Razgovor s dr. sc. Ivicom Granićem

Što nam možete reći o načinu političke komunikacije istaknutih kandidata tijekom dosadašnje kampanje za predsjedničke izbore?

Lada govorimo o istaknutim predsjedničkim kandidatima, smatram kako možemo govoriti o Ivica Granic5eventualno četvoro kandidata koji po anketama imaju šanse ući u drugi izborni krug, dakle aktualna predsjednica, Miroslav Škoro, Zoran Milanović i Mislav Kolakušić.

Najlakše je, za sada, odgovoriti na vaše pitanje u kontekstu kampanje Zorana Milanovića, ako se to uopće i može nazvati kampanjom. On, govoreći s pozicije političke komunikacije ili političkog marketinga, niti ima kampanju niti ima program. Nije mi jasno kako je, ipak kao kandidat lijeve opcije, ovako nepripremljeno ušao u kampanju. Dojam je kako se unaprijed oprostio od pobjede, ali eto, istrčati će utrku do cilja jer se to od njega očekuje. Tu se dakle nema što osobito komentirati. Poštujem i činjenicu da je onemogućena sadržajnost poruka, jer su ovlasti predsjednika skromne, no uvijek možete nešto poručiti biračima. Ako nije tako, zbog čega bi onda netko uopće glasovao za vas, na osnovu čega, temeljem čega? Sreća je njegova da lijeva opcija nema drugoga, ozbiljnijeg kandidata, tek poneka suspektna osoba 'maoističke provenijencije' poput gospodične iz Radničke fronte ili notorne Dalije Orešković. Smatram i kako će do kraja kampanje zabiti još poneki autogol, jer Zoran Milanović je jednostavno rečeno - Zoran Milanović. Moj savjet njegovom timu – uzmite mu mikrofon, a pristup medijima ograničite samo na najnužnije. Zaključno, uopće se ne bih iznenadio rezultatom prvoga kruga, kada bi u drugi izborni ciklus ušli Grabar Kitarović i Miroslav Škoro.

Miroslavu Škori je jasno kako srž njegove kampanje mora bit nadmetanje i političko 'nadmudrivanje' s aktualnom Škoropredsjednicom, i to on za sada radi i komunicira izvrsno. Njegovi javni nastupi, u kombinaciji s megakoncertima, najbolja su moguća kampanja za kandidata kakav je Miroslav Škoro. Jasno mu je kako on i aktualna predsjednica imaju iste glasačke, dakle iste ciljne skupine, te točno takvu kampanju vodi. Potencira teme za koje smatra da će mu donijeti određene političke probitke, to su u pravilu za HDZ i Grabar Kitarović 'prebolne teme', a kampanju estradizira točno onoliko koliko je dozvoljeno da se razlikuju Miroslava Škoru kao domoljuba i pjevača i dr.sc. Miroslava Škoru kao ozbiljnoga predsjedničkog kandidata. Kao osoba koja je živjela u Americi shvaća i nužnost estradizacije kampanje, shvaća kako je to globalna i lukrativna pojava, koristi to, shvaća moć medija, moć društvenih mreža, njegove poruke su jasne, pogađaju samu srž njegove politike i on svoje birače ne ostavlja u nedoumici. Po meni, komunikološki gledano, ima dobro razrađenu kampanju, također i terminološki pogođenu, smatram kako će tek u zadnjih nekoliko dana iznijeti na vidjelo svu svoju 'tešku artiljeriju'.

Mislav Kolakušić igra, uglavnom, na poruke koje komunikolozi i sociolozi nazivaju populizmom. Njemu je to lako jer on Kolakje ipak igrač 'izvan sistema'. Populisti, kako to inače biva, igraju na kartu onih poruka koje birači vole čuti, gospodin Kolakušić to izvrsno radi. Naravno kako je i njemu jasno da devedeset posto njegovoga programa, ili poruka koje komunicira, nije moguće provesti u djelo, niti je to u domeni Predsjednika Republike. Valjda mu je to netko i kazao pa gospodin Kolakušić zadnjih dana govori kako će, u slučaju izbora za predsjednika republike, tražiti proširenje predsjedničkih ovlasti. On je i kandidat takozvanih protestnih glasova, njegova publika su oni koje je politika osiromašila, dovela u težak životni položaj, oni će za njega glasovati bez obzira na sve. Teško je predvidjeti broj i intenzitet protestnih glasova, taj fenomen zna strahovito rasti kako se približava datum izbora, vidjeli smo to u slučaju MOST-a za koji se KGKpredviđalo pet do šest mandata, na kraju su osvojili devetnaest. Kolakušićeva je 'sreća' što u Hrvatskoj živi dovoljan broj osiromašenih tako da i on ima šansu ući u drugi krug. Glavni problem s kojim će se suočiti biti će manjak medijskoga prostora, jer on je ipak izvansistemac, nema jake sponzore.

Na koncu, Kolinda Grabar Kitarović, kod nje zbilja nema iznenađenja. Njezina kampanja je apsolutno očekivana, u skladu je s njezinom politikom i retorikom u zadnje četiri godine. U tom pogledu je politički posve korektna. Dakle, voli biti aktivna, među narodom, smijati se i pjevati, biti bliska s ljudima, obilazi Hrvatsku od Dunava do Prevlake, zatim BiH od Neuma do Orašja. Njezina kampanja je estradizirana maksimalno, kampanja 'ja sam vaša predsjednica', 'ja sam jedna od vas', dakle kombinacija populizma i visoke politike. Obzirom da se odlučila na takav vid kampanje, kao i u slučaju Miroslava Škore, smatram kako ćemo tek vidjeti, u zadnjem tjednu kampanje, svu raskoš tema i programa s kojima će obasuti hrvatske birače. Dakle, smatram kako će na koncu podići intenzitet kampanje, za sada je blijeda, mora se izboribojati da će se naći u 'situaciji slobodnoga pada' ako ovako nastavi. Za ovakav vid kampanje doista morate imati dobar stožer, imati sve razrađeno do u najsitnije detalje, dobro koordiniranu situaciju na terenu, a hoće li aktualnoj predsjednici, simbolično kazano, ponestati daha onda kada joj bude najpotrebnije, vidjet ćemo.

Kako procjenjujete izglede četiri najveća kandidata?

Naravno da su Kolinda Grabar Kitarović i Zoran Milanović favoriti. Ali samo zbog toga jer su kandidati takozvanih velikih stranaka i niti zbog čega drugoga. Oni imaju dvadeset posto već prije izbora, dok svi drugi kreću od nule. Baš u slučaju Miroslava Škore i Mislava Kolakušića vidjet će se može li kod nas, i koliko, izborna kampanja utjecati na stav birača. Naravno, pod uvjetom da bude profesionalno i kvalitetno vođena. Ako, dakle, konačan rezultat izbora bude istovjetan anketama na današnji dan, dakle anketnim prognozama prije izbora, onda to znači kako izborna kampanja nije bila dobra, nije imala smisla, nije pogodila svoj cilj.

Sljedeće godine očekuju nas i parlamentarni izbori. Mogu li u RH suverenističke opcije, kao u nizu europskih država, postati respektabilnom snagom?

Mogu, i vjerojatno hoće, no teško je reći u kolikoj mjeri. Teško da će Hrvatska ostati pusti otok u moru narastajućeg zdravoga europskog suverenizma. No, to je apsolutno ključno pitanje kada govorimo o budućnosti Europe. Toga su svjesni i krupni globalistički igrači, poput Macrona, koji je prilikom svečanosti u Parizu povodom obilježavanja stote obljetnice završetka Prvog svjetskog rata, rastući takozvani nacionalizam nazvao 'izdajom patriotizma'. To je bio prvi put da su javno pokazali strah i nezadovoljstvo. Strah ih je drugog tabora koji se okuplja oko mađarskog premijera SaborOrbana, bivšega potpredsjednika talijanske vlade Salvinija, austrijskog kancelara Kurza, Poljaka, Čeha, Slovaka i drugih čelnika, kako oni vole kazati, populističkih stranka.

Hrvatska, jednostavno govoreći, mora ići u tom smjeru, to su nama bliske kulture, s njima dijelimo zajedničku povijest i navike, inače ćemo se utopiti u bezličnoj masi takozvane globalizirane Europe, a upravo to, bojim se, zagovaraju aktualne hrvatske političke elite. Mi, kao narod, moramo imati svoju viziju i svoj san, svoj put, ne osvrtati se na pogrdne etikete tipa rasist, ksenofob ili neofašist i neonacist. Vidite kako se vrlo mudro izbjegava korištenje termina domoljublje, u svim njegovim pojavnim oblicima prikazuju ga kao negativnu pojavu, kao nešto zastarjelo i nepotrebno. Naravno da ima i određenih 'skretanja', poput podignute desnice i sličnih budalaština, ali domoljublje, ili suverenizam, svesti pod (pro)fašistički nazivnik je netočno, radi se o manipulaciji i zastrašivanju, dakle o etiketiranju u čemu su bivši komunisti svjetski prvaci, i to od samih početaka.

Sjetite se marksističkog slogana Roze Luxemburg koja je govorila 'socijalizam ili barbarstvo', zatim stara izreka marksista 'ako Zapad ne prijeđe iz kapitalizma u socijalizam, njegova je sudbina pad u barbarstvo'. Danas je termin socijalizam ili komunizam zamijenjen terminom globalizam, ništa se više suštinski nije promijenilo. Kod nas su problem i mediji, zatim nevladine udruge, dio takozvane kulturne scene, dakle u globalu radi se o takozvanoj 'kulturnoj hegemoniji' koja je do te mjere premrežila Hrvatsku da nas čeka doista težak posao želimo li postati doista suveren i samostalan narod.

S tim u vezi, nedavno ste postali član predsjedništva HSP-a. Može li doći do oporavka pravaške scene?

Naravno da može! I doći će brže nego se pretpostavlja. Kad ste me maloprije pitali o suverenizmu i suverenističkim HSPopcijama, namjerno nisam htio govoriti o Hrvatskoj stranci prava, kako kao član Predsjedništva i Glavnog stana, ne bih bio krivo shvaćen. No, ako je neka stranka, politička filozofija ili platforma, ili brend, ili paradigma kako je danas to moderno kazati, doista suverenistička i domoljubna, onda je to Hrvatska stranka prava, bez imalo dvojbe. No, također valja istaknuti i kako su određeni ljudi, i to u samom vrhu pravaške politike, tu stranku gurnuli u nekakav ekstremizam, dakle na marginalnu političku poziciju koja HSP-u objektivno ne pripada, niti je ikada pripadala. Na nama, dakle sadašnjem vodstvu stranke, je da tu anomaliju ispravimo, i to, vjerujte, vrlo ustrajno radimo. Naš cilj je postaviti HSP u sami centar domoljubne, dakle suverenističke političke scene, i to će se dogoditi puno brže nego neki misle.

Pravaštvo je u samoj svojoj srži, između ostaloga, i suverenizam, mi vrlo jasno znamo istaknuti naš kulturni i nacionalni identitet a trudit ćemo se da HSP bude instrument u rukama naroda, kako naš narod ne bi upravo pod sloganom 'nužne globalizacije' nestao pod kopitom tih bjelosvjetskih hohštaplera i 'jahača apokalipse'. Mi, kada govorimo o ovoj temi, doista želimo biti dio europske obitelji, na to nas uostalom obvezuje i narodni referendum, ali svakako kao narod 'ujedinjen u različitosti', a ne kao bezlična masa potrošačkog krda unutar kojeg nestaju sve razlike. Protiv toga ćemo biti svim silama.

Da se vratimo na predsjedničke izbore. Postoje li izgledi da Milanović postane predsjednik?

Postoji, naravno. No, svakim danom sve manje, a i kada je ta mogućnost bila realnija, to s Milanovićem nije imalo Milanovićosobitih dodirnih točaka. Naime, na samom početku izborne kampanje uočljiv je bio krajnji antagonizam jednog, značajnijeg, dijela birača Miroslava Škore prema Kolindi Grabar Kitarović. Mahom se radilo o nekadašnjim glasačima Grabar Kitarović, koji su njezine određene političke poteze okarakterizirali kao klasičnu prijevaru, da ne kažem izdaju. Ako znamo kako je aktualna predsjednica prije četiri godine pobijedila Ivu Josipovića sa razlikom svega 1,74 posto, u slučaju prolaska u drugi izborni krug Grabar Kitarović i gospodina Milanovića, a pod uvjetom da onaj 'kritični' dio Škorinih birača doista uskrati glasove aktualnoj predsjednici, samo dva – tri posto glasova, u tom bi slučaju kandidat ljevice Zoran Milanović mogao proći bez ikakvih problema. No, kažem, taj antagonizam je značajno eliminiran, a nije nemoguć ulazak u drugi izborni krug Grabar Kitarović i Miroslava Škore.

Iseljavanje iz Hrvatske jedna je od glavnih tema posljednjih godina. Gdje vidite ključne razloge iseljavanja?

Nedavno je jedan institut radio istraživanje baš o ovoj temi. Ja bih se u potpunosti suglasio s rezultatima istraživanja. Razlozi su šaroliki, kao veliki mozaik koji čini jednu veliku cjelinu, koja nije nimalo lijepa. Hrvatsku svake godine napusti grad veličine Osijeka. Podaci Eurostata pokazuju kako se dosad iz Lijepe Naše iselilo čak 348.000 ljudi. Nastavi li se taj trend, našu zemlju bi u idućih pet godina moglo napustiti još rekordnih pola milijuna ljudi. Kada vidimo brojke onda je jasno kako već sad u inozemstvu živi 7,7 posto Hrvatica i 11,4 posto Hrvata. To je bomba. Bomba! IserljavanjeUžas. O odlasku najčešće razmišljaju ljudi od 36 do 45 godina, takvih je dvije trećine, a slijede ljudi u dobi od 26 do 35 godina.

Po tom istraživanju među ispitanicima koji razmišljaju o iseljavanju iz Hrvatske većina od 68,9 posto želi to učiniti s obitelji, a trećina, odnosno 31,1 posto ispitanika, Hrvatsku žele napustiti sami. Radno aktivno stanovništvo u najvećem postotku odlazi iz Hrvatske, a oni koji bi htjeli raditi i pritom aktivno traže posao, ne mogu ga pronaći, onda naravno najčešće razmišljaju o emigraciji u inozemstvo. Ono što me posebno ljuti jest činjenica kako je najveći broj iseljenih iz Slavonije, koja je već godinama na glasu kao 'regija koja polako, ali sigurno odumire'. Obzirom kako znam da je Slavonija u povijesti dva – tri puta doslovce prehranila Hrvate, zbog te činjenice sam doista očajan. Puno više dugujemo našim Šokcima i Slavoncima nego ima dajemo. Razloga je mali milijun, korupcija, niske plaće, nepovjerenje u razvoj države, nemoral političkih elita, pravna nesigurnost, nefunkcioniranje institucija, opći osjećaj beznađa i pesimizam, uvjerenje da će za djecu biti bolje negdje drugdje, loši radni uvjeti i neisplaćivanje plaća, nezaposlenost i tako dalje. Ali, tješi me spoznaja da je Slavoncima zemlja u krvi, ne prodaju oni baš tako lako svoja imanja, vratit će se kad bude barem malo bolje, siguran sam.

Dakle, moramo se zapitati kakvu smo to državu stvorili, zbog čega su ginuli ljudi. Imalo li mi uopće državu, jer ja državu shvaćam puno više i puno šire od određenog teritorija koji je omeđen nekom granicom, koji ima himnu i barjak. Možda imamo takvu državu, ali imalo li Domovinu? Stoga sam u prethodnom odgovoru i naglasio kako pravašku političku platformu i vidim kao političku snagu koja je sposobna ovaj trend dokinuti i stvari pokrenuti u obrnutom smjeru.

Čini se da je o problemima Hrvatske i hrvatskog društva i njihovim uzrocima već sve rečeno i napisano, no do nikakvih ključnih promjena ne dolazi. Je li razlog tome činjenica da je oko 60 posto ljudi u Hrvatskoj na ovaj ili onaj način vezano uz proračun?

Mislim da je to samo jedan od razloga, ali nije čak niti presudan. Smatram kako je problem u činjenici da, kao političko društvo, nismo preboljeli određene 'dječje bolesti'. Jednostavno govoreći, toliko smo razvodnjeni, podijeljeni, toliko smo pogubljeni u političkom smislu da tek danas shvaćamo i, uvjeren sam, plaćamo račune promašenih politika devedesetih godina, za što ogromnu, presudnu, odgovornost snose pokojni predsjednik Tuđman i HDZ. Pomirba je, duboko sam uvjeren, najoriginalniji recept UDBA-e koji je izbačen iz tih njihovih laboratorija zla. Onda, kao direktna posljedica te podvale, dolazi užasna pljačka narodne imovine koja se zove pretvorba, zatim i privatizacija. Pogledajte Udbašto povezuje devedeset posto tih takozvanih tajkuna. Zlatna nit koja ih povezuje zove se – Jugoslavija! Bilo da je riječ o bivšim suradnicima tajnih službi ili represivnog aparata, bio da je riječ o bivšim socijalističkim političarima, direktorima ili njihovim sinovima ili kćerima. Smatram kako je vrijeme za svojevrsnu reviziju 'lika i djela Franje Tuđmana' kao i njegove političke ostavštine, šuvarovski kazano 'bobu reći bob, a popu pop'.

Zatim, moramo otvoreno razgovarati o osnovnim vrijednostima hrvatskog društva. Zar nije i više nego bjelodano da su vrijednosti koje danas baštinimo naslijeđene vrijednosti iz bivšeg jugoslavenskog sustava, poput lopovluka, sektaštva, klijentelizma, politike 'snađi se druže'. Otvoreno ću to kazati, bez obzira na posljedice, na moralnoj smo razini bivše jugoslavenske komunističke državne zajednice, možda čak i niže. Što nam je s političkim elitama? Zar nam političke elite nisu bivši šoferi, bivši UDBA-ši, komunisti najgorih karakteristika, bivši kriminalci, milicajci, boksači, čak i poneki UDBA-in killer. I onda, kao takvi, kako mislimo proći katarzu, zatim krenuti naprijed? Kako do katarze kada je u hrvatskom društvu, na primjer, općeprihvatljiva činjenica kako je biti bivši pripadnik SKJ, KOS-a ili suradnik UDBA-e posve normalno.

A pogledajte situaciju u drugim državama bivšeg soc-bloka. Češka na primjer, koju je 91. preuzeo najveći humanist na svijetu i nobelovac Vaclav Havel. Prvi, doslovce prvi politički potez bio mu je - lustracija. U Poljskoj također, u Mađarskoj slično, Rumunji su to riješili radikalno i nedemokratski. I zašto se onda čudimo zbog čega su te ekonomije danas najrazvijenije ekonomije Europe. Varaju se svi oni koji misle kako je lustracija političko pitanje, ona je prije svega gospodarsko pitanje. Da je predsjednik Tuđman proveo lustraciju 91. godine danas bi i gospodarska i politička slika Hrvatske bila znatno drugačija. Naravno da mi je jasno kako nije mogao lustrirati devedeset posto svojih najbližih suradnika. Zaključno, vrijeme je da se vratimo izvornim hrvatskim vrijednostima koje baštini pravaški nauk dr. Starčevića, inače ćemo vrlo brzo postati jeftina europska destinacija za odmor, polivalentna, amorfna masa nečega što se nekada zvalo 'antemuralis cristianitatis'. Dakle, treba nam vizija, san, moramo mijenjati način života, navike, vrijednosti.

HSP se nedavno ponovno založio za lustraciju. Koliko je to u Hrvatskoj izvediva opcija?

Biti će izvediva točno onoliko koliko se sami za to izborimo. Mi u HSP-u, usuđujem se kazati, jedini na tome ustrajno inzistiramo jer smo svjesni pogubnosti naslijeđenog bivšeg komunističkog mentaliteta i navika. Također je jasno da je u kontekstu omjera današnjih političkih snaga lustracija neizvediva, to je kao da lopova pitate je li ukrao, i želi li dragovoljno snositi posljedice. Dakle, lustracija, kao i revizija dijela privatizacije, mora biti provediva, inače kakvu to Lustracijapolitičku poruku kao društvo šaljemo, da možete krasti i ubijati i ništa vam se neće dogoditi. Znači, nema predaje, moramo biti legalisti, kao što vam je poznato Europski parlament je donio zajednički prijedlog 'Rezolicije o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe 2019/2819/RSP/', kojom je vrlo jasno i nedvosmisleno definirano dva najveća zla dvadesetoga stoljeća, komunizam i nacizam, stavio ih u istu ravan te naložio članicama provođenje zaključaka iste.

Kako je moguće da se praktički o svim drugim deklaracijama u Hrvatskoj bruji na sva zvona, od Istanbulske do Marakeškog sporazuma, a o ovoj niti jedne jedine riječi. Dva najveća medijska servisa, HTV i HINA, niti slova o ovome. Mi, kao HSP, smo Vladi i Saboru, zatim ministru pravosuđa i saborskom odboru za pravosuđe, podnijeli zahtjev, temeljen baš na ovoj Rezoluciji, da se žurno pokrene procedura donošenja 'Zakona o zabrani i isticanju simbola totalitarnih sustava' kao početna točka suočavanja sa užasnim komunističkim nasljeđem. Odgovor još uvijek čekamo, čekat ćemo još neko vrijeme, u slučaju ogluhe planiramo cijeli niz političkih akcija kako bi prijedlog došao na dnevni red politike.

Kako gledate na (geo)političku situaciju u BiH?

To pitanje, zbog svoje iznimne važnosti za Republiku Hrvatsku, zahtjeva posebnu opservaciju. 'Ako ste zabrinut zbog regije, prvo pitanje nije Makedonija niti Albanija. To je Bosna i Hercegovina. Tempirana bomba, koja otkucava pokraj Hrvatske. Država je to koja se suočava s problemom džihadista koji se vraćaju', izjavio je to 21. listopada u svom uredu u Elizejskoj palači francuski predsjednik Emanuel Macron, u razgovoru s novinarima The Economista. Naravno kako je 'ćaršija' žurno pokrenula kontra ofenzivu, kabinet predsjedavajućeg na razgovor je pozvao francuskog veleposlanika Roussona ne bi li pojasnio o čemu se radi.

Dakle, službeno se i neslužbeno Sarajevo čudom čudi nečemu o čemu i ptice pjevaju, u isto vrijeme Hrvati koji žive u BHvrletima vilajeta, barem oni koji su u stanju pogledati dalje od vlastitoga nosa, odavno su shvatili kako je dogorjelo, kako je situacija značajno lošija od Macronove posve načelne opservacije. Bosna nije tempirana bomba od prekjučer niti je Bosnu ‘takvom kakva jest’ učinio rat, ona je takva od začeća, u njenom nukleusu, sadržajno i suštinski, utkano je i zrnce njene propasti. Povratak ‘džihadista’ nakon sloma kalifata, kao i druge krajnje složene međunarodne situacije, možda su tek dodatno usložile i zakomplicirale stanje stvari, no jasno je kako službena politika niti milimetra nije pomaknula od proklamirane predratne politike, dakle projekta stvaranja (pro)islamske države na tlu Europe.

Gledajući s pozicije hrvatskih nacionalnih i državnih interesa, pravo je pitanje što će se dogoditi s Hrvatima koji žive na tlu BiH, kakva je, dakle, njihova daljnja sudbina?

Narodi koji nisu u stanju učiti iz vlastitih pogrešaka osuđeni su na njihovo ponavljanje. U tom bi se kontekstu moglo analitički osvrnuti na dosadašnje, manje ili više, neuspješne politike službenoga Zagreba prema ‘drugoj hrvatskoj Domovini’, bez obzira na stranački predznak vladajućih.

Recep Tayyip Erdoğan kao skrbnik BiH

Sredinom listopada 2017. godine, sudjelujući u obilježavanju četrnaeste obljetnice smrti svoga oca, Bakir Izetbegović je javno i bez ikakvih ograda izjavio kako je ‘Babo’ prije smrti aktualnom predsjedniku Turske, Recepu Tayyipu ErdoganErdoğanu, povjerio ulogu svojevrsnoga skrbnika nad Bosnom. Erdoğan je, podsjetimo, bio posljednja osoba s kojom je pokojni Izetbegović razgovarao.

‘Moj je otac u njemu prepoznao budućeg jakog lidera i ostavio mu ‘u amanet’ brigu za BiH. Ja mislim da Erdoğan itekako dobro nosi taj ‘amanet’. Niti Bakira, a niti Aliju, prilikom ‘predaje Bosne u amanet’ nimalo nije smetala činjenica kako u Bosni žive još dva, i to kršćanska, naroda u čije ime Babo nikada nije imao mandat govoriti.

Čak dapače, obzirom kako se radi o tvorcu ‘islamske deklaracije’, Hrvati su ga, i posebno Srbi, prihvaćali sa snažnom dozom rezerve. Mlađi Izetbegović je praktički u permanentnom kontaktu s Erdoğanom, jedan drugoga redovito oslovljavaju s ‘brate’, Turska se država posredstvom svoga veleposlanstva svake godine izravno uključi u obilježavanje godišnjice smrti Alije Izetbegovića. Prije nekoliko godina turska je nacionalna televizija bosanskoj publici čak poklonila dokumentarac ‘Alija, posljednji bedem islama’, u filmu se veliča lik i djelo pokojnog bošnjačkoga lidera, no čak je i njegovu sinu, koji je nazočio projekciji, zasmetao naslov koji je ocijenio ‘ipak malo pretencioznim i jednodimenzionalnim’.

Kontinuitet SDA politike

Bosna i Hercegovina je miljama daleko od unutarnjeg dogovora, njen opstanak jednako je upitan danas kao i ‘91. godine. Bez međunarodnog tutorstva ne može (pre)živjeti niti nekoliko mjeseci, no i tome će jednom doći kraj, prije SDAsvega zbog različitog, krajnje podcjenjivačkog i neravnopravnog odnosa međunarodne zajednice i visokog predstavnika prema hrvatskom narodu u odnosu na Bošnjake.

Uz to, treba napomenuti kako Hrvate treći put ‘predstavlja’ oktroirani Željko Komšić, čijim izborom su Bošnjaci, valjda prema vlastitom shvaćanju, dobili autorska prava nad Hrvatima. Kad se sve zbroji jasno je kako Bosna teško krvari, trajati će točno onoliko koliko bude u interesu i na tome bude inzistirala međunarodna zajednica.

Možda nam je sve trebalo biti jasnije 91. godine. To je bila, odnosno trebala je biti, prekretnica u hrvatsko-bošnjačkim odnosima, na žalost nije to tako shvaćeno s hrvatske strane. Naime, tada je, početkom listopada ’91. došlo do brutalnoga napada JNA na Ravno, malo hrvatsko mjesto na jugu Hercegovine, kao djela akcije napada JNA i četnika na Dubrovnik, Slano i Ston. I dok su Hrvate Ravnog granatama iz haubica zasipali pripadnici zloglasnog titogradskog korpusa, Alija Izetbegović je mrtav hladan izjavio kako 'ovo nije naš rat! Neka ga vode oni koji žele da ga vode. Mi ne želimo taj rat'. Sve nakon toga je kontinuirani nastavak politike službenoga Sarajeva prema Hrvatima BiH, barem je danas jasno kakva je politika u pitanju.

Naš problem je u tome što nismo razumjeli, ne govorim o sebi, meni je to bilo jasno već prije 25 godina, dakle što nismo shvatili na vrijeme da su Muslimani, danas Bošnjaci, tijekom pedesetogodišnje komunističke vladavine otkrili ‘novu političku platformu’ te stubokom promijenili svoje nacionalne prioritete. Dio Bošnjaka, naravno, i dalje ‘diše prohrvatski’ ali oni praktički ne predstavljaju apsolutno ništa značajno u sarajevskom političkom kolopletu. Dio SDAhrvatskog političkog vodstva kao da je prespavao zadnjih pedeset godina prošlog stoljeća, nisu razumjeli što znači preuzimanje praktički svih poluga moći od strane proislamskog ‘klana Izetbegović’. Da je kojim slučajem na čelno mjesto zasjedo bilo tko drugi, vjerojatno bi budućnost krenula drugim smjerom a odnosi Hrvata i Bošnjaka također. Recimo, Fikret Adbić Babo, političar koji je na prvim predsjedničkim izborima dobio značajno više glasova od Alije Izetbegovića, no nakon toga je svojevoljno abdicirao i pod nerazjašnjenim okolnostima čelno mjesto prepustio Izetbegoviću.

Danas je u Sarajevu pojam ‘ustaša’ postao sinonimom za biti Hrvat, s time što je pojam ‘ustaša’ transferiran u nešto krajnje degutantno, neprihvatljivo i nepoželjno, unatoč činjenici da su im očevi ili djedovi činili preko četrdeset posto pripadnika domobranstva ili ustaške vojnice na teritoriju današnje BiH. U naseljima gdje su Hrvati bili manjina devedesetih je započela i do danas ne prestaje majorizacija i represija, vrši se klasičan etnocid, kulturocid i eksplicitno etničko čišćenje. Uzalud se Hrvatima pozivati na ‘konstitutivnost’ kada Bošnjaci konstitutivnost tumače na svoj način, oni Hrvate uopće ne žele u Federaciji BiH. Osim možda u zapadnoj Hercegovini koja im nije interesantna jer znaju kako tamo nemaju što tražiti. Bosna je toliko konfuzna, nepredvidljiva, toliko neriješena, izobličena i kontradiktorna da to jednostavno ne možete vjerovati, to je čisti srednji vijek, čisti politički nadrealizam. Recimo, politiku nekadašnje ‘dodrinaške desnice’, osim dijela bosanskih franjevaca, nastavljaju Stipe Mesić, Ivo Josipović, Stjepan Kljujić i otkroirani Željko Komšić, koji, pazite sad dobro, u svome uredu, pored Titove, na vidnom mjestu drži sliku generala HOS-a Blaža Kraljevića, mučki likvidiranog od strane lopova, divljaka i kriminalaca iz takozvane ‘Kažnjeničke bojne’ HVO-a. Taj strašni zločin nikada nije procesuiran iako je poznat identitet i nalogodavaca i izvršitelja. Dakle, Blaža Kraljevića koji je naša pravaška svetinja, recimo to tako. U toj mučkoj likvidaciji poginuo mi je rođak koji se zove kao i ja, Ivan Granić, a likvidiran mi je i možda najbolji prijatelj Mario Medić, jedan od najboljih i najpoštenijih ljudi koje sam sreo u životu. Kakav je Hrvat bio ne treba govoriti.

Zaključno, Hrvati Bosne i Hercegovine su zahvaljujući simultanom zaplotnjaštvu službenoga Sarajeva, zatim nesposobnosti, nesnalaženju, sektaštvu političkih analfabeta i kriminalaca u HDZ-a BiH, kao i promašajima Banskih Dvora, posve majorizirani, posljednji su narod u Europi koji nije slobodan. U politici nema prijateljstva, tu caruju interesi, tako je još od vremena staroga Rima. 'Dvokorak' bošnjačke državne politike, koja nudi ruku i vojni savez Hrvatima istovremeno pregovarajući i dogovarajući se sa Srbima, paradigma je današnje BiH. To na žalost, osim časnih i mudrih iznimaka, nitko od strane službenog i neslužbenog Zagreba nije shvaćao. Paradoksalno, upravo su silne političke promašaje Zagreba najskuplje platili njihovi najveći podupiratelji u BiH. Bosna i Hercegovina ima jedan nevjerojatan peh, o njoj su uvijek govorili i odlučivali upravo oni koji su o njoj najmanje znali.

Davor Dijanović

 

HKV.hr - tri slova koja čine razlikuAgencija za elektroničke medijePrilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

Ned, 29-03-2020, 19:38:33

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2020 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.