Sličnosti i razlike hibridnih prijetnja u agresijama na Hrvatsku i Ukrajinu (I. dio)

„Hibridne prijetnje i snaga identiteta. Usporedbe Hrvatske i Ukrajine“, znanstveni je rad koji su nedavno objavili izv. prof. dr. sc. Gordan Akrap i izv. prof. dr. sc. Maksim Kamenecki u zborniku radova poznatoga izdavača Routledgea (Pariz/New York) na temu „Ususret hibridnim prijetnjama do sigurnosti – Suradnička spremnost i odgovori“.

To je prvi rad o hibridnim prijetnjama, koje su bile uvod ili pratile vojne agresije (jugoslavensko-srpsku i rusku) na dvije suverene države Hrvatsku i Ukrajinu. Nama je to bio povod za razgovor s izv. prof. dr. sc. Gordanom Akrapom, prorektorom Sveučilišta obrane i sigurnosti „Dr. Franjo Tuđman“ iz Zagreba.

Građani uočavaju mnoge sličnosti ruske agresije na Ukrajinu i jugo-srpske agresije na Hrvatsku devedesetih. Što čini sličnosti?

Iako postoje brojne sličnosti srpsko-jugoslavenske agresije na Hrvatsku te ruske na Ukrajinu, postoje i bitne razlike. Sličnosti se očituju u činjenici da ni Hrvatska ni Ukrajina nisu htjele rat, nisu htjele sukobe, nego su pokušavale demokratskim sredstvima riješiti brojne izazove s kojima su se suočavale. I mi i Ukrajinci žrtve smo brutalne agresije agresora koji je mislio, s obzirom na to da ima brojnije stanovništvo, više sredstava, tehnike i tehnologije, te potporu u dijelu domaćega stanovništva, da je izravna oružana agresija način na koji se mogu postići postavljeni ciljevi. Rječnik kojim se u obama slučajevima koriste agresori gotov je isti. Poruke koje su slali prema vlastitoj i međunarodnoj javnosti te prema javnosti napadnute države vrlo su slične. Istovrsnu je ulogu u objema agresijama imala i nacionalna Pravoslavna Crkva, kako srpska u agresiji na Hrvatsku, tako i ruska u agresiji na Ukrajini. To su samo neki od razloga koji su javno vrlo vidljivi i koje je lako prepoznati kao obrazac korišten u agresiji na Hrvatsku.

U naslovu zajedničkoga rada cilj je hibridnih prijetnja – identitet. Zbog čega je bit dviju agresija upravo udar na identitet, hrvatski i ukrajinski?

Identitet je jedna od ključnih odrednica neke zajednice. Ako dođe do situacije da je pitanje identiteta te unutarnje povezanosti neke zajednice poljuljano, stvoreni su uvjeti da se lakše unesu podjele u tu zajednicu te ju se dodatno oslabi. Naime, identitet je između ostaloga složen skup vrijednosti, načela i uvjerenja na kojima se gradi budućnost neke zajednice. Ako dođe do promjene tih temeljnih postavka, ako se dođe u stanje kad je sve dopušteno, ako se izgube temeljne etičke i društvene odrednice koje potiču poštenje, iskrenost, suradnju, izgradnju, prijateljstvo, pomoć, susretljivost, poniznost, ta zajednica postaje potpuno podložna neprijateljskim operacijama utjecaja. Stoga su teme povezane s izgradnjom i očuvanjem identiteta pojedine zajednice jedno od ključnih tematskih područja na koje svaki hibridni napadač pokušava snažno i negativno utjecati.

U radu upozoravate, uz ino, na velikosrpski pokušaj poništenja zasebnosti hrvatskoga i ukrajinskoga jezika. Iz toga se može zaključiti da je vojnoj agresiji na Hrvatsku više od dva desetljeća prije toga prethodila imperijalna namjera velikosrpskih krugova, poništavanja jedne od glavnih sastavnica hrvatskoga identiteta – hrvatskoga jezika?

Jezik je pitanje identiteta. Povijesti, sadašnjosti i budućnosti. Naš je jezik dio naše tradicije, kulture, našega zajedništva. Bez obzira na to što je jezik živi organizam koji se mijenja, on je naš, ne ugrožava stajališta o drugim jezicima. Voli svoje, poštuje tuđe, brani pravo na oboje. Napokon smo dobili i Zakon o hrvatskom jeziku. Tijekom našega života u južnoslavenskoj državnoj zajednici, mnogi su pokušavali negirati pravo na hrvatski jezik negirajući njegovo postojanje. Snažni napadi i dehrvatizacija identiteta rezultirali su Deklaracijom o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika zbog koje su mnogi bili osuđeni, a osudili su ih upravo oni koji su negirali hrvatskomu jeziku pravo na postojanje. Predsjedniku Matice hrvatske Miri Gavranu i članovima Matice hrvatske, svima koji su radili na ovom Zakonu, kao i saborskim zastupnicima, posebnom cijenjenomu zastupniku Andri Krstuloviću Opari, dugujemo veliku zahvalnost na upornosti i ustrajnosti. Razgovarajući s kolegama iz Ukrajine na ovu temu, i oni su ukazali na to koliko je pitanje jezika važno kao dio identiteta zajednice, koje čini jedan od ključnih temelja na kojima se gradi zajedništvo te volja, sposobnost i odlučnost obrane napadnutoga državnoga i duhovnoga suvereniteta.

Hrvatskoj je bilo teže pobijediti u ratu, negoli Ukrajini

Tekst na svoj način čini zanimljivim tablica razlika i sličnosti hrvatskih i ukrajinskih slučajeva. Ako se izuzme činjenica da se Ukrajina brani od svjetske nuklearne sile, mnogi su parametri bili protiv Hrvatske jer nije bila međunarodno priznata, nije imala izgrađene državne institucije, bila je izvan međunarodnih organizacija, bio je uveden embargo na oružje. U čemu je bit hrvatskoga vojnoga uspjeha (nacionalno jedinstvo, uspješnost vodstva s predsjednikom Tuđmanom na čelu...)?

Ta tablica kojom pokazujemo stranoj čitateljskoj publici razliku u odnosu na agresije s kojima smo suočeni, pokazuje u koliko smo teškoj i zahtjevnoj situaciji u Hrvatskoj bili tih godina. HDZ je preuzeo vlast bez i jedne poluge državne vlasti. Institucije su bile, u znatnoj mjeri, zarobljene kadrovima koji zbog svojih predrasuda i političkih uvjerenja nisu bili skloni ideji stvaranja hrvatske države, onima koji su bili pod utjecajem projugoslavenske i prosrpske ratnohuškačke propagande. Međutim, na svu sreću, bilo je mnogo onih koji su slušali poruke mudrosti koje je slao dr. Franjo Tuđman. Gledali su što i kako radi te su prihvatili njegove prijedloge. Stoga sam mišljenja da je jedan od ključnih temelja na kojima smo uspjeli izgraditi, tako brzo, tako snažno i učinkovito, prvo obrambene kapacitete, a zatim i sposobnosti aktivne obrane i oslobođenja okupiranih područja, politika nacionalne pomirbe i zajedništva koju je tako snažno i uporno promicao upravo dr. Franjo Tuđman. Da smo potonuli u vrzino kolo unutarnjih sukoba, vrlo bismo brzo izgubili sve bitke i rat. Izgubili bismo povijesni trenutak koji je dr. Tuđman prepoznao i praktički učinio sve da dobijemo državu. Imamo li problema i izazova? Imamo. Hoćemo li ih imati i u budućnosti? Hoćemo. Važno je da se to shvati te da se izgrade institucije u koje će stanovništvo imati povjerenja. Upravo ta tablica pokazuje koliko je nama bilo znatno teže pobijediti u ratu, negoli sad Ukrajini.

Hrvatska je kao i Ukrajina od strane agresora demonizirana kao neonacistička država. To se nastavlja na poseban način i danas. Može li očekivati slično i Ukrajina, odnosno kako se najučinkovitije suprotstavljati hibridnim prijetnjama, konkretno informacijskim podvalama i dezinformacijama?

Ukrajina je suočena s brojnim protuobavijestima (dezinformacijama) kojima se u Rusiji, Ukrajini i međunarodnoj zajednici pokušava demonizirati. To se i nama događalo. Mi smo se borili istinom i prepoznavanjem i razotkrivanjem svih onih koji su na bilo koji način sudjelovali u procesima slanja neistina u javni prostor. To rade i Ukrajinci. Mi smo imali sreću u nesreći jer internet tada nije gotovo ni postojao. Posebno nije bio utjecajan kao danas kad je on, kao i različite aplikacije za mobilno komuniciranje, glavni komunikacijski kanal preko kojega se šalju brojne poruke različite istinitosti. Mi smo imali Ministarstvo informiranja. Ukrajina je uspostavila, na razini Vlade, Ured za strateško komuniciranje. U njemu rade mladi, sposobni i patriotski orijentirani stručnjaci koji se bore različitim metodama i sredstvima za promicanje istine te na suzbijanju neistina, kako u ukrajinskom tako i u ruskom, europskom i svjetskom informacijskom okružju. Iznimno je važno zaštititi vlastiti informacijski prostor od brojnih neistina i uspostaviti informacijski suverenitet (demokratski, ne autokratski i totalitarni) jer su operacije utjecaja, kojima se pokušava utjecati na procese odlučivanja, glavna poluga iz spektra prijetnja obuhvaćenih nazivom hibridne prijetnje.

Ne smijemo dopustiti situaciju da u borbi protiv radikalizma, kojega ima u određenom dijelu i unutar SPC-a, postanemo ono protiv čega se borimo

Ukrajinski parlament donio je nedavno zakon koji stvara pretpostavke onemogućivanja rada Ukrajinskoj pravoslavnoj Crkvi koja ima sjedište u Moskvi. S tim u svezi oglasio se ovih dana srpski patrijarh Porfirije, izražavajući potporu patrijarhu te Crkve u Kijivu, spominjući pritom položaj SPC-a u Hrvatskoj u vrijeme NDH. Naravno, na sve načine zaboravlja znatan doprinos vodstva i klera SPC-a jugo-srpskoj agresiji na Hrvatsku. S obzirom na to da SPC ima tendenciju sve većega miješanja u političke prilike novih država, nastalih raspadom SFRJ, posljednji primjer je Crna Gora, je li vrijeme, što se povremeno spominje u javnosti, redefiniranja ugovora sa SPC-om, koji je zaključila Račanova vlada?

Dopustite mi citirati zaključke nedavne studije izrađene u okviru NATO saveza u kojoj sam i sam imao prilike sudjelovati, a koji se odnose na Rusku i Srpsku pravoslavnu Crkvu i njihovu ulogu u agresijama na Hrvatsku, odnosno na Ukrajinu (https://zagrebsecurityforum.com/analysis/id/4381).

„Ruska pravoslavna crkva (RPC) aktivno je podržavala namjere i akcije ruske vlade prije i tijekom rata protiv Ukrajine. RPC to radi podupirući propagandne narative i pokušavajući dati teološko opravdanje i blagoslov ruskoj agresiji. Osim toga, RPC pridonosi ruskim hibridnim napadanjima u drugim zemljama i teritorijima. Ruski orijentirane autokefalne istočne pravoslavne crkve sličnog mišljenja (Srpska pravoslavna crkva) također su izravno ili neizravno podržavale ruske političke ciljeve. (…)

RPC nije samo opunomoćenik ruske vlade budući da nastavlja igrati značajnu političku ulogu koja je povijesno tipična za mnoge istočne pravoslavne crkve. Za razliku od očekivanijeg odvajanja crkve i države tipičnog za zapadnoeuropske i sjevernoameričke zemlje, istočno pravoslavlje težilo je kulturama prilagodljivosti ili simfonije (bizantska tradicija) u kojima su politički i vjerski aspekti društva isprepleteni. U ovoj tradiciji, crkva igra političku ulogu u većem ili manjem stupnju u nekim društvima, zemljama i teritorijima.“

Držim da je time mnogo toga rečeno o Ruskoj i Srpskoj pravoslavnoj Crkvi koje su ostale usamljene u pravoslavnom svijetu. Naime, jedna od ključnih protuobavijesti koju uporno plasiraju i Rusi i Srbi jest pozivanje na „sveslavensko“ jedinstvo te na „braću u pravoslavlju“. Potrebno je jasno reći istinu: više je slavenskih naroda i nacionalnih pravoslavnih Crkava unutar EU i NATO saveza nego izvan njih.

Niste mi odgovorili, smatrate li potrebnim redefinirati status SPC-a u Hrvatskoj?

To nije pitanje na koje se može dati jednostavan odgovor. Za bilo kakvo redefiniranje potrebno je imati uporište u zakonodavstvu te dokaze o djelima koja bi mogla navoditi na takvu potrebu. Uloga predstavnika i pripadnika SPC-a u Republici Hrvatskoj mora biti u skladu s hrvatskim zakonodavstvom. Svako kršenje zakona mora biti sankcionirano. Neovisno o tome kojoj se Crkvi i/ili vjerskoj zajednici pripada. To su prava utvrđena nacionalnim i međunarodnim zakonodavstvom i ugovorima. Koliko se trenutačno može primijetiti, velikodostojnici SPC-a u Hrvatskoj su, u javnoj komunikaciji, konstruktivni u mjeri u kojoj mogu biti s obzirom na odnose unutar SPC-a. Jer ne smijemo smetnuti s uma da je SPC (pogotovo Sveti arhijerejski sinod te posebno Sveti arhijerejski sabor) organizacija izložena snažnim parapolitičkim djelovanjima i utjecajima. Kakve su stvarne namjere i stajališta predstavnika SPC-a u Hrvatskoj pitanje je o kojem se može razgovarati. Naime, neki dionici javnoga prostora u Hrvatskoj vrlo su nekritički i tendenciozno iznosili brojne hvalospjeve na račun tadašnjega zagrebačkoga mitropolita Porfirija tijekom njegove službe u Zagrebu. Međutim, ubrzo nakon što je izabran za patrijarha, te nakon njegovih izjava i djela, isti ti kreatori javnoga mišljenja bili su snažno razočarani patrijarhom Porfirijem. To su, kao što je poznato, podijelili s javnosti. Stoga, svako zadiranje u samostalnost Crkve i vjerskih zajednica aktivnost je koja mora biti snažno utemeljena u stvarnosti. Ne smijemo dopustiti situaciju da u borbi protiv radikalizma (kojega sasvim sigurno ima u određenom dijelu i unutar SPC-a) postanemo ono protiv čega se borimo. Treba zadržati racionalnost i utemeljenost u demokratskim pravima, slobodama i zakonima. Ali treba izbjegavati tzv. političku korektnost u prepoznavanju izvora problema i kriza.

Omogućava li agresoru lakšu prilagodbu na ratištu, u konačnici hibridnim prijetnjama, ako se javno objavljuju planovi o napadima, nabavi ili isporuci oružja itd.?

Takvi se podatci i informacije mogu rabiti i u svrhe kojima se zavarava protivnik. Stoga, u svakoj aktivnosti treba imati mjeru i jasno znati što se želi postići i kako doći do cilja. Ne smije se dopustiti svaštarenje, odnosno nekontroliranu i stihijsku distribuciju različitih podataka i informacija iz više izvora. Stvaranje informacijskoga kaosa, a time i neodređenosti te moguće nesposobnosti donošenja učinkovitih odluka kod protivnika je cilj svakoga informacijskoga napadača. Ali istovremeno i zaštita vlastitoga informacijsko-komunikacijskoga sustava kako bi se spriječilo da postane svrha samoga sebe te spriječi jačanje obrambenih sposobnosti.

Može li se postaviti teza kako je porazom agresivnih politika dezinformiranja, u ratnim okolnostima, moguće lakše ostvariti vojnu pobjedu?

Nema potpune pobjede na bojnom polju bez pobjede i na informacijskoj bojišnici. Mi smo pobijedili u ratu mirnom reintegracijom našega Podunavlja. Ali smo punu informacijsku pobjedu postigli oslobađajućom presudom u slučaju Gotovina, Markač, Čermak. Uspjeli smo u borbi protiv brojnih neistina i informacijskih manipulacija kojima smo bili izloženi još i prije početka Domovinskoga rata, tijekom njega kao i poslije. Zato je Vaša postavkama istinita. Nužno je pobijediti u svim domenama sukoba i ratova.

Gospodine Akrap, hvala na razgovoru.

Razgovarao: Marko Curać