Razgovor s dr. Ivanom Manceom, autorom knjige
o Kosinjskoj tiskari

Neumoran je znanstveni pregalac dr. Ivan Mance (29. lipnja 1975., Zagreb), koji je objavom knjige, svojega doktorskoga rada na Fakultetu hrvatskih studija, „Kosinjska tiskara – povijesna, informacijska i kartografska studija“ (2023., Kvaka, Velika Gorica) izazvao pozornost, kako zbog hipoteza o mjestu tiskanja prve tiskane hrvatske glagoljaške knjige, tako i zbog, s vremena na (političko) vrijeme, aktualiziranja potapanja dijela Kosinjske doline u projektu Hidroenergetski sustav (HES) Kosinj, o čemu se govori desetljećima. Desetljećima se i sam svestrani autor, diplomirani inženjer sigurnosti i magistar informacijskih znanosti, bavio veoma osjetljivom temom, jer je višeslojna, vrijedna i doktorata, ali i nenapisanoga povijesnoga romana. No valjalo je ući još dublje u povijest kosinjskoga vremena i prostora, što je, dakako, bio povod razgovoru kojemu se lički Zagrepčanin rado odazvao.

Vaša opsežna knjiga ima osam poglavlja na 750 stranica – Presjek kosinjske povijesti, Aktualne teze o mjestu prve tiskare u Hrvata, Informacijsko-povijesno istraživanje teze o kosinjskoj tiskari, Analiza slijepih otisaka u našem prvotisku, Povijesna kartografija Kosinja te Završni prijedlog organizacije i rada Kosinjske tiskare. Koje su najnovije spoznaje koje iznosite u svojem (doktorskom) radu?

Do nedavno smo imali osam aktualnih hipoteza o mogućem mjestu tiskanja naše prve tiskane knjige: Venecija, Rim, Senj, Roč u Istri, Izola u Istri, Istra općenito, Modruš i Kosinj. Najčešći se naglasak stavljao na Veneciju o kojoj nemamo ni jednu objavljenu znanstveno-istraživačku rečenicu u kompletnoj literaturi, a najčešće se anulirao Kosinj. Razlozi su različiti, dijelom čak i politički. Danas i nakon objave ovog istraživanja i knjige imamo Kosinj kao najutemeljeniju teoriju o mjestu tiskanja našeg Prvotiska. Cijeli je niz novih spoznaja i elemenata kojima se to dokazuje u ovoj knjizi, poput: Kosinjska povijesna kartografija koja Kosinj donosi na 225 povijesnih karata; u ovom istraživanju dokazana crkva sv. Jeronima – kao posveta tadašnjem ocu glagoljice i kao jedini primjer tog titulara u ličkoj povijesti – od oko 1692. do 1710. u Gornjem Kosinju; novoutvrđena Kosinjska glagoljska tradicija koja se očituje u Oltarnom glagoljskom kamenu iz 1320. godine, novoubiciranom Kosinjskom rukopisnom glagoljskom misalu iz 1374. godine, u četiri glagoljska kamena spomenika Anža Frankapana Brinjskog s njegove kapele u gradu Kosinju iz 1500. godine, u Kosinjskom rukopisnom zborniku Tomaša Petrinića iz 1503. godine; i najvažnije u materijalnim i novoutvrđenim tragovima koji dolaze u našem Prvotisku, a koji se očituju u svim slijepim otiscima koji u njemu dolaze. Što su slijepi otisci i na koji način predstavljaju zaštitni znak našeg prvog tiskara i autohtonog Kosinjana Ambroza Kacitića od plemena Kolunića, vrijedi pročitati u knjizi „Kosinjska tiskara“.

Omot knjige

Osim najstarije hrvatske glagoljaške knjige, Misala po zakonu rimskoga dvora od 22. veljače 1483. godine, Vaša hipoteza jest da je na istom lokalitetu otisnut i Brevijar po zakonu rimskoga dvora iz 1490. godine (a ne 1491. kako se uvriježeno smatra.) Na kojim osnovama temeljite svoje zaključke?

Brevijar iz najvjerojatnije 1490. godine naša je druga po redu glagoljska tiskana knjiga, a četvrta po redu inkunabula, jer su vjerojatno prije njega otisnuta dva latinična molitvenika oko 1490. godine. U literaturi možemo pročitati kako imamo sačuvan jedan nepotpuni primjerak, što jednostavno nije točno, jer imamo sačuvana dva nepotpuna primjerka. Prvi – otisnut na papiru – koji je gotovo nekorišten završio u Biblioteci Marciani ima sačuvan kompletni kalendar, no nedostaje mu zadnji sveščić, odnosno zadnjih 8 listova ili 16 stranica. To je vrlo problematično, jer se knjige u pravilu uništavaju korištenjem smjerom listanja odnaprijed, a ne odostraga. Ovako ispada kao da je netko nekada s nekom namjerom uklonio cijeli zadnji sveščić upravo na način kako je knjiga uvezena, čime je uklonio i zadnju stranicu, na kojoj dolazi kolofon s mjestom tiskanja. Dakle u tom primjerku nemamo sačuvan kolofon. Drugi primjerak – otisnut na pergameni – ima sačuvan samo kalendar, koji je uvezen u Brozićev brevijar, dostupan je digitalno i čuva se u Vatikanskoj biblioteci. Budući da se radi o tiskanju na papiru i na pergameni – a inkunabule su cijele otisnute ili na papiru ili na pergameni – evidentno je kako se radi o dva nepotpuna i različita primjerka. Kako znamo da je ovaj brevijar otisnut u gradu Kosinju? Imamo sačuvan zapis o vizitaciji Like i Krbave iz 1695. godine u kojem se izrijekom kaže kako vizitator/i „dolaze u grad Kosinj, od kojeg tada preostaše samo ruševine i koji je bio slavan i prostran izvana i iznutra. Dokaz su tome tiskani glagoljski brevijari, kojima se i tada služe popovi glagoljaši i kojima u kolofonu stoji da su otisnuti u gradu Kosinju.“ Kako za sve ostale glagoljske brevijare znamo gdje i kada su otisnuti, jer to piše u njihovu kolofonu, ovaj najstariji (do novih ili drugačijih dokaza) moramo ubicirati u Kosinj – zahvaljujući ovom spisu koji se detaljno analizira u knjizi i koji je – bez obzira na oprečna tumačenja prijašnjih istraživača – ispravan i točan u svakoj svojoj riječi. Analizom datuma Uskrsa za 1490. – 1494., povezano s blagdanom sv. Ambrozija u travnju mjesecu koji jedino u Kosinjskom brevijaru dolazi 3. travnja te nekim drugim podatcima iz kalendara – predložio sam najizgledniju i najvjerodostojniju 1490. godinu. Prijašnja godina predložena je bez ikakvog istraživanja kao mogućnost vezana uz pomični kalendar blagdana koji dolazi u Kosinjskom brevijaru i počinje 1492. godinom, pa eto vjerojatno je otisnut godinu prije toga. Kad se jednog dana pronađe barem kolofon tog brevijara – u što duboko vjerujem, samo je pitanje vremena – vidjet ćemo jesam li ili nisam dobro usmjerio te zaključke.

Zalist knjige

Kako je došlo do doktorskoga istraživanja, je li ono nastalo s obzirom i na ličko podrijetlo Vašega prezimena, kamo su Vas sve vodili tragovi znanstvenoga istraživanja?

Kosinj je davno postao moja istraživačka opsesija, a do toga je došlo sasvim slučajno, studiranjem na poslijediplomskom znanstvenom studiju informacijskih znanosti na Fakultetu organizacije i informatike u Varaždinu. Sasvim jasno da je i kosinjsko podrijetlo tu pomoglo, jer sam djetinjstvo provodio, umjesto na moru, s bakom u Gornjem Kosinju. Tamo sam se i prvi puta susreo s knjigom Zvonimira Kulundžića – prvog promotora teze o Kosinjskoj tiskari – i tako je kroz životne okolnosti i kasniji razvoj jedno vodilo drugo. U ovih 17 godina koliko se bavim poviješću Kosinja, Kosinjskom tiskarom i kosinjskim glagoljaštvom pregledao sam doslovno desetke tisuća digitaliziranih povijesnih karata, pročitao desetke tisuća stranica članaka, knjiga, radova i drugih materijala koji su na bilo koji način tematizirali Kosinj, fizički prošao Kosinjsku dolinu uzduž i poprijeko došavši gotovo do svakog od 36 kosinjskih arheoloških i povijesnih lokaliteta, pregledao sve matice vjenčanih, rođenih i umrlih Kosinja od najstarijih sačuvanih fragmenata do sredine 20. stoljeća te prvi pristupio Kulundžićevoj rukopisnoj ostavštini u Državnom arhivu u Osijeku – prošavši u tjedan dana u uvjetima koronavirusa gotovo cijelu njegovu impozantnu i djelomično uređenu građu vezanu iz njegove napore oko Kosinja i Kosinjske tiskare. Treba li uopće reći da ta istraživanja traju i dalje, jer kad govorimo o Kosinju, radi se o nepresušnom hrvatskom kulturno-povijesnom bazenu. Nadam se i vjerujem da ću o Kosinju i kosinjskoj povijesti izdati još barem dvije, ako ne i tri knjige.

Srednjovjekovni Kosinj

Što Vam je tijekom istraživanja u Kosinjskoj dolini bio najveći izazov, s obzirom na to da je Kosinj mjesto koje je dugo opterećeno projektom izgradnje hidrocentrale zbog čega bi trebali biti potopljeni Gornji Kosinj i okolna mjesta?

Najiskrenije mislim da je Božja providnost omogućila da moj doktorat i knjiga – uz sve peripetije koje sam s time imao – budu gotovi i iziđu u vrijeme intenzivne borbe kosinjskog naroda na čelu s kosinjskim župnikom Perom Jurčevićem protiv projekta Hrvatske elektroprivrede, odnosno protiv načina kako se on danas provodi. Ako je moja knjiga pomogla barem malo da problem Kosinjana s projektom HES Kosinj uđe u glave i duše javnosti, nitko sretniji od mene. Upravo zato, uvijek i bezrezervno svako predstavljanje ove knjige, svaki intervju nastojim povezati s problemima oko HES Kosinj i neljudskim, maćehinskim pristupom vladajućih i HEP-a u tom pitanju. Upozoravamo već dvije ili tri godine: HEP ne komunicira s ljudima, lokalna uprava i samouprava (općina Perušić i Ličko-senjska županija) jednostavno sramotno ignoriraju Kosinj, iznose se neistine o ulaganjima u Kosinjsku dolinu, jer od 1960-ih i gradnje HE Kruščica te potopa prvog kosinjskog zaselka do danas u cijelu Kosinjsku dolinu nije uloženo apsolutno ništa. O nemaru države i Ministarstva kulture za kosinjske arheološke i kulturno-povijesne lokalitete koji protuzakonito i bez zaštitnih iskapanja idu pod vodu ili o cijenama nekretnina u izvlaštenjima – da ne govorimo. Sramotno je ponuditi kosinjskom hrvatskom branitelju ili kosinjskom starcu prosječno 350 €/m² za jedinu stambenu nekretninu u kojoj živi i reći mu/joj neka se iseli i snađe što će dalje. U vrijeme kad kvadrat stana u Gospiću ili Otočcu stoji od 1300 – 1600 €, to je jednostavno suludo.

Jeste li dobili i oprječne reakcije, polemizirate li sa zagovornicima hipoteze da Kosinj nije mjesto tiskanja prve hrvatske knjige, već, kako ste spominjali, Senj, Modruš, Venecija ili koje drugo mjesto?

Sve navedene hipoteze analiziraju se u mojoj knjizi. Vrlo je zanimljivo znati da je doajen hipoteze o Veneciji i onaj koji ju je na neki način promovirao u našoj literaturi bez jednog jedinog pokazatelja slovenski jezičar Jernej Kopitar. Što je dotični mislio o Hrvatima, na koji je način negirao hrvatski jezik i identitet i kako je kao mentor pomagao polupismenom Vuku Stefanoviću Karadžiću u njegovoj „jezičnoj reformi“ te na koji se sve način to odražava na njegov neutemeljeni prijedlog da je naš Prvotisak otisnut u Veneciji – pročitajte u mojoj knjizi. Uzmimo još za primjer Modruš koji je produkt metodološki pogrješno i neutemeljeno postavljene analize – koja se nikako ne može smatrati prijedlogom lokacije naše prve tiskare. Modruš se vrlo detaljno uz sve svoje krivo postavljene i netočne elemente analizira u mom istraživanju, a zaključak je da se Modruš - ovako kako je sada postavljen - mora jednostavno ukloniti iz analize prvih hrvatskih tiskara.

Postoje mnogi razlozi zašto se dio „mainstream“ znanosti ne slaže s mojim istraživanjima, no do sada nisam pročitao ni jedan znanstveno argumentiran razlog. U znanstvenoj analizi moje knjige od strane neistomišljenika za sada nema reakcija, ja ih s veseljem očekujem, jer jedino argumentirana i utemeljena znanstvena rasprava može uroditi novim i boljim spoznajama. To je i smisao znanosti. Zato se koristim ovom prilikom i ovdje pozivam kolege neistomišljenike na organizaciju nekog panela, okruglog stola – bilo čega gdje ćemo pokrenuti pristojnu znanstvenu raspravu. Neka kolege iznesu svoje argumente za, recimo, Veneciju, ja ću svoje za Kosinj. Potom se možemo kritički osvrnuti jedni na druge, što samo može uroditi novim, boljim i kvalitetnijim znanstvenim spoznajama.

Fragment Kosinjskoga rukopisnoga misala iz 1374.

Možete li nam približiti gdje ju nabaviti te u koliko je primjeraka tiskana i prodana Vaša knjiga? Planira li se drugo, treće izdanje, možda i dopunjeno?

Knjiga je uvijek dostupna za narudžbu i kupnju na mrežnoj stranici knjige. Za sada je prodana u 420 primjeraka diljem Hrvatske. Planiram izdati drugo, dopunjeno izdanje u suradnji s prof. dr. Antom Beženom. Knjiga je do sada predstavljena tridesetak puta – što na radio i TV prilozima, što uživo u gotovo svim većim gradovima u Hrvatskoj. O knjizi se jako puno pisalo i piše po internetskim portalima, a sve se može pratiti na našoj stranici.

Imate i ambiciju prevesti knjigu na engleski jezik, te da bude dostupna i u Gutenbergovu muzeju u Mainzu?

Knjiga je već prevedena u cijelosti na engleski jezik, na čemu veliku zahvalnost dugujem profesorici Tatjani Vlainić. Čeka me neizostavan, a naporan posao prijelom knjige, nakon čega ćemo, nadam se, najesen tiskati i englesko izdanje koje će se ponuditi, uz Gutenbergov muzej koji je već iskazao interes, i svim relevantnim svjetskim institucijama koje se bave poviješću tiskarstva i inkunabulistikom.

Nedavno ste knjigu predstavili u Hrvatskom centru i u Hrvatskoj katoličkoj misiji u Beču? Kakvi su odjeci? Što Vam je u dosadašnjim predstavljanjima bilo najdragocjenije?

Predstavljanje u Beču bilo je nešto posebno i neusporedivo s bilo čime što smo do sada organizirali u Hrvatskoj – osim s predstavljanjem u Kosinju, koje je bilo kategorija za sebe. Impresije i odjeci su fenomenalni i sve skupa vrijedilo je napisati u jednom osvrtu kao trajnu uspomenu na taj događaj. Od medijskog praćenja, preko organizacije za koju je najzaslužniji austrijski novinar i naš Hrvat podrijetlom iz Trilja Ivo Župa do reakcije publike – jednostavno fascinantno. Kako i u osvrtu navodim, moja velika zahvalnost ide svim poštovanim suradnicima: već spomenutom gospodinu Župi – glavnom i odgovornom organizatoru predstavljanja, Franji Pajriću – moderatoru i domaćinu, Gabrieli Novak-Karall – samozatajnoj voditeljici Hrvatskog centra u Beču, Adrijani Markon Jurčić – voditeljici ogranka Matice hrvatske u Beču, fra Josipu Korenu – voditelju HKM Beč i njegovim franjevcima, maestru Josipu Čeniću, našem dobrom duhu Peri Jurčeviću – bio si s nama, te dragim prijateljima i sveučilišnim profesorima Josipu Jurčeviću i Danielu Patafti.

Objavili ste još prije djela posvećena ovoj temi („Kosinj – izvorište hrvatske pisane riječi“, 2013., „Kosinjski vinogradi“, 2019.), je li ona posljednjom knjigom, barem znanstveno, iscrpljena?

Tako je. U znanstveno-istraživačkom smislu smatram da je tema Kosinjske tiskare vrlo detaljno i vrlo strukturirano obrađena posljednjom knjigom. To ne znači da se u međuvremenu nisu rodili i neki novi zaključci o toj temi. S druge strane, kosinjska povijest tek je načeta – iako u posljednjoj knjizi obrađena prilično detaljno. Cijeli je niz novih radova, sve zajedno za sada broji 45 radova koji se također mogu pročitati na našoj stranici. Oni će svakako tvoriti jednu novu knjigu radnog naziva „Kosinjske crtice“, pa uz „Klobučare iz Kosinja“ i „Kosinjski Pisani kamen“ govorimo o tri naslova koji se tematiziraju u zasebne knjige. No kako to u znanosti često biva, jedan fragment jednoga glagoljskog lista ili jedan iskopani kamen s uklesanom glagoljicom može okrenuti naglavačke dosadašnje spoznaje ili otvoriti cijeli niz novih pitanja, tako da u znanosti ništa nije gotovo i završeno i sve je – pa tako i knjiga Kosinjska tiskara – podložno novim propitivanjima te metodološki utemeljenim tumačenjima. Sve zajedno u slavu i čast velikog hrvatskog imena te slavne i bogate hrvatske povijesti i kulture.

Razgovarao: Tomislav Šovagović

Fotografija Ivana Mancea: Bernard Čović