuća, nego na cijeli polog privatnoga i javnoga otkupljenoga života, na sve njegove Velike petke i Uskrse. Možda to zvuči neobično, a zasigurno nije ni lako dostupna i samorazumljiva istina jer se radi o velikom misteriju, koji ne ovisi samo o grupnom ili pojedinačnom „hoću“ ili „ne ću“, nego i o Onomu koji ti daruje to „hoću“ ili „ne ću“ – o Bogu.

cik

Je li današnja Europa na razini dnevnoga življenja svjesna te inkulturacije u svoje stožerne vrijednosti, koje su izniknule iz Kristove muke i uskrsnuća, teško je reći, ali vjerujem kako nije toliko slijepa da ih barem ne vidi. To pitanje možemo postaviti kako kršćanima tako i nekršćanima ovoga stoljeća, kao i onima koji to europsko kršćanstvo kao nasljeđe svih europskih stoljeća niječu. Ne ulazeći u širinu i dubinu svih vidova i dosega tog pitanja, stoji neporeciva činjenica da ne postoji ni jedno zapadnoeuropsko stoljeće koje nije obilježeno Kristovom mukom i uskrsnućem, kako na teološkoj i filozofskoj, tako i kulturološkoj, sociološkoj, umjetničkoj i svakoj drugoj razini. Isto tako je istina da postoje neka stoljeća koja naglašeno vjeruju u ljudsku sposobnost da razumom mogu riješiti sva ljudska pitanja bez Velikoga petka i Uskrsa, dapače, da su oni samo smetnja u njihovu rješavanju. Postoje i razdoblja i mišljenja koja drže da kršćanski Bog nema potrebe intervenirati u ljudsku povijest, jer je tu ulogu namijenio čovjeku, kao i ona koja Kristovoj smrti i uskrsnuću niječu nadnaravni karakter, u najmanju ruku da je to nerješiva enigma. No danas se ne može ne vidjeti da mlađi naraštaji, kako humanističkih tako i tehničkih znanosti, kao i moderni filozofi sve više stvari ne postavljaju u crno-bijelom diskursu „ili-ili“, nego na principu „i-i“: znanosti se ne daje pijedestal teologije i filozofije, kao ni teologiji i filozofiji pijedestal znanosti. To su dva samostalna područja koja se nimalo ne potiru, nego nadopunjuju. Dobar primjer za tu tezu jest pojava koronavirusa, koji je vrlo jednostavno prizemljio „oholice umišljene“, a „uzdigao ponizne“ (Magnificat).

Imam dojam da sadašnja Europa, koja se brzopleto u svojem ustavu odrekla svojih korijena, ponovno traži svoj stari panj iz kojega će šiknuti nove mladice, budući da su ove današnje, nekad veoma obećavajuće, sve krhkije, kvarljivije i kratkotrajnije. Veliku ulogu, po mojem mišljenju, odigrat će europske zemlje kojima je u komunističkim režimima i životu iza željezne zavjese taj snažni stoljetni korijen bio pogažen i iščupan, koje su bile u duhovnom i materijalnom svijetu siromaštva zahvaljujući toj istoj komunističkoj ideologiji.

Čikeš

Nastavljajući se na prethodno pitanje, koliko je današnja Hrvatska svjesna kršćanskih korijena, tradicije i bogate kulture kršćanskoga (pa i pasionskoga) nadahnuća koju smo baštinili? Stoji li u tom smislu hrvatski narod ipak nešto bolje u odnosu na druge?

Koliko je današnja Hrvatska svjesna kršćanskih korijena i bogate kulture kršćanskoga pa i pasionskoga nadahnuća, teško je precizno reći, bez obzira na to koliko je to bitno povezano s onim što nazivamo europskim. Ne smijemo, naime, zaboraviti jedno cijelo hrvatsko stoljeće neživljenja same sebe u Jugoslaviji i pod komunizmom, odnosno stalnoga zatiranja onoga što je hrvatsko, bilo da su to svjesno ili nesvjesno činili Hrvati sami sebi, bilo da su to isto svjesno i namjerno činili oni drugi – nemoguće je to ne vidjeti. Uostalom, Hrvati su tvorci ideje jugoslavenstva i sudionici njezine realizacije, Hrvati su nositelji „naprednih“ socijalističko-komunističkih ideja na tzv. jugoslavenskim prostorima, Hrvati su krivci loše realizirane ideje Nezavisne Hrvatske Države, hrvatski partizani obnovitelji su druge Jugoslavije, Hrvati su dali Tita (?) koji nas je s partizanima vratio u Jugoslaviju, potom kopirajući komunistički režim odveo u Rusiju i na kraju među tzv. nesvrstane zemlje daleke Azije i Afrike, prijateljujući tada s najvećim tiranima tih istih zemalja. To je sve istina od koje se diže kosa na glavi i može zvučati kao teška optužba, ali postoji i druga strana medalje, ona ljepša i bolja: Hrvati kao narod nikad se nisu složili s Titovim režimom i nikad se nisu odrekli svoje države, koju su ponovno izvojevali u Domovinskom ratu i nema sumnje da ju više nikad i nikomu ne će dati. Mogu se ponovno roditi i rađat će se loši hrvatski političari, ali hrvatski čovjek, tj. njegova većina, za koju tvrdim da je neprevarljiva, ne će dopustiti da mu ju oduzmu, pogotovo ako su podržani hrvatskim intelektualcima, a ne hrvatskom šutnjom.

Čikeš

Gledano kroz društvenu prizmu, na pojavnoj razini, moramo se složiti s tim da smo kršćanski narod, i to jedan od najkršćanskijih u Europi. Domovinski rat i krunica oko vrata hrvatskoga vojnika, rekli su sve sasvim dovoljno. Naša vjerska okupljanja i manifestacije tu kršćansku orijentaciju i potvrđuju. Međutim, ne smijemo zaboraviti da smo kroz cijelo jedno stoljeće bili stjerani u sakristije i kao vjernici isključeni iz društvenih zbivanja, da intelektualci nisu imali pristup suvremenoj europskoj teološkoj misli i da su mnoga njihova teološka uvjerenja bila više apologetska nego teološki suvremeno domišljena. To je ostavilo mnogo praznina u našem svakodnevnom življenju kršćanstva i ta je konstatacija, vjerujem, više nego vidljiva. Nažalost, izgleda da je to danas postalo i društveno prihvatljivo pa kršćansko življenje ne vrijedi u ekonomiji, pravu, sudstvu, pravu na rad i zapošljavanje, položajima i drugdje.

Bojim se da se u našim nastojanjima više bavimo posljedicama nego uzrocima, s kojima kao da smo izgubili bitku. Potrebne su sasvim nove metode, kojih još nema ili nisu zaživjele, novi karizmatski politički i crkveni vođe, kako bi hrvatski brod krenuo novom rutom i svi kormilari kormilarili u istom pravcu. Za takav su pak zaokret potrebni dugoročni, točno naznačeni i usklađeni planovi s točnim rokovima, a to ne nudi ni država ni Crkva, pa nisam uvjeren da u društvenom, teološkom i moralnom kontekstu svakodnevlja stojimo mnogo bolje od drugih europskih naroda, ali ne mogu ne vjerovati da je hrvatski narod u ovom trenutku spremniji od drugih, baš zbog iskustva koje nosi, uhvatiti se u koštac sa svim svojim dobrim i lošim stranama, budući da mu je svijest o važnosti uspostavljanja i građenja vlastite države svježija i važnija nego kod nekih europskih naroda koji s njom žive već stoljećima. Domoljublje kao kategorija mora postati i ostati dominantna vrijednost svih nas: uvjetno rečeno, i lijevih i desnih, a o putovima njegova ostvarenja mora se raspravljati „sine ira et studio“.

Čikeš

U novim pokretima mladih vidim velik potencijal, samo ih treba poticati i pustiti da traže originalne putove i da ne posustanu. Tu prvenstveno mislim na pokrete mladih unutar Crkve, a ne unutar političkih struktura, budući da su oni ponajviše okrenuti prema karijeri i profitu. Mladim ljudima usuđujem se reći: Ne dajte se smesti, budite to što jeste i nadajte se i protiv nade!

Čikeš

Što je s hrvatskom suvremenom umjetnošću? Nastaju li nova djela kršćanskoga nadahnuća, u kojim okvirima i koliko su prepoznata od stručne javnosti?

Odmah moram napomenuti da je Pasionska baština neprofitna volonterska udruga te da je dobro praćena od stručne i medijske javnosti i da su svi njezini programi besplatni, no to ne znači da su oni manje vrijedni. Dapače, oni su profesionalno pripravljani i vođeni od vrhunskih znalaca sve od početka do danas. Činimo to zbog dostojanstva teme kojom se bavimo (Kristova muka i uskrsnuće), kao i zbog znanstvene i društvene razine njezinih osnivača. Jednako tako ističem da kontinuirano djelujemo svih ovih 29 godina u točno određeno preduskrsno vrijeme, strogo se držeći i teme i našega mota: „Muka kao nepresušno nadahnuće kulture“. Ove godine zbog izvanrednih okolnosti – pandemije koronavirusa i potresa u Zagrebu – Svečanosti ne ukidamo, nego ih odlažemo za vrijeme kada će te preprjeke nestati.

Čikeš

Ističemo da nismo zaokupljeni samo baštinjenim, nego želimo pružiti priliku, dapače pozivamo sve koji stvaraju da oni budu stvaratelji nove baštine. Radi toga raspisujemo trijenalne natječaje za nove pasionske sadržaje u književnosti, likovnoj umjetnosti i glazbi, a njihovi su sudionici odreda zaslužna imena hrvatske književnosti, likovnosti i glazbe.

Evo nekih:

Književnost: Danijel Načinović, Božica Jelušić, Ivan Bakmaz, Ivica Jembrih, Tomislav Milohanić, Drago Šaravanja, Drago Čondić, Tomislav Marijan Bilosnić, Tomislav Žigmanov, Denis Peričić i dr.

Likovnost: Šime Vulas, Đuro Seder, Eugen Kokot, Ratko Petrić, Matko Vekić, Dora Kovačević, Nikola Vučković, Ante Starčević, Josip Poljan, Zlatko Čular, Leila Michieli Vojvoda, Karin Grenc i dr.

Čikeš

Glazba: Igor Kuljerić, Mladen Tarbuk, Anđelko Igrec, Ljubo Stipišić, Zoran Novačić, Vlado Sunko, Marko Ritoša, Ivo Nižić, Josip Magdić, Bruno Vlahek i dr.

Primjerice, na ovogodišnji natječaj iz glazbe (svi glazbeni oblici – najmanji rok trajanja 25 minuta), javilo se 8 uglednih hrvatskih skladatelja.

Čikeš

To znači da imate dobru suradnju s drugim kulturnim ustanovama i djelatnicima, pa i dobru podlogu za širenje svojih aktivnosti?

Vrlo plodnu suradnju uspostavili smo s Muzičkom akademijom Sveučilišta u Zagrebu i Akademijom likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu (ALU). Osim toga, uspostavili smo i širu suradnju sa svima onima u čijim se prostorima odvijaju naši programi: crkvama, koncertnim dvoranama, kazalištima, izložbenim prostorima, muzejima, knjižnicama, Društvom hrvatskih književnika itd.

Čikeš

Svakako su u javnosti najprepoznatljivije Svečanosti Pasionske baštine, no mi se bavimo i drugim aktivnostima. Vrlo su važno područje našega djelovanja također stručna i znanstvena istraživanja pasionske baštine u Hrvata. Svake druge godine održavamo znanstvene međunarodne simpozije, kojih je od 1998. do sada bilo 12, a održani su u Hvaru i Korčuli; Zadru i Preku; Vrbniku na otoku Krku; Vukovaru; Boki kotorskoj – Tivtu; Sarajevu; Vitezu; Buškom Blatu, na Buškom jezeru; Somboru – Vojvodina; Pazinu; Mariji Bistrici i Gospiću. Objavili smo 12 zbornika radova s tih skupova, na više od 6500 stranica (na hrvatskom jeziku i s dvojezičnim sažetcima).

Čikeš

Ove godine planiramo održati simpozij na temu „Pasionska baština sjeverozapadne Hrvatske i Gradišća (Austrija, Mađarska i Slovačka)“.

Cikes foto1 14

Pozivamo sve kulturne djelatnike kojima ova tema nije strana da nam se pridruže.

Cikes foto1 15

Nešto više o Pasionskoj baštini kao i o našim programima pogledajte na našim mrežnim stranicama (www.pasionska-bastina.hr).

Cikes foto1 16

(hkv)

 

HKV.hr - tri slova koja čine razlikuAgencija za elektroničke medijePrilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

Čet, 22-10-2020, 06:05:24

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2020 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.