Razgovor s Marinom Ercegom, autorom knjige „Živko Kustić: Neustrašivi glas Crkve u Hrvata“
Upovodu desete obljetnice preminuća velikana hrvatskoga novinarstva, grkokatoličkoga svećenika i obiteljskoga čovjeka don Živka Kustića (1930. – 2014.), razgovarali smo s novinarom i članom uredništva Glasa Koncila Marinom Ercegom. On je, naime, upravo u izdavačkoj kući koju je umnogome svojim djelom podignuo Kustić, objavio iscrpnu knjigu „Živko Kustić: Neustrašivi glas Crkve u Hrvata“ (Glas Koncila, 2023.).
Simbolično, uz obljetnicu 18. srpnja, knjiga će biti predstavljena i u gradu Pagu, mjestu Kustićeva odrastanja. Nakon misnoga slavlja u 19 sati u zbornoj crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije o knjizi će u atriju Kneževa dvora govoriti zadarski nadbiskup u miru Želimir Puljić, paški svećenik don Dario Tičić (na čije je ređenje pokojni Kustić posebno bio ponosan), povjesničar sa Sveučilišta u Zadru prof. dr. Zlatko Begonja i autor. Marino Erceg rođen je 1995. u Zagrebu. Doktorand je na Fakultetu hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu. Uz praćenje redovitih tema, vijesti i reportaža iz života Katoličke Crkve u Hrvatskoj i svijetu, bavi se i crkvenom poviješću 20. stoljeća. Objavio je niz znanstvenih radova o povijesti Glasa Koncila i njegovim stvarateljima.
Pag, župna crkva Uznesenja BDM
Vaša knjiga „Živko Kustić: Neustrašivi glas Crkve u Hrvata“ ima 560 stranica. Kako ste se prihvatili opsežnoga posla i, uza sve druge obveze, koliko je trajao rad na iscrpnoj knjizi o djelu između Kustićeva rođenja 12. prosinca 1930. u Splitu i smrti 18. srpnja 2014. u Zagrebu?
Samo pisanje knjige, uz moj redoviti novinarski rad, trajalo je otprilike osam mjeseci, od siječnja do rujna prošle godine. No tomu je prethodilo barem dvije godine rada na arhivskoj građi i istraživanje drugih povijesnih izvora. Dijelom je don Živko Kustić vezan uz moju doktorsku disertaciju, budući da u njoj proučavam doprinos Glasa Koncila u očuvanju hrvatskoga nacionalnoga identiteta u razdoblju od sloma Hrvatskoga proljeća do demokratskih promjena. Hrabru liniju Glasa Koncila – kao ne samo jedinoga relevantnoga katoličkoga medija u ondašnjoj Jugoslaviji nego vjerojatno i jedinoga slobodnoga medija iza željezne zavjese – dobrim je dijelom oblikovao upravo Kustić i u procesu doktorskoga istraživanja u meni je polako tinjala zamisao da bih jednoga dana, nakon doktorata, mogao napisati i knjigu o don Živku. No kako se pred mnogim našim ljudskim planovima Providnost nasmiješi i pobrine da se sve odigra onako kako je zapravo najbolje, tako je i moja knjiga „Živko Kustić: Neustrašivi glas Crkve u Hrvata“ objavljena prva i umjesto svojevrsnoga „nastavka“ doktorata postala mu je prethodnica i najbolji mogući vjetar u leđa.
Jeste li u svojem mladom životu imali priliku susresti Živka Kustića? Što ste tijekom studentskih dana čitali od toga i o tom velikanu hrvatskoga novinarstva veoma slojevite osobnosti?
Don Živka nisam nikada osobno upoznao, niti sam ga ikada vidio uživo. Međutim, pamtim jako dobro srpanj 2014. i jednu kavu sa svojim srednjoškolskim profesorom povijesti. Za mene je to bilo ozračje nakon mature, vrijeme kada sam se odlučio studirati povijest i komunikologiju, a profesor mi je onako usput kazao i da je prije koji dan preminuo don Živko. Iako se prije toga njime nisam bavio, a Glas Koncila iz moje je perspektive bio „fenomen“ koji se ticao odraslih, nisam trebao postaviti protupitanje „pa tko je taj Kustić?“. Znao sam nekako a priori da je on velik i važan čovjek u povijesti našega naroda i Crkve. A od studentskih dana počeo sam se sustavnije baviti Glasom Koncila – iz povijesne i komunikološke perspektive pa sam tako korak po korak „upoznavao“ i Kustića. Negdje na kraju fakulteta u ruke mi je došao i njegov roman „Zaljubljeni robovi“, premda sam ga čitao kao svjedočanstvo o životu vjernika u ateističkom društvu. Jasno, tek sam pišući don Živkovu biografiju shvatio koja je prava veličina te „knjižice“ – ona je i povijesni i psihološki roman i ujedno i Kustićeva autobiografija. Pravi sinonim za Kustićevu osebujnu i slojevitu osobnost.
Pag, Mali križari
Šest poglavlja navjestiteljske vatre
Knjiga o Kustiću podijeljena je na šest velikih poglavlja: Odrastanje, Postajanje, Iza kulisa Glasa Koncila, Na braniku domovine i vjere, U epohi velikih promjena, Prema kraju života uz Baštinu i Priloge. Što Vas je u proučavanju Kustićeva djela posebno intrigiralo, znajući da je svako područje bremenito? (Osobno mi je važno naglasiti da je Kustić svaku sumnju u svoju sposobnost, sumnju koja je bila izražena i zbog specifičnih okolnosti – grkokatolički svećenik i obiteljski čovjek – znao nadmudriti.)
Svaka od velikih cjelina koje navodite toliko je dramatična da bi mogla činiti i zasebnu knjigu. Međutim, nit koja prožima i povezuje svako od tih poglavlja jest Kustićeva nepokolebljiva vjera koja mu je i omogućila da bude neustrašivi glas Crkve u Hrvata. Pišem, jasno, u knjizi i o njegovim kušnjama i unutarnjim lomovima. Na kraju krajeva i on je – baš kao i veliki njegovi suvremenici poput sv. Ivana Pavla II., bl. Alojzija Stepinca i Franje Kuharića – bio čovjek od krvi i mesa. Stoga je i moja knjiga daleko od bilo kakve „hagiografije“ Živka Kustića. Međutim, od djetinjstva pa sve do smrti on se pred svim svojim kušnjama oslanjao na Boga. Nije on bio tih i kontemplativan svećenik – profila, recimo, Bonaventure Dude. Svoju je vjeru Kustić živio kao čovjek akcije, a temelj njegove svećeničke karizme bio je snažan navjestiteljski žar. Ta se vatra u Kustiću zapalila već u Mrzlom Polju, njegovoj prvoj svećeničkoj službi i na to je zatim došla nadgradnja – Glas Koncila, pokretanje projekta „Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata“, propovijedanje po svim krajevima ondašnje Jugoslavije u kojima su živjeli Hrvati katolici, kao i nebrojeni pohodi našemu iseljeništvu – od Njemačke do „kraja svijeta“ na Novom Zelandu... Još kao dječak poželio je biti „vojnik Krista Kralja“. U tome je doista uspio – kao novinar i svećenik, ali i kao obiteljski čovjek i otac petero djece. I zbog svoje je ustrajnosti i neustrašivosti mnogo propatio za života – ne samo zbog represije koju je ondašnja država nad njim provodila, nego i zbog raznih unutarcrkvenih sporenja koja su ga osobno duboko pogađala jer je on – ponovno kao Stepinac i Kuharić – bio prije svega čovjek Crkve.
Kustić kao prvopričesnik
Koji su Vam izazovi bili u istraživačkom novinarstvu glede dokumenata o praćenju Živka Kustića od strane zloglasne Udbe, u prilozima donosite obranu pred sudom 1972. zbog tekstova u Glasu Koncila, propovijed u Zavodu sv. Jeronima 1979., posljednje Udbine mjere praćenja Kustića u lipnju i srpnju 1990., kao i kontakte s američkim diplomatima i inozemnim novinarima uoči raspada Jugoslavije. Građu ste istraživali u devet arhiva: od Arhiva Jugoslavije, Hrvatskoga državnoga arhiva, Kustićeva dosjea u Udbi...
Kada se spomenu Udba i njezini arhivi u mnogima se opravdano javlja sumnja da se prilikom istraživanja takve vrste povijesne građe pred istraživačima nalaze brojne zaprjeke. Mogu posvjedočiti da nisam imao nikakvih problema glede pristupanja dokumentima Udbe koji se čuvaju u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu. Čak su i u beogradskom Arhivu Jugoslavije bili uslužni glede dokumenata koje sam tražio, premda ondje nisam bio fizički i sva se naša korespondencija vodila elektroničkom poštom (oni na ćirilici, a ja na latinici). Problematično je što se u širim krugovima javnosti često očekuje da su dokumenti i dosjei Udbe nekakav ključ koji će otvoriti sva vrata tajna jugoslavenskoga režima. Dobrim su dijelom ti arhivi „pročišćeni“ početkom devedesetih. I Kustićev je dosje, prema mojim uvidima, također u nekom trenutku „pročišćen“, vjerojatno zbog toga što bi se na tim stranicama kao njegovi progonitelji spominjali i protagonisti nekih političkih zbivanja nakon pada komunizma. No Kustićev dosje, kao i dosjei nekih drugih protagonista crkvenih i političkih zbivanja prepuni su sadržaja koje bi se moglo nazvati ne samo faktografski netočnima nego i pukim fantaziranjima. Udbini doušnici, a povremeno i njezini djelatnici, često su znali preuveličati Kustićeve prijestupe i „grijehe“ ne bi li sami sebe učinili važnijima.
Prema mojoj procjeni, od 2700 stranica koje čine Kustićev dosje, meni je za knjigu ili za bilo kakav ozbiljan znanstveni rad relevantno bilo možda 15-ak posto svih tih dokumenata. No na neki čudan način trebamo danas biti i zahvalni Udbi što je Kustića tako revno pratila jer poneka od njegovih najhrabrijih promišljanja i neke od njegovih najboljih propovijedi vrlo bi vjerojatno bile zaboravljene. Primjerice, propovijed iz Zavoda sv. Jeronima – Kustićevu najbolju propovijed po njegovu svjedočenju – detaljno je transkribirala Udba, iako je spletom meni do kraja nepoznatih okolnosti upravo ta propovijed danas dostupna i u auditivnoj formi na kanalu YouTube.
Kustić kao mladomisnik
Poznato je da se Udba, prema pojedinim izvorima, poslužila i Maricom, budućom Živkovom suprugom i majkom njihove djece i da je on budno praćen od sjemenišnih dana.
Da, službe su se pokušale poslužiti i mladom Maricom Radenković, o čemu je pred kraj života posvjedočio u jednom intervjuu i sam Kustić. Ona je trebala zavesti rimokatoličkoga bogoslova Kustića na odsluženju vojnoga roka u Nišu ne bi li on tako odustao od svećeničkoga poziva. Režim je u svojem naumu nakratko i uspio – Kustića su doista udaljili od svećeništva. Međutim, ne samo da Marica Radenković nije postala suradnica Udbe, nego je ona postala njegova žena. Doista su se zaljubili i vjenčali se „civilno“ najprije u Nišu, a malo nakon toga i u crkvi sv. Petra u Zagrebu. Koju godinu nakon vojnoga roka u Nišu, Kustiću je predstavljena „kvaka“ kako ipak može postati svećenik – i to Grkokatoličke Crkve – što je on odmah prihvatio te je zaređen 1958. No zbivanja u Nišu sredinom 1950-ih, zapravo su prva prijelomna točka u njegovu višegodišnjem boju s jugoslavenskim komunističkim režimom. Prvi je put on, kao mladić od 25 godina, bio u poziciji boriti se „prsa o prsa“ s komunistima i premda je nakratko „izgubio“, ostvario je u toj prvoj bitki dvostruku pobjedu. Prvo, svoju je suprugu Maricu zauvijek izvukao iz udbaških zavrzlama i spasio od teškoga moralnoga pada koji je donosila svaka suradnja s tom zloglasnom službom. Drugo, za sve je svoje buduće bitke s režimom uza se otada imao jakoga saveznika – svoju suprugu, koja je bila, usudio bih se kazati, jednako hrabra i nepokolebljiva kao i on. I ona zaslužuje da se o njoj i njezinu neobičnu životnomu putu napiše knjiga. „Kud Živko, tud i ja!“ – tako je ona uskliknula pred vladikom Gabrijelom Bukatkom, kada im je priopćio da će prva Kustićeva svećenička služba biti u Mrzlom Polju, u siromašnom kraju, u župnoj kući koja tada nije imala ni struje ni vode.
Sa suprugom Maricom
Projekti koji su davali nadu
Mnogo je bilo prijelomnih točaka u životu Živka Kustića – Glas Koncila zbog pojedinih je tekstova bio zabranjivan, zatim organizacija projekta „Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata“ (jubilejski ciklus „Branimirova godina“ iz 1979., Nacionalni euharistijski kongres u Mariji Bistrici 1984.).
Režim jednostavno nije mogao podnijeti da Glas Koncila piše istinu. U vrijeme komunizma novine su nekoliko puta plijenjene, no povod ni jednoj od tih mjera nije bila laž na stranicama ondašnjega katoličkoga dvotjednika. Uzmimo samo kao primjer prvu „pljenidbu“ Glasa Koncila 1970. Režim je duboko pogađalo što, primjerice, Vatikan i njegova službena glasila nikada nisu u ime „međunarodne suradnje“ s nesvrstanom i tobože miroljubivom Jugoslavijom bili spremni progutati laž da je Stepinac ratni zločinac i negativac. Glas Koncila donio je u veljači te godine doslovan prijevod teksta dnevnika L'Osservatore Romano o Stepincu i režim je naredio da stranica s tim člankom iz svakoga primjerka Glasa Koncila bude istrgnuta prije nego što novine odu u distribuciju.
U uredništvu Glasa Koncila
A sam projekt „Trinaest stoljeća kršćanstva“ i Kustićeva uloga u njemu također su fenomeni kojima bismo mogli posvetiti zasebne studije. No ovdje valja dodati da je taj ciklus velebnih veleslavlja i hodočašća u isto vrijeme prijelomno zbivanje u Kustićevu životu, ali i u životu cjelokupne Katoličke Crkve u hrvatskom narodu. Kustić je svojom lukavošću uspio zainteresirati crkvene strukture da se taj projekt uopće i pokrene, na tragu glasovite Stepinčeve Svete Godine iz 1941., iako se ta proslava trinaeststoljetne povezanosti Hrvata sa Svetom Stolicom (računalo se od 641. i misije opata Martina) nije dogodila zbog početka ratnih zbivanja u Hrvatskoj. No Kustić je u svojoj koncepciji jubilejskoga ciklusa „Trinaest stoljeća kršćanstva“ otišao korak dalje od Stepinca. Osim što je to bio višegodišnji ciklus hodočašća i veleslavlja, Kustić je uspio osigurati i čvrsto teološko utemeljenje toga projekta. Naime, on je preko Glasa Koncila od kasnih 1960-ih promicao teoriju inkulturacije kršćanstva kako ju je definirao naš veliki teolog Tomislav Šagi-Bunić. Prema toj teoriji – ukratko – kada većina pripadnika određenoga naroda prihvaća kršćanstvo, sam se Krist utjelovljuje i kao jedan od njih. Time je, uvjetno rečeno, i Krist postao Hrvatom.
Iz te je teorije jasno proizlazilo i zašto je ljubav prema svojoj domovini i narodu kao „proširenoj obitelji“ zapravo kršćanska krjepost. Bio je to iznimno hrabar korak, budući da su ondašnji jugoslavenski vlastodršci nastojali izbrisati pridjev „hrvatski“ i od Hrvatske učiniti nekakav bezlični administrativni pojam. Otuda i toliki „nacionalni naboj“ koji je prožeo projekt „Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata“. Pritom valja biti jasan – to nije bio politički projekt, iako je njime Crkva dala i svoj ključan doprinos u očuvanju hrvatskoga identiteta u olovnim godinama nakon sloma Hrvatskoga proljeća. Uvelike je ona time oblikovala temelje iz kojih je narod mogao mobilizirati i kasniji državotvorni pokret koji je predvodio Franjo Tuđman. Međutim, jubilejski je ciklus, koji je započeo u Solinu u bijeniju 1975./1976. i završio Nacionalnim euharistijskim kongresom i pola milijuna vjernika u Mariji Bistrici 1984., prije svega bio vjerničko gibanje. Jer Kustić je kao svećenik jako dobro razumio da je jugoslavenska represija tek izvanjska manifestacija, simptom jednoga dubljega zla. To se zlo najočitije manifestiralo upravo u ideologijama koje su divljale u 20. stoljeću – u Auschwitzu, u „Arhipelagu Gulagu“, u Holodomoru, na Bleiburgu, na Ovčari... Manifestira se i danas, primjerice, u velikoruskoj agresiji na Ukrajinu, ali i u raznim ideologijama koje polako zasužnjuju umove zapadnjaka i donose milijune novih žrtava (dovoljno je samo pogledati podatke o broju pobačaja u nekoj „vodećoj“ zapadnoj zemlji). Kustićev, Stepinčev i Kuharićev recept bio je da se protiv takva zla najbolje izravno boriti – i to ustrajnom molitvom. I u tome je Crkva u drugoj polovici 20. stoljeća uspijevala na genijalan način unatoč sveprisutnoj režimskoj represiji – okupivši kroz projekt „Trinaest stoljeća kršćanstva“ u molitvi stotine tisuća ljudi.
S Tomislavom Šagi-Bunićem
Komunističko „repozicioniranje“ unatoč prolaznosti
„Povijest Crkve stara je 2000 godina, a marksizam je samo jedna prolaznost, koja će, doduše, ostati u povijesti ovoga naroda, zabilježena samo kao prolazna epizoda“, rekao je Kustić na ispitivanju pred Udbom u veljači 1981. Traje li ta prolaznost i danas, je li marksizam živ, preodjeven u neka nova, nesvadbena ruha? Ili da dodam Don Jurine misli: „Sv. Jure ga je u pjesmi probo, ali brzo smo shvatili da je zmaj brzo preživio i da ćemo se još dugo s njim boriti.“
Da. Zmaj je ipak preživio, a moj me svakidašnji novinarski rad u Glasu Koncila sve više uvjerava da ćemo se doista još dugo s njim boriti. „Klasični“ marksizam, „dijalektički materijalizam“, Kardeljevu „teoriju samoupravljanja“ ili Šuvarovu „Bijelu knjigu“ više nitko ozbiljan u Hrvatskoj ne zagovara, osim možda nekoliko ljevičarskih aktivista i ekstremista koji su rukopoloženi na neke katedre društvenih i humanističkih fakulteta. Međutim, fascinantna je idejna transformacija čak i najtvrđih marksista koja je započela padom komunizma, kada su se preko noći nekadašnji progonitelji i gušitelji svake slobodne misli u kulturi i na intelektualnom planu najednom pretvorili u zagovornike „ljudskih prava“. Tada se diljem bivšega istočnoga bloka uz svesrdnu materijalnu potporu međunarodnih aktivističkih organizacija dogodio zapravo savez dviju naoko suprotstavljenih ideologija – marksizma i liberalizma. One su dodirne točke pronašle u svojem banalnom odmaku od transcendentalnoga i u zamisli ostvarenja nekakva ovozemaljskoga raja. U usporedbi s drugim zemljama koje su prošle iskustvo komunističke diktature u našim je prilikama udar toga zmaja bio možda najsnažniji, budući da je mnogima Domovinski rat koristio kao razdoblje za „repozicioniranje“ u sinekure iz kojih je, kada su se ratne prilike stišale, bilo lakše napadati. I doista je odmah nakon rata – tj. nakon smrti predsjednika Franje Tuđmana – započela famozna detuđmanizacija, koja na neki način traje i danas. Na političkom joj je planu glavni neprijatelj ideja hrvatske državne samobitnosti, a na onom duhovnom Katolička Crkva.
Žumberački župnik
S obzirom na višesatne razgovore sa svjedocima vremena, ali i s Kustićevom obitelji, jeste li imali poteškoća u držanju ravnoteže da i pojedine zanimljivosti provučete znanstveno-kritičkim aparatom? (Jer, kako je navedeno i u uvodniku, knjiga se mogla različito zvati: Rimokatolički bogoslov postaje grkokatolički svećenik ili Čovjek kojega je proganjala zloglasna Udba uvodio Hrvatsku u doba samostalnosti ili, dodao bih, Kako je unatoč svim nevoljama izdržala slobodna volja – svećenika, supruga, oca petero djece, djeda blagoslovljenoga s četrnaestero unučadi i jedanaestero praunučadi…)
Tijekom cjelokupnoga pisanja knjige o don Živku bilo je doista izazovno održati ravnotežu o kojoj govorite. I u tome su mi zapravo najviše pomogli njegovi suvremenici – od kolega svećenika, preko „običnih“ vjernika koji su ga pobliže upoznali, do njegovih potomaka. Naime, kada se istražuju osobe poput Kustića kao „borci“ protiv komunističkoga jednoumlja, primarni su izvori komunistički arhivi. Njima sam se obilato koristio – od dokumenata Vjerske komisije, preko sudskih spisa do arhiva Udbe. Međutim, u ukupnoj slici, da bi se prikazalo „pravoga“ Kustića ti dokumenti (kojih ima na tisuće) jednostavno nisu bili dostatni. Imao sam i tu sreću da kao istraživač „iznutra“ imam brzi pristup arhivu Glasa Koncila (koji je, usput rečeno, uvijek bio otvoren i svim drugim istraživačima), gdje se čuva obilata korespondencija između Smiljane Rendić, Kustića i prvoga urednika novina Vladimira Pavlinića, koja je ključna za razumijevanje prvih godina Glasa Koncila. No Kustićevi suvremenici bili su mi naposljetku od iznimne pomoći – s jedne strane da bih ostvario željenu širinu u prikazu Kustićeva lika i djela, a s druge strane da bih i neovisno mogao provjeriti što je u svim tim silnim dokumentima koje je režim pisao o don Živku zaista iskoristivo za ozbiljan znanstveni rad. Nadalje, neki su od tih susreta – kao primjerice moji razgovori s Milanom Vranešićem, Kustićevim prijateljem, grkokatoličkim svećenikom i „hodajućom enciklopedijom“ žumberačkih običaja i povijesti – prerastali i u kateheze svoje vrste.
Vladimir Pavlinić, Žumberak
Možete li, kao mlad čovjek, pojmiti svu nevolju koju je Udba proizvodila u bivšoj državi i čiji pipci, objektivno, nisu prestajali dodirivati i hrvatsku državu ni 33 godine nakon proglašenja suverenosti i samostalnosti? Pojedinci koji su proganjali, osuđivali visoke crkvene dužnosnike bili su i ostali uglednicima (u medijskim očima) i u našim danima. (Progonitelji bl. Alojzija Stepinca i drugih crkvenih velikodostojnika, osporavatelji mučenikova života i danas medijski manipuliraju.) Je li Vam i zbog odmaka od tih godina bilo lakše ili teže pisati?
Mislim da mi je spomenuti vremenski odmak ipak dao objektivnost i trezveniju perspektivu. Na svojoj koži nisam iskusio neposrednu jugoslavensku represiju – primjerice, da bih zbog vica o Titu mogao dobiti nekakvu globu ili čak završiti u zatvoru. No „pipke“ tih struktura može svatko vidjeti i danas u hrvatskom društvu. Opće je poznato da su razne strukture koje su činile jugoslavenski režim – koje kolokvijalno zovemo „udbašima“ – preživjele pad komunizma i infiltrirale se čak i u hrvatski državotvorni pokret, dijelom uz Tuđmanov nadzor, a dijelom i mimo njega. Kada su se te strukture razmahale u vremenu detuđmanizacije koju sam prethodno spomenuo, one su pohitale preuzeti i medije, kulturu i obrazovanje. I mahom ih drže sve do danas. Dovoljno je pogledati kakve se propagandističke laži objavljuju po osnovnoškolskim i srednjoškolskim udžbenicima povijesti. Zato je i u takvu „medijskom okruženju“ moguće da su ljudi koji su u vrijeme komunizma sudjelovali i u represiji i u gušenju svake slobodne misli danas prikazani kao uglednici. Neke od takvih „uglednika“ – koji su praktički do posljednjega trenutka postojanja jugoslavenskoga režima bili spremni revno provoditi tipične staljinističke sudske procese pa su progonili i Živka Kustića – spominjem u svojoj knjizi.
Propovijed kod Laza
Poseban odnos kardinala Kuharića i urednika Kustića
Kako ste poimali odnos tadašnjega zagrebačkoga nadbiskupa kardinala Franje Kuharića i urednika Glasa Koncila Kustića, njihov isprepleteni rad, osobito u vrijeme dolaska kardinala Karola Wojtyle, pape Ivana Pavla II.? Je li dolazak krakovskoga nadbiskupa 1978. na mjesto Petrova nasljednika bio prijelomna točka, uz dvije godine kasniju smrt jugoslavenskoga predsjednika Tita, za labavije i Udbine ruke i odnos prema Crkvi u Hrvata?
Franjo Kuharić i Živko Kustić upoznali su se i sprijateljili još kao „obični“ župnici, kada je Kustić bio na Žumberku, u Mrzlom Polju i u Sošicama, a Kuharić u Samoboru. Otprilike su u isto vrijeme došli na Kaptol, oko 1963., Kustić kao novinar i supokretač Glasa Koncila, a Kuharić kao pomoćni zagrebački biskup. I otada su oni još bliže surađivali – rekao bih kao mlađi i stariji brat (Kuharić je bio desetak godina stariji). O tome najbolji svjedoči podatak da se Kustić samo dva puta s Kuharićem kao zagrebačkim nadbiskupom morao dogovarati oko sadržaja svojega komentara u Glasu Koncila.
Istražujući don Živkov lik i djelo po raznim komunističkim arhivima imao sam i rijetku povlasticu. Naime, među brojnim analizama ondašnje Vjerske komisije – koja je bila svojevrsni „trust mozgova“ koji je pomno pratio i pokušavao utišati djelovanje Katoličke Crkve – kao i među sudskim spisima, može se pronaći i primjerke Glasa Koncila u kojima su režimski dušobrižnici marljivo čitali svaku riječ i podcrtavali ono što je bilo nepodobno. Ta je slika mnogo više od slike režima koji proganja neistomišljenike. To je ujedno i orvelijanska slika režima koji se patološki boji svakoga slobodnomislećega pojedinca. Naime, fascinantno je da su jedne novine A4 formata svaka dva tjedna mogle toliko uznemirivati Titov režim, koji je imao na raspolaganju svu silu represije – vojsku, miliciju, Udbu... Kulmen toga straha vidljiv je upravo u trenutku kada na prijestolje sv. Petra 1978. dolazi Karol Wojtyla. Njegovu ustoličenju nazočili su ne samo jugoslavenski diplomati nego i djelatnici Vjerske komisije i u njihovim se prvim izvještajima doista osjeća i svojevrsno drhtanje – oni pišu da su prijašnji pape – Pavao VI. i Ivan XXIII. ipak bili „diplomati“ i da se s njima nekako moglo izići na kraj. No papa Poljak bio je „neprijatelj“ sasvim drukčijega tipa. Njegov je pontifikat definitivno prijelomna točka. U Istočnoj Europi koja je bila pod komunističkom vlašću on je dao duhovne temelje za obaranje Berlinskoga zida. Već 1979., u okviru svojega prvoga pastirskoga pohoda domovini Poljskoj on je svoje sunarodnjake pozvao da se prepuste djelovanju Duha i da obnove lice napaćene zemlje. Iste se godine njegov pontifikat pokazao prijelomnim i u našim prilikama. Naime, upravo je Ivan Pavao II u okviru hrvatskoga hodočašća u svibnju u Rimu, u bazilici sv. Petra održao nagovor na tečnom hrvatskom jeziku. „Dragi sinovi i kćeri uvijek vjerne Hrvatske!“ – tako se obratio hrvatskim hodočasnicima. Za režim je to bio velik udarac i početak novoga tempa koji se teško moglo pratiti – posebno u godinama nakon Titove smrti. Crkvu se više nije moglo progoniti kao u prvim poratnim godinama i nije ju se moglo spriječiti u mobilizaciji hrvatskoga naroda. Kada je u Mariju Bistricu 1984. došlo pola milijuna ljudi i najzagriženijim je komunistima vjerojatno bilo jasno da im dolazi kraj. Svu tu silnu masu, kao i njihove predvodnike – hrvatske biskupe i svećenike – više se nije moglo utišati tako da se „čelništvo“ sazove u nekakvo Karađorđevo i uz prijetnju zatvora smijeni i postavi one koji su podobniji.
Trški Vrh
Dolazak pape Ivana Pavla II. značio je bratsku i očinsku zaštitu
O važnosti Živka Kustića govori i crtica neposredno nakon konklava u listopadu 1978. kada je i novoizabranoga papu Ivana Pavla II. zanimalo je li nazočan tko iz Glasa Koncila. Pratilo se pozorno Živkove tekstove i izvan granica bivše države, kao i prilike u bivšoj državi.
Kustić je zajedno s nadbiskupom Kuharićem pobliže upoznao krakovskoga nadbiskupa Wojtylu koji mjesec prije nego što će on postati papa Ivan Pavao II. Nekoliko su dana bili njegovi gosti u Krakovu. Sam Wojtyla već je tada – preko kardinala Franje Šepera koji je bio pročelnik Kongregacije za nauk vjere – bio jako dobro upoznat s crkvenim prilikama u ondašnjoj Jugoslaviji i Hrvatskoj, od „slučaja TDKS“ do važnosti Glasa Koncila. I ne čudi stoga da je nakon konklava pitao za Glas Koncila. Ondašnjim je hrvatskim biskupima, svećenicima i „običnim“ vjernicima Ivan Pavao II. zaista bio i brat i otac.
Živko Kustić bio je novinar, urednik, kateheta, propovjednik, obiteljski čovjek. Ono što je u očima šire javnosti obilježilo njegov rad bila su „Pisma seoskoga župnika“, utjelovljena u lik oštroumnoga Don Jure, a poslije i „Jutarnje propovijedi“ u Jutarnjem listu.
U svakom od područja koje spominjete Kustić je ostavio iznimno djelo i svako ga to područje čini velikim i važnim u našoj povijesti. „Pisma seoskoga župnika“ jedinstveno su i neponovljivo Kustićevo novinarsko iznašašće. On je kao „Don Jure“ u toj rubrici godinama na ironičan način prokazivao pravu narav jugoslavenskoga političkoga zlosilja. I ta je rubrika – uz njegove hrabre komentare i način na koji je vodio i uređivao Glas Koncila – mnogima bilo znak nade da takvo stanje jednoumlja ne će potrajati zauvijek, da će se jednoga dana ta željezna zavjesa napokon i razgrnuti i da će na mjesto mraka početi ulaziti svjetlo. Osim što je ljudima davao nadu da je moguće i „drukčije mišljenje“ od onoga što je pokušavao nametnuti režim, Kustić je jugoslavenske vlastodršce kao „Don Jure“ znao uzrujati i na drukčije načine. Primjerice, u jednoj je zgodi došao u posjed tajnoga dokumenta partijskoga komiteta za društvene djelatnosti općine Maksimir pa je na ironičan način prikazao njihovu analizu kako se boriti protiv angažiranoga župnika koji je oko tamošnje župe okupljao mlade. Režim je to moralo boljeti jer im je time jasno dao na znanje da i u njihovu represivnom sustavu on ima svoje „doušnike“. Naime, i do Glasa Koncila u to su vrijeme dolazili razni neistomišljenici iz samoga režima koji su Kustiću podastirali takvu vrstu dokumenata.
„Jutarnje propovijedi“ pisao je već u starosti, u Jutarnjem listu kao tipičnom predstavniku tzv. medija glavne struje u kojem je također – neka to usput bude rečeno – bio prisutan i „lijepi broj“ kadrova koji su Kustića „medijski progonili“ u vrijeme komunizma. No svojim „Jutarnjim propovijedima“ – kratkim tumačenjima evanđelja dana – Kustić je dolazio i do neslućenih margina. Naime, njegove su „propovijedi“ tako bile prisutne ne samo u crkvama nego i u domovima onih koji s Crkvom baš nisu imali veze ili na mjestima i u ambijentima (kao što su ugostiteljski objekti) koji s Crkvom i nemaju neke poveznice. Time je on na neki način i prethodio pozivu koji danas katoličkim vjernicima često upućuje papa Franjo – da je potrebno „ići na margine“.
Kraći dio knjige o Živku Kustiću nazvali ste „Građanin svijeta – među razasutim hrvatskim iseljenicima“. Bilo je važno održati povezanost s hrvatskom dijasporom, Kustić je imao sposobnost ne samo prepoznavanja aktualnoga trenutka, već i pogleda u budućnost (i naglašavanja življenja evanđeoskih vrjednota, kao i ukazivanje na njihovu protkanost kroz opstanak tragova hrvatskoga naroda u povijesti).
Kustić je kao novinar i propovjednik za vrijeme komunizma osim hrvatskih katoličkih misija po Europi posjetio gotovo svaki kontinent na kojem su živjeli Hrvati katolici. Nije bio samo u Južnoj Americi jer mu je u vrijeme kada je onamo sredinom 1980-ih išao kardinal Kuharić zbog montiranoga suđenja bila oduzeta putovnica. Žao mi je što to poglavlje Kustićeva života u mojoj knjizi nije opsežnije, no koristio sam se izvorima koji su mi u vrijeme pisanja bili na raspolaganju. Primarno su to bile Kustićeve reportaže u Glasu Koncila s tih velikih putovanja, ali i razni izvještaji iz jugoslavenskih veleposlanstava i drugih diplomatskih predstavništva koji su dolazili do Vjerske komisije. Režimski su „doušnici“ doista marljivo pratili Kustića i druge crkvene protagoniste.
No mislim da sam i u tom kraćem poglavlju uspio prikazati zašto je projekt hrvatske inozemne pastve zapravo bio jedan od najuspješnijih pastoralnih projekata Katoličke Crkve u Hrvata. Naime, s našim su iseljenicima – dijeleći njihove brige i nesnalaženja u stranom svijetu – pošli i hrvatski svećenici i redovnici. Svaki je pohod i način održavanja kontakata s našim iseljenicima tražio i iznimnu hrabrost. Jer, poznato je da je režim cjelokupnomu hrvatskomu iseljeništvu htio nametnuti etiketu ustaštva i nekakva terorističkoga djelovanja (dok je sam režim ujedno rado dočekivao i potpomagao notorne teroriste – poput „Carlosa Šakala“ ili pripadnika palestinske terorističke skupine „Crni rujan“). Udba je ubila na desetke hrvatskih emigranata. Na kraju je i pitanje koliko bi bez prisutnosti Crkve naše iseljeništvo protekom desetljeća ostajalo hrvatsko i bi li se ono toliko angažiralo u materijalnoj i svoj drugoj pomoći Hrvatskoj u vrijeme Domovinskoga rata. Hrvatskoga se iseljeništva jugoslavenske strukture, koje su preživjele i raspad komunizma, nikada nisu prestale bojati. O tome najbolje svjedoči i način na koji su od početka 2000-tih brojnim hrvatskim iseljenicima i njihovim potomcima zalupljena vrata kada su se pokušali vratiti u Hrvatsku, pokrenuti svoje poslove, dovesti svoje obitelji, angažirati se u politici i oblikovati bolju budućnost svoje domovine.
Kako su Vam na putu izgradnje knjige pomagali urednik Glasa Koncila Branimir Stanić, bivši urednik i Kustićev nasljednik Ivan Miklenić, recenzenti Josip Mužić, Jakov Žižić i Josip Kajinić. Jesu li Vas usmjeravali, upućivali na pojedine točke Živkova života?
Urednik Glasa Koncila Branimir Stanić bio je inicijator ideje da se o Kustiću napiše knjiga. Početna je zamisao bila kraća knjiga, u kojoj bi u fokusu bio njegov novinarski rad. No malo-pomalo proširivao sam tu inicijalnu zamisao te smo došli do knjige koja je obuhvatila cjelokupno Kustićevo djelovanje. Monsinjor Ivan Miklenić, ujedno i moj prvi urednik u Glasu Koncila, bio je jedan od sugovornika s kojima sam razgovarao istražujući lik i djelo Živka Kustića. Osim što mi je kao Kustićev bliski suradnik od 1980-ih do detalja pojasnio kako je tada funkcionirala redakcija, iznimno sam mu zahvalan što mi je otvoreno govorio i o nekim osjetljivim unutarcrkvenim pitanjima iz razdoblja komunizma. Primjerice, o sukobu „konzervativaca“ i „progresista“ u razdoblju nakon Drugoga vatikanskoga koncila, koji je na neki način i kulminirao u „slučaju“ Teološkoga društva Kršćanska sadašnjost 1980-ih, koji je osobno teško pogađao i samoga Kustića. Mislim da sam kroz te razgovore dobio objektivnu sliku onoga što je o tim zbivanjima Kustić mislio i osjećao.
Recenzenti knjige birani su pomno i dugujem im veliku zahvalnost što su rukopis knjige detaljno čitali i dali savjete koji su moj rad umnogome unaprijedili. Svaki od njih unio je u rukopis svoju ekspertizu. Dr. Josip Kajinić doktorirao je na djelu kardinala Franje Šepera i dobar je poznavatelj političkih i unutarcrkvenih okolnosti razdoblja u kojem je djelovao Kustić. Dr. Jakov Žižić mlađi je politolog koji predaje na Hrvatskom katoličkom sveučilištu i bavi se odnosom kršćanstva i politike i pomogao mi je oko tumačenja ponekih zbivanja. Naposljetku, posebno se iskazala recenzentska oštrica splitskoga profesora i svećenika Josipa Mužića bez čijih bi savjeta moja knjiga bila daleko manje hrabra u ponekim zaključcima i tumačenjima.
U uvodniku knjige glavni urednik GK-a Stanić je zapisao: „Kustić je dobro znao da je izgubljen narod kojemu je sjećanje izbrisano.“ Osjećate li pokušaje brisanja sjećanja hrvatskomu narodu, kojemu ste se, kako i Vaš urednik reče, kustićevski oduprli knjigom?
U našem je društvu još uvijek na djelu pokušaj brisanja sjećanja i „revizije“ prošlosti u kojoj se „antijunaci“ iz razdoblja Jugoslavije žele prikazati kao junaci. Možemo samo spomenuti nedavni slučaj školskoga udžbenika iz povijesti, koji je u svojim podvalama bio toliko sramotan da nadležnim institucijama, nakon njegova javnoga prokazivanja, nije ostavljen nikakav „manevarski prostor“ za odugovlačenja, nego je odmah bio povučen. Čuvati sjećanje na svoju prošlost znači ne odreći se samoga sebe. Biti svjestan svojih korijena. Stablo s jakim korijenjem teško se lomi. Valja napomenuti da uza svako nastojanje da se izbriše neko sjećanje i nametne zaborav usporedno dolazi i „bogozaborav“. Jedno od Kustićevih promišljanja koje me se osobno najviše dojmilo bila je njegova „definicija“ Crkve. Za njega je Crkva bila – živi Krist u hrvatskom narodu. Patnja i pobjeda! Dakle, dok je god u pojedinom narodu živ Krist, taj će se narod održavati na vjetrometinama na kojima se nalazi. Zato sam pišući knjigu bio iznimno motiviran da Kustić iznova „progovori“ u našoj javnosti jer je njegov neustrašivi glas itekako danas potrebno čuti.
Podudarnost uredničkih odlazaka
Zanimljivi su i odlasci s mjesta glavnoga urednika GK-a, Vladimira Pavlinića nakon Hrvatskoga proljeća, kao i Kustićev, iako nikad formalan, nakon 1990. Jesu li osjećali, svatko na svoj način, svoja poglavlja u GK-u zaključenima?
Slučaj Vladimira Pavlinića izniman je zbog nekoliko razloga. On je u jeku obračuna s Hrvatskim proljećem najprije nakratko otišao u inozemstvo, na „studijski boravak“ u Austriju, no ipak je odlučio više se ne vratiti u domovinu i u emigraciji je čak i napustio svećeništvo i zasnovao obitelj. No čini mi se da njegov odlazak iz Glasa Koncila i Hrvatske nikada nije bio do kraja „zaključen“. Naime, Pavlinić je živio i djelovao u Londonu i afirmirao se kao jedan od važnijih naših intelektualaca u iseljeništvu. Dugi je niz godina djelovao uz Jakšu Kušana u „Novoj Hrvatskoj“. Početkom 1990-ih čak se i nakratko vratio u Hrvatsku, no ovdje nije dugo ostao. Žao mi je što ga nisam uspio upoznati. Mislim da se svih tih godina – od njegova odlaska 1972. pa sve do smrti ujesen 2022. događala u njemu velika „drama savjesti“ – između života u iseljeništvu i nekih mogućnosti povratka u domovinu. Valja napomenuti da je on bio i jedan od naših svećenika koji je „batinama došao do oltara“. Naime, još je kao bogoslov iskusio višegodišnje iskustvo teške komunističke robije. No ono ga nije spriječilo da se u prijelomnom trenutku na poziv nadbiskupa Franje Šepera angažira kao prvi urednik Glasa Koncila.
Kustićev odlazak iz Glasa Koncila – premda je početkom 1990-ih uređivanje lista prepustio Ivanu Mikleniću – nikad također nije bio konačan. Nije se on uplitao u samu koncepciju lista ili u uređivačke kriterije, no godinama nakon svojega odlaska s mjesta glavnoga urednika pisao je komentare i javljao se kao „Don Jure“. Uostalom, do kraja je života bio i formalni član uredništva lista, što je značilo i da je mlađim kolegama uvijek bio spreman udijeliti i važne savjete. No iz crkvenih se zbivanja on povukao zapravo zajedno s kardinalom Kuharićem i njegovim naraštajem svećenika te je baklju vođenja Crkve u novim izazovnim vremenima prepustio mlađim kolegama.
Kako ste gradili priču o posljednjim danima Živka Kustića? Doživio je neobično posljednje desetljeće u svjetlu opće Crkve, od preminuća Ivana Pavla II., dolaska pape Benedikta XVI., njegova odreknuća 2013., imenovanja kardinala Jorgea Bergoglija papom Franjom... Mnogo promjena na posljednjoj životnoj postaji. (Dok je bio u snazi, Kustić je redovito, barem o misama zadušnicama u lipnju za sve pokojne djelatnike Glasa Koncila, bio nazočan, spreman udijeliti savjet i nasljedniku Ivanu Mikleniću i mlađim kolegama i kolegicama.)
Specifičnost je Kustića da je i u svojoj starosti ostao čovjek akcije. Primjerice, kada se krajem 1990-ih zajedno sa svojom suprugom Maricom preselio u dom za starije u zagrebačkoj Klaićevoj ulici, i ondje je, baš kao i u svojim žumberačkim danima, pokrenuo pastoralne iskorake. Postao je ujedno i domski kapelan i u kapeli sv. Leopolda Mandića događao se redovit liturgijski život. Uza starije i nemoćne bio je i kao ispovjednik i djelitelj sakramenata u njihovim posljednjim trenutcima života. I u starosti ga dramatična zbivanja nisu mimoilazila, kao uostalom i za čitava njegova života. Primjerice, pred kraj života doživio je i smrt svojega sina Josipa, što ga je teško pogodilo.
Do kraja svojega ovozemaljskoga života nije izgubio lucidnost. Praktički je do zadnjega dana bio sugovornik u raznim medijima. U intervjuu u Glasu Koncila 2011. godine osvrnuo se i na krizu i nesnalaženja koja posljednjih desetljeća pogađaju i samu Crkvu. Nije se bavio „upiranjem prstom“ i traženjem krivaca, nego je pred novim izazovima one koji će doći nakon njega hrabrio da Crkva nikad ne će nestati, da svaka kriza donosi pročišćenje i da je logika „Božjega promisla“ upravo slijed – patnja, križ i uskrsnuće. „Jer i Krist se na Golgoti morao snaći“, podsjećao je.
Zalaganje za plodan unutarcrkveni dijalog
Kustić se u svojem djelovanju zalagao za unutarcrkveni dijalog, pa i kritiku, raščlambu pojedinih nesuglasica. Nedostaje li spomenutoga dijaloga, dakako, uvijek s pozornošću prema svjetovnomu, ali nastojanjima da se otvore i bolnije teme?
I u jeku najtežih unutarcrkvenih prijepora svojega vremena Kustić nije sporove gurao pod tepih. Kada je 1971. Čedomil Čekada objavio svoju brošuru „Proigrana šansa“ u kojoj je žestoko napao Glas Koncila zbog navodnoga skretanja u progresizam, Kustić mu je jednakom žestinom odgovorio. No upravo je desetak godina poslije toga, održavši govor na Čekadinu sprovodu, priznao i da je neka njegova upozorenja trebalo poslušati. Nadalje, u jeku slučaja Teološkoga društva Kršćanska sadašnjost, kada su njegovi protagonisti u cilju spašavanja vrijedne izdavačke djelatnosti „zaplesali“ čak do ruba (ali nikad preko toga ruba) „suradnje“ s komunističkim režimom, Kustić u njima kao svojim unutarcrkvenim rivalima nije vidio „neprijatelje“. S Tomislavom Šagi-Bunićem i Josipom Turčinovićem iskreno se pomirio početkom 1990-ih. Mislim da su ta dva „slučaja“ iz Kustićeva života poučna i danas.
Ima li danas Crkva snagu Kustićeva i Kuharićeva duha, kako očima 29-godišnjaka poimate snalažljivost ili nesnalažljivost Crkve u turbulentnim vremenima tehnokracije, diktature relativizma, kada su teme često svedene na senzaciju?
Očima 29-godišnjaka koji i kao novinar ima često priliku obilaziti različite krajeve Hrvatske vidim da Crkva nije izgubila snagu Kustićeva i Kuharićeva duha jer u našem narodu još uvijek postoje svećenici koji se, baš kao i Kustić i Kuharić, prepuštaju djelovanju – Duha. Dovoljno je pogledati župe po nekim našim većim gradovima u kojima su dvorišta i pastoralne dvorane pune djece i mladih do kasnih večernjih sati. I u manjim sredinama župe još uvijek ostaju središta ne samo vjerskoga života nego i onoga društvenoga i kulturnoga.
Osobno „pratim“ i mnoge svećenike, mlađih i nešto starijih naraštaja, koji se prilično dobro snalaze i na društvenim mrežama – od Facebooka do TikToka. Te im mreže zasad dobro služe za „mobiliziranje“ ljudi – da dođu na misu ili duhovnu obnovu, da pristupaju sakramentima, da mijenjaju svoje živote... Dakako da im u svemu tome nije lako i zasigurno bismo u svemu mogli pronaći i neke nesnalažljivosti. Tehnokracija, diktatura relativizma i površna senzacija osobito ostaju opasne za današnje društvo, pa i za Crkvu. Sva tri čimbenika koje ste spomenuli djeluju udruženo i cilj im je krajnje zaglupljivanje i otupljivanje ljudi, svođenje na pukoga „konzumenta“ dobara i usluga. Kustić je to svojedobno u jednoj svojoj propovijedi proročki prokazao: „Dižu se drugi bogovi, uvijek isti samo se maske i zastave mijenjaju, ali uvijek s istim porukama: jedi, uživaj, vladaj, raspadni se i nema te, grabi i troši, lezi u grob“.
Mislim da je pred svim tim izazovima i Crkva – uz to što donosi Riječ i Kruh Života – kao u epohi naših velikih svećenika i narodnih preporoditelja poput don Mihovila Pavlinovića, biskupa Jurja Dobrile i Kustićeva duhovnoga mentora don Jose Felicinovića, još uvijek u stanju biti i prosvjetiteljica naroda.
Kovčeg od Kustićevih knjiga
Nezanemariv je i književnik Živko Kustić. Njegov kovčežić s djelima bio je i ostao vrijedna popudbina i ljubiteljima lijepe, dugotrajne književne riječi. Često se zapitam – kako je imao vremena pisati i „Dobrovoljca bunkera gladi“ o sv. Maksimilijanu Kolbeu, i „Denisa, dječaka u prozoru“ i „Zaljubljene robove“ o složenom ljubavnom odnosu, i druga književna djela, uz ona katehetska „Mač duha“, „Svadbeno ruho“, pa i religijsko-povijesna?
Većina njegovih ukoričenih katehetskih djela nastala je prvotno u okviru rubrika u Glasu Koncila, što pokazuje u kojoj je mjeri njegovo novinarsko djelovanje bilo ne samo orijentirano na donošenje pravovremene informacije do javnosti nego usmjereno i na katehizacije i preporod hrvatskoga naroda. U tim omanjim knjižicama – a zapravo velikim i nezaobilaznim katehetskim priručnicima – tinjao je Kustić kao žumberački seoski župnik. Naime, on je čim je došao u Mrzlo Polje uza svoje žestoke propovijedi ustrojio i vjeronauk i katehezu za djecu i mlade. Taj Kustić kao „kateheta“ kulminirao je u briljantnoj knjižici „Mali ključ povijesti Crkve u Hrvata“.
Knjiga „Dobrovoljac bunkera gladi“ ujedno je i svojevrsni početak kulta sv. Maksimilijana Kolbea u hrvatskom narodu. Njegovo je štovanje danas itekako prisutno među hrvatskim vjernicima, o čemu svjedoči podatak da u raznim hrvatskim gradovima postoje župe čiji je on zaštitnik. No kasnih 1960-ih – kada je Kustić u Glasu Koncila počeo predstavljati njegov lik – malo je tko u „našim stranama“ znao za Kolbeovo herojsko svjedočanstvo vjere. I ta je knjiga, kao i njegovi katehetski priručnici zapravo nastajala u dahu, uz novine, u zadnji čas, u napetosti i dramatici – dakle, upravo kustićevski.
Romani „Zaljubljeni robovi“ i „Denis – dječak u prozoru“ svojevrsna su Kustićeva autobiografija. U obama romanima on između redaka opisuje i rađanje svojega svećeničkoga poziva, poteškoće koje su mu još od djetinjstva stajale na tom putu, odrastanje bez oca, divljanje ideologija koje su kulminirale Drugim svjetskim ratom i raznim progonima – koji su pogađali i Pag u kojem je odrastao... Međutim, mislim i da će Kustićem kao romanopiscem biti iznenađeni i svi koji danas-sutra posegnu za tim njegovim romanima, čitajući ih i u drugim ključevima, koji nisu nužno autobiografski.
Jeste li bili iznenađeni njegovom prilagodbom različitim stilovima pisanja, na tragu misli da je važno prenijeti informaciju na jasan način, da nije ključ znati da je nešto ispravno i istinito, već i ispripovijedati javnosti da ona to razumije?
Kustić je od ranoga djetinjstva osjećao svećenički poziv i odmalena se pokazao kao dobar organizator, ali i novinar. Kao dječak se prometnuo u jednoga od protagonista paških Malih križara, a pokrenuo je i list za svoje vršnjake koji je „proizvodio“ zajedno sa svojom majkom Josipom u njihovu paškom domu. S lakoćom se poslije prilagođavao različitim stilovima jer je cijelo njegovo djelovanje prožeo navjestiteljski žar. Zato se uspio ostvariti u tolikim poljima pisane i izgovorene riječi – kao propovjednik i česti predvodnik tribina i pučkih misija, kao novinar Glasa Koncila, kao kateheta, kao romanopisac... Nisu mu bila potrebna nekakva intelektualiziranja ili mistificiranja. Njegovi su tekstovi uvijek išli „ad meritum“ i nikada ih nije imao potrebu dodatno „kititi“ ne bi li tako on pred čitateljima bio „pametniji“ i važniji. I to je zapravo ključno – znati tko su ljudi kojima se obraćamo, znati koji je najbolji i najkraći put do njihove pozornosti i znati kako im treba – sukladno njihovim znanjima i afinitetima – prenijeti neku važnu poruku. Zato je Kustić do kraja života ponavljao – „Nije toliko važno jesam li rekao istinu, nego jesu li je drugi čuli. Istina koja ne odjekuje nije istina u novinskome smislu“.
Uza sve Kustićeve interese i obveze, neizostavna je i istaknuta ljubav prema prirodoslovlju, objavljena i u knjizi „Priroda govori o Bogu“. Manje je poznata ta Kustićeva prirodoslovna strana.
Od malih je nogu bio i zaljubljenik u prirodoslovlje. Jedna od knjiga koje su obilježili njegovo djetinjstvo bila je „Gibanja i sile“ koju je napisao Oton Kučera, jedan od prvih naših „popularizatora znanosti“. U razdoblju svojega života neposredno nakon vojnoga roka u Nišu, kada je već zasnovao obitelj, studirao je na zagrebačkom Prirodoslovno-matematičkom fakultetu. Ondje se istaknuo kao jedan od boljih studenata i nudio mu se čak i posao – a time i rješenje stambenoga pitanja – na Institutu „Ruđer Bošković“. Kada mu se otvorila prilika da postane svećenik, odbacio je sve te ponude i pošao na Žumberak. Međutim, prirodoslovlje i matematika ostali su njegove trajne ljubavi, o čemu svjedoči i knjiga „Priroda govori o Bogu“ u kojoj je kao pravi znalac – kao poznavatelj teoloških istina i kao prirodoslovac – pokazao zašto je priroda djelo Stvoritelja, a ne posljedica neke puke „slučajnosti“ i „preživljavanja najsposobnijih“.
Na proslavi 50. obljetnice Glasa Koncila
Kustićevski novinarski standard
Poglavlje „Postajanje“ otvorili ste Kustićevim riječima s proslave 50. obljetnice Glasa Koncila, 1. listopada 2013., među ostalim: „Nismo se bavili velikim teorijama i mudrošću, nego smo izvještavali o onome što se događa, a onda se stvarno događala Crkva, događao se narod Božji“. Je li taj recept ostao primjenjivim i na globalno, virtualno doba, u kojem tiskovinama znatno opada naklada? (Kako imati snagu prethodnika?)
Dakako da je takav recept primjenjiv i na „virtualno doba“ u kojem je u medijima sve manje onoga što se doista dogodilo, a jako puno „velikih teorija“ i odvraćanja pozornosti od bitnoga. Premda tiskovinama opada naklada već posljednjih desetljeće-dva, postoje i istraživanja koja predviđaju stabilizaciju toga trenda i čak oživljavanje tiska. Razlog tomu jest u činjenici da novi mediji ne ispunjavaju svoju osnovnu zadaću – dati pravodobnu i važnu informaciju. Kada se pojavio internet, mnogi su predviđali da će potpuno nestati tisak, kao i svi drugi „tradicionalni“ mediji i da će baš svi upravo zahvaljujući internetu postati prosvijećeni i „superinformirani“. Ne samo da se takav digitalni „kraj povijesti“ nije dogodio, nego su i novi mediji znatno pridonijeli banalizaciji svega, do mjere da se i najozbiljnija politička vijest mora prikazati kroz prizmu „senzacije“ i „infotainmenta“ (spoja neke polovične informacije i zabave). Nadalje, upravo su i ti novi mediji pridonijeli dramatičnomu padu interesa za bilo kakvu pisanu riječ. Doista, tko bi takve medije mogao shvatiti ozbiljnima ako kao prijelomnu vijest predstavljaju svaki proljetni grmljavinski pljusak?
Kao novinar Glasa Koncila vidim budućnost pisane riječi, osobito tiska, ali i katoličkih medija općenito. Oni imaju svoju budućnost sve dok se drže Kustićeva savjeta koji ima bezvremensku težinu: „Katolički novinar uvijek, nekada i sada, mora biti iskren, istinit, aktualan, evanđeoski i narodski“. Tomu bih pridodao i još jednu stvar – da katolički novinar mora biti pismen. Teško će me bilo tko osporiti ako kažem da u medijima tzv. glavne struje itekako nedostaje svih tih vrlina – od pismenosti, preko iskrenosti, istinitosti i aktualnosti, sve do narodskoga osjećaja i evanđeoskoga duha u smislu korektnoga ophođenja s neistomišljenicima. Ako zadrže opisani kustićevski standard, katolički će mediji živjeti ne samo među vjerničkom javnošću, nego će kao i u Kustićevo vrijeme biti „alternativa“ jednoumlju i medijskoj jednoobraznosti.
Što su Vama, nakon svega, kao zaključak, lik i djelo Živka Kustića, kao i njegova baština deset godina nakon preminuća?
Živko Kustić kao svećenik i novinar neosporni je velikan Katoličke Crkve i hrvatske povijesti. Usudio bih se kazati da je on, nakon bl. Alojzija Stepinca i kardinala Franje Kuharića, u očima svjedoka prijelomne druge polovice prošloga stoljeća bio najprepoznatljiviji čovjek Crkve. Tomu je trolistu zajednička ne samo velika i nepokolebljiva vjera, nego i sposobnost izdizanja iz različitih unutarcrkvenih podjela te okupljanje svojih suvremenika oko konkretnih ciljeva. Ako pođemo od istoka do juga Hrvatske, teško bismo među našim ljudima srednjih ili starijih naraštaja pronašli nekoga tko barem nije čuo za Kustića, koji ga ne doživljava sinonimom Glasa Koncila i djelovanja Katoličke Crkve u teškim vremenima jugoslavenskoga komunizma. Osim šačice ogorčenih medijskih komentatora i profesionalnih kritičara Katoličke Crkve nikomu u našoj javnosti nije sporan lik bl. Alojzija Stepinca ili kardinala Kuharića. To je na neki način i najprepoznatljivija značajka osoba koje zaslužuju biti nazvane velikanima povijesti. Naime, samo su istinski velikani sposobni okupljati, integrirati i graditi i njihovo se djelo nastavlja cijeniti i naraštajima nakon njih.
Uza zasluge na crkvenom planu, Kustić se svojim djelovanjem u Glasu Koncila prometnuo i u oca modernoga katoličkoga novinarstva u Hrvatskoj, a svojim se jedinstvenim doprinosom kroz rubrike Komentar i Pismo seoskoga župnika pokazao i kao ponajbolji hrvatski novinar općenito.
Moja je knjiga tek početak sustavnijega vrjednovanja Kustićeva života i djela, nisam ju zamislio kao konačnu riječ o njemu. Štoviše, u njoj je sadržan poziv i nekim budućim istraživačima i novinarima da se upuste u avanturu upoznavanja s njim.
Zaključit ću naš razgovor mišlju jednoga Kustićeva suvremenika – pokojnoga gospićko-senjskoga biskupa Mile Bogovića. On je, naime, svojim suradnicima često tumačio da uopće nije teško ući u povijest. Dovoljno je samo učiniti mnoga zla djela svojim suvremenicima i po sili inercije takva će pojava kao „antiprimjer“ dobiti i svoje mjesto u školskim udžbenicima. No pravi velikani povijesti ulaze i u zemljopise – tako što voljom zajednica u kojima su djelovali dobivaju svoje ulice i parkove, svoje spomenike i biste. U našim je prilikama, nažalost, i ta „zemljopisna svijest“ dijelom iskrivljena, budući da u brojnim gradovima još uvijek postoje, primjerice, Titovi parkovi, šetališta i biste, a imena pravih hrvatskih velikana poput svećenika Filipa Lukasa žele se izbrisati s lica hrvatskih gradova. I upravo u ime pročišćenja takve svijesti, mislim da je deseta godišnjica Kustićeva preminuća prava prigoda da se počne ozbiljno promišljati i o njemu kao o osobi koja će napokon i na „zemljopisnoj razini“ ući u baštinu hrvatskoga naroda.
Razgovarao: Tomislav Šovagović
Fotografije: Bernard Čović, Arhiv GK-a i Arhiv obitelji Kustić