Razgovor sa slikarom Antunom Matešem

Antun Mateš rođen je u Zagrebu 23. 11. 1945. Završio je Školu primijenjene umjetnosti, na kojoj je poslije, od 1987. do 1995. godine, bio profesorom i šefom Grafičkoga odjela. Diplomirao je slikarstvo na Akademiji likovne umjetnosti u Zagrebu 1969. godine kod velikog figurativnog slikara Miljenka Stančića. Iako je riječ o Antun Matesvrhunskome umjetniku, dobitniku nekoliko inozemnih nagrada, Mateš u Hrvatskoj nije dobio niti jednu nagradu, a u tzv. mainstream medijima njegov je rad prešućen. Razgovor koji slijedi otkrit će nam zašto je tome tako.

Bili ste profesor na Školi primijenjene umjetnosti gdje ste predavali generacijama mladih srednjoškolaca?

Da, nekih osam godina predavao sam na grafičkom odjelu Škole primijenjene ŠkolstvoDržao sam obvezom da prenesem svoje znanje novim naraštajima, kao što su meni profesori Globočnik, Vilko Selan-Gliha, Franjić, Kukec, Đivo Grbić i drugi, nesebično dijelili svoja iskustva i znanje. To je bilo neprocjenjivo jer mladi čovjek od petnaeste do dvadesete godine najviše može upijati nova znanja. Temelje slikarstva naučio sam na toj školi, čak više nego na akademiji. Da, vrlo sam bio zadovoljan i sretan sa svojih osam generacija koje sam podučavao. Neki su danas profesori na ALU, a neki u samom svjetskom vrhu ilustracije i stripa.umjetnosti, gdje sam 1965. maturirao i nastavio studij slikarstva na Akademiji likovne umjetnosti u Zagrebu. Bilo je uopće pitanje studija jer sam odrastao u radničkoj obitelji čiji je otac nosio stigmu sudionika Križnoga puta, pa smo samim time bili siromašni. No ipak sam uspio upisati studij jer sam odmah odskočio radovima na prijemnom ispitu, ali sam za cijelo vrijeme studija morao raditi svakakve poslove da preživim, hrvao se u Prvomajskoj i Lici pa dobio malu hranarinu.

Uspješno sam diplomirao 1969. kod velemajstora Miljenka Stančića. Onda vojska, pa sam se zaposlio u marketingu Vjesnika kao dizajner, oženio se, dobio dva sina i počeo izlagati svoje slikarstvo u Galeriji Josip Račić. Kako sam već napomenuo, stigma Križnoga puta pratila me i dalje pa slijedom iskazanog animoziteta prema Komunističkoj partiji, koji nisam skrivao već potencirao, slikao sam po šupama i veš kuhinjama sve dok nisam uspio otkupiti atelje od udovice Steve Biničkog u Biankinijevoj 12/B. Jasno da su članovi partije ili iz takvih obitelji imali prioritet za dodjelu ateljea. Poslije četrnaest godina napustio sam Vjesnik i vratio se korijenima na Školu, sada kao predavač – profesor.

Što vas je motiviralo da radite u prosvjeti i jeste li bili zadovoljni s radom u školi?

Držao sam obvezom da prenesem svoje znanje novim naraštajima, kao što su meni profesori Globočnik, Vilko Selan-Gliha, Franjić, Kukec, Đivo Grbić i drugi, nesebično dijelili svoja iskustva i znanje. To je bilo neprocjenjivo jer mladi čovjek od petnaeste do dvadesete godine najviše može upijati nova znanja. Temelje slikarstva naučio sam na toj školi, čak više nego na akademiji. Da, vrlo sam bio zadovoljan i sretan sa svojih osam generacija koje sam podučavao. Neki su danas profesori na ALU, a neki u samom svjetskom vrhu ilustracije i stripa.

Neprobojni bedem sekretara Komunističke partije Sedera

Obično su nastavnici s vaše škole odlazili korak više na Akademiju likovne umjetnosti (ALU). Kako vi niste?

Pokušavao sam nekoliko puta, ali se ispred mene ispriječio neprobojni bedem sekretara Komunističke partije Sedera, s kojim sam radio u Vjesniku, a koji je potkazivao kolege u vrijeme Hrvatskog proljeća i padom Savke i Tripala avansirao od neuglednog poslovođe u Vjesniku do profesure na ALU, odmah postao dekan, pa akademik i danas je još tamo sa svojih 90 godina kao emeritus.

 02 mates

Ja sam bio žestoko na hrvatskoj strani bez obzira na cijenu pa sam s njim bio u idejnom sukobu i još k tome nastao je među nama duboki jaz zavisti jer su ljudi voljeli i kupovali moje slike, što se za njega nije moglo reći. No, danas mi nije žao što nisam bio tamo profesor, jer mi je Bog usmjerio karijeru prema nekim visinama koja bi bile nedostižne da sam djelovao u paklenoj atmosferi ogovaranja, zavisti i koječega na toj Akademiji u to vrijeme. Bez Partije nije se moglo napredovati, a ja nisam dao obraz ni pod koju cijenu.

Izlagali ste na velikom broju samostalnih i skupnih izložbi u Hrvatskoj, ali i cijelome svijetu: od Europe i Amerike do Azije, Indije, Argentine i Australije. Koliko ste i danas u slikarskome poslu?

Doista sam izlagao i to vrlo uspješno i zapaženo po svim kontinentima s ukupno šezdeset samostalnih izložbi. Danas, tj. u ovo zrelo vrijeme kada je karijera zatvorena i utvrđena, najbolje se osjećam, bez ikakva pritiska rokovima. Slikam što hoću, kako hoću i kada hoću, što je prava divota. Poslije serija akvarela, višebojnih akvatinta na kojima sam obrađivao urbane vedute, sada uživam u figuraciji, portretima u uljanoj tehnici.

19 zrinjevac 50x70

Mislim da nitko ne voli svoj grad kao mi Zagrepčani

Što biste možda izdvojili kao glavni motiv Vašega slikarskog opusa?

Pa dobro, moja osnovna preokupacija su bile vedute mojega rodnoga grada Zagreba, prema kojemu sam onda, ali i danas gajio sentimentalnu nostalgiju. Mislim da nitko ne voli svoj grad kao mi Zagrepčani. Slijedom afirmativnih prikaza Zagreba nastavio sam slikati vedute drugih hrvatskih gradova, pa nastavio s europskim i zaključno sa svjetskim metropolama. Dalje se više nije moglo pa sam s tim motivima gradova definitivno završio. Ali našlo se tu kvalitete što je rezultiralo visokim europskim priznanjima. No to je za mene završena priča jer me uvijek zanimalo nešto novo, budući da bilo kakva rutina i ponavljanje gubi na snazi izričaja.

Uostalom, nije niti reprezentativan i poznat motiv toliko važan za istinsku umjetnost, koliko izvedba pa tako da držim jedan običan motiv Miramarskog podvožnjaka, koji je doista svakodnevan u prolazu, mojim najboljim akvarelom. Istinska je umjetnost kad obično postane neobično i nedostižno. Kao u Van Goghovim starim cipelama koje su neusporedivo vrijednije od neke lijepe ciganke s gitarom Jose Bužana ili nekog diletantskog epigonskog Leonardova anđela Dimitrija Popovića, što u meni izaziva jezu i svetogrđe.

ddz

Pobjede u Frankfurtu 1996. i Stuttgartu 1999.

Postoji li neki Vaš rad kojim se posebno ponosite i kojega biste izdvojili od drugih?

Kada se okrenem mogu istaknuti neke od motiva Zagreba kao onaj poznati nadrealistički sat koji lebdi pod imenom RadoviKada se okrenem mogu istaknuti neke od motiva Zagreba kao onaj poznati nadrealistički sat koji lebdi pod imenom Dobri Duh Zagreba, Miramarski podvožnjak, nekoliko Kazališnih kavana, Preradovićeva ulica, pa Tomislav s kolodvorom u pozadini, Zimski krovovi, zatim ciklus Europske šetnje i Osvit millenija. To je jako puno za jednog siromašnog dječaka iz nepoćudne obitelji kojega je Bog usmjerio i podario da se, usprkos silnom ovozemaljskim prizemnim preprekama, uzvisio na Mount Everest svjetske kulture pobjedama u Frankfurtu 1996. i Stuttgartu 1999.Dobri Duh Zagreba, Miramarski podvožnjak, nekoliko Kazališnih kavana, Preradovićeva ulica, pa Tomislav s kolodvorom u pozadini, Zimski krovovi, zatim ciklus Europske šetnje i Osvit millenija. To je jako puno za jednog siromašnog dječaka iz nepoćudne obitelji kojega je Bog usmjerio i podario da se, usprkos silnom ovozemaljskim prizemnim preprekama, uzvisio na Mount Everest svjetske kulture pobjedama u Frankfurtu 1996. i Stuttgartu 1999.

Rado se sjetim drame Edmonda Rostana - Cyrano de Bergerac, koji neposredno prije smrti na pitanje nesretno voljene Roksane odgovara da je najviše volio?... perjanicu sa šešira svoga. Tako je meni najdraži jedan nedovršen crtež Vretenca ili Libele koji sam slikao mjesec dana u dvorištu s navršenih petnaest godina. Dok su dečki igrali nogomet ja sam u dvorištu slikao jednog čudesnog opnokrilca. To je perjanica moja, za koju znamo samo dragi Bog i ja.

Ponosan što nisam primio niti jednu jugo nagradu

Nagrađivani ste slikar (u inozemstvu), a Vaša se djela nalaze u brojnim zbirkama i muzejima u Hrvatskoj i svijetu. Imate li, međutim, dojam da Vas tzv. mainstream mediji zaobilaze? Koji je tome razlog?

Ima jedan komedija sa Steveom Carellom u naslovnoj ulozi koja se zove ʺJunfer u četrdesetojʺ. Ja sam sa sedamdeset i tri godine ʺVirgo intaktanʺ od jugoslavenskih nagrada. Jesam li bio slab slikar? Ne, nisam, ali nevjerojatna zavist nekih kolega, plus otpor Komunističkoj partiji čiji sam poziv za članstvo decidirano nekoliko puta odbijao, poštedjela me je tog patvorenog lažno-nagradnog zla. Dakle, vjerovali ili ne, eto ponosan sam što nisam primio niti jednu jugo-nagradu, ali niti iz ove tzv. Croslavije jer se samo nastavilo isto i istih. Jugoslavija je bila jedini autohtoni satelit SSSSR-u. Dok su Česi, Slovaci, Mađari, Bugari i Rumunji bili okupirani od Sovjeta s nametnutim komunizmom, ovdje je to zlo bilo nažalost autentično i izvorno. Zato su se ove države uključujući i Estoniju, Litvu i Latvij, lako riješile crvenog zla, a ovdje je to ukorijenjeno. Kako i ne bi kada je to bilo savršeno organizirano.

podvožnjakjpg

Danas se zna o detaljima ustroja Službe Državne Bezbednosti kolokvijalno zvane Udba koja je detaljno opisana u Bolje jeMnogi danas govore kako je prije bilo bolje. Nekima da, a nekima i ne. Meni je danas usprkos golemim nedaćama bolje i sretnije. Da, nostalgija za starim Zagrebom iz prošlog stoljeća je jaka, vrijedna i lijepa. Bili smo neki siromašni, ali puni radosti, dobrog društva, čaga po plesnjacima, na utakmicama Dinama, sretni s filmovima u boji, s oskudnom hranom, no to je prije svega odlika mladosti. Zagreb se promijenio puno, ali na bolje. To je sudbina gradova u rastu. Nije bilo traperica, šuškavaca, auta, tek poneki bicikl, put u Trst, Graz po kavu i deterdžent, pa strah od carine. Ne, hvala na tome, danas je bolje, a i odosmo iz Balkana. Kako-tako, ali ipak.knjizi ʺRATʺ autora Tihomira Čuljka koja objašnjava ono ključno u savršenoj sotonističkoj dijaboličkoj organizaciji. Udba je pod nadzorom držala desetke tisuća ljudi, za što je bilo angažirano oko pet tisuća profesionalaca u Jugoslaviji, i deseci tisuća doušnika. Ustrojena su i "Pravila službe" po kojima je zapisano kako suradnik Udbe mora biti materijalno zbrinut, žena mu mora biti zaposlena, djeca moraju imati stipendiju za studij, a braća i sestre također moraju biti zaposleni. Svi su se zapošljavali u državnim službama, po bankama i sveučilištima, te je za Udbu na taj način bilo vezano oko 30 posto stanovništva i najmanje 90 posto državnih službenika i zaposlenika na sveučilištima. Mislim da ta umreženost objašnjava sve.

Međutim, nitko od ovih lažnih crvenih nagradnjaka nije bio prvi ispred Picassa, Andya Warhola, Matissa itd ili pobijedio Ameriku, Englesku, Italiju, Japan itd. Tamo nije trebala Partija nego talent. Tako je jedan slikar i profesor na Alu Sokić, inače zet Ljube Ivančića otišao u Ameriku pun sebe i tih nagrada, pa došao u jednu galeriju i predstavio se pokazujući uz slike i spisak svojih nagrada - Zagrebačkog salona, Salona mladih, SKOJ-a itd., a ovi onako zablenuto gledaju i ne vjeruju očima. Kako je prošao? Navodno je morao lijepiti tapete da bi preživio i vratio se ovdje opet na Akademiju da uči studente, ne znam čemu već.

Ah, da, skoro sam zaboravio da je moja slika ʺZagrebački Ikarʺ uvrštena u remek djela svjetske antologije Ovidijevih metamorfoza. Zašto me nema u medijima? Već sam odgovorio o svojem usmjerenju. Na početku stvaranja ove naše države bilo je dobro i uredu sve dok nisam javno u jednom intervjuu izrazio sumnju u opravdanost proklamirane teze o velikoj pomirbi koji bi uključivao i oprost komunističkih zločina uhođenjem, potkazivanjem i ubojstvima. Tako sam mislio srcem i dušom, a ne glavom, jer ipak bez toga Tuđman ne bi uspio ostvariti hrvatsku državu. A tek kada sam poslije otkrio i otkupio za prikazivanje zatajen i skrivan film ʺHarrisonovo cvijećeʺ o vukovarskoj epopeji, prvo su me srušili s motora i pokušali pogaziti, no srećom preživio sam.

Pogubnost nelustracije rezultirala je betoniranjem stečenoga crvenog jugoslavenskog plemstva koje je samo nastavilo živjeti i raditi sa svim privilegijama u novoj državi Hrvatskoj kao u Jugoslaviji. Onda su mi na HTV- priredili u gledanoj emisiji Forum sačekušu Tihomir Ladišić i Vinko Brešan pa su ogorčeni gledatelji zahtijevali prekid plaćanja TV pretplate. Taj grijeh ʺHarrisonova cvijećaʺ nisu oprostili niti do danas pa sam stalno pod medijskim embargom. Jasno da bih sve ponovio isto. Povremeno pišem za Hrvatski tjednik i prije za Hrvatsko slovo. Zato danas ova nesretnica Nina Obuljen nagrađuje Nagradom Vladimir Nazor film Srbenku, i Radu Šerbedžiju, a za HAVC osigurava veliki novac za ovakve filmove. Pa naravno da sam u takvim medijima nepoželjan.

Danas je bolje

Osobno, posebno mi se sviđaju Vaše slike Zagreba koje otkrivaju duboku vezanost uz hrvatsku metropolu. Kako biste usporedili Zagreb danas i u proteklih pedesetak godina?

Mnogi danas govore kako je prije bilo bolje. Nekima da, a nekima i ne. Meni je danas usprkos golemim nedaćama bolje i sretnije. Da, nostalgija za starim Zagrebom iz prošlog stoljeća je jaka, vrijedna i lijepa. Bili smo neki siromašni, ali puni radosti, dobrog društva, čaga po plesnjacima, na utakmicama Dinama, sretni s filmovima u boji, s oskudnom hranom, no to je prije svega odlika mladosti. Zagreb se promijenio puno, ali na bolje. To je sudbina gradova u rastu. Nije bilo traperica, šuškavaca, auta, tek poneki bicikl, put u Trst, Graz po kavu i deterdžent, pa strah od carine. Ne, hvala na tome, danas je bolje, a i odosmo iz Balkana. Kako-tako, ali ipak.

tomislav

O jednoj generaciji maturanata Škole Primijenjene umjetnosti objavili ste i knjigu koja obrađuje i život u Zagrebu u to vrijeme … Riječ je o šezdesetim godinama?

Na tu knjigu sam ponosan i to jako. Moja generacija maturanata 1965. je ostala na okupu onako većinski pa se sastajemo, nekada simpatije a danas djedovi i bake. Ostali smo skupa i ja ih ugostim svake godine pred Božić na bakalaru. I tako mi je prije pet godina sinula misao da bih to mogao zabilježiti. Nisu mi baš vjerovali i bili zainteresirani, ali meni se otvorilo nostalgično carstvo nebesko pa sam s uživanjem napisao tekst o tim godinama potkrijepljen s više od 1200 slika. I nisam stao na tome jer sam vodio neke bilješke slične dnevničkima pa pripremam još dvije knjige, drugu – Sedamdesete, osamdesete i devedesete u Zagrebu, i treću Milenij i dalje do vječnosti. To je dvadeset godina ovoga 21. stoljeća.

60 u zagrebu

Da bi kultura bila u funkciji potrebno je tržište

Kako ocjenjujete odnos politike prema kulturi i umjetnosti? Prepoznaju li se talenti ili je nerijetko odlučujuća politička orijentacija?

Da bi kultura bila u funkciji potrebno je tržište. To je jedina istina. Kultura, tj. slike, kipovi, knjige, kazališta, filmovi, koncerti stvaraju se za publiku. Ako je nema onda propadaju. A u komunizmu je djelovala dogovorna ekonomija pa tako i svekolika kultura, opet ta nesretna i izopačena vrijednost komunizma da si podoban pa onda slikaj, piši ili snimaj filmove. Pa, kako rekoh lažne nagrade u Puli, ili Sedam razbojnika SKOJ-a, ili AVNOJ-a Tada nije bio potreban talent i izvrsnost već jedino Tito i partija. To se proteže do danas.

preadovićeva jpg

Mogu govoriti samo o likovnom, pa su uz Sedera i danas Akademici Keser i Vrkljan inače svi članovi Komisije za idejno teorijski rad pri CKSKH. Pa što ti onda treba tržište. Čitam neki dan kako je Dejan Jokanović Toumin profesor na ALU u Splitu, a nije mogao položiti niti prijemni ispit jer smo bili zajedno, pa su ga zbog tzv. komunističkog obiteljskog ugleda slijedeće godine ugurali. Ne pišem ovo ʺad hominemʺ da bih ove nabrojene osobe uvrijedio, već kao potvrdu onih gore navedenih ʺPravila službeʺ kojim su čvrsto privezala ideološki za taj protuprirodni način ovisnosti nenadarenih za probitak i slavu, doduše lažnu.

Desetljećima se bavite ribolovom, a objavili ste i dvije knjige iz te tematike?

Točno, od malena volim ribolov. Ne samo njega, već volim prirodu, vode, kreket žaba, libele, konjske smrti, kornjače, bjelouške, vodenjake, rakove i sav život u, i s obala rijeka. Sve moje doživljaje opisao sam u dvije knjige Zaneseni ribar – pastrve i Glavatice i lipljani. Knjige su objavljene, osim na hrvatskom, također i na engleskom jeziku. Postigle su veliki uspjeh, sva tri izdanja su rasprodana, a engleska verzija je postavljena u Muzej Hall of Fame IGFE u Floridi. Nijemci su svoje pohranili u National bibliotekh u Leipzigu. Tako su moji dječji doživljaji s obala potoka Blizneca u Maksimiru napredovali do Patagonije, Alaske i Winchestera te završili u kući slavnih IGFE koja broji 250.000.000 članova. To je svjetska krovna ribarska organizacija. Čudni su putovi Gospodnji!

 trout

Pokornost Beogradu je zamijenjena pokornošću Bruxellesu

Kako komentirate aktualnu političku i društvenu situaciju u državi? Koliko je današnje stanje posljedica komunističkog naslieđa?

Već iz gornjih priloga vidi se zorno moje viđenje. Ništa se bitno nije promijenilo od vremena Jugoslavije. Pokornost TržišteDa bi kultura bila u funkciji potrebno je tržište. To je jedina istina. Kultura, tj. slike, kipovi, knjige, kazališta, filmovi, koncerti stvaraju se za publiku. Ako je nema onda propadaju. A u komunizmu je djelovala dogovorna ekonomija pa tako i svekolika kultura, opet ta nesretna i izopačena vrijednost komunizma da si podoban pa onda slikaj, piši ili snimaj filmove. Pa, kako rekoh lažne nagrade u Puli, ili Sedam razbojnika SKOJ-a, ili AVNOJ-a Tada nije bio potreban talent i izvrsnost već jedino Tito i partija. To se proteže do danas.Beogradu je zamijenjena pokornošću Bruxellesu, a Eurohrvati su zamijenili Jugoslavene. I Plenković i Sanader i Milanović su isti kao i Ante Marković, a Kosorica kao Milka Planinc.

Na vaše pitanje koliko je današnje stanje posljedica komunističkoga naslijeđu mogu odgovoriti potvrdno. Sve isto samo s drugim nazivom. No bitno pitanje glasi, možemo li mi to promijeniti? Teoretski da, ali praktično ne. Tek promjenom izbornog zakona koji se očituje kroz prvi referendum da se biraju osobe s javno objavljenim životopisima, a ne stranački ukrusi, to je moj prijevod tzv. uhljeba, može se polako zadobiti većina u Saboru i provesti promjene.

Javnost, a i sami znate da je referendum imao dosta glasova, pa ga je bez imalo srama, poništio tzv. Ustavni sud s Jasnom Omejec, kao i drugi s novim dijaboličkim ministrom Lovrom – faljen Isus – Kuščevićem. Ovakav stranački ustroj je maligan i teško ga se može promijeniti. Tek istinskim zalaganjem i mukotrpnom borbom koju pokušavaju Neovisni za Hrvatsku s Brunom Esih, Zlatkom Hasanbegovićem, Željkom Glasnovićem, Tomislavom Jonjićem i drugim članovima, malo se nazire svjetlo na kraju tunela. I još nešto, ono što ova domoljubna grupa istinskih suverenista politički proklamira, to je operativno predstavio Mislav Kolakušić.

Planirate li neku novu izložbu, koji su budući projekti?

Na jedno vaše potpitanje o umirovljeničkim danima mogu kazati da srećom za slikara nema mirovine. Slikamo do samoga kraja, to je Božja pravda, sreća i obveza. Ove godine u rujnu, od 10. do 20. održavat će se moja izložba u Galeriji Specijalne policije na Trgu žrtava fašizma br 1. Ove se godine navršava dvadeseta obljetnica od pobjede u Stuttgartu pa će tom prigodom biti prikazan izbor iz mojih najboljih radova i nove slike nastale u posljednje vrijeme. Do toga vremena čeka me studijski put u Moskvu i Sankt Petersburg da nahranim oči i dušu remek djelima Ermitaža i Tretjakovske zbirke.

velika zima 200x160cm

Imate li na kraju nešto dodati?

Uglavnom sam sve rekao na teme o kojima smo razgovarali. Život je kratak za neke, a za druge i predug. Uvijek sam se pitao da kako neki dobri, pošteni, marljivi i talentirani ljudi odlaze s pedeset-šezdeset godina, a Manolić i ostali zlikovci žive i blizu stotke. Ima li tu Božje pravde? Likove koje sam gore opisao kao primjere toga doba Sedera, Vrkljana, Dimitrija, Kesera, Sokića, Jokanović - Toumina i ostale, nisam htio vrijeđati, niti poniziti i nemam sukoba s njima osim davno sa Sederom. Te primjere sam naveo da možda netko od mlađih čitatelja shvati dubinu laži i licemjerja te izokrenute vrijednosti koje i danas žive i vladaju.

Težak je put i posut trnjem ispravnima, ali je jedini. Cijena može biti gorka i teška, ali je ispravna. Samoljubivost i umišljenost su pogubni za umjetnika jer ja i danas sa sedamdeset i tri godine i dalje učim i otkrivam nove tajne zanata. Zato sam sretan i radujem se novom jutru.

 Davor Dijanović

 

 

HKV.hr - tri slova koja čine razlikuAgencija za elektroničke medijePrilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

Pet, 19-07-2019, 13:24:15

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.