Trebalo bi se zapravo upitati: Djeco draga, kako ste uopće položili maturu?

Upočetku srpnja dnevne novine izvijestile su o poraznim rezultatima državne mature. Na naslovnici Večernjega lista od 11. srpnja 2024. može se pročitati upečatljivim slogom: „Gotovo četvrtina učenika ima jedinicu iz hrvatskog“. U podnaslovu objašnjenje: „Od ukupno 27.045 pristupnika koji su pisali hrvatski, njih 17,6 posto, odnosno 4769 učenika na esejskom dijelu ispita ostvarilo je nula bodova. Na eseju nulu bodova zaradilo je 249 gimnazijalaca, 4144 strukovnjaka i 1376 ostalih pristupnika...“ Nakon što su objavljeni ti podatci uslijedili su različiti komentari. Nama se postavilo pitanje: je li riječ samo o hrvatskom jeziku ili mnogo širem problemu? S tim u vezi zamolili smo za razgovor osječku sveučilišnu profesoricu hrvatskoga jezika Sandu Ham.

Kako gledate na te podatke objavljene u novinama: je li riječ o pristupu nastavi hrvatskoga jezika, odnosu učenika ili širem problemu?

Objavljene su samo brojke i postotci. O kriterijima ocjenjivanja nismo doznali ništa, a tako ni o sastavljačima pitanja i ocjenjivačima. A to je prilično važno za potpunu sliku o maturi. Budući da je upućeno mnogo žalba i da ih je mnogo i prihvaćeno, nešto u odnosu ocjenjivača i ispitâ nije bilo u redu. Dakako, ovdje govorim o opravdanim žalbama. Valja znati da se ispiti ispravljaju odjednom i skupno i da je riječ o doista napornom poslu. Plaća se taj posao po ispravljenom ispitu. Pa sad, što više ispravljenih ispita, veći je honorar – brzina se isplati, ali se ponekad kakvoća izgubi.

Rezultati mature, konkretno loši rezultati ostvareni zbog eseja bili su prilika za kritičke komentare. Kako na njih gledate?

Rezultati mature iz hrvatskoga jezika dobro su poslužili kolumnistima da zarade svoj tjedni (nemali) honorar – evo nove prašine za bacanje u oči, novoga cirkusa i svakako, novih razloga da se obruše na hrvatski jezik. Tako se s velikim zadovoljstvom, čini se, govori o „slomu hrvatskoga jezika“, našu se djecu uspoređuje s čimpanzama, okrivljuje se sve i svakoga, zgražamo se da su djeca nepismena, da ne znaju ni 500 riječi staviti na papir pa ga ostavljaju praznim. I tako redom, sve dok se ne dođe do toga da treba ukinuti i esej i hrvatski jezik i maturu i sve redom. Tu se odjednom u žaru obezvrjeđivanja mature našao i Zakon o hrvatskom jeziku, Vlada, HDZ. Kao da je baš sve „trulo u državi Hrvatskoj“. A nije. Naša su djeca pametna, treba im samo malo više poticaja.

Što bi trebalo prioritetno kod mature razlučiti?

Maturu polažu i gimnazijalci i strukovnjaci. Istu maturu, ali s razlikom u temelju – gimnazijski bi trebao biti čvršći i jači jer je i uputnik za hrvatski jezik razgranatiji (da, uputnik, namjerno ne kažem kurikulum ili kurikul), u strukovnjaka je temelj slabiji jer uputnik nije tako dubok i razgranat. U postotcima i brojkama imamo i podatak koliko je strukovnjaka pristupilo maturi, koliko ih nije položilo hrvatski i očito je da su strukovnjaci snizili postotke prolaznosti. Toga treba biti u potpunosti svjestan i ne blatiti sve. Ravnatelj srednje strukovne škole svojom je izjavom upozorio: „Kao i na razini države, ovo su dosta loši rezultati. Od 153 učenika 57 posto njih nije položilo maturu. Najveći broj nije položio hrvatski jezik, a problem je prvenstveno bio u eseju. Svi kolege imaju dodatnu nastavu hrvatskog da bi učenike pripremili na državnu maturu. To je van redovne satnice koja je manja nego u gimnazijama. U početku dođe veliki broj učenika, ali s vremenom entuzijazam kopni. To im je dodatno opterećenje i problem im je dolaziti na te sate.“

Je li to zbog toga što je riječ o lošijim učenicima?

Ne mislim reći da strukovne škole imaju loše učenike ili nastavnike – njihov je školski uputnik oblikovan prema struci za koju se školuju, a ne vjerujem da je prodavaču, medicinskom tehničaru ili upravnom referentu Dostojevski presudan za buduće zvanje. Drugim riječima, u gimnazijama je naglasak na tome da su one pripreme za buduće školovanje, a strukovnim školama je naglasak na tome da je to kraj školovanja. Ako strukovnjak odluči drugačije, treba se samostalno pripremiti za državnu maturu. Očito da nije.

Ali, zar nije mnogo što 249 gimnazijalaca nije položilo hrvatski zbog eseja?

Mislim da nije mnogo. Uobičajeno. I bez državne mature, uvijek se padalo na maturalnoj zadaći. (Tako se nekada zvalo ovo što se danas naziva esej.) Moguće da su promašili temu, da se lošije izražavaju, da jednostavno nisu naučili. Mnogo je sastavnica koje se ocjenjuju, od pravopisa do smisla.

Ono što se tražilo od maturanata nije esej, nego obični pismeni sastavak

Esej se pokazao najslabijom karikom. U čemu je problem?

Prema rječničkoj definiciji (dakle najjednostavnijoj) esej je „knjiž. prozna književna vrsta prema tematici bliska raspravi ili znanstvenom tekstu, po stilskim sredstvima srodna beletristici“. Da bi maturant napisao esej mora biti barem mladi Matoš – treba napisati znanstvenu raspravu na beletristički način. Dakle, ono što se tražilo od naših maturanata nije u stvari esej, nego obični pismeni sastavak na određenu temu. Školska zadaća – da kažem to vrlo zastarjelim nazivom. I to uz ograničenje (ili poticaj – kako komu) od 500 riječi. Nije dosta što maturant mora brojiti riječi, nego još i ispravljač uz sve treba popisivati i broj riječi. Taj esej/sastavak ne ocjenjuje se „kako se komu hoće“, nego postoje kriteriji, razrađena tablica u koju se upisuje ocjena za svaku sastavnicu tablice. Na kraju se zbraja, broji i mudruje. I rezultat toga – ništica. I objektivna i subjektivna.

Treba li ukinuti esej?

Ne, ne treba ukinuti, treba učenika pripremati za maturu, za pisanje eseja od prvog razreda. Gimnazijalce se donekle priprema, ali nisam sigurna za strukovnjake. Ne možete s prakse u Konzumu ili kakvoj ordinaciji pristupiti maturi i na znanstveni način raspraviti beletrističkim stilom o Zločinu i kazni; ne možete ni o čem jer niste za to pripremljeni. Možda možete iz gimnazijske klupe, ali jeste li dovoljno pripremljeni? Koliko ste eseja napisali umjesto da ste s interneta skidali tuđu pamet? Svaka čast izuzetcima. Oni su u onom postotku koji je esej napisao.

Što je dakle potrebno da bi se napisao esej na zadovoljavajućoj razini?

Priprema. S učenicima treba stalno i uvijek vježbati govor i pisanje. Koliko nam prostora za to ostavlja školski program? Koliko vremena i strpljenja ima nastavnik da barem jednom mjesečno zada učenicima kakav esej (da ne budem prejednostavna pa ne kažem sastavak), pa vuče to kući, ispravlja tjedan dana i onda sljedećih tjedan dana tumači svakom učeniku pojedinačno gdje je pogriješio i što treba popraviti. Oni s punom satnicom to ne mogu jer nemaju kada. Što je previše, previše je, školski program i plan to ne predviđaju. Puna satnica i nastavno opterećenje. Sjetimo se, mi stariji, one užasne Šuvarove reforme – šuvarice – koja je upropastila naraštaje i starijim, „klasičnim“ gimnazijskim profesorima ogadila zvanje – barem mojima, žurili su se u mirovinu da se riješe toga zla. Onda je napokon došla hrvatska sloboda i mogla se i škola vratiti u normalne okvire.

Je li se vratila?

Za kratko, da. A onda su slijedila vrištanja po trgovima prije desetak godina i doista histerični povici da škola treba obrazovati za život. Pri tome nitko nije rekao je li to život kobasičara (vrlo traženo zanimanje u šuvarici), strojobravara, filozofa ili profesora. Samo se vrištalo po ulicama. Pa je s demonstracija u ministarsku fotelju sjela Blaženka Divjak i počela krcati u škole informatičku opremu. (To se pokazalo za odabrane doista unosnim poslom.) Djeci u početnim razredima tablete u ruke. Ma kakva motorika, ma kakvo pisanje, tablet, ekran. Power point, nema predavanje. Pametna ploča, ništa ploča i kreda. Sve brzo, sve šareno, sve jako lijepo. I beskorisno, pokazalo se. Onoga trenutka kada je jedna od glava nove obrazovne reforme na javnom predavanju rekla da je važnije da učenik zna navući kurton, nego pročitati Juditu – trebalo je sa svim tim skupa prestati. Ali ne, idemo, građanski odgoj, lektire s pedofilskim sadržajem (jer i to je valjda književnost), izborne lektire, nesustavna obrada književnih i gramatičkih sadržaja (jer je tako pisan uputnik) – Zločin i kazna ništa bodova.

Bolonja je počela 2005., prvi su bolonjski profesori izišli u 2010. ili 2011.

Kad upozoravate na nesustavnu obradu književnih sadržaja zapravo otvarate pitanje osposobljenosti nastavnika. Zar ne?

Da, točno, ali ne potpuno. Tu nesustavnost proizvela je reforma školskoga obrazovanja. Ali nije reformsko zlo zahvatilo samo škole, sveučilišta su okovana bolonjskom reformom. Doslovce okovana jer im je znanstveno kretanje suženo – koliko je dugačak lanac bolonjskoga programa, toliko ideš naprijed. A lanac kratak. Literatura desetkovana, ispiti svedeni na kolokvije, građa isjeckana, svi broje bodove, nitko ne misli da i iza tih bodova treba biti i znanje. Student ne može vidjeti cjelinu jer se jedna znanstvena i suvisla cjelina raspala na jednosemestralne predmete koje predaju različiti profesori i nema sinteze jer je na taj način ne može ni biti. Utrkujemo se tko će imati više raznolikijih izbornih predmeta, pa kad ih nema tko predavati (jer ih je previše) povjeravamo ih asistentima koji su jučer završili taj i takav fakultet; važno da je svega mnogo da je šareno i jako lijepo – a pokazuje se, beskorisno. Bolonja je krenula 2005., prvi su bolonjski profesori izišli u 2010. ili 2011., stiglo se tu dosta štete do danas napraviti.

Sami smo prihvatili Bolonju...

Da, potpisali smo Bolonjsku deklaraciju, krenuli prema dobrim i korisnim ciljevima – ali ništa, sve se nasukalo već poslije prvih zaveslaja. Našli smo se u plićacima i samo se pravimo da plivamo. Studenti preopterećeni, usmeno ne znaju odgovarati jer do druge godine studija nisu još nikada imali usmeni ispit (barem dok nisu došli do mojega predmeta); većina ne zna pisati pisanim slovima, drljaju malim tiskanim (a i što će im rukopis, pa imaju tipkovnice); seminari se pišu iz „kratkih sadržaja“, a sad nam je tu i umjetna inteligencija, ajme sreće! Padeže ne razlikuju (gradivo petog osnovne i drugog srednje), za glagolska vremena kažu da su jako teška (gradivo šestog osnovne i drugog srednje), za složene rečenice (gradivo sedmog osnovne i trećeg srednje) kažu da se sad prvi put susreću s njima na fakultetu. Jednoj sam studentici na vježbama rekla da napiše: Smrt Smail-age Čengića. Napisala je Smrt smile age Čengića jer je mislila da je /smail/ izgovorno englesko smile, onaj naš smješko. Nije anegdota, kamo sreće da jest. Kako ste, djeco draga, uopće položili maturu? A što je s esejima? To treba pitati sveučilišne profesore govorene i pisane kulture. Joj, da, ne možemo jer takve nemamo. Bolonja ih nije predvidjela.

Niski kriteriji, niski rezultati

Što reći nakon svega toga?

I tako, pravi kurikulum – tijek našega obrazovnog života – doveo nas je do toga da učenik ne zna napisati sastavak, isprike: esej. A to što se traži osam pročitanih djela za maturu – osam, ne 80 nego osam – nitko od kritičara nije u svojim promišljanjima ni okrznuo. Niski kriteriji, niski rezultati. Učeniku se treba dodvoravati primamljivim sadržajima. Da? Zločin i kazna su dosadni. Dosadno je ono što vas ne zanima. Dobro, onda pobudite zanimanje za književnost, za realizam, za moralne vrijednosti, škola bi trebala intelektualno pobuđivati. Ne, ne, oprostite, škola bi trebala pripremati za život. I tako je lijepo životno pripremila naše maturante da ne znaju napisati sastavak, da ih nije briga, da se žale pa će žalbom utjerati prolaz, dajte moli vas, pa treba djeci taj papir da bi krenula u život. Idemo, tablet pod ruku, umjetnu inteligenciju za ruku i spremni smo za život. Ne mislimo, ne čitamo, živimo.

Nakon ovih loših rezultata što je činiti da na idućim maturama ne budu još lošiji?

Mogu govoriti samo za hrvatski jezik, ne za ostale predmete. Treba pretresti te sve naše reformirane školske i sveučilišne programe. Akademik Paar sa suradnicima proveo je svojedobno široku raspravu o toj nesretnoj Školi za život, valja iz toga uzeti poticajnu kritiku i mijenjati prema njoj. Ne treba nam nova reforma, nego tek usklađivanje. Bolonji je potrebno ozbiljno prozračivanje, ponajprije kadrovsko. Ne možete budućega profesora voditi kroz studij power pointima i kolokvijima „na zaokruživanje“ (jer vam je tako lakše ispraviti) i seminarima koje studenti iznose na satu čitajući sa svojega power pointa (i tako umjesto vas odrađuju sat). Kolege koji savjesno rade, ne će se poslije ovoga uvrijediti, a oni powerpointaši – uvrijedite se, promijenite nešto. Sramota je da sveučilišni profesor čita svoja predavanja. Iako se sveučilišta drže kao da su Bogom dana, ipak su promjene nužne – što profesor ima šire i dublje znanje, imat će ga i učenik.

Profesorice Ham, hvala na razgovoru!

Razgovarao: Marko Curać

 Fotografija Sande Ham: Jasmina Gorjanski