Razgovor s dr. Julijom Barunčić Pletikosić, suurednicom knjige „Domovinski rat i raspad Jugoslavije“

Nedavno je u izdanju Hrvatske sveučilišne naklade objavljena i predstavljena knjiga „Domovinski rat i raspad Jugoslavije“ koju su suuredile dr. Julija Barunčić Pletikosić iz Hrvatskoga memorijalno- dokumentacijskoga centra Domovinskoga rata i Andriana Benčić Kužnar s Filozofskoga fakulteta u Zagrebu. Tim povodom razgovarali smo s dr. Barunčić Pletikosić kako bi nam približila ideju knjige koja sadržava znanstvene članke uglednih povjesničara i povjesničarki.

Dr. Barunčić Pletikosić rođena je 27. rujna 1980. godine. Osnovnu i srednju školu (IV. jezičnu gimnaziju) završila je u Zagrebu. Studij kroatistike i povijesti završila je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 2005. godine. Doktorirala je 2014. godine s temom „Katolička crkva u Hrvatskoj 1991– 1995.: stavovi, djelovanje)” na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu. Od 2006. zaposlena je u Hrvatskom memorijalno-dokumentacijskom centru Domovinskoga rata (HMDCDR) u Zagrebu. Objavila je nekoliko preglednih i znanstvenih radova u stručnim i znanstvenim publikacijama, a sudjelovala je na devet znanstvenih skupova, od čega četiri međunarodna. Urednica je brojnih knjiga s tematikom iz Domovinskoga rata u Hrvatskoj te suradnica u pripremi i izdavanju knjiga dokumenata tzv. Republike Srpske Krajine koje od 2007. objavljuje HMDCDR.

Je li 212 stranica knjige „Domovinski rat i raspad Jugoslavije“ dovoljno za osnovno upoznavanje s raspadom bivše države, odnosno okolnostima koje su do nje dovele, kao i Domovinskoga rata?

Knjiga/zbornik radova „Domovinski rat i raspad Jugoslavije“ sažeti je, na izvornim dokumentima i relevantnoj historiografskoj literaturi utemeljen pregled najznačajnijih događaja iz Domovinskog rata, uz interpretaciju konteksta događaja i uzroka koji su prethodili ratu, kao i njegovih posljedica. Bez obzira što je dosad, barem u hrvatskoj historiografiji, objavljen značajan broj radova i knjiga s tematikom Domovinskog rata, nedostaje jedan sažeti pregled najznačajnijih događaja iz toga razdoblja na engleskom jeziku. Stoga je ovaj projekt objave dviju knjiga o Domovinskom ratu, na hrvatskom i na engleskom jeziku, bio zamišljen kako bi primarno najznačajniji događaji iz toga razdoblja bili predstavljeni međunarodnoj publici. Iako je i u međunarodnoj historiografiji objavljen nemali broj radova s tematikom o raspadu Jugoslavije i ratu u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini, uglavnom su ti radovi objavljeni prije sad već mnogo godina i često su u njima bile iznesene pogrešne interpretacije događaja iz toga razdoblja, kako zbog nepoznavanja, nedostupnosti ili nezainteresiranosti za primarne izvore i znanstveno utemeljene činjenice o Domovinskom ratu, tako i zbog često pogrešnih ili parcijalno prenesenih medijskih članaka, ali i nepoznavanja hrvatskog, srpskog i/ili bosanskog jezika koji bi olakšali tumačenje i prenošenje povijesnih izvora.

Kako je objava ove iste knjige na engleskom jeziku trenutno u recenzentskom postupku kod međunarodnog izdavača, najprije je objavljen ovaj zbornik na hrvatskom jeziku. On sadrži radove relevantnih hrvatskih povjesničara koji se bave istraživanjem razdoblja moderne hrvatske povijesti i Domovinskog rata u Hrvatskoj, sve do završetka procesa mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja 1998., koji su o tim temama uglavnom već pisali i objavili svoje radove. U knjizi se nastojalo okupiti na jednom mjestu te radove, naravno u izmijenjenom i sažetijem obliku, jednostavnijem za čitanje i prilagođenom širokoj čitateljskoj publici, ali slijedeći znanstveno utemeljen pristup i donoseći historiografski pregled uzroka, tijeka i posljedica agresije na Hrvatsku, kao i (djelomično) na BiH 1990-ih godina.

Predgovor započinjete citatom Zygmunta Baumana o Orwellu i promišljanjem da kontrola nad prošlošću dopušta kontrolu nad budućnošću, te da onima koji kontroliraju sadašnjost nije dopušteno manipulirati prošlošću „na način koji bi budućnost mogao učiniti negostoljubivom za čovječanstvo, i nenastanjivom“. Pišete i o tomu da je „najopasniji za ratove potencijal manipulativnoga prevrednovanja europskoga i drugoga ratnoga naslijeđa“, odnosno upitnost podjele na lijeve i desne u zamrznutim sukobima i tzv. proxy ratovima?

Baumanov citat može se u potpunosti primijeniti i na sadašnji trenutak, odnosno ratove koji se danas vode u svijetu i njihove uzroke, od ruske agresije na Ukrajinu do ratova na Bliskom istoku. Također, ako se vratimo na razdoblje prije početka Domovinskog rata u Hrvatskoj, možemo najbolje vidjeti koliko su manipulacije pojedinim događajima iz prošlosti, osobito iz razdoblja Drugoga svjetskog rata te postojanja Nezavisne Države Hrvatske, od strane velikog dijela političara u Srbiji krajem 1980-ih, osobito pristaša Slobodana Miloševića, kao i srpskih političara u Hrvatskoj, ali i predstavnika Srpske pravoslavne crkve te medija u Srbiji utjecale na početke oružane pobune dijela srpskog stanovništva u Hrvatskoj i kasnije srpske agresije na Hrvatsku, potom i na Bosnu i Hercegovinu. Oni su iznosili teze da srpskom narodu „prijeti novi genocid“, iako je jedini genocid koji je presuđen za događaje na području bivše Jugoslavije u 20. stoljeću bio genocid koji su srpske snage počinile nad Muslimanima (Bošnjacima) u Srebrenici u BiH u srpnju 1995. godine. Nova, na prvim višestranačkim, demokratskim izborima izabrana vlast u Hrvatskoj, predvođena Hrvatskom demokratskom zajednicom, poistovjećivana je s ustaškim fašističkim režimom, a objavljeni su i brojni novinski članci i prenesene izjave u medijima u kojima se ponavljala teza o srpskoj ugroženosti u Hrvatskoj buđenjem negativnih sjećanja iz Drugog svjetskog rata i zapravo brisanjem granica između prošlosti i sadašnjosti. Kao ogledni primjer takvih izjava mogu poslužiti i riječi iz pisma patrijarha Pavla lordu Peteru Carringtonu, predsjedatelju Konferencije o miru u Jugoslaviji, 1. studenoga 1991., u kojemu je, između ostaloga, napisao da je „po drugi put u ovom veku srpski narod suočen sa genocidom i izgonom sa teritorija na kojima je vekovima živeo. (…) Tom prilikom, preko 700.000 Srba zaklano je i umoreno. (…) Vreme je da se shvati da žrtve genocida i njegovi negdašnji, a možda i budući, vinovnici ne mogu više živeti zajedno.”

Općenito, što je bilo vidljivo i na primjeru početka agresije na Hrvatsku 1990-ih, manipulacije ratnim naslijeđem i iskrivljene percepcije nastale s ciljem širenja negativne propagande i manipuliranja povijesnim događajima nažalost samo otvaraju prostor novim sukobima.

Zbog toga je važno, a posebno, kao što vidimo, i zbog današnje, iznimno složene geopolitičke situacije, iznositi znanstveno utemeljene teze i provjerene činjenice o prošlosti, ratovima i ratnim stradanjima, odnosno samo argumentirane teze koje su u skladu sa znanstvenom metodologijom jer samo na njima utemeljena nacionalna i međunarodna kontekstualizacija ratova može biti putokaz prema smanjenju zlouporaba i manipulacija, a time i prema sigurnijoj i mirnijoj budućnosti.

Danas se često može čuti i pojam proxy rat, koji označava oružani sukob između država ili nekih drugih vanjskih čimbenika koji djeluju na poticaj i/ili u ime drugih strana koje zapravo nisu izravno uključene u sukob. Da bi neki sukob uopće bio smatran takvim, zapravo posredničkim ratom, mora postojati izravan i obično dugoročan odnos između tih vanjskih aktera i zaraćenih strana. Najčešće je tu riječ o nekim oblicima naoružavanja ili financiranja kojim se pomaže jednoj od zaraćenih strana u održavanju ratnog stanja.

Svjedoci smo da su danas u svijetu brojni takvi, zamrznuti i dugotrajni sukobi, tzv. proxy ratovi, i zato je još opasnije manipuliranje ratnim naslijeđem i prošlošću. Zbog toga je još važnije ustanoviti i usvojiti povijesne činjenice koje objašnjavaju povode, uzroke, tijek i posljedice svakog rata, kako bi se spriječile manipulacije i zloporabe čime se samo potiče na nove sukobe.

Naznačili ste i krucijalnu ulogu razumijevanja povijesnoga konteksta u oblikovanju današnjih društava i razumijevanja ratova, na primjeru pozdrava „Slava Ukrajini“ i „Za dom spremni“, oba opterećena hipotekom Drugoga svjetskoga rata.

Upravo na primjeru ta dva pozdrava, opterećena događajima iz Drugoga svjetskog rata, možemo dobro razumjeti ulogu povijesnog konteksta u razumijevanju ratova. Naime, mnogi političari, kao i sam ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski, koristili su taj pozdrav u svojim javnim istupima kao znak podrške Ukrajini, na koju Ruska Federacija od veljače 2022. vrši agresiju. A pozdrav „Slava Ukrajini“ nosi različite konotacije iz prošlosti i prilično je kompromitiran proglašavanjem prve samostalne fašističke ukrajinske države 1941., iako je i prije toga, tijekom 1930-ih taj pozdrav koristila Zapadnoukrajinska organizacija ukrajinskih nacionalista Ukrajinske pobunjeničke armije Stepana Bandere koji je podržavao Hitlera.

Pozdrav „Slava Ukrajini“ korišten je i prije toga u prošlosti, ali i u novije vrijeme, primjerice tijekom i nakon prosvjeda na Majdanu u Kijevu 2013. i 2014., kao slogan demonstranata, a 2018. postao je i službeni pozdrav ukrajinskih oružanih snaga.

Slično tome, i pozdrav „Za dom spremni“, koji je primarno vezan uz razdoblje postojanja Nezavisne Države Hrvatske čime je duboko kompromitiran te ga kao takvoga u tom kontekstu svakako treba zabraniti, bio je tijekom Domovinskog rata u uporabi kada su ga na svojim amblemima koristili pripadnici Hrvatskih obrambenih snaga (HOS). Oni su dali značajan doprinos obrani Republike Hrvatske, boreći se na gotovo svim bojištima jer su kroz oružane jedinice organizirane u okviru tadašnje Hrvatske stranke prava od ljeta 1991. sudjelovali u obrani Hrvatske djelujući u sustavu zapovijedanja lokalnih zapovjedništava Oružanih snaga RH. Potom su 1992. jedinice HOS-a integrirane u postrojbe HV-a. Stoga vidimo i na temelju primjera ova dva pozdrava, da ne možemo donositi jedinstven zaključak prema kojem bi se ignorirao širi kontekst pojedinih povijesnih zbivanja i procesa, pa stoga i amblem HOS-a na njegovim pripadnicima kao i danas na komemoracijama poginulim pripadnicima HOS-a treba prihvatiti isključivo u kontekstu njihova doprinosa obrani od velikosrpske agresije tijekom 1990-ih.

U predgovoru i pojedinim poglavljima iznosite podatke o poginulima i nestalima, ranjenima, kao i o uništavanju hrvatske kulturne baštine, odnosno bavite se posljedicama ratova pokrenutih velikosrpskom agresijom – sve utemeljeno na historiografiji koja je, kako pišete, u dosluhu s brojnim disciplinama, od sociologije do demografije.

Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata (Centar) sustavno i kontinuirano radi na prikupljanju, objedinjavanju, ažuriranju i provjeri podataka iz različitih konvencionalnih i nekonvencionalnih izvora, a kolega dr. sc. Dražen Živić iz Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar u svom je radu u ovom zborniku koristio podatke Centra iz digitalne baze podataka o smrtno stradalim i nestalim osobama u Domovinskom ratu. U radu su korišteni podaci zaključno s razdobljem iz svibnja 2023., gdje se nalazi ukupno 19.756 u Domovinskom ratu stradalih osoba. Taj broj objedinjuje poginule i umrle zbog posljedica ranjavanja i bolesti zadobivenih u ratu kao i osobe koje se još uvijek vode na popisu nasilno odvedenih, zatočenih i nestalih osoba, te neovisno o prijeratnom prebivalištu stradale osobe. Od navedenog broja njih 17.901 ili 90,6 % imalo je prijeratno prebivalište u Republici Hrvatskoj, dok 1855 osoba upisanih u digitalnu bazu, ili 9,4 %, nije imalo prijeratno prebivalište u Hrvatskoj ili je podatak o prijeratnom prebivalištu još uvijek nepoznat, odnosno nije upisan u bazu. U Bosni i Hercegovini smrtno je stradalo više od 8400 osoba hrvatske nacionalnosti i pripadnika HVO-a. Na području RH do sada je otkrivena 151 masovna i oko 1400 pojedinačnih grobnica sa žrtvama srpskih zločina, uglavnom Hrvata, branitelja i civila, ali i pripadnika drugih narodnosti koji nisu podržali velikosrpsku politiku. Također, velikosrpska je agresija već do kraja 1991. pokrenula migraciju najmanje 700.000 stanovnika (pretežno Hrvata), što je činilo 15 % prijeratnog stalnog stanovništva Hrvatske.

Ukupna vrijednost izravnih šteta izazvanih ratom, odnosno okupacijom, kao i troškovima kao posljedicom rata iznosi 236.431.568.000 kuna, odnosno 65.3 milijardi njemačkih marka, odnosno 37.1 milijardi US dolara ili 33 milijarde EURA (Državna komisija za popis i procjenu ratne štete, Završno izvješće, 1999). Prema kasnijim istraživanjima, ukupna ratna šteta u RH od 1991. do 2004. iznosi oko 142 milijarde US dolara: izravna ratna šteta 56,5, a neizravna oko 85,5 milijardi US dolara.

Tijekom rata uništeno je ili oštećeno i više od 2400 spomenika kulture, od toga malo više od 600 potpuno uništenih i do temelja razorenih ili teže oštećenih sakralnih objekata (oko 400 crkava i 10-ak samostana te oko 200 manjih crkava i kapelica), uglavnom Katoličke crkve, a stradalo je i nekoliko sakralnih objekata drugih vjerskih zajednica u Hrvatskoj.

Uz sustavno uništavanje hrvatske kulturne, posebno sakralne baštine, uništeno je ili oštećeno i 217.009 stanova, kao i 25 % hrvatskog gospodarstva (oko 120 gospodarskih objekata).

Zanimljivo da je projekt bio zamišljen suradnjom hrvatskih i međunarodnih znanstvenika, no on se nije dogodio, mahom zbog jezične barijere, ali i povijesnoga otklona. Opet, zar taj otklon, protek godina, nije i vrjedniji (ili potrebniji) za kvalitetnu obradu pojedinih tema?

Kada smo kolegica dr. sc. Andriana Benčić Kužnar i ja kao urednice započele rad na ovoj knjizi, željele smo, osim primarno dati sažet i znanstveno utemeljen pregled događaja neposredno prije, tijekom i poslije Domovinskog rata, kao doprinos proučavanju toga dijela moderne hrvatske povijesti, između ostaloga, i da to bude zajednički rad i suradnja hrvatskih i međunarodnih znanstvenika. No, iako je, osobito u godinama nakon rata, bilo međunarodnih povjesničara koji su se bavili temama raspada Jugoslavije i ratom u Hrvatskoj, BiH, itd., oni se uglavnom u novije vrijeme tim temama više ne bave, a još jedan od razloga što je produkcija takvih radova, osobito znanstvenih, ipak relativno slaba, jest i nepoznavanje i nesluženje hrvatskim, srpskim kao ni bosanskim jezikom, na kojima su napisani gotovo svi relevantni dokumenti o tim temama, pa su se oni bili primorani zapravo oslanjati na selektivne izvore i literaturu. Također ne smijemo zaboraviti ni veći protek vremena od tih događaja, ali nažalost i nove ratove koji sada zauzimaju medijski prostor, kao i fokus istraživača.

Što se tiče otklona vremena za kvalitetniju obradu pojedinih tema, pa tako i događaja iz Domovinskog rata, mogu se složiti da je s protekom dužeg niza godina i povjesničarima lakše argumentirano prikazati osobito uzroke i posljedice pojedinih događaja, ratova i sl., ali samo iz razloga što je dostupnost primarnih izvora (dokumenata), relevantne literature, ali i sekundarnih izvora, primjerice memoarskih zapisa, šira pa je time lakše kritički ih analizirati. No, bez obzira na protek godina, povjesničari, i domaći i međunarodni, trebali bi pisati povijest isključivo na temelju znanstveno utvrđenih i provjerenih činjenica i arhivskih izvora.

Naslovi poglavlja u knjizi koju ste suuredili jesu: „Hrvatska-jugoslavenska i komunistička epizoda“; „Uloga srbijanske propagande u pripremi agresije na RH – politička i ratna propaganda od 1985.-1991.“, „Kontinuitet velikosrpske politike kao uzrok rata u Hrvatskoj i BiH početkom 1990-ih“, „Kronologija važnijih događaja u RH od siječnja 1990. do 15. siječnja 1998.“, „Hrvatsko ratište 1990.-1995.“, „Republika Srpska Krajina (1990/1991.-1995.), nastanak, glavne značajke i slom, „Kompleksnost procesa međunarodnoga priznanja RH 1991. i 1992. godine“, „Hrvatska i rat u BiH“, „Mirovnom operacijom do završetka rata u RH – mirna reintegracija hrvatskoga Podunavlja“, „Demografske posljedice velikosrpske agresije na RH“, „Domovinski rat kroz sjećanja neposrednih sudionica i sudionika“. Što je raznovrsnost autora i tema donijela knjizi koju ste suuredili?

Nastojale smo da ovaj zbornik bude jedan interdisciplinarni pregled Domovinskog rata i da ne sadrži samo povijesne, već i sociološke i demografske teme, stoga su u njemu prikazani najvažniji događaji iz toga razdoblja, uzroci i kontekst vremena koje je ratu prethodilo, kao i posljedice koje je rat izazvao, u Hrvatskoj i djelomično i u Bosni i Hercegovini. Bez obzira što su pojedine teme obrađene u radovima u zborniku u hrvatskoj historiografiji u većoj ili manjoj mjeri već interpretirane, ovdje smo na jednom mjestu htjele donijeti sažet pregled i svojevrsnu sintezu najvažnijih događaja iz rata iz jedne ipak malo drugačije, nekim novim podacima obogaćene perspektive, napisanih na pregledan i jasan način, dostupan široj čitateljskoj publici, a ne samo užem krugu znanstvenika i studenata odnosno onih koji se bave istraživanjem tih tema u svom radu.

Osim predgovora, sa suurednicom dr. Andrianom Benčić Kužnar potpisujete poglavlja o kompleksnosti procesa međunarodnoga priznanja RH te Domovinski rat kroz sjećanja neposrednih sudionica i sudionika. Je li i historiografski teško tumačiti interese velikih sila za opstankom SFRJ, a još teže prenositi potresne ispovijesti neposrednih sudionika Domovinskoga rata, koji nisu nužno bile vojno djelatne osobe?

Da bi se objasnio ondašnji interes međunarodne zajednice i velikih sila za očuvanjem SFRJ, treba ponajprije istaknuti da je cjelokupni proces međunarodnog priznanja Hrvatske bio iznimno složen i da su u taj proces bili uključeni brojni politički čimbenici te da je Hrvatska na ostvarenju toga cilja trebala ispuniti nekoliko zahtjeva koje je od nje zatražila međunarodna zajednica, kada je postala svjesna da se Jugoslavija ipak ne može održati. Europski su se političari u to vrijeme bojali dezintegracije multinacionalnih država kakve su bile i Sovjetski Savez (SSSR) i Jugoslavija, smatrajući da je ona u suprotnosti s politikom europskih integracija. Takav stav najbolje ilustrira, primjerice, jedna izjava Giannija de Michelisa, talijanskog ministra vanjskih poslova u to vrijeme, iz prosinca 1990., da „Europska zajednica preferira Jugoslaviju, jer bi njen raspad otvorio ratni požar na cijelom Balkanu, a stimulirao bi možda i raspad SSSR-a“. Međunarodno priznanje ostvareno je nakon višemjesečnih diplomatskih aktivnosti hrvatskoga vodstva i diplomacije koja se u to vrijeme tek stvarala, kao i protivljenja, a potom oklijevanja i suzdržanosti međunarodne zajednice, koja je tek nakon više neuspješnih pokušaja mirnog rješavanja jugoslavenske krize pregovorima, primarno zbog isključivosti politike srbijanskoga vodstva i Jugoslavenske narodne armije, te nakon što su slike teških posljedica agresije na Hrvatsku, posebice iz Vukovara, obišle svijet, shvatila da se Jugoslavija više ne može održati i da su Slovenija i Hrvatska ispunile uvjete za međunarodno priznanje. No, unatoč nesklonosti međunarodne zajednice i njezinoj sporosti da reagira na ekspanzionističku srpsku politiku, među svjetskim državnicima bilo je u to vrijeme i onih koji su podupirali Hrvatsku na putu međunarodnog priznanja, a među njima su se posebno isticali tadašnji njemački ministar vanjskih poslova Hans Dietrich Genscher i kancelar Helmut Kohl, kao i ministar vanjskih poslova Austrije Alois Mock te osobito tadašnji papa Ivan Pavao II. i Sveta Stolica.

Pravni temelj priznanja novih država ostvaren je na temelju zaključaka i mišljenja Arbitražne (Badinterove) komisije, utemeljene radi pravne pomoći Konferenciji o miru u Jugoslaviji, koja je između ostaloga donijela mišljenje da se Jugoslavija nalazi u procesu raspada, da nasilna promjena postojećih granica ne može proizvesti pravne učinke, da republike moraju svim članovima manjina i etničkih skupina omogućiti uživanje temeljnih prava i sloboda te da vlasti Republike Hrvatske u tom smislu moraju nadopuniti Ustavni zakon o ljudskim pravima i pravima etničkih i nacionalnih manjina u Hrvatskoj od 4. prosinca 1991. kojim je poseban položaj sa širokom lokalnom samoupravom, ali uz jak nadzor hrvatskih vlasti, bio predviđen na razini jedanaest općina u kojima su, prema popisima stanovništva iz 1981. i 1991. Srbi u prosjeku činili dvotrećinsku većinu, kako bi Hrvatska ispunila nužne uvjete za priznanje.

Uz mišljenja Badinterove komisije, za Hrvatsku je važan preduvjet priznanja bio i sporazum o prekidu vatre 2. siječnja 1992. (Sarajevski sporazum), koji su uz posredovanje Cyrusa Vancea, izaslanika glavnog tajnika UN-a, potpisali predstavnici Hrvatske i JNA, a koji se temeljio na dogovoru o deblokadi vojarni JNA i povlačenju JNA iz Hrvatske, te na primjeni mirovnog plana UN-a koji je predviđao dolazak mirovnih snaga u Hrvatsku, koji su još 23. studenoga 1991. u Ženevi bili potpisali hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, srbijanski predsjednik Slobodan Milošević i savezni sekretar za narodnu obranu Jugoslavije Veljko Kadijević.

Kad govorimo o prenošenju ispovijesti neposrednih sudionika Domovinskoga rata, koji nisu nužno bili vojne osobe, ta je tema također obrađena u ovom zborniku u radu naslova Domovinski rat kroz sjećanja neposrednih sudionika i sudionica u kojem se iznose rezultati analize intervjua s 20 sudionika i sudionica Domovinskog rata (uz ratne veterane, ispitivani su i medicinski, medijski i akademski djelatnici) o njihovim osobnim iskustvima i sjećanjima na Domovinski rat, korištenjem metode usmene povijesti, čime se daje uvid u rekonstrukciju narativa odozdo o Domovinskom ratu iz perspektive onih koji su rat neposredno proživjeli.

Metoda intervjua usmene povijesti iznimno je u tom kontekstu važna jer se osim kao nužan komplementaran prilog primarnim izvorima, kao i drugim svjedočanstvima, periodici i publicistici, koristi i kao sredstvo za dopiranje do narativa običnih ljudi. U istraživačkom je fokusu razumijevanje rata iz perspektive običnih ljudi te utjecaj rata na njihove živote u promatranom razdoblju.

Čitajući intervjue čiji su dijelovi korišteni u ovom radu, može se također uočiti da su sjećanja pojedinih kazivača, pripadnika različitih nacionalnosti (hrvatske i srpske), osobito kada se govori o počecima i uzrocima Domovinskog rata, često suprotstavljena, što se pak može promatrati u kontekstu neprihvaćanja individualne i kolektivne povijesne i moralne odgovornosti za rat. Nažalost tome svjedoči i današnja, tridesetak godina nakon Domovinskog rata, službena politika u Srbiji i njihovo stajalište o uzrocima i posljedicama agresije na Hrvatsku i BiH i njihovo kolektivno neprihvaćanje i negiranje bilo kakve odgovornosti za početak rata, kao i zločine počinjene u ratu.

Postoji li svjesnost utjecaja Domovinskoga rata na većinu sfera hrvatskoga društva, demografsko odumiranje hrvatskoga naroda (19.756 poginulih ali i 700.000 raseljenih stanovnika), smanjenje stanovništva Hrvatske za gotovo milijun osoba od 1991. godine, o čemu je, kako ste istaknuli, detaljnije pisao ugledni demograf dr. Dražen Živić?

Domovinski je rat u većini sfera hrvatskog društva ostavio teške posljedice, a to je bilo vidljivo i u poslijeratnoj demografskoj slici Hrvatske. Povezanost i kauzalna prožetost rata i demografije očituje se, kako objašnjava dr. Živić, u kratkoročnim, kao i dugoročnim demografskim posljedicama koje se manifestiraju i godinama nakon što su neposredna ratna djelovanja okončana.

Izravni ratni gubici odnose se na prethodno spomenute brojke od oko više od 19.500 smrtno stradalih, uključujući i 1782 osobe koje se vode kao nestale (prema posljednjim podacima Ministarstva hrvatskih branitelja). Zbog velikosrpske agresije oko 1.300.000 stanovnika Hrvatske bilo je prisiljeno privremeno ili trajno napustiti svoje domove na ratom ugroženim ili okupiranim područjima. Dio tih stanovnika postao je migracijski ratni gubitak Hrvatske jer su svoj privremeni izbjeglički ili iseljenički status potom pretvorili u trajni.

Demografski gubici izazvani ratom, bez obzira na još uvijek necjelovite, ali ipak brojčano približno točne podatke, svakako su važna odrednica ukupne depopulacije. Utjecaj rata i ljudskih gubitaka, prema dr. Živiću,

ne ogleda se samo u domeni ukupnog kretanja stanovništva kao kratkoročna i najvidljivija posljedica, nego i u kontekstu dugoročnih učinaka ponajprije po pitanju promjena u demografskim strukturama

važnim za reprodukciju stanovništva (dobni i spolni sastav). U tom smislu demografski gubici determinirani ratnim djelovanjima uzrokovali su brojne poremećaje i izazvali deficite u velikim (funkcionalnim) dobnim skupinama.

Može se zaključiti da su ratne posljedice u vezi s demografskom slikom Hrvatske bile i još uvijek su važan destabilizacijski uzrok kako populacijskog, tako i gospodarskog i društvenog razvoja. Ukupna depopulacija, kako je u svome radu zaključio i dr. Živić, kao i parcijalni depopulacijski procesi u Hrvatskoj, iako su oni imali i neke druge i složenije korijene, ipak su značajno određeni i produbljeni i visokim demografskim ratnim gubicima.

Izrazili ste svjesnost da knjizi „Domovinski rat i raspad Jugoslavije“ nedostaje obrada nekih bitnih tema, kao što su uvid u rat i presude Međunarodnoga kaznenoga suda za bivšu Jugoslaviju, poslijeratni tretman ratnih veterana, uvid u kulturu sjećanja i ostalo. Otvaraju li one prostor za drugo izdanje knjige?

Ovaj je zbornik, naravno, mogao obuhvatiti i neke druge također bitne teme u kontekstu Domovinskog rata, no u zadanim vremenskim, financijskim i drugim okvirima on je i u ovom obliku važan i nezaobilazan izvor u istraživanju Domovinskog rata. Posebno će biti važno njegovo izdanje na engleskom jeziku, što nam je i bila primarna namjera kada smo odlučile objaviti ovakav zbornik radova, jer smatramo da su upravo teme koje se tiče Domovinskog rata, posebno neke od njih kao što je primjerice uloga hrvatske politike i vodstva i hrvatskih snaga u ratu u BiH, ili sam karakter i iskrivljavanje stvarne naravi Domovinskog rata, odnosno suprotstavljene teze o određenju Domovinskog rata kao agresije ili kao građanskog rata, često u Hrvatskoj, a još više u međunarodnoj javnosti i medijima bile predmetom manipulacija i znanstveno neutemeljenih zaključaka. Domovinski je rat slabo obrađen, gotovo zanemaren u međunarodnoj akademskoj zajednici, a primjetan je osobito izostanak radova i interpretacija hrvatskih autora, stoga nam je cilj da englesko izdanje zbornika dopre do što šire publike i da se ta ponekad potpuno pogrešna slika i karaktera rata, ali i njegovih uzroka, manje posljedica, ispravi i prikaže na znanstveno utemeljen način.

Koja su djela HMDCDR-a u pripremi ususret 30. obljetnicama vojno-redarstvenih akcija „Bljesak“, „Oluja“, ali i ostalih, jednako važnih oslobodilačkih operacija?

Ove godine obilježavaju se važne obljetnice hrvatskih oslobodilačkih operacija „Bljeska“ i „Oluje“. Nakon poraza u „Bljesku” početkom svibnja 1995., vodstvo pobunjenih Srba pokušalo je preostali okupirani teritorij Republike Hrvatske ujediniti s dijelovima Bosne i Hercegovine pod srpskom kontrolom, a srpske su snage istodobno u BiH bile pred ulaskom u Bihać čijim bi osvajanjem ostvarile pobjedu od strateškog značaja te prouzročile tešku humanitarnu katastrofu. Zbog toga su hrvatske vlasti odlučile poduzeti vojno oslobađanje okupiranoga teritorija, a operacija „Oluja” provedena je od 4. do 7., odnosno do 10. kolovoza 1995. godine. Pobjeda hrvatskih snaga u „Oluji” jedan je od najvažnijih događaja u hrvatskoj povijesti, tom je operacijom osigurana sloboda kao i teritorijalna cjelovitost i opstanak u njezinim međunarodno priznatim granicama (nakon “Oluje”, pod srpskom okupacijom u Hrvatskoj ostalo je još samo Hrvatsko Podunavlje, koje je 15. siječnja 1998. dovršetkom procesa tzv. mirne reintegracije konačno vraćeno u sastav Republike Hrvatske). Stoga će djelatnici Centra ove godine sudjelovati u brojnim aktivnostima kojima će se obilježiti ta dva za hrvatsku povijest iznimno važna događaja.

A Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata ove godine obilježava i svojih 20 godina djelovanja. Važna je to obljetnica za našu ustanovu koja svjedoči o 20 godina neprekinutog rada Centra kao specijaliziranog arhiva i znanstvene ustanove koja se bavi Domovinskim ratom. Centar je prepoznatljiv i po svojoj bogatoj izdavačkoj djelatnosti, a dosad je u njegovu izdanju (kao nakladnika ili sunakladnika) objavljeno 128 knjiga, djelatnici Centra objavili su i brojne znanstvene i stručne radove, organizirali znanstvene i stručne skupove, okrugle stolove, izložbe, sudjelovali na brojnim predavanjima i nastupali u medijima, a svake godine Centar sudjeluje i u organizaciji Državnog stručnog skupa za nastavnice i nastavnike povijesti o Domovinskom ratu. Ove godine posebno je planirano predstavljanje izravnih demografskih gubitaka Republike Hrvatske u Domovinskom ratu, kao i predstavljanje Portala Enciklopedija Domovinskog rata, projekta koji Centar radi u suradnji s Leksikografskim zavodom Miroslav Krleža iz Zagreba, a čija je osnovna zamisao i namjera pružiti stručnjacima i zainteresiranoj javnosti, na hrvatskom i engleskom jeziku, pouzdane i lako dostupne sažete podatke o političkim i vojnim zbivanjima iz razdoblja Domovinskoga rata, kao i o drugim aspektima rata, s njime povezanim događajima, osobama i sl., s fotografskim, kartografskim i drugim prilozima koji prate te enciklopedijske tekstove.

Mrežna platforma Cro Facta, koja se bavi provjerom točnosti informacija u medijskom prostoru, objavila je članak dr. Vladimira Geigera nakon kojega je u svibnju prošle godine tadašnji ravnatelj Javne ustanove Spomen područja Jasenovac podnio ostavku. Možete li nam predočiti rad projekta pokrenutoga 1. rujna 2023. kojemu ste koordinatorica u ime Hrvatskoga memorijalno-dokumentacijskoga centra Domovinskoga rata, odjeke i značajke djelovanja niza institucija, Leksikografskoga zavoda Miroslav Krleža, Hrvatskoga instituta za povijest i Centra?

CroFacta je mrežna platforma istoimenoga projekta za provjeru točnosti informacija (fact-checking) primarno u hrvatskom, ali i širem medijskom prostoru, koji provode navedene institucije. Projekt je pokrenut u rujnu 2023. u sklopu mjere Nacionalnoga plana oporavka i otpornosti (NPOO) Uspostava sustava provjere medijskih činjenica i u cijelosti ga financira Europska unija. Zamišljeno je da na platformi objavljujemo tekstove relevantnih stručnjaka iz humanističkoga i društvenoga područja koji se bave prijepornim povijesnim, kulturnim i društvenim temama koje se odnose na razdoblje 19. i 20. stoljeća, a koje i danas polariziraju hrvatsko društvo. Osim digitalne platforme na kojoj je dosad objavljeno 15-ak tekstova, projektom je predviđena i organizacija radionica, a upravo je ovih dana održana i druga radionica za novinare i medijske djelatnike, na kojoj su relevantni stručnjaci za pojedine teme održali predavanja o nekima od i danas prijepornih tema hrvatskoga društva, poput, primjerice, kontroverzama o Bleiburgu i križnom putu, pitanja jesu li okupacija i pad Vukovara 1991. i Bosanske Posavine 1992. bili izdaja ili vojni poraz, hrvatskoj politici prema Bosni i Hercegovini početkom 1990-ih, ili o jezičnom identitetu i posezanjima za hrvatskom kulturnom baštinom, itd. Neke od tema o kojima se govorilo na spomenutoj radionici bit će ili su već obrađene i u tekstovima objavljenim na mrežnoj platformi.

Jer kao što je naznačeno i u predgovoru knjige Domovinski rat i raspad Jugoslavije, danas je u svijetu obilježenom ratovima, kao i zloporabom povijesnog ratnog naslijeđa, osobito važno moći doći do provjerenih i provjerljivih (fact-checked) činjenica, ne samo o ratovima i prošlosti, već i brojnim drugim temama koje se pojavljuju u javnom životu i medijima, a CroFacta upravo provjerom činjenica kroz vjerodostojne i pouzdane izvore (arhivsko gradivo, znanstvene i stručne radove, službene dokumente i sl.) nastoji dati točne i višestruko provjerene informacije o pojedinim prijepornim ili pogrešno prikazanim povijesnim, kulturnim i društvenim temama iz 19. i 20. stoljeća.

Razgovarao: Tomislav Šovagović