Razgovor s Markom Danonom, autorom publikacije „Prilog proučavanju antihrvatske propagande“

Uz Večernji list 29. svibnja 2024. čitatelji su dobili brošuru „Prilog proučavanju antihrvatske propagande od 1942. godine do danas“ Marka Danona, poslovnoga čovjeka iz Zagreba. Po vokaciji pravnik, Danon se osim radom u vlastitoj tvrtki bavio proučavanjem povijesti, posebice Drugoga svjetskoga rata i sudbinom Židova. S profesorom Mariom Zovkom otkrio je da je tijekom Drugoga svjetskoga rata 309 Židova skrivano u današnjoj Bolnici sestara milosrdnica u Zagrebu, po čemu je jedinstvena u Europi. Pronašao je podatak da su u rodilištu u Petrovoj ulici 13 u vrijeme Drugoga svjetskoga rata rođena 53 židovska novorođenčeta, među njima poznati slovenski pjesnik Tomaž Šalamun i profesor psihologije i poznati izraelski pjesnik Yair Palgi.

Danonovu publikaciju „Prilog proučavanju antihrvatske propagande“ (55 str.) priredila je Ivana Široki, a naklada joj je 30 tisuća primjeraka. Osim uvoda ima sedam cjelina, zaključak, prilog „Knjige na ruskom jeziku Mihaila Markoviča Scheinmanna“, popis literature i bilješku o autoru.

Objavljivanje publikacije uoči Dana hrvatske državnosti, 30. svibnja, povod je razgovoru s autorom Markom Danonom.

Kako ste došli na ideju objave ove publikacije?

Našao sam knjige koje spominjem u publikaciji, kao primjerice „Mučeništvo Srba“ i „Vatikan u Drugom svjetskom ratu“. Vidio sam da o njima, osim iznimaka, nitko u Hrvatskoj nije ništa pisao.

Na što publikacijom želite upozoriti?

Prva knjiga „Mučeništvo Srba“, objavljena u Chicagu, govori o masakru nad Srbima prema Valerijanovu memorandumu. Druga knjiga „Vatikan u Drugom svjetskom ratu“, objavljena u Moskvi 1951., tiskana je po čitavu svijetu. Broj ubijenih Srba još uvećava. Nikad nitko u odnosu na knjigu „Mučeništvo Srba“ nije demantirao ovu knjigu kod nas. Staljin je smatrao da je Vatikan najveći neprijatelj Sovjetskoga Saveza. Formira posebne službe krajem rata sa zadatkom širenja dezinformacija o ljudima koji su smatrani neprijateljima Sovjetskoga Saveza.

Prvi tekst u publikaciji odnosi se na knjigu „Mučeništvo Srba: Progon Srpske pravoslavne crkve i masakr nad srpskim narodom“, koju je 1943. objavio Ogranak Srpske pravoslavne crkve za SAD i Kanadu. Gdje ste pronašli tu knjigu i zašto ju smatrate 'važnom'?

Našao sam ju u jednom antikvarijatu u SAD-u koji prodaje knjige vojne tematike. Kada sam ju dobio, vidio sam da je među prvim stranicama fotografija generala Draže Mihailovića koji je u to vrijeme bio ministar obrane vlade Kraljevine Jugoslavije u izgnanstvu. Naime, tzv. Valerijanovi memorandumi, a zapravo Memorandum u knjizi „Vatikan u drugom svjetskom ratu“ navodi da je Katolička crkva u NDH po nalogu Vatikana, a pod vodstvom bl. kardinala Stepinca pobila više od 800 tisuća Srba. Rabio se isti način kako je radila inkvizicija prije pet stotina godina.

Tim knjigama prethode Cvijovićev i Valerijanov memorandum iz srpnja odnosno kolovoza 1941. Zar nisu to početci preuveličavanja srpskih žrtava?

Postoje četiri memoranduma. Prvi memorandum upućen je njemačkoj Komandi u Beogradu. Naslovljen je na glavnoga vojnoga zapovjednika u Srbiji generala Luftwaffea Ludwiga von Schrödera. General Schröder nikada nije vidio taj memorandum jer je tjedan dana prije toga stradao u zrakoplovnoj nesreći. Drugi memorandum upućen je generalu Dankelmannu. On udvostručuje brojeve srpskih žrtava iz prvoga memoranduma.

Moramo spomenuti prof. dr. Rudolfa Bićanića, člana jugoslavenske vlade u izbjeglištvu, koji je na navode u Valerijanovim memorandumima napisao u prosincu 1941. „Memorandum Rudolfa Bićanića” na 12 stranica. Riječ je o primjedbama na memorandum Srpske pravoslavne crkve generalu Dankelmannu.

Scheinmannove dezinformacije o kardinalu Stepincu

Sovjetska propaganda protiv Katoličke crkve sve diže na posebnu potenciju. Tko i kada u svemu tome ima posebnu ulogu?

Sovjetska propaganda s knjigama M. M. Scheinmanna jako je naštetila Hrvatskoj. To potvrđujem u knjizi, što sam i napisao. Scheinmann posebno širi dezinformacije o bl. kardinalu Stepincu. Ta je knjiga bila jedina prevedena na sve jezike zemalja istočne Europe. Tko je do devedesetih godina u socijalističkim zemljama nešto pozitivno napisao o kardinalu Stepincu, taj se nije dobro proveo. Knjigom se i danas mnogi koriste, a da nitko nije napisao kritiku te knjige, s iznimkom Giovannija Marie Viana, Iona Mihaia Pacepa i prof. Ronalda J. Rychlaka u knjizi „Dezinformacija“.

Upozoravate na posebnu ulogu jugoslavenske obavještajne službe u pisanju propagandnih knjiga protiv kardinala Stepinca?

Nedvojbeno je jugoslavenska obavještajna služba davala Carlu Falconiju razne dokumente iz arhiva službe kada je pisao knjigu „Šutnja Pija XII.“. Nema sumnje da je jugoslavenska obavještajna služba bila povezana sa sovjetskom tajnom službom. Potvrdu tomu može se naći u knjizi mons. Jurja Batelje „Rivellijeva zavjera laži, Blaženi Alojzije Stepinac i Srpska Pravoslavna Crkva” (Zagreb: Postulatura blaženoga Alojzija Stepinca, 2015.) te Gordana Akrapa i Wladyslawa Bulhaka u International Journal of Intelligence and CounterIntelligence, izdanje online, 1. 2. 2022.

Može li se i knjiga Viktora Novaka „Magnum Crimen“ svrstati u poslijeratni „arsenal“ aktivnosti rusko-jugoslavenskih obavještajnih služba?

Malo se spominje da je Viktor Novak jedan od potpisnika Apela srpskom narodu nakon što je Hitler okupirao Srbiju. U tom dokumentu koji je objavilo „Novo vreme“ 13. kolovoza 1941. javno je osuđen komunistički ustanak i narod pozvan na poštovanje okupatorova poretka. Od mnogobrojnih potpisnika toga apela nikome se ništa nije dogodilo, pa ni Viktoru Novaku koji se komunističkim vlastima odužio knjigom „Magnum Crimen“ 1948. u kojoj nastavlja razvijati poznatu Scheinmannovu tezu o inkviziciji Katoličke crkve, iako u Hrvatskoj nije postojala. To, međutim, nije smetalo Vladimiru Dedijeru da poslije nastavi na istom tragu. Nije nevažna činjenica da se u pisanju svoje knjige Novak obilato koristio tada neobjavljenim rukopisom Đure Vilovića, jednoga od članova najužega propagandnoga štaba četničkoga vođe Draže Mihailovića.

Osim obračuna s Katoličkom crkvom u istočnoj Europi, Staljin se obračunavao s ukrajinskom Grkokatoličkom i Pravoslavnom crkvom. Ima li to poveznica s aktualnom ruskom agresijom na Ukrajinu?

Rat Ruske Federacije i Ukrajine možemo promatrati kao nastavak Drugoga svjetskoga rata i poraća kada je Sovjetski Savez na sve moguće načine htio eliminirati ukrajinsku Grkokatoličku crkvu, odnosno, kako ju sada zovu, Ukrajinsku katoličku crkvu koja je jaka u zapadnim dijelovima Ukrajine koji su nekad bili dio Austro-Ugarske Monarhije.

Upozoravate i na pismo sociologa Dinka Tomašića 1943. New York Timesu. Po čemu je važno to pismo?

Dinko Tomašić napisao je nekoliko pisama, koje je NYT objavio, posebice o golemim brojevima ubijenih Srba na području NDH. Zahvaljujući u nekoj mjeri dr. Tomašiću, NYT je prestao objavljivati podatke o ubijenim Srbima početkom 1943. kada su uvidjeli da su ti brojevi lažni. Na to su utjecala i izvješća agenata CIA-e iz kojih se vidi da su brojevi o ubijenim Srbima preuveličani i proizvod su antihrvatske propagande.

Još danas pišu se knjige protiv bl. Stepinca po matrici Staljinovih povjesničara

Ruska propaganda u vrijeme Hladnoga rata kardinala Stepinca nazivala je „vođom inkvizicije“ koji je ubio 800 tisuća Srba, a današnja srpska propaganda na Happy TV, 16. listopada 2023., stanoviti Luka Mičeta tvrdi kako je bio agent Gestapoa. Što na osnovi vlastitih istraživanja možete reći o svemu tome i blaženom Stepincu?

Pokušavaju stalno bl. kardinalu Stepincu imputirati da je bio agent Gestapoa. Međutim, zahvaljujući pisanju Frane Glavine u radu „Nadbiskup Stepinac i nacionalsocijalizam u svjetlu izvješća Gestapa” i prof. dr. Gordana Akrapa u knjizi „Kardinal Stepinac u dokumentima Gestapa i OZN-e“ to im nikako ne će biti moguće.

Može li se reći da je bl. Stepinac i danas žrtva rusko-srpske propagande i u tom tražiti razlog što nije kanoniziran?

Staljin je smatrao da će bl. kardinal A. Stepinac naslijediti papu Pija XII. jer je ponajprije američki tisak za vrijeme rata vrlo povoljno pisao o njemu. Zbog toga su Staljin i njegovi suradnici najviše napadali Stepinca među katoličkim svećenstvom. FNRJ, kao saveznica SSSR, do 1948., morala je slijediti takva stajališta. No i poslije 1948., do 1990. SFRJ je napadala kardinala Stepinca više nego bilo koga drugoga.

Nakon raspada Jugoslavije, devedesetih godina, napadi na bl. kardinala A. Stepinca nastavljeni su do današnjih dana. I danas se pišu knjige i to svjetski poznati povjesničari, koji možda na malo suptilniji način pišu o događajima i ljudima o kojima su pisali još Staljinovi suradnici poslije Drugoga svjetskoga rata. Forma se promijenila, a sadržaj je ostao isti.

Gospodine Danon, hvala na razgovoru!

Razgovarao: Marko Curać