Razgovor uz knjigu memoarskih zapisa Tvojim glasom: Ljubav u sjeni politike

Opisati jednim glasom višedesetljetnu ljubav supružnika – uspješno je pokušala akademkinja Dubravka Oraić Tolić (1. kolovoza 1943., Slavonski Brod). Nakon smrti uglednoga diplomata, publicista i novinara Benjamina Tolića u kolovozu 2022. njegova supruga skupila je rukopise, obojila ih načinom kojim bi i on ispripovijedao zajedničku priču, započetu još u školskim klupama u Donjim Andrijevcima, nastavljenu u brodskim gimnazijskim, potom i zagrebačkim studentskim godinama. Kako su prebrodili sve političke i društvene izazove (živeći i u Beču), nalazeći i razumijevanja za privremena odvajanja, i jadranski smiraj i ispunjenje u obiteljskom krilu, doznat će čitatelji knjige objavljene u izdanju Naklade Ljevak. Potpredsjednica Matice hrvatske i glavna urednica časopisa „Forum“ Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, ovom je prigodom i omiljenoga Antuna Gustava Matoša i druge pjesnike ostavila stihovima pratiti – Benjaminov glas.

Je li istodobno bolno i okrjepljujuće bilo pisati autobiografsko djelo Tvojim glasom: Ljubav u sjeni politike ili je ono jednostavno izišlo iz Vas i Vaše tuge za pokojnim Benjaminom, ali i ponosa na proživljeno? Zašto je podnaslov knjige Ljubav u sjeni politike?

Bilo je istodobno i lako i teško, i bolno i utješno. Knjiga je nastala u dva udaljena vremenska odsječka, pri čemu kod prvoga nisam ni znala da će to jednoga dana biti knjiga. Vjerujem da mnogi ljudi imaju iskustvo koliko je teško prvo razdoblje nakon ispraćaja voljene osobe. Prava tuga i praznina nastaju tek kada prođu sve formalnosti i sućuti, nekoć pisma i telegrami, a danas pozivi mobitelima, e-pošta, poruke. Tako je bilo i sa mnom.

Ostala sam sama u našoj dnevnoj sobi u kojoj smo zajedno proveli više od dvadeset godina, Benjamin za svojim, a ja za svojim ekranom. Radosno smo otišli na godišnji odmor u Biograd na Moru i nismo znali da se vozimo u jednom smjeru. Bio je treći val korone, cijepili smo se tri puta, ni s kim se nismo družili, išli smo na kupanje rano ujutro kada nikoga nema i kasno navečer kada svi odu na večeru i šetnje. Treći val korone bio je za sve blag, ali ne i za Benjamina. Odvezen je hitnom pomoći u Opću bolnicu Zadar i više se nije vratio.

U tome prvom času neposredno nakon ispraćaja imala sam osjećaj da Benjamin stoji pokraj mene i priča mi naš život. Osjećaj blizine bio je tako snažan da sam pisala njegovim glasom. Kada sam za četrdesetak dana ispričala najvažnije trenutke našega života, vidjela sam da je to neka čudna zajednička autobiografija. Često sam svojim studentima govorila kako je autobiografija zamaman, ali i opasan žanr, a sada sam i sama tako nešto napisala. Uplašila sam se našega života na papiru, pohranila datoteku i nisam ju otvarala dvije godine.

Moja urednica Nives Tomašević, koja je znala za taj odloženi rukopis, ovo mi je ljeto gotovo „naredila“ da od toga napravim knjigu. Značilo je to da pokušam izbjeći, koliko je to moguće, poznate opasnosti autobiografije: narcisoidnost, sentimentalnost, ideologičnost, iskrivljavanje i uljepšavanje činjenica. Pokušala sam to učiniti tako što sam u toj drugoj fazi pisanja uvela više društvenoga i kulturnoga konteksta, tako da knjiga bude s jedne strane lirska priča o našoj ljubavi, a s druge strane dokumentarna slika sudbine dviju generacija iz jedne hrvatske političke opcije.

Tako je nastala romansirana zajednička autobiografija pisana Benjaminovim glasom. Odatle naslov Tvojim glasom. U prvome je planu naša ljubav, a u drugome politika. Odatle podnaslov Ljubav u sjeni politike. Pri tome je riječ o „politički nekorektnoj“ opciji iz druge polovice 20. stoljeća koja u književnosti nije bila često obrađivana.

Fotografija na naslovnici knjige: Dubravka Oraić Tolić i Benjamin Tolić nakon poplave uz Savu u Zagrebu 1964. (privatni album)

Jeste li se bojali posve predati dušu papiru opisujući ljubav koja je trajala od trećega razreda osnovne škole 1953., kada Vas je život povezao u Donjim Andrijevcima, nakratko razdvojio Vašim preseljenjem u Dugo Selo pa ponovno spojio tijekom studija na Filozofskom fakultetu u Zagrebu?

Bilo me je strah žanra autobiografije, ali ne i opisivanja naše ljubavi. To mi je bila posebna radost. Vjerujem da ima puno brakova kao što je bio Benjaminov i moj, u kojima je ljubav jača od svakodnevnih i društvenih problema. Upoznali smo se u trećem razredu osnovne škole u čudesnom selu Donji Andrijevci gdje je slavni doktor Mijo Pišl liječio slavonskoga razbojnika Čarugu, gdje je 1930-ih postojao neki oblik drvne industrije, gdje je u drugoj polovici 20. stoljeća živio glazbeni samouk „čika Šima Matančev“ kod kojega sam učila svirati klavir, gdje i danas u istoj kući još uvijek stoji njegov prastari klavir i violina.

Te godine, u proljeće 1953., moja je mama, domobranska udovica, stigla sa mnom iz Borova naselja u Andrijevce kao poslovotkinja netom otvorene prodavaonice Borovo, a Benjamin sa svojom mamom iz Posušja. Benjaminov otac poginuo je u ustaškoj uniformi u obrani grada Mainza, mama je nakon rata protjerana kao „žena narodnog neprijatelja“, pa se morala preudati i odseliti. Krenuli smo zajedno u isti razred, odmah smo se jedno drugomu svidjeli, a zaljubili smo se u petome razredu kada mi je Benjamin u šumici Gaju u blizini rječice Bidža nalovio hrpu leptira i velikoga jelenka, pa je moja zbirka kukaca bila u razredu najljepša. Benjamina je u tome lovu na leptire i kukce ubo bumbar, prst mu je natekao, ali on je viteški rekao da ga ništa ne boli. U jednome tekstu o školskim zadaćama napisala sam da sam tada dobila svoju najdražu peticu, ali i ljubav za cijeli život.

I kao što to biva u sudbinskoj ljubavi, nakon moga prostornoga pomaka, ponovno smo se našli na studiju u Zagrebu. Tada, šezdesetih godina prošloga stoljeća, filozofija je bila „in“, otprilike ono što je danas FER. I mi smo oboje, po nekom tajnom zakonu, upisali kao A predmet filozofiju. Najdraži su nam profesori na filozofiji bili Vladimir Filipović i Danilo Pejović, a na našim B predmetima, i meni poslije na poslijediplomskome studiju, Ivo Frangeš, Zdenko Škreb, Viktor Žmegač, Miroslav Beker, Aleksandar Flaker.

Naši profesori naučili su nas ljubavi prema književnosti, tradiciji i provjerenim vrijednostima, na čemu smo im oboje uvijek bili zahvalni.

Benjamin Tolić (1943. – 2022.)

Kako ste nijansirali društveno-političke okolnosti u bivšoj državi u suglasju s privatnim životom/životima, trajno obilježenima i političkim odlukama? Što su nama danas kao društvu običaji koje brižno opisujete, od vršidbe žita, pečenja rakije, svinjokolje? Nestaju li oni sa Slavonijom, kao i Hrvatskom u Europskoj uniji?

U drugoj fazi pisanja knjige nastojala sam upravo to: staviti naš osobni život u širi kulturni okvir, nijansirati ga društvenim i političkim okolnostima. Najviše vremena, koje mi je bilo jedno od najdragocjenijih literarnih iskustava, bili su opisi života u Slavoniji pedesetih godina prošloga stoljeća, u doba našega djetinjstva.

Djetinjstvo sam opisivala postupkom očuđenja – novoga viđenja svijeta. Postupak očuđenja nastaje kada Benjamin priča o onome što nisu bila njegova, nego moja iskustva, i obratno, kada priča o svojim doživljajima koje ja poznajem samo iz njegovih sjećanja i priča o Hercegovini. Tako su u knjizi nastale eidetske percepcije – žive slike iz Benjaminove Hercegovine i naše zajedničke Slavonije. Nadam se da će čitatelji kao žive slike doživjeti Benjaminove slike ljubičastih glavica šafrana na putu od zaselka Osoja do škole u Posušju, sliku najraznovrsnijih trešanja u kamenjaru i posječene višnje u očinskome vrtu, priču o Lažoti i konju Zekanu, o didu i šarenoj ptici u Imotskome, o riječima „ričina“, „turta“, „prtokalo“, a od mojih slika događaje vršidbe, pečenja rakije i svinjokolje.

Vršidba i svinjokolja bili su ozbiljni i važni događaji o kojima je ovisio život u obitelji, trajali su samo jedan dan, bile su to male drame u kojima su djeca uživala kao promatrači sa strane. „Treš“ i „levator“ kod vršidbe su prašili, muški ukućani i „rabota“ nosili su pšenična zrna u vrećama na tavan, glava kuće djed tjerao nas je od „kajiša“ vršalice da nas ne povuče u stroj, a na kraju dana „rabota“ je dobivala „ušur“. Pečenje rakije bilo je radosno karnevalsko zbivanje koje traje više dana, oko kotla okupljaju se i djeca, isprobavaju se „gradi“, pa kada se malo više popije, čuju se i različite zanimljive priče.

Što će od te stare kulture i običaja ostati ili nestati ulaskom u Europsku uniju u doba zahuktale globalizacije, nije lako prognozirati. Puno se toga primijenilo i prije Europske unije. Nema više teške svečanosti kosidbe u bijelim rubinama i vršalice jer sve rade kombajni, rakijski su kotlovi danas od finih nehrđajućih materijala, a nema ni cičanja svinja koja su nama djeci parala uši. To su dostignuća koja ne ukidaju tradiciju, nego ju unaprjeđuju. Europska unija već je uspjela izravnati krastavce, no ja još uvijek na tržnici tražim one male zakrivljene i uvijek te radije kupim nego pravilne i ravne. Slavonci i danas, dok odgovaram na vaša pitanja, kolju svinje, prave kobasice i kulene i jedva čekaju da dođu na štandove u Zagrebu gdje će autentične domaće proizvode po starim recepturama, ali bez bolnih cičanja, vrlo brzo prodati. Slavonski kulen danas je „brend“ – znak slavonskoga kulturnog identiteta, a to će možda postati i crna slavonska svinja koju sam ja kod djeda i bake u djetinjstvu „gonila“ na pašu.

Uvjerena sam da će Slavonci ostati vjerni svojim tradicijama i u novim tehnološkim okolnostima. Ali samo pod jednom uvjetom: ako se svi ne isele u druge države Europske unije i ako ne dođe do „zamjene stanovništva“ iz dalekih kultura. Problem nije u novim tehnologijama, njih je lako pripitomiti. Problem je, kao i uvijek, u pogrješnim politikama. One su uvijek pogubne i nepopravljive.

Dubravka Oraić Tolić s rodbinom po ocu iz Hrvatskoga zagorja u dvorištu Matice hrvatske uoči predstavljanja knjige 22. listopada 2024., snimio: Mirko Cvjetko

U knjizi Tvojim glasom pišete i o obiteljskim križevima, pogibiji i nestanku i Vašega i Benjaminova oca u vihoru Drugoga svjetskoga rata i poraća. Koliko Vas je to u ranim danima zbližilo, uz skupljanje kukaca i leptira za školsku zbirku? Djeca roditelja nestalih na „krivoj strani“ bila su trajno obilježena.

U mojoj se obitelji o politici govorilo samo u naznakama ili šutjelo, pa sam ja za političke probleme u Jugoslaviji čula tek na studiju od Benjamina. Do ove knjige nisam čak ni znala da je moj rodni grad Brod na Savi bio izložen stalnim savezničkim bombardiranjima punih godinu dana. U školi smo učili o partizanskim ofenzivama, a ne o bombardiranjima Broda, Šibenika, Splita. Po podatcima, do kojih sam došla pišući knjigu, na Brod je u godinu dana bačeno oko 4000 tona bomba.

Knjigu otvara fotografija gdje me otac u travnju 1944. drži u naručju pred trijemom djedove i bakine kuće u Donjim Andrijevcima. Taj dan tata i mama donijeli su me na selo da me zaštite od bombardiranja. U proljeće 1945. znalo se tko će biti pobjednici u ratu, mama je tatu molila da se presvuče u civilno odijelo i dođe u Andrijevce, ali on nije htio biti dezerter, ostao je i – nestao. Kada je kroz Brod prolazila Srijemska fronta prema Zagrebu, svim se domobranima iz Brodske tvrđave gubi trag. Pokušavala sam nešto doznati početkom 1990-ih, ali nije išlo. Rečeno mi je da je u to „bolje ne dirati“.

Kod Benjaminova oca bilo je drukčije. Njegov je stric donio vijest, pa se znalo da je poginuo u savezničkom bombardiranju Mainza. Kada je Benjamin nakon demokratskih promjena kao predsjednik tadašnjega Društveno-političkoga vijeća grada Zagreba 1991. bio u posjetu gradu-prijatelju Mainzu, gradonačelnik mu je priredio iznenađenje. Odveo ga je na vojničko groblje i pokazao mu očev grob s imenom, prezimenom i datumom pogibije. Grob je, kao i svi drugi, bio pomno njegovan.

A da su djeca poginulih na „krivoj“ strani bila obilježena, ja sam saznala vrlo rano. U Borovu, gdje sam išla u prva tri razreda, učiteljica je rekla da ustanu djeca kojima su očevi poginuli u ratu. Ja sam ustala i dobila Unrin paket s „Trumanovim jajima“. No sreća je trajala vrlo kratko. Isti dan, pod odmorom, paket mi je oduzet. Dotrčala sam kući plačući i pitala mamu zašto su mi oduzeli paket ako ja nemam tatu. A ona mi je rekla: „Tvoj tata nije poginuo, on je – nestao.“ Nisam razumjela što to znači, pa mi se ista stvar dogodila i u trećem razredu u Andrijevcima. Benjamin mi je poslije rekao kako je tada prema meni osjetio sućut i da je to bio prvi korak do ljubavi.

Kako čovjek, unatoč svemu ružnomu što ga zatekne na životnom putu, sačuva toplinu pripovijedanja i pamćenja onih ljepših, svakodnevnijih, naizgled običnih stvari od kojih i jest satkana Vaša knjiga?

Odgovor na Vaše pitanje nalazi se na kraju knjige. U posljednjem odlomku Benjamin postavlja retoričko pitanje što je ostalo od njegova i našega zajedničkog života i odgovara citatom iz Danteove Božanstvene komedije: ostala je „ljubav koja pokreće Sunce i druge zvijezde“. To je posljednja rečenica u knjizi. To je smisao knjige.

Svako je poglavlje „Sjećaš li se“ zapečaćeno i vrsnom, tako Vam dragom poezijom koja Vas je pratila na životnom putovanju, od Gaja Valerija Katula, Ujevića, omiljenoga Matoša, Tadijanovića...kao i obiteljskim fotografijama. One su prijelaz prema svakomu novomu „Sjećaš li se...“, ispisana protkanim supružničkim glasovima.

Svako poglavlje počinje fotografijom koja ilustrira temu sjećanja. Živimo u medijsko doba, pa su fotografije s jedne strane dokumenti vremena, a s druge približavaju tekst čitateljima, jer se i sami mogu prepoznati u takvim ili sličnim situacijama. Lirske pjesme na kraju poglavlja nisu samo ilustracija sadržaja sjećanja, nego način da ublažim vlastiti lirski ton i prepustim ga antologijskim pjesmama. A sve smo te pjesme, kao i mnoge druge, Benjamin i ja tijekom života često citirali jedno drugomu i znali ih napamet. Te su pjesme ujedno i hommage jednoj epohi u kojoj je elitna lirika bila sastavni dio života, a ne samo školska lektira.

Dubravka Oraić Tolić i prijateljice s Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu: profesorica emerita Živa Benčić i prof. dr. sc. Smiljka Malinar u dvorištu Matice hrvatske 22. listopada 2024., snimio: Mirko Cvjetko

Zanimljivo je u Vašoj knjizi razlikovanje staroštokavskoga od novoštokavskoga, u ikavskom jezičnom bazenu Andrijevaca, s veoma brižno grafički unesenim naglascima. Je li i Hercegovcu bilo lakše u ikavskom kraju, uza sve njegove različitosti?

Donji Andrijevci bili su u to doba doseljeničko selo, pa su postojala tri „kraja“: šokački, lički i hercegovački kraj. Ja sam odrasla u miješanome dijelu šokačko-ličkoga kraja, a Benjamin u obližnjem „sokaku“ koji je pripadao hercegovačkomu kraju. Tu se 1950-ih nedjeljom i za blagdane još uvijek gangalo, no to je ubrzo prestalo, zajedno s presvlačenjem šokica u „civilno“.

Poseban postupak očuđenja u poglavlju o Andrijevcima upravo su naglasci – razlike između Šokaca staroškavaca i Ličana i Hercegovaca koji su novoštokavci. Benjamin je odrastao u novoštokavskoj ikavici, a ja sam doživljavala svaki dan čudesno skakanje naglasaka. Naime, mi smo imali susjede Šokce, pa sam ja u djetinjstvu sve riječi slušala i upijala s dva tipa naglasaka. Kod Ličana u dvorištu moga djeda naglasci su uglavnom bili na početku riječi, a kod susjeda Šokaca naglasci su trčali prema kraju riječi. Mene je to istodobno zbunjivalo i radovalo.

Imala sam velikih problema stavljati naglaske na riječi u knjizi, jer ne postoje slova s naglascima, nego se naglasci moraju posebno tražiti u simbolima. Sve sam naglaske provjeravala kod moga kolege s Filozofskoga fakulteta, akademika Josipa Užarevića, koji je odrastao u šokačkim Gundincima i bavio se naglascima u svojim studijama.

Nije mi žao potrošeno vrijeme ljetnih žega, jer ti odlomci s naglascima mogu poslužiti i kao mala antologija šokačke i ličke duše. Riječi nisu samo slova, one su i naglasci, njihov zvukovni oblik. Naglasci su boja riječi, duša jezika. Riječi su kod nas i kod susjeda bile iste, ali u jednima je bila zapretana šokačka, a u drugima lička duša. Šokačka duša danas još jedva diše, pa su naglasci zato još dragocjeniji. Drago mi je ako sam tu staru dušu barem donekle uspjela dočarati.

Posebno potresno bečko je emigrantsko poglavlje, koje je danas teško rastumačiti mlađima bez potrebnoga predznanja. Jer, naveli ste u našem ranijem razgovoru, knjigu i niste pisali svojemu naraštaju, već onima rođenima poslije, tijekom i u vrijeme stvaranja hrvatske države. Kako im približiti vrijeme Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika iz 1967., potom i Hrvatskoga proljeća u godinama poslije toga.

Knjigu sam posvetila našim unucima ne iz sentimentalnih ni obiteljskih razloga, nego zbog edukativnoga potencijala naše ljubavi i našega života. Povijest se uči u školi iz udžbenika, ali još neposrednije iz romana i autobiografskih priča. Cilj mi je bio dokumentarno-lirskom pričom o dvije hrvatske sudbine stopljene u jedan život podsjetiti našu generaciju da su postojale i ovakve priče, a generaciji naših unuka približiti jedno njima daleko vrijeme.

Središnja je točka u našem osobnom životu bila Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika 1967. Današnjim generacijama teško je zamisliti kakva se hajka dignula na inicijatore i potpisnike Deklaracije. Deklaracija, zamišljena kao ustavni amandman da se hrvatski jezik zove narodnim imenom, a ne srpsko-hrvatskim ili hrvatsko-srpskim, shvaćena je kao rušenje najveće tekovine Titove Jugoslavije: bratstva i jedinstva naših naroda i narodnosti. Radni kolektivi u poduzećima i tvornicama slali su režirana pisma potpore Savezu komunista i tražili da se Deklaracija osudi, a potpisnici kazne. Na Filozofskome fakultetu naši su se profesori, tada članovi Saveza komunista, posipali pepelom zbog „političke nebudnosti“, ali nitko nije povukao potpis, čak ni Krleža od kojega je Tito to osobno tražio. Benjamin je tada imao dvadeset i tri godine. Kao apsolvent filozofije i netom diplomirani profesor njemačkoga jezika zaposlio se u gimnaziji u Đurđevcu, pa kada su i nastavnici trebali osuditi Deklaraciju, odbio je potpisati osudu i mi smo završili u Beču u emigraciji. Emigracija tada nije bila kao današnje migracije u markiranim tenisicama i s mobitelima. Biti emigrant značilo je tada nikada se više ne vratiti u domovinu i ne vidjeti svoje najbliže.

Epizoda bečke emigracije obilježila je cijeli naš život. O tome u knjizi govore Benjaminovi zatvori, naši „informativni razgovori“, pretresi, moje besmislene policijske pratnje i mnogi drugi apsurdi nakon našega povratka.

„Sjećaš li se“ pedesete obljetnice Hrvatskoga proljeća i što ste otkrili radeći u Matici zbornik Hrvatsko proljeće u sjećanjima suvremenika?

Da sam i ja bila predmet opširne policijske „obrade“ saznala sam tek nedavno kada smo u Matici hrvatskoj obilježivali pedesetu obljetnicu Hrvatskoga proljeća. O Hrvatskome proljeću napisane su brojne stručne knjige i memoari velikih političkih sudionika i studentskih vođa. No nije bilo svjedočanstava običnih ljudi, sudionika i suputnika Proljeća. Cilj je Matičina projekta bio prikupiti sjećanja nepoznatih suvremenika u zadnji čas, dok su još živi.

Kao urednica zbornika pomislila sam da bi i slučaj moga Benjamina mogao biti zanimljiv, pa sam zatražila u Državnome arhivu njegov dosje. No dobila sam dva dosjea – njegov i, na moje najveće iznenađenje, svoj! Benjaminov je dosje bio nepotpun, nestali su početkom 90-ih svi dokumenti i svjedočanstva živih suvremenika njegova sudskoga procesa. A moj dosje imao je oko 180 stranica. Mnogi su dijelovi moga dosjea kao iz Kafkinih romana. U knjizi sam navela nekoliko citata kako su me pratili od jutra do kasno navečer, opisivali detaljno moju odjeću, koji sam automobil stopirala, čak i koliko sam puta i koliko minuta bilu u javnim WC-ima. To mi je sve bilo tako dragocjeno da sam svojim „anđelima čuvarima“ u knjizi zahvalila što su opisali moju tadašnju svakodnevicu bolje nego što bih to mogla sama.

Kako ste se osjećali nakon poznate anegdote kada je Benjamin uskratio ruku Ivi Sanaderu u elitnom društvu i kada je nakon kratkoga angažmana u Hrvatskome bloku napustio politiku? 

Benjamin je uskratio ruku Ivi Sanaderu na vrhuncu njegove moći, kada mu je Sanader htio čestitati na Vjesnikovoj nagradi za moju knjigu Muška moderna i ženska postmoderna: Rođenje virtualne kulture, Ljevak: 2005. Meni je u tome času bilo neugodno, ali i tada i uvijek divila sam se Benjaminovu značaju (stara riječ za karakter). Bilo je to vrijeme hajke na generala Gotovinu pod poznatom krilaticom „Locirati, uhititi, transferirati“. Moje su mi prijateljice iz visokih intelektualnih krugova tada u šali rekle da su se u njega „zaljubile“.

Je li Vam žao što je Benjamin otišao iz politike? Mnogo pišete o njegovu promišljanju o suvremenoj Hrvatskoj koju je dijelio na CIK i CAK liniju. Svoja zapažanja britko je i često iznosio u kolumnama na ovom portalu, kao i u Hrvatskom slovu.

Nikada mi nije bilo žao što je napustio politiku. Svoj društveni angažman prenio je iz politike u Hrvatsko slovo i na Portal HKV-a. Najljepše godine našega života bile su godine kada smo pisali u istoj sobi svatko za svojim računalom. Da je Benjamin ostao u politici, ne bi nastalo desetak njegovih uredničkih i autorskih knjiga. Te su knjige kronika hrvatske politike, ocjene događaja i procjene ključnih odluka. Naslovi njegovih autorskih knjiga povijest su hrvatske politike u posljednjih dvadeset godina u malom: Haaški sapun (2002), Pamet u glavu (2003.), Tko smo mi? Ogled o naciji i državi (2007.), Sanaderova dionica (2009.), Kraj neovisnosti (2011.), Vesele karmine (2013.), Kolonijalno koprcanje (2018.), Tiranija prostote (2020.). Naslov njegove postumne knjige Stojim pred vama (2023.) simbolizira pak njegovu dosljednost i nepokolebljivost u obrani suverenizma kao političke opcije.

A CIK i CAK slika su njegovih političkih promišljanja. Izložio ih je u svojoj najmanjoj, ali najvažnijoj teorijskoj knjizi Tko smo mi? Benjamin tu govori o hrvatskome političkom i identitetskom dualizmu koji se u povijesti odvijao u valovitim linijama izmjene centripetalnih politika okrenutosti prema sebi i centrifugalnih politika bježanja od sebe, prema van. Prvu je liniju nazvao CIK, a drugu CAK. U CIK pripadaju davni glagoljaši, Marulić koji prvi napušta latinski kao tadašnji globalni jezik i piše Juditu „u versih harvacki“, Pavao Ritter Vitezović sa svojom Croatia rediviva, Starčević sa svojom lozinkom „Ni Beč ni Pešta, nego samostalna Hrvatska“, u lingvistici ozaljski jezični krug koji ujedinjuje tri hrvatska narječja ča-kaj-što, Tuđman koji stvara samostalnu Hrvatsku. Liniji CAK pripadaju pak davni latinaši, jednim dijelom Ilirci, Strossmayer sa svojom željom da Hrvatska bude Pijemont i kulturna ujediniteljica Južnih Slavena, u lingvistici tzv. hrvatski vukovci, politički Jugoslaveni i suvremeni, novim okolnostima prilagođeni globalisti. Ja sam u svojoj knjizi napisala da se na Benjaminu kao glavnomu uredniku HINE 2000. u hrvatskome medijskom prostoru CIK prelomio u CAK.

Sjećanje na Vašega pokojnoga supruga čuva se i u rodnom posuškom kraju u Bosni i Hercegovini, dodjelom Stipendije i Književne nagrade „Benjamin Tolić“, postavljena je i njegova spomen-bista, rad akademskoga kipara Tomislava Kršnjavija, ispred osnovne škole u Posušju.

Benjaminova iznenadna smrt od korone na godišnjem odmoru u Biogradu na Moru bila je tako neočekivana da su njegovi prijatelji iz Zavičajnoga društva Posušje u Zagrebu, grad Posušje i grad Biograd na Moru učinili u ove dvije godine od njegova odlaska nezamislivo velike projekte. Ja sam od Benjaminova novoga Clia, koji nas je vozio samo u jednome smjeru, utemeljila Stipendiju i Nagradu „Benjamin Tolić“, a daljnje financiranje Stipendije i Nagrade preuzela je Općina Posušje, kojoj će se, po svemu sudeći, pridružiti i druge institucije. Zavičajno društvo Posušje u Zagrebu prikupilo je donacije i organiziralo podizanje spomenika pred novom školom u Posušju, portretnu polufiguru Tomislava Kršnjavoga na kojoj Benjamin u ruci drži svoju knjigu Tko smo mi?, a grad Biograd na Moru, Ogranak Matice hrvatske u Zadru i Zavičajno društvo Posušje u Zagrebu postavili su mu spomen-ploču na zgradi u središtu Biograda na mjestu odakle je Benjamin otišao na svoje posljednje putovanje. Prošle godine u Posušju je organiziran simpozij, pa je ove godine objavljen i predstavljen Benjaminov zbornik: U čast eruditu i domoljubu (Alfa i Ogranak OMH Posušje, 2024.). Zbornik je dobio Srebrnu plaketu Matice hrvatske, najviše priznanje za nakladničke projekte u suradnji s drugim nakladnicima. To sve mogle su u dvije godine učiniti samo velika ljubav i veliko poštovanje.

Kada se vratimo na početak razgovora, je li, nakon svega, zapravo, uvijek bila i ostala politika u sjeni ljubavi?

Da. Ljubav i praštanje jači su od politike i zaborava. Zahvalna sam, sretna i ponosna na moga Benjamina i naš život.

Razgovarao: Tomislav Šovagović

Naslovna fotografija: Saša Zinaja