Razgovor s vjeroučiteljem i književnikom Nikolom Kuzmičićem

Uz blagdan Velike Gospe razgovarali smo s vjeroučiteljem i književnikom Nikolom Kuzmičićem (Zastražišće, Hvar, 1968.) koji je i na osoban način progovorio o cjeloživotnoj povezanosti s Blaženom Djevicom Marijom, teološkom značenju blagdana Uznesenja BDM na nebo i posebnom mjestu koje Bogorodica ima u srcima hrvatskih vjernika.

Kako Uznesenje BDM na nebo tumačite iz teološke perspektive? Kako proniknuti u otajstvenost onoga razumu nedokučivoga?

Vjerom proničemo u ono razumom nedokučivo, nedohvatno. Zato je svetkovina Uznesenja BDM stvar vjere. Povjerenja u onoga koji se pokazao vjerodostojan. Naime, mi kršćani znamo da postoje stvarnosti koje su razumom nespoznatljive. I da je čovjek više od razuma. To nije, kao što bi neki htjeli, suprotstavljenost vjere i razuma, nego svijest da je čovjek nešto više i da ima veće sposobnosti. Vjera je korak dalje. Prava vjera nije nikada mimo razuma. Vjera je uvijek iznad razuma, odnosno korak više od razuma.

Vjerska istina o uznesenju BDM na nebo jedna je od četiriju dogma o BDM. Svečano je proglašena 1950. godine i posljednja je dogma Katoličke Crkve. Proglasio ju je veliki papa Pio XII. Vjerujemo da je BDM, nakon završetka svojega zemaljskoga života, i dušom i tijelom u raju.

Vrijedno je, kad već spominjem dogme, napomenuti jednu predrasudu o dogmama. Naime, ustalilo se mišljenje da je dogma nešto kruto, nedodirljivo i neupitno. Ali dogma u kršćanskom smislu riječi nije to. Ona je doslovni prijevod grčke riječi koja označava slutnju ili pretpostavku, odnosno mišljenje koje je općeprihvaćeno. Zato je kršćanska dogma uvijek fluidna, baš poput ljubavi koja u sebi nema ništa kruto, ali, ako zahvati čovjeka, daje mu smisao i mijenja mu život. Katoličke su dogme činjenice vjere koje je neprestano potrebno propitivati, promišljati i opredijeliti se prema njima. A ako želimo biti katolici, dužni smo ih prihvatiti u potpunosti.

Kako tumačite trajnu povezanost vjernika i Blažene Djevice Marije, utjehe i utočišta u svim životnim olujama?

Marija je Majka. Tzv. obični vjernici prepoznali su da je ona naša Majka. Da je ona naša najvjernija odvjetnica. Tijekom stoljeća uvjerili smo se da se svako pouzdanje u ljudsku pomoć izjalovilo, a da BDM i njezin Sin nikada ne napuštaju čovjeka u potrebi. O tome jamče brojni zavjetni darovi u marijanskim svetištima.

I to je činjenica koju nitko ne može osporiti. Marija je naša Majka. Mi smo njezina djeca. I kao svako dijete trčimo svojoj Majci i zazivamo ju u svim nevoljama.

Zanimljivo je iz godine u godinu promatrati kako mediji silom žele zanijekati činjenicu da je Uznesenje BDM stvar vjere i življenje vjere. Mediji će, samo zato što tu činjenicu ipak ne mogu zanemariti, opet izvješćivati o ljudima okupljenim u marijanskim svetištima i pitat će one koje tamo sretnu zašto su došli. Kao da se može objasniti ljubav koju osjećamo prema Majci u nekoliko riječi. Ili njezina ljubav koju snažno osjećamo. Kao da se može tako lako izreći srce i povjerenje što ga osjećamo prema Majci i njezinu moćnomu zagovoru. Došli smo ti, Majko draga, jer si Majka i jer pokazuješ svoju ljubav prema nama. Ne spektakularna čudesa, premda i njih doživljavamo, nego svakodnevnu blizinu i svakodnevnu ljubav kojom nas vodiš Sinu i nebeskomu Ocu.

Teško je nekomu gledati sa strane i prepoznavati vjeru ako gleda samo očima spektakla ili zemaljskih pojavnosti. Naše okupljanje oko Majke više je od skupa građana. To je okupljanje u kojem je prisutna vjera, nada i ljubav. Zato najčešće mediji i griješe u izvješćivanju iz marijanskih svetišta.

Prva je pogrješka prikazivanje osobne vjere kao pukoga običaja i vjernika kao čuvara kulturnoumjetničke tradicije i različitih folklornih aspekata koji nisu za redovitu upotrebu, nego za povremeno izvlačenje iz naftalina.

Druga je pogrješka nijekanje da je riječ o hodočašću i neprestano forsiranje sintagme vjerski turizam. Hodočašće nije nekakva nakaradna kombinacija malo molitve i malo shoppinga. Hodočašće nije spoj duhovne okrjepe i tjelesnoga prežderavanja i opijanja. Hodočašće, pravo hodočašće, uvijek je pokorničko bogoslužje i čovjekoljublje.

Treća je pogrješka isticanje broja okupljenih vjernika koji, prema svojemu običaju naslijeđenomu iz totalitarnih i protucrkvenih diktatura, redovito umanjuju. Kao da je važan broj koji se okuplja. Kao da će vjera, nada i ljubav okupljenih biti manje vrijedna ako je manji broj okupljenih.

Četvrta je pogrješka, koju mediji iz godine u godinu ponavljaju, imputiranje propovjednicima, poglavito našim biskupima koji predvode misna slavlja u marijanskim svetištima, da u svojim propovijedima održavaju političke govore. Takvi očito ne razumiju da je svaka sveta misa vjerničko okupljanje vjernika koji žele posvjedočiti i okrijepiti svoju vjeru, a ne mitingaško klepetanje kojekakvih političkih potrčkala koji su se dočepali svojih pet minuta medijske pozornosti.

Što je Velika Gospa u tradiciji hrvatskoga vjernika? Nosi li u sebi baštinjenje posebno svojstveno hrvatskomu identitetu, uz značenje koje ima za opću Crkvu?

Ljepota je kršćanstva u njegovoj konkretnosti. A konkretnost je moguća jer u Crkvi postoji načelo inkulturacije. Crkva prihvaća navike i običaje kraja u kojem jest i sve ono što nije protiv Boga, čovjeka i evanđelja. Tipičan primjer inkulturacije u općoj Crkvi jest slavljenje Božića, odnosno u našem narodu običaj Badnjaka.

Stoga svako svetište, i po svijetu i među Hrvatima, istu vjeru živi na sebi svojstven način ne uništavajući duh čovjekov i ne remeteći ritam života. A kolika je povezanost BDM i Hrvata, najbolje svjedoče njoj posvećene crkve i kapele diljem Lijepe Naše.

Ja volim reći da su marijanska svetišta mjesta u kojima je najviše raja na zemlji. Ne samo zbog molitvenoga ozračja i žive vjere koja se tamo susreće, nego ponajprije zbog sakramentalnoga života.

Svih onih ispovijedi i pričesti. Smisao marijanskih svetišta jest da taj raj koji tamo susretnemo i doživimo donesemo u svoje obitelji i na svoja radna mjesta. Jer su kršćani pozvani biti sol zemlje i svjetlost svijeta.

Volim hodočastiti u marijanska svetišta. Na poseban način u Voćin. Voćin i voćinska crkva simbol su života Hrvata tijekom stoljeća. Voćinska žrtva i voćinska Crkva simbol su svih naših stradanja. Voćin je mjesto u kojem se na poseban način snaži moja nada.

Svako naše svetište šalje duboku poruku vjere, osnaženja i življenja povezanosti vjerničkoga puka sa svojom Majkom.

Uz BDM često ide i fasciniranost mjestima ukazanja (i službenim i neslužbenim). No što je ono obično, svakodnevno, što možemo crpsti iz njezina svetoga života?

Mjesta ukazanja svjedoče o Božjoj i Gospinoj ljubavi prema konkretnomu čovjeku. Gospa se nikada ne ukazuje zato da bi se, oprostite mi na izrazu, malo pokazivala, nego uvijek da bi svoju djecu pozvala na molitvu i obraćenje. Tko hoće, a o tome ima literature i na hrvatskom jeziku, neka uspoređuje ukazanja BDM u Ruandi i Međugorju (jedno službeno priznato i drugo za sada ne) koja su započela gotovo u isto vrijeme. Duboka je poruka usporediti poruke tih ukazanja i reakciju ljudi na njih. I potpuno različite posljedice koje su se, opet gotovo u isto vrijeme, dogodile i u Ruandi i u Hrvatskoj, odnosno Bosni i Hercegovini. Svakomu će tada biti jasno koji je smisao Gospinih ukazanja.

Marijina je veličina u prihvaćanju Božje volje za svoj život. I to je poruka za sve nas. Valja u životu slijediti Božju, a ne svoju volju. Prepoznavanje Božje volje za svoj život zvuči veoma apstraktno ako se molitvom, posebno euharistijskim klanjanjem, čitanjem Biblije i promišljanjem ne konkretizira.

Marija nam može biti uzor i po tome što se nije ni podcijenila ni precijenila, nego je imala uvijek realnu sliku o sebi. Većina ljudi ima problem stvaranja realne slike o sebi i življenja u skladu s onim što doista jesmo. Ne zato da bismo zauvijek to i bili, nego zato da bismo mogli postati bolji ljudi i da bismo drugim ljudima učinili život boljim i sretnijim. Ljudi počnu tražiti pravi put tek kada shvate da su zalutali. Dokle god umišljaju da su na pravom putu, žive u zabludi i ne pronalaze pravi put.

Nadjenuli ste sinu ime Marijin. Kako je posvojni pridjev postao vlastito ime i čime Vas sve nadahnjuje BDM?

Marijin je naš drugi sin. Prvi sin Ante je mrtvorođenče. Stoga je moja supruga Jasna većinu trudnoće s Marijinom provela u bolnici i pod liječničkim nadzorom. Dakako da smo se, nakon iskustva s prvim sinom, još intenzivnije molili Bogu i BDM da s našim drugim djetetom bude sve u redu, gledajući iz ljudske perspektive. Marijin je začet u svibnju pa je to još jedna poveznica s Gospom. Zato je moja supruga došla na ideju da sinu damo ime Marijin. Da njegovo ime bude znak molitve i zahvalnosti. I doista je rođen zdrav dječak koji je, poslije će se pokazati, dobar, plemenit, veoma talentiran i odličan stariji brat.

Mene BDM i njezina svetišta oduševljavaju i privlače. Godine 1989. sam, bez novca i najave, putujući autostopom, u sedamnaest dana obišao sva najpoznatija marijanska svetišta među Hrvatima. Doista neponovljivo iskustvo susreta s dobrim ljudima, jer sam putom živio od onoga što su mi ljudi dali i spavao ondje gdje bi me ljudi primili.

Jedna mi je od životnih želja hodočašće u Guadalupe. Na poseban način Bogu sam zahvalan na suradnji u listu Marija i seriji tekstova pod zajedničkim nazivnikom Zapisi iz Kamenitih vrata.

Razgovarao: Tomislav Šovagović