„Hrvati su Deklaracijom o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, 1967., razgrnuli gustu političku zavjesu i u Hrvatskoj se rasvijetlilo“

Hrvatski sabor prije 28 godina proglasio je Dane hrvatskoga jezika, od 11. do 17. ožujka, u spomen na Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika. Dani nisu prigoda samo kako bismo se obljetnički prisjećali Deklaracije, nego i kako bismo kritički govoriti o položaju hrvatskoga jezika. S tom nakanom zamolili smo za razgovor hrvatsku jezikoslovku, glavnu urednicu časopisa „Jezik“ prof. dr. sc. Sandu Ham.

Kakva je danas situacija s hrvatskim jezikom na pragu 58. obljetnice objave Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika?

Dani su hrvatskoga jezika, ali izvan školskih učionica ne vidim da se previše ili uopće govori o tim danima. Institut za hrvatski jezik uspio je zamagliti Dane hrvatskoga jezika i Deklaraciju uvrštavajući Dane u nešto što je prozvano Mjesec hrvatskoga jezika i gdje su na istoj ravni Međunarodni dan materinskoga jezika, Dan glagoljice i Dani hrvatskoga jezika. A to troje nije isto. Dani hrvatskoga jezika trebaju imati svoj poseban spomen-tjedan kao što je to i rečeno saborskom odlukom 28. veljače 1997. Zbog Deklaracije Hrvati su stradavali, zbog glagoljice ne znam da je tko bio u zatvoru ili progonjen. Danima hrvatskoga jezika treba vratiti njihov sjaj.

Koje su glavne poteškoće na koje nailazi hrvatski jezik?

Hrvatski je jezik u mnogo boljoj situaciji nego 1967., naravno, imamo svoj jezik u svojoj državi. Međutim, dogodilo nam se doista nešto proturječno – više nismo osjećali ugrozu za opstojnost svojega jezika i sami smo sebi počeli nanositi štetu – jezični nered posvuda oko nas, anglizmi su pomodarstvo kojim podliježu svi, od državnika na vrhu, do najmlađih u školama. Ispada da je jedina briga za hrvatski jezik u tome da ga proglasimo službenim jezikom i onda? Što? Što radimo s tim službenim i jedinim nam jezikom? Rastačemo ga nepotrebnim pravopisima, lošim jezičnim priručnicima, dopuštamo onima koji nikad nisu prežalili što unitaristička politika nije pobijedila da nam se jezično rugaju proglašavajući naše književnike nehrvatskima, otkidajući od hrvatskoga jezika njegova narječja i dijalekte u posebnim jezicima.

Smatrate li dovoljno istraženim značenje Deklaracije?

O Deklaraciji znamo dosta, ali kako u javnosti izranjaju dokumenti iz toga doba, vidimo da ipak ne znamo sve i da bi trebalo dublje zaroniti u povijest. Čitajući Udbin dosje Ljudevita Jonkea (koji dokumentira svaki korak hrvatskih jezikoslovaca), doista sam bila iznenađena brojem osoba koje su bile okupljene oko Deklaracije, ali i činjenicom da ju je Jonke zamislio još 1965. i nastojao ostvariti prikupljajući dokaze o nepoštovanju ravnopravnosti dvaju jezika, dakle da su postojale prije najmanje godine prije objave u Telegramu – o tome se manje zna.

Treba napisati povijest Deklaracije, njezinu društvenu i političku uvjetovanost i dosege, jezični i nacionalni boljitak koji je donijela

Što iz današnje perspektive reći o značenju Deklaracije?

Značenje je Deklaracije – nemjerljivo! Odricanje od politike stvaranja zajedničkoga jezika sa Srbima, razvijanje svijesti da jezični unitarizam donosi hrvatski jezik i Hrvatima pogibelj, a ne probitak – sve se to ražarilo i planulo Deklaracijom. Do tada su hrvatski jezikoslovci bili spremni sudjelovati u gradbi zajedničkoga jezika smatrajući da će zajedništvo poštovati hrvatske posebnosti, međutim, Deklaracijom o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, 1967., razgrnuli su Hrvati gustu političku zavjesu i u Hrvatskoj se rasvijetlilo. Osobito je divljački odgovor Tita i njegove Partije razbudio i one koji su spavali.

Poslije Deklaracije doista više nije bilo isto, Deklaracija je ipak uspjela da hrvatski jezik uđe u onodobni Ustav.

I napokon, treba raskrinkati i jednom za svagda prekinuti „pohvalu ludosti“ – brojnim Udbinim doušnicima koji su se motali oko Deklaracije, koji su smetali, dojavljivali i činili Maticu hrvatsku i sudionike deklaracijskih zbivanja izloženima i ranjivima. A mi idemo tako daleko da smo jednog od glasnih kritičara Deklaracije birali za hrvatskoga predsjednika. Zaboravljamo ili nismo znali, ali evo njegove izjave iz Vjesnika nekoliko dana poslije objavljivanja Deklaracije.

Budući da za dvije godine slijedi 60. obljetnica držite kako bi bilo važno objaviti monografiju o Deklaraciji?

Da, trebalo bi napisati povijest Deklaracije na temelju onodobne dokumentacije i to iz svih izvora, a ne samo na temelju sjećanja sudionika (njih inače više i nema), njezinu društvenu i političku uvjetovanost i dosege, jezični i nacionalni boljitak koji je donijela, osobito iz sadašnjosti gledano. Ne prigodničarski, nego istraživački, znanstveno. Trebalo bi prikazati i prinose svih sudionika okupljenih oko Deklaracije, ne samo u Deklaraciji, nego i prije i poslije deklaracijskih zbivanja jer je njihova uloga u onodobnom hrvatskom društvu doista golema. Primjerice, Ljudevit Jonke kao stup na koji se sve naslanjalo, Radoslav Katičić kao sveprisutni pokretač brojnih važnih zbivanja, ne samo u Matici. Mnoga su tu imena hrvatskih znanstvenika i kulturnjaka, neki su nestali pod čizmom režima, drugi su nastavili svoj rad, ometani, ali išlo se naprijed. Treba prikupiti i brojne vrijedne radove o Deklaraciji koji su razasuti po časopisima i uvrstiti ih u knjigu.

Jeste li zadovoljni današnjom jezičnom politikom?

Nema jezične politike pa nemam čime biti zadovoljna. Nema priručnika koji bi bili preporučeni ili obvezni za upotrebu. Obično se misli samo na pravopis, ali važni su i gramatika i rječnik. Pravopis odlučuje kako se izrečeno prenosi u pismo, međutim postoje i brojne nedoumice kako što reći, a ne samo kako što zapisati.

Primjerice?

Posljednjih je godina postalo popularno ne sklanjati žensko prezime, da, baš popularno jer hrvatske gramatike to ne preporučuju. Naravno, riječ o ženskim prezimenima na -a, kao što su Jelaska, Ladika, Rukavina, Krleža. Hrvatski jezik ne gubi padežne oblike, pravilno bi trebalo biti Zrinke Jelaske, Zvjezdane Ladike, Bele Krleže, a ne Zrinke Jelaska, Zvjezdane Ladika, Bele Krleža. To je samo jedna od „sitnica“ koja zadaje glavobolje nastavnicima i službenicima u državnim upravama – kako napisati prezime i imena učenicima ili osobama kojima izrađujemo dokumente? U koji rječnik zagledati? Ima li Brodnjakov razlikovni rječnik još uvijek svoju snagu ili je već oslabljen prigovorima da ova i ona riječ ipak ne pripadaju među razlikama? Vraćaju se tvrdnje neuspjelih unitarističkih nazovijezikoslovaca da ustrajući na razlikama siromašimo hrvatski jezik. Zašto se historija vraća na velika vrata, što nedostaje povijesti? Ili će biti kao s geografijom i zemljopisom, razdvojit ćemo značenje na silu samo da bismo izbjegli našu riječ? Čini se sitnicama, ali kada su ih desetci, više nisu sitnice.

Za državu je sramotno da zabaci časopis koji ima veliko nacionalno značenje i koji izlazi 72 godine

Glavnom ste urednicom časopisu „Jezik“, s obzirom na njegovo značenje za hrvatski jezik, koliko država financijski podupire njegovo izlaženje?

Glavna sam urednica 20 godina. Prvi je urednik Ljudevit Jonke izdržao 17 godina na tom mjestu, profesor Stjepan Babić 35 godina. Jonkeu je bilo osobito teško jer je bio na meti jugoslavenskoga režima, profesor Babić u Jugoslaviji proglašen je hrvatskim nacionalistom, tada je to bila vrlo teška prosudba i osuda koja je u mnogome planu otežala javno djelovanje. Ipak, profesor Babić snalazio se, nekoliko godina bio je tajni urednik, a uglavnom je bio izložen pritiscima. Njemu je „Jezik“ mnogo značio, u jugoslavensko doba bio je otpor velikosrpskoj jezičnoj politici, osobito poslije 1967., poslije Deklaracije. U hrvatskoj državi bilo je mirnije i bolje, sve dok SDP nije prvi put osvojio vlast. Tada počinju doista teški dani za urednike „Jezika“ – izostaje financiranje. Prvo nam uskraćuje Ministarstvo znanosti, potom Ministarstvo kulture, pa onda i Grad Zagreb. Nikada se to nije poboljšalo, pogoršalo se – Grad Zagreb izbacio nas je prije dvije godine iz naše uredske prostorije. Kultura nas je odbijala i odbijala jer smo se javljali i Znanosti pa kao ne može dvostruko financiranje, međutim neki su drugi časopisi bili bogato godinama nagrađivani iz obaju izvora i to s ugovorima u kojima je pisalo da se pola sredstava mora potrošiti na honorare (!?).

Tko je „Jezik“ spašavao?

Godinama smo se oslanjali na donacije privatnih osoba, a dvije godine financirala nas je gđa Ljerka Milas iz Amerike, pomogla nam je Adrisova zaklada, Hazu nam pomaže. Danas je Znanost promijenila način financiranja pa dotacije dobiva izdavač Hrvatsko filološko društvo i onda se taj mali iznos koji se dobije raspodijeli među časopisima. „Jezik“ napokon ima barem neka sredstva osigurana. Ipak, cijeli HFD dobiva malo i nedostatno državnih sredstava. Mislim da je za državu sramotno zabaciti časopis koji ima veliko nacionalno značenje i koji izlazi 72 godine.

Ove godine, pod pokroviteljstvom Zaklade „Dr. Ivan Šreter“, javnosti će devetnaesti put biti priopćene novonagrađene hrvatske riječi. Možete li nam otkriti koje su riječi ušle u najužu konkurenciju?

Javna i svečana dodjela Nagrade „Dr. Ivan Šreter“ održat će se 15. ožujka u 12 sati u Lipiku u dvorani Quella. Riječ je o tradicionalnoj dodjeli, o završetku 19. kola natječaja za novu hrvatsku riječ koji provodi časopis „Jezik“, a moralno i materijalno podupire Zaklada „Dr. Ivana Šretera“ u spomen na hrvatskoga mučenika Ivana Šretera. Specijalna bolnica za medicinsku rehabilitaciju Lipik želi održati živi uspomenu na svojega liječnika, već godinama podupire svečanost. Ivan Šreter u Jugoslaviji je osuđen na zatvorsku kaznu zbog upotrebe riječi umirovljeni časnik, a u Domovinskom ratu oteli su ga, zatočili u logoru Bučje, mučili i ubili pobunjeni Srbi. Grob nam je još uvijek nepoznat. U spomen na njegovu žrtvu, kroz koju sagledavamo sve hrvatske žrtve i napore za očuvanje hrvatskoga jezika, nagrada za najbolju novu hrvatsku riječ nosi Šreterovo ime.

Ove godine imamo 201 predlagatelja, a predloženo je čak 420 novih riječi. Iako je 19. kolo završeno 22. prosinca – na rođendan Ivana Šretera – riječi nam i dalje pristižu i njih uvrštavamo u 20. kolo. To svjedoči o zanimanju javnosti za naš natječaj, ali i za hrvatski jezik i rječničko blago hrvatskoga jezika. U uži je krug ušlo 18 riječi, abecednim redom uz tumačenje značenja koje su naveli tvorci riječi:

čvornik – hub (središnja točka za povezivanje)
istodopka – simultanka (šahovska igra u kojoj jači šahist istovremeno igra protiv više slabijih šahista)
jelokrug – umjesto food court (sklop više [obično] samoposlužnih zalogajnica smještenih oko središnjega prostora za blagovanje, unutar trgovačkoga centra). ili kao samostalni sklop)
konačnik – zamjena za riječ „rezultat“ (u smislu rezultata matematičke operacije)
kovaničnik – novčanik za kovanice; naziv za predmet u kojem se nose samo kovanice; s obzirom na novu vrijednost predmet je sve više u upotrebi
krovčeg – spoj krova i kovčega, odnosi se na thule, kutiju koja se vozi na krovu auta, a zovu je ljudi po stranom brendu
kuterac – udarac iz kuta
kružnik – rotor / kružni tok – iako za stranu riječ rotor imamo hrvatski pojam kružni tok (raskružje), čini mi se da bi jednostavniji i zgodniji termin mogao biti kružnik
mapina – križanac maline i kupine; za sada koristimo engleski izraz tajberi
nadtaktiranje – overclocking, Zamjena za nepotrebni anglizam koji se često rabi u računarstvu i elektrotehnici. Jako sličan primjer za koji već postoji hrvatska riječ jest riječ naduzorkovanje za oversampling.
namrežno – online. Pretraživanjem mreže nisam našao da se tim izrazom služimo u našem jeziku. Međutim, našao sam ga na slovenskim mrežnim stranicama. Ta riječ – namrežno – bi po mojem osjećaju bila u duhu hrvatskoga jezika, a njezina upotreba bila bi i intuitivno jasna.
napucak – smeš ili smeč
plovopis – književno ili neko drugo djelo čiji je sadržaj opis kakva putovanja brodom ili nekim drugim plovilom
poslovlje – biznis
reciklana – reciklažno postrojenje
surek – umjesto anglizma sef (metalna/čelična blagajna)
tipkomamac – zamjena za englesku riječ clickbait
uglednina – goodwill, u računovodstvu goodwill je nematerijalna imovina koja predstavlja vrijednost poduzeća iznad njegovih identificiranih fizičkih i financijskih sredstava. Odražava ugled, snagu brenda, lojalnost kupaca, odnose sa zaposlenicima i druge nemjerljive čimbenike koji doprinose uspjehu trgovačkog društva.

Tko ocjenjuje i bira najbolje riječi?

Povjerenstvo časopisa „Jezika“ ocjenjuje prijedloge i bira najbolje riječi, a povjerenstvo čine: predsjednica Sanda Ham, članovi Igor Čatić, Zvonimir Jakobović, Hrvoje Hitrec, Marko Kovačić, Nataša Bašić, Mario Grčević, Veno Volenec, Mile Mamić i Ljubica Josić. 

Nagrađenicima pripadaju novčane nagrade – 1. nagrada 600 eura, 2. nagrada 400 eura, 3. nagrada 200 eura. Nagrade i kipiće akademskoga kipara Tonka Fabrisa koji prikazuju Ivana Šretera, dodjeljuje Zaklada „Dr. Ivan Šreter“, a diplome časopis „Jezik“.

Održat će se okrugli stol o hrvatskom jeziku, a potom uručiti nagrade dobitnicima. Na okruglom će se stolu govoriti o pitanjima suvremenoga hrvatskoga jezika, a kraća će izlaganja održati Igor Čatić (o nazivima povijesnoga doba, od kamenoga do plastičnoga), književnik Hrvoje Hitrec i Marko Kovačić (o tvorbenoj valjanosti i nevaljanosti novopredloženih riječi). Nagrade će pobjednicima uručiti Sanda Ham i Damir Foretić.

Profesorice Ham, hvala na razgovoru!

Razgovarao: Marko Curać