Razgovor s prof. dr. Sanjom Vulić
uz nagrađenu knjigu „Neotuđeni u tuđini“

Važna je knjiga „Neotuđeni u tuđini. Iz književnosti Hrvata u manjinskim zajednicama“ prof. dr. Sanje Vulić, za koju je primila i Nagradu „Dubravko Horvatić“. Djelo je objavljeno 2023. u izdanju Fakulteta hrvatskih studija u Zagrebu na kojem autorica radi niz desetljeća. Njezin trud, uza 17 autorskih i suautorskih knjiga, potvrđuju, među ostalim, i izlaganja na više od 200 znanstvenih i stručnih simpozija u Hrvatskoj i inozemstvu, vođenje zimskih i ljetnih škola hrvatskoga jezika i kulture za nastavnike i studente, Nagrada Grada Zagreba i Nagrada Fakulteta hrvatskih studija. Na 180 stranica novoga djela prof. dr. Vulić čitatelj dobiva uvid o književnicama i književnicima koji su u posljednjih stotinjak godina stvarali i stvaraju svoja djela u Austriji, Mađarskoj, Vojvodini (Srijemu i Bačkoj) i Boki kotorskoj. Dr. Vulić potrudila se o svakom književniku napisati barem crticu, neovisno o različitim književnim dosezima i sudbinama, s naglaskom na 20. stoljeće. Na stranicama njezine knjige zainteresirani čitatelj ne će doznati samo o poznatijim autorima, primjerice Anti Evetoviću Miroljubu i Stipanu Blažetinu, već i o zanemarenima, pa i proganjanima u bivšoj državi, kao što je bio Josip Gujaš Đuretin. Piše i o hrabrima u 21. stoljeću poput Vladimira Bošnjaka iz Zemuna, koji u svojim djelima tematizira i Domovinski rat. Promišlja i književnu kritiku (ili njezin izostanak) te suodnos prema piscima hrvatskih manjinskih zajednica u „staroj“ domovini – Hrvatskoj i onoj novoj. Evo što je s nama podijelila u razgovoru.

Primili ste Nagradu „Dubravko Horvatić“ za knjigu „Neotuđeni u tuđini. Iz književnosti Hrvata u manjinskim zajednicama“. S obzirom i na prije toga objavljena dva dijela knjige „Blago rasutih. Jezik Hrvata u dijaspori“, koliko je zahtjevno bilo zahvaćati u jezik Hrvata u dijaspori u „Blagu rasutih“, a paralelno se baviti i književnim djelima Hrvata u manjinskim zajednicama od tridesetih godina 20. stoljeća do novijih dana?

I jedno i drugo plod je mojega višedesetljetnoga rada. Mjesne govore gradišćanskih Hrvata u Austriji počela sam terenski istraživati već potkraj osamdesetih godina 20. stoljeća. Nakon nekoliko godina uglavnom ljetnih istraživanja u Austriji, počela sam istraživati srodne govore u zapadnoj Mađarskoj i Slovačkoj, zatim govore Hrvata u Rumunjskoj i malo-pomalo svih manjinskih zajednica. Budući da mnogi pisci u tim zajednicama ne pišu na hrvatskom standardnom jeziku nego na idiomima temeljenim na njihovim mjesnim govorima (pod većim ili manjim utjecajem hrvatskoga standardnoga jezika) – jezik manjinskih pisaca također mi je postao zanimljiv. Kad je riječ o gradišćanskim Hrvatima, zanimalo me je u kojoj mjeri njihovi autori zaista pišu (ili ne pišu) gradišćanskohrvatskim književnim jezikom, a u kojoj se mjeri oslanjaju na svoje mjesne govore. Analizirajući jezik književnih djela ne samo gradišćanskohrvatskih nego manjinskih pisaca općenito, zainteresirala sam se, naravno, i za estetsku vrijednost njihovih djela, teme o kojima pišu, način na koji pišu, način na koji promišljaju stvarnost u kojoj žive, njihov odnos prema matičnoj domovini – za sve ono što jedno književno djelo i autora čini zanimljivim. Tako sam postupno počela analizirati djela neovisno o tom na kojem su hrvatskom idiomu napisana – u širokom rasponu od mjesnih govora, preko različitih mješavina, do standardnoga jezika.

Načinima čuvanja hrvatskoga jezika u iseljeništvu počela sam se baviti poslije, prije dvadesetak godina i to je potpuno drugi tip istraživanja od onoga u manjinskim zajednicama, u znatnoj mjeri sociolingvistički.

Kako kao ugledna jezikoslovka i dijalektologinja promišljate sadašnjost (i hrvatskih manjinskih zajednica i dijaspore), smanjivanja broja učenika u školama na hrvatskom jeziku, odumiranje sela s autohtonim hrvatskim stanovništvom, odnosno vrela kojima se bavite više desetljeća svojega znanstvenoga rada?

Prije dvije godine gradišćanskohrvatska književnica Ana Šoretić, rodom iz Cogrštofa u sjevernom Gradišću u Austriji, rekla mi je kako se svaki put rasplače kada čuje da je umro neki govornik hrvatskoga jezika u njezinu selu jer zna da se ne će roditi novi da ga zamijeni. Novi naraštaji uglavnom isključivo govore jezikom većinskoga naroda. U potpunosti razumijem Anu Šoretić i žao mi je svakoga sela u kojem nestane hrvatska riječ. Ali, otkako se to počelo događati i u Hrvatskoj, otkako smo svjedocima nestanka cijelih razreda u školama i zatvaranja škola, moram priznati da sam prije svega zabrinuta za sudbinu hrvatskoga jezika u Hrvatskoj, a ostalima valja pomoći koliko se može. Proteklih nekoliko godina višekratno sam istraživala razinu znanja jezika djece i mladih koji pohađaju Hrvatsku nastavu u Njemačkoj. Nekoliko učiteljica Hrvatske nastave reklo mi je da bi se rado vratilo, ali da u Hrvatskoj za njih nema posla dok u Hrvatskoj nastavi u Njemačkoj uvijek ima slobodnih mjesta. To je vrlo zabrinjavajuće.

Povlastice EU-a došle prekasno za hrvatske manjinske zajednice

Utječe li promjena načina života više nego političke okolnosti, čak i uz povlastice hrvatskim manjinskim zajednicama, na njihovo brže odnarođivanje?

Na žalost, sve te povlastice koje Europska unija daje manjinama za hrvatske manjinske zajednice došle su prekasno. To je neporeciva činjenica koju mnogi ne žele čuti. Zašto? Dok su manjinske zajednice bile brojčano snažne, dok je bilo „običnoga“ naroda koji je jednostavno čuvao svoje jezično i kulturno naslijeđe iz naraštaja u naraštaj (uz potporu malobrojnih istinskih intelektualaca, mahom snažno nacionalno svjesnih onodobnih svećenika i učitelja) – u svim se zemljama provodilo snažno odnarođivanje nametanjem jezika većinskoga naroda na više ili manje suptilan način, a u pojedinim razdobljima i vrlo otvoreno. U međuvremenu je tomu pogodovao i pad nataliteta te napuštanje manjih seoskih zajednica i tradicionalnoga načina života. U posljednjih tridesetak godina broj se govornika hrvatskoga jezika drastično smanjio. Za ilustraciju navest ću primjere triju sela (među mnogima) u kojima su još prije tridesetak godina djeca na ulici govorila hrvatski (npr. Pinkovac u južnom Gradišću u Austriji, Frakanava u srednjem Gradišću, Martinci u mađarskom dijelu Podravine), a danas ste sretni kad sretnete nekoga od tamošnje djece ili mladih koji govore hrvatski. Da su između dvaju svjetskih ratova i u desetljećima nakon Drugoga svjetskoga rata manjine imale prava koja sada imaju, danas bi to bile snažne zajednice s izvjesnom budućnošću. Ovako, povlastice su došle nakon što je baza uništena i u njima praktički uživaju manjinske elite u pojedinim sredinama, ali kotač povijesti ne može se više zavrtjeti unatrag. U najboljem slučaju može se postići neko usporavanje.

Može li Zakon o hrvatskom jeziku, nakon što uvidimo njegovo implementiranje u domaćim okvirima, štogod pomoći i u hrvatskom iseljeništvu?

Mislim da najprije trebamo vidjeti njegove rezultate u Hrvatskoj.

Pitanje identiteta važno je s obzirom na različite pokušaje podjela u novijoj i starijoj prošlosti, od Šokaca u Mađarskoj do Bunjevaca u Vojvodini, odnosno Srbiji. Sve su to pokušaji za odvajanjem od matičnoga hrvatskoga jezika, zar ne?

Da, o toj temi divide et impera (podijeli pa vladaj) koja se sve agresivnije provodi i u samoj Hrvatskoj već sam toliko puta govorila i pisala da više ovdje nemam što dodati. Pogledajte samo najnovije „teze“ o našim kajkavcima, prema kojima nisu Hrvati. Tu besmislicu i inače takav tip „teza“, na žalost, zagovaraju i neki ugledni hrvatski profesori. Tužno je to i sramotno.

Dvije kritičke krajnosti

O svakom autoru u „Neotuđenima u tuđini“ napisali ste barem crticu, neovisno o različitim književnim dosezima i sudbinama, tako podložnima političkim okolnostima, s naglaskom na 20. stoljeće. Kako držati ravnotežu između književno-umjetničke vrijednosti i utjecajnosti pojedinoga autora, trajno ovisnoga i o društveno-političkim okolnostima vremena?

Smatram da je u današnje vrijeme potrebno očekivati i estetsku vrijednost djela, dok prema manjinskim piscima iz prošlosti možemo u tom pogledu biti malo tolerantniji. Međutim, neprihvatljivo mi je stajalište nekih književnih kritičara u manjinskim zajednicama koji su skloni svu manjinsku književnost bez nacionalnoga predznaka smatrati postmodernom i književno relevantnom dok se djela u kojima se afirmiraju nacionalne vrijednosti smatraju estetski dvojbenom angažiranom književnošću. To je prelazak u drugu krajnost. I u jednom i u drugom tipu literature ima vrijednih književnih djela i onih koja su estetski na vrlo niskoj razini.

Koje su ključne odrednice književnosti hrvatskih manjinskih zajednica u Austriji i Mađarskoj, da se zadržimo uz zajednice gradišćanskih Hrvata i njihov gradišćanskohrvatski književni jezik, koji je većim dijelom i tema Vaše nagrađene knjige?

Manjinski autori uglavnom su bili usmjereni prema problemima vlastite manjine (bilo kojega tipa). Tek je postmoderna donijela osobniji pristup, i to samo u pojedinim manjinskim zajednicama, kod pojedinih pisaca. Izuzmemo li Hrvate u Vojvodini i austrijskom Gradišću te Petra Tažkoga u Slovačkoj, u književnosti manjinskih zajednica apsolutno je dominantno pjesništvo. Većina manjinske književnosti nije na hrvatskom standardnom jeziku nego na drugim hrvatskim idiomima.

Gradišćanskim Hrvatima, njihovim mjesnim govorima i književnom jeziku dala sam puno prostora u svojoj knjizi „Blago rasutih. Jezik Hrvata u dijaspori. Dio II.“ U knjizi „Neotuđeni u tuđini. Iz književnosti Hrvata u manjinskim zajednicama“ ponajprije je riječ o književnosti Hrvata u Mađarskoj. Više od polovice knjige na njih se odnosi, ponajprije na bunjevačke, šokačke i podravske Hrvate u Mađarskoj, a tek manjim dijelom na gradišćanskohrvatske pisce iz zapadne Mađarske. Ali trebam Vam odgovoriti na drugi dio pitanja: Ni svi pisci u Austriji ne služe se gradišćanskohrvatskim književnim jezikom. Dio se njih, u većoj ili manjoj mjeri, oslanja na jezične (dijalektne) značajke svojih mjesnih govora. To posebice vrijedi za dosadašnje gradišćanskohrvatske pisce u Mađarskoj. Neki od njih, npr. istaknuta (pokojna) pjesnikinja Timea Horvat, imaju i pjesničke zbirke na hrvatskom standardnom jeziku. Autori u Slovačkoj, s iznimkom Petra Tažkoga koji je naučio gradišćanskohrvatski književni jezik, uglavnom pišu idiomima temeljenim na njihovim mjesnim govorima.

Što je bilo i ostalo tajnom Santova, zavičajnoga rasadišta književnosti?

Šokačko Santovo od 1899. vjerski je podijeljeno jer je dio santovačkih Šokaca, želeći izbjeći agresivnu mađarizaciju koju je provodila Katolička Crkva u Mađarskoj, prešao na pravoslavlje. To je međutim značilo potpunu promjenu identiteta jer su nakon vjerske konverzije morali postati Srbima. Ta podijeljenost Santova i danas postoji premda ju mnogi „guraju pod tepih“ i nastoje minorizirati u skladu sa suvremenim europskim trendovima.

Između povlaštenih i prešućenih

Kakav je utjecaj književne kritike da se ostane neotuđen ili otuđen u tuđini? Kako ujednačiti ono da je izvandomovinskim piscima na hrvatskom jeziku čak i prosječne književne vrijednosti lakše biti uvršten u hrvatske enciklopedije ili članstva u književnim društvima, a opet, imamo obzira jer djeluju u specifičnijim okolnostima?

To je zaista složeno pitanje. U Hrvatskoj se već desetljećima ponavlja teza kako su pisci iz dijaspore, posebice manjinski, u Hrvatskoj zanemareni. Tako je bilo, ali zaista više nije. Često su i povlašteni. Doduše, ima i onih koji su gotovo prešućeni. Smatram da neke povlastice manjinskim piscima valja dati, posebice onima koji su zaista zaslužni za očuvanje identiteta svoje manjinske zajednice, ali u tom nipošto ne treba pretjerivati.

S obzirom na osam desetljeća u kojima zahvaćate i vrijeme dvaju svjetskih ratova i Domovinskoga rata, mijenjao se i odnos prema književnosti i književnoj kritici. Produkcija je bila manja u odnosu na suvremeno hiperproduktivno doba. Kako razabirati ono kvalitetno?

Na isti način kao u matičnoj domovini, uz, kako sam već rekla, male povlastice.

Književnost hrvatskih manjinskih zajednica i tema Domovinskoga rata također je naznačena djelima autora kao što je primjerice Stjepan Blažetin mlađi. O Domovinskom ratu pjevali su Vladimir Vuković u Austriji, Lajoš Škrapić i Anton Slavić iz mađarskoga dijela Gradišća, dakako, i Stipan Blažetin stariji sa svojom „Užgimo svijeće“ te Vladimir Bošnjak u Zemunu.

Namjerno sam toj temi u knjizi dala posebno poglavlje jer smatram da se o tom u Hrvatskoj, pa i u književnim krugovima ne zna dovoljno. Meni je jednako zanimljivo bilo istražiti i kako je ta tema prešućivana u manjinskim zajednicama, a ne samo gdje je i na koji način bila zastupljena.

Kako opstati, a pisati, osobito u Vojvodini (Srijemu i Bačkoj)? Među rijetkim glasovima istaknut je onaj Vladimira Bošnjaka, koji se u djelima od 2004. dotiče velikosrpske agresije – promatrane iz Zemuna. Dok glasni književnici danas razgovaraju o hrabrosti, za one hrabrije se ni ne zna u široj hrvatskoj javnosti. Spomenuti Bošnjak piše o četrdeset tisuća protjeranih Hrvata iz Srijema u godinu i pol tijekom 1990. i 1991. (Čekao sam i nisam dočekao. A vrijeme melje sve pred sobom. I uz to, dugo već djeluju prepravitelji povijesti. I pišu li pišu! I krivotvore! A ljudi čitaju i onda ispadne da je to, što su prepravitelji napisali, jedina istina. (...) Znaju oni da svaka laž, ako se dovoljno puta ponovi, postaje istinom. (...) Na koncu, laž proglasiš za istinu, pa je staviš u školske udžbenike.)

Zašto je Vladimir Bošnjak sustavno prešućivan – ostaje mi velika enigma. A potrebno je pročitati njegova djela, neovisno o tom što o njima mislili u estetskom pogledu.

Kako tumačite sklonost autora u hrvatskim manjinskim zajednicama kraćim oblicima, mahom poeziji, uz napomenu da se u domovini više čitaju prozna djela?

Nedvojbeno je lakše napisati pjesmu nego roman. Čak i izvrsnu pjesmu veliki pjesnik može napisati u kratkom vremenu. Prisjetimo se npr. da je Matoš dobio na korekturu svoj „Notturno“, prije objave u časopisu Suvremenik, doslovce tri dana prije smrti. Pjesma može biti tek impresija. Za kvalitetan roman potrebne su ozbiljne pripreme – temeljito poznavanje prostora i vremena u kojem se roman zbiva, struke kojom se glavni lik bavi, mentaliteta kraja u kojem živi, podneblja, vegetacije itd. itd. – u krajnjoj liniji za kvalitetan roman potrebno je vrijeme… Naravno, za izvrsnu pjesmu potreban je izvrstan pjesnik, a o današnjoj poplavi „pjesništva“ ne želim govoriti. Pritom ne mislim na manjinske zajednice.

Imate li podatke o domovinskoj čitanosti književnica i književnika hrvatskih manjinskih zajednica? Biste li izdvojili neko ime od svih koje ste obradili u „Neotuđenima u tuđini“?

Sve više ljudi, barem humanističkih intelektualaca, čita tu književnost. Naravno, riječ je o relativnom odnosu jer u cjelini je čitanje u krizi. Među svojim studentima već gotovo dva desetljeća sustavno promičem taj dio hrvatske književnosti.

Među piscima kojima sam u knjizi posvetila posebna poglavlja svakako bih izdvojila Josipa Gujaša Đuretina zbog njegove lucidnosti i duboke proživljenosti onoga o čemu piše u svojim pjesmama. Šteta je, međutim, što mnoge svoje pjesme zbog teške bolesti nije uspio do kraja oblikovati.

Čitateljski se nazadovalo

Pišete o djelima kroz povijest često domoljubne i vjerske tematike. Opstaje li autor u književnosti izborom teme, kvalitetom ili procjenom stručnih krugova? Kako bi danas u Hrvatskoj prošli (ili kako prolaze) i oni poznatiji, primjerice, Mate Meršić Miloradić, Ante Evetović Miroljub, Stipan Blažetin stariji i Josip Gujaš Đuretin? Koje trendove primjećujete u suvremenoj hrvatskoj književnosti i onoj manjinskih zajednica? Ima li jednoznačna odgovora – napredovalo se, nazadovalo se?

Sigurno jednoznačna odgovora nema. Kvalitetnih je djela uvijek bilo i bit će, kao i onih drugih. Nije dobar put pod svaku cijenu kidati sve veze s prošlošću da bi se „tobože“ bilo moderno i „in“. Mudri kvalitetni pisci uvijek su znali kako iskoristiti ono najbolje od staroga i novoga. Ima takvih i danas.

Što se današnje čitateljske publike tiče – znate i sami što većina mladih čita (ili ne čita) i čemu daje prednost. U mnogočemu se nazadovalo. Sjetite se samo odnosa prema hrvatskim književnim klasicima. U tom kontekstu mislim da je jasno kakav je danas odnos prema piscima koje spominjete.

Kako danas uopće tumačiti nevolje koje je u svojem četrdesetogodišnjem životnom putu imao Josip Gujaš Đuretin? Progoni i kritike tadašnjega režima mnoge su prešutjele. A i s rodoljubne strane nije bilo razumijevanja, neshvaćanja osobnih i kolektivnih tragedija. (Evo Đuretinovih stihova iz 1976.: „Koliko si izgubio / narode hrvatski / rode moj / to ni sam ne znaš / jer ni gubitke nisi uzeo u registar / kakav nemar.)

U doba kada je Đuretin stvarao Mađarska je jedna od zemalja Varšavskoga pakta, što znači satelit ondašnjega SSSR-a, a Hrvati u Mađarskoj utopljeni su u Savezu južnih Slavena u Mađarskoj. Naravno da takvi stihovi nisu bili dobrodošli, a i matična domovina, koja nije bila samostalna država, nije mu mogla biti potporom. To, naravno, ne opravdava ravnodušnost tadašnjega Društva književnika Hrvatske prema njemu i njegovu usudu. Tu je nepravdu nastojao ispraviti Đuro Vidmarović pišući o Đuretinu već potkraj sedamdesetih godina prošloga stoljeća. Također je priredio i 2019. objavio zbirku Đuretinovih pjesama među kojima su i pjesme koje su tu prvi put objavljene.

Kakva je sadašnjost „Rasutoga biserja“, da posudim naslov antologije hrvatskih pjesnika u Mađarskoj Stipana Blažetina ml. od 1945. do 2000. i Vašega „Blaga rasutih“? Biste li izdvojili pojedinoga književnika i književnicu (iz dijaspore i manjinskih zajednica), diše li književno ognjište, ma kako daleko od stare ili jedine domovine?

Pisaca ima, osobito pjesnika, i bit će ih sigurno, ponajprije zahvaljujući velikoj potpori koju sadašnji manjinski pisci imaju od države Hrvatske i različitih njezinih ustanova, a i zbog sadašnje europske politike prema manjinama.

Kako tumačite da su mnogi hrvatski pjesnici iz Mađarske tijekom 20. stoljeća bili vezani uz Šibenik, o kojem su ispjevali mnoge stihove? Je li on kao najstariji hrvatski samorodni grad bio čežnja pjesnicima s kontinenta, s druge strane granica?

Grad koji se veže uz najvećega, najmoćnijega hrvatskoga kralja Petra Krešimira IV. Za njih je simbol hrvatske snage.

Planirate i knjigu o prvom književniku koji je pisao na gradišćanskohrvatskom književnom jeziku Petru Tažkom. Mogu li pojedinačno obrađene književne sudbine postati dostupnije ili barem vidljivije hrvatskoj javnosti? Što učiniti da njihova književna djela budu bliža široj čitateljskoj publici, ma kako živjeli doba manjega, slabijega čitanja knjiga?

Opsežnu studiju o jeziku i književnom stvaralaštvu Petra Tažkoga objavila sam 2010. u Zborniku Visoke učiteljske škole u Baji u Mađarskoj. Tažkomu sam se opet vratila 2015. kada sam u jednom zborniku Instituta „Ivo Pilar“ objavila rad o pogledima toga autora na budućnost hrvatske manjine u Slovačkoj te o njegovu odnosu prema hrvatskom jeziku u cjelini. Zasebnu knjigu o Tažkom ne planiram pisati, ali vjerujem da ću se temama koje se odnose na toga autora još vraćati.

Kako učiniti djela dostupnijima – pitanje je koje i mene osobno muči. Prije nekoliko mjeseci objavljena je knjiga „Od postelje do kreveta. Jezik hrvatske književnosti 19. stoljeća“. Autorice knjige zajedno smo Gordana Laco (s Filozofskoga fakulteta u Splitu) i ja. Nakladnik je Filozofski fakultet Sveučilišta u Splitu. Kada vam je nakladnik privatna nakladnička kuća – u pravilu se trudi da knjiga bude vidljiva i dostupna, da se dobro prodaje, da na bilo koji način dođe u ruke što većega broja ljudi. Kada je pak nakladnik državna ustanova, sve je drukčije. Za ovu se našu knjigu, na žalost, uopće ne zna, premda je u njoj riječ o stoljeću velikih previranja u književnojezičnom pogledu, nipošto samo zbog hrvatskoga narodnoga preporoda i ilirskoga pokreta nego i zbog brojnih drugih zbivanja, osobito potkraj stoljeća. Obuhvatile smo i jezik autora koji su i dalje pisali regionalnim književnim jezicima, uključujući i autore u onodobnim rubnim hrvatskim zemljama i u dijaspori. Znam da su jezikoslovne knjige uvijek manje atraktivne od onih koje se bave samo književnim djelima (premda ih je neusporedivo teže napisati), ali ipak… Ukratko, nisam idealna osoba koja Vam može pružiti odgovor na posljednje pitanje.

Razgovarao: Tomislav Šovagović