Razgovor s vanjskopolitičkim stručnjakom dr. sc. Branimirom Vidmarovićem

Američki pokušaji ograničavanja Huaweia, trgovinski rat SAD-a i Kine, kineska nastojanja da putem programa Made in China postanu predvodnik u razvoju visokih tehnologija, tzv. Tukididova zamka prema kojoj postoji prijetnja sukoba između SAD-a kao sile u padu i Kine kao sile u usponu… O ovim i drugim pitanjima razgovarali smo s vanjskopolitičkim stručnjakom dr. sc. Branimirom Vidmarovićem.

Prema novoj uredbi "Osiguravanje informacijskih i telekomunikacijskih tehnologija i opskrbnog lanca“, o čemu ste pisali u kolumni za Seebiz.eu, američka vlada može zabraniti bilo koju tehnologiju koju smatra prijetnjom nacionalnoj sigurnosti. Jasno je kako je ova uredba uperena prvenstveno protiv Huaweia. Google je također ograničio suradnju s ovim kineskim tehnološkim gigantom i najavio obustavu potpore proizvoda i operacijskog sustava Android. Koje bi po vama mogle biti posljedice ovih odluka?

Jasno je da je u kontekstu situacije ovo taktički pokušaj prisile Kine da prihvati američke uvjete iz nacrta zajedničkog vidmarovićsporazuma. Štoviše, iza svega se naslućuje velika želja tvrdokornog krila Trumpove administracije da se Kina zaustavi u razvoju ili izolira. Situacija je nadrasla trgovinski deficit, tarife ili Huawei, pogotovo nakon što su se na forumu Shangri-la u Singapuru ministri obrana Kine i SAD-a u oštrim tonovima verbalno sukobili oko Tajvana i Južnog kineskog mora.

Problemi su se proširili i na znanstveno područje. Ovih dana je američki Institut za električno i elektroničko inženjerstvo (eng. IEEE) zabranio zaposlenicima Huaweija da budu recenzenti i urednici znanstvenih radova. Čelništvo Instituta tvrdi da se prilagođava uredbi Bijele kuće. To je nova razina okršaja.

Dobar tehnološki znanstveni rad je izvorna ideja, nova teorija ili nova metoda. Praktički nacrt. Ali nikada nismo o tome Huaweirazmišljali u paradigmi konfrontacijski način. Nikada se nismo bojali da će nam nasumično odabrani „slijepi“ recenzent ukrasti ideju. Kamoli da će je proslijediti nekim sigurnosnim tijelima u svojoj državi. Postojala su apriori zatvorena područja istraživanja, a sve ostalo je bilo polje akademske razmjene i diskusije. Ovo je udarac po principu akademskog povjerenja, slobodnog kolanja ideja i su-kreiranja. Isto tako, u vrtlogu negativne atmosfere, američki fakulteti bilježe pad kineskih studenata. Oni su činili trećinu svih stranih studenata i generirali velike prihode. Direktor Yale-a je već izrazio veliku zabrinutost.

Ima jedan vic: Japanci su tijekom Hladnoga rata ukrali sovjetske nacrte za MIG-29 i odlučili ga sami sagraditi. Samo, umjesto MIG-a ispala lokomotiva. Pomisle Japanci da su negdje pogriješili pa odluče ponovo graditi. Dovrše posao a kad ono — ponovo lokomotiva! Zovu glavnog inženjera da vidi gdje je greška. Krene on detaljno proučavati sve Inženjering?Sigurnosne kontrole nekih zemalja, poput SAD-a, Novog Zelanda i Kine imaju pravo od putnika zatražiti lozinke i ključeve za socijalne mreže i osobnu poštu. To može biti iskorišteno i za filtraciju ljudi s nepoželjnim svjetonazorima. Tko smeta državama da uskrate ulazak u zemlju na temelju čitanja američkih ili kineskih medija? Ako će ljudi htjeti putovati, bit će primorani brisati aplikacije s crnih popisa i ne posjećivati određene stranice. To otvara vrata opasnom društvenom inženjeringu.planove i dijagrame i na dnu zadnje stranice spazi tekst napisan sitnim slovima: „Nakon sklapanja dovršiti blanjom i šmirgl-papirom.“

Zvuči apsurdno, ali mogli bi smo se naći u sličnoj situaciji totalnog maskiranja svega, jer razina paranoje i nepovjerenja raste. Naime, za razliku od Hladnog rata gdje se vojne i civilne tehnologije svakodnevne uporabe ipak nisu miješale, i vaš hladnjak nije ugrožavao nacionalnoj sigurnosti, danas i sutra će kroz tzv. Internet stvari (umreženost fizičkih predmeta poput lampe, tostera, automobila i sl.) sve biti isprepleteno. Tako smo svi, htjeli mi to ili ne, sudionici ovog sukoba.

Mogući distopijski scenarij je digitalna podjela svijeta. Budući da će 5G i sve sljedeće tehnologije jako utjecati na sva područja života, logično je za očekivati da će sve tehnologije postati više-manje predmet nacionalne sigurnosti. Stoga 5 g tehnologijabi vodeće zemlje mogle podijeliti svijet i odrediti gdje se što smije prodavat ili jednostavno stvoriti razne, međusobno nekompatibilne standarde.

Sigurnosne kontrole nekih zemalja, poput SAD-a, Novog Zelanda i Kine imaju pravo od putnika zatražiti lozinke i ključeve za socijalne mreže i osobnu poštu. To može biti iskorišteno i za filtraciju ljudi s nepoželjnim svjetonazorima. Tko smeta državama da uskrate ulazak u zemlju na temelju čitanja američkih ili kineskih medija? Ako će ljudi htjeti putovati, bit će primorani brisati aplikacije s crnih popisa i ne posjećivati određene stranice. To otvara vrata opasnom društvenom inženjeringu.

U stvarnosti teško je na papir staviti apsolutno sve moguće posljedice i scenarije razvoja događaja jer je u igri previše varijabli. Na razini Huaweija je sve više-manje jasno: SAD će nastojati opstruirati razvoj kompanije i njeno prodiranje u 5G infrastrukturu ključnih tržišta Europe te Azije i Pacifika, sve dok se Kina i SAD ne dogovore ili dok se Kongre SAD-a ne prelomi. Ako se situacija nastavi, to će dovesti do račvanja operacijskog sustava Android i stvaranja paralelnog tržišta aplikacija. Huawei se odupire i nastavit će se boriti za rast te tehnološko osamostaljivanje od američkih čipova i poluvodiča.

Vladu Kine interesira samo visokotehnološki 5G segment poslovanja kompanije

Je li moguće "uništiti" Huawei s obzirom na da je već 2012. postojala milijarda korisnika mobitela u Kini?

Ako pod „uništiti“ podrazumijevate krah, bankrot – ne, to je gotovo nemoguće. Kompanija ostvaruje 52% prihoda na domaćem kineskom tržištu. Dakle, čak ako teoretski izolirate Huawei od ostatka svijeta, on svejedno može preživjeti na kineskim potrošačima. Nadalje, Azija i Pacifik, koji generiraju 15% prihoda kompanije su izuzetno perspektivna i pragmatična tržišta. Nedavno je Huawei potpisao sporazum sa zemljama Afričke Unije o 5G infrastrukturi. Afrika spada Huawei mobitelu kategoriju EMEA - Europa, Bliski Istok i Afrika koje zajedno donosi više profita nego tržišta Sjeverne i Južne Amerike.

Moramo biti svjesni da je Huawei kineska perjanica u 5G tehnologiji i simbol kineskog napretka. Napad na Huawei Kinezi doživljavaju kao napad na svoj uspjeh, suverenitet, napredak, čak identitet.

No, ako se odmaknemo od sentimenata, vladu Kine interesira samo visokotehnološki 5G segment poslovanja kompanije. Propast u segmentu pametnih telefona nije bitna—Kina ima još najmanje desetak krupnih igrača koji bi rado zauzeli mjesto Huaweija.

SAD sada vodi globalnu kampanju protiv 5G opreme kineske kompanije. Europa se dvoumi, ali zemlje jugoistočne Azije baš i nisu sklone prihvatiti američke argumente. Za države poput Filipina ili Mjanmara jeftini 5G je jedini način da ne zaostanu u razvoju. Za Singapur i Maleziju — prilika da još više unaprijede svoju infrastrukturu i gospodarstvo. Zato je spomenuta alternativna Europi tržišta strahovito bitna za opstanak i rast Huaweija.

Ipak, u kontekstu 5G, Huawei je svojevrsna Ahilova peta Pekinga jer zasad nema tako velikih i razvijenih alternativa. ZTEDruga telekomunikacijska kompanija ZTE je prošle godine gotovo bankrotirala nakon razornog američkog embarga na poslovanje sa američkim kompanijama uslijed optužbe za kršenje sankcija prema Iranu i Sjevernoj Koreji. ZTE je priznao krivnju i treba isplatiti čak milijardu dolara odštete. Iz tog slučaja Huawei je sigurno izvukao dobar poučak.Kineska vlada želi zakrpati strateške rupe pa je objavila plan poreznih olakšica (2 godine izuzeće, 3 godine smanjeni porez) za sve domaće proizvođače čipova i poluvodiča. Gradonačelnik čuvenog Shenzhena je obećao smanjeni ZTEporez na dohodak za sve strane stručnjake na području visokih tehnologija. Za Huawei kao takav ovo možda i nisu najbolje vijesti jer će konkurencija rasti. Pa ipak, ako plan urodi plodom, kompanija će dobiti neophodne čipove, poluvodiče i alate za izradu čipova. Sve ono u čemu trenutno dominira SAD.

Druga telekomunikacijska kompanija ZTE je prošle godine gotovo bankrotirala nakon razornog američkog embarga na poslovanje sa američkim kompanijama uslijed optužbe za kršenje sankcija prema Iranu i Sjevernoj Koreji. ZTE je priznao krivnju i treba isplatiti čak milijardu dolara odštete. Iz tog slučaja Huawei je sigurno izvukao dobar poučak.

Jer, o tome da je Huawei „ranjiv div“ govori i činjenica da je sasvim nedavno kineska vlada žurno izdala kompaniji licence za 5G infrastrukturu kod tri najveća (državna) operatera u Kini. Osim toga, prilikom posjete Xi Jinpinga Rusiji, Huawei je potpisao sporazum o 5G mreži sa jednim od vodećih ruskih operatera, MTS-om. Time kineska Vlada pokušava pomoći kompaniji i osigurati joj što bolje pozicije, unatoč hrabrim izjavama čelništva Huaweija da već imaju oko 40-ak ugovora po različitim zemljama.

No, s obzirom na zacrtani razvojni plan Kine, čak i da se ostvari najgori scenarij, tehnološki napredak i kinesko tehnološko osamostaljivanje će se nastaviti, vjerojatno brže i odlučnije no prije.

Je li kineski program Made in China zaista prijetnja iz američkog kuta gledanja? Može li Kina steći status predvodnika u razvoju visokih tehnologija?

Prethodni planovi Kine također su poticali veća ulaganja u visokotehnološku proizvodnju. No Made in China bio je poseban po tome zato što je podrazumijevao postupno povećanje udjela domaće proizvedenih ključnih komponenti i materijala do 40 % do 2020. godine, i 70 % do 2025. godine. Programom Made in China 2025, Peking je na državnoj razini, uz izravne i neizravne poticaje odlučio razviti svoj „know-how“ odnosno ovladati punim ciklusom, od ideje do gotovog proizvoda ili tehnologije. Drugim riječima postati maksimalno samodostatan i neovisan o globalnim lancima.
Razumljivo, plan se nije svidio ni jednoj od zemalja visokotehnoloških proizvodnih lanaca kao što su SAD, Japana, Made in ChinaJužna Koreja, Njemačka. Osim što je u planu vidjela prijetnju svojoj dominaciji i tržištu, administracija Donalda Trumpa je PotihoLakoća s kojom je razgovor o Made in China 2025 bio izbačen iz izvještaja i dnevnog reda 13. Nacionalnog kongresa Kine u ožujku ove godine govori o tome da plan nije imao općenacionalni strateški karakter. Čini se da je Peking odlučio ne provocirati rastući gnjev SAD-a i umjesto glasnog centraliziranog pristupa tiho razbacati razne ciljeve plana među strukturnim reformama, pojedinačnim investicijskim politikama i zakonodavnom procesu.optužila Kinu da svoje nakane realizira na račun američkih tehnologija kroz prisilan transfer tehnologije i krađu.

Pitanje prijetnje je pitanje percepcije i procjene vlastitih mogućnosti. Šteta što tehnološki rast Kine SAD ne vidi kao motivaciju za vlastiti razvoj. Situacija je nadasve nogometna: branič koji shvaća da će Neymar strelovito uteći, poteže ga za rukav i obara. Samo u ovom slučaju taj igrač je ujedno i sudac. Ne mislim da Kina može u doglednoj budućnosti tehnološki preteći SAD jer se neke ključne stvari — čipovi i poluvodiči — proizvode u SAD-u. Iako se tu čuju različita mišljenja i navode različiti podatci, poput količine znanstvenih radova, patenata u visokim tehnologijama, državnom i privatnom ulaganju i slično. Osim toga, prema istraživanju OECD-a iz 2018., SAD ima prednost u privlačenju privatnog kapitala u razvoju visokih tehnologija. Unatoč velikom rastu privatnih investicija, kineski visokotehnološki segment puno više ovisi državi, što ga stavlja u nezgodnu poziciju: svi državni šokovi prenose se na poslovanje. Međutim, zbog državnog planiranja i točnih ciljeva, Kina može razviti neke proizvode mimo tržišnih silnica i potreba.

Mada, lakoća s kojom je razgovor o Made in China 2025 bio izbačen iz izvještaja i dnevnog reda 13. Nacionalnog kongresa Kine u ožujku ove godine govori o tome da plan nije imao općenacionalni strateški karakter. Čini se da je Peking odlučio ne provocirati rastući gnjev SAD-a i umjesto glasnog centraliziranog pristupa tiho razbacati razne ciljeve plana među strukturnim reformama, pojedinačnim investicijskim politikama i zakonodavnom procesu.

Ono po čemu Kina definitivno vodi u svijetu visokih tehnologija je zakonodavno uređenje i praktična primjena. Kineski zakon o privatnosti i osobnim podacima na internetu je po mnogočemu napredniji od europskog GDPR-a. Zakon o Internet trgovini regulira ogromno virtualno-fizičko tržište i uvodi mehanizme zaštite potrošača. U procesu je prikupljanje stručnih mišljenja za zakon o umjetnoj inteligenciji. U svakodnevnom životu Kina sa zavidnom brzinom testira i primjenjuje razne tehnologije i proizvode bez straha o isplativosti, tržištu ili neprimjerenosti. Na ulicama gradova Kine nalaze se roboti-policajci, vijesti čitaju kompjuterski projicirani televizijski voditelji, dostava hrane vrši se autonomnim vozilima, ljudi jedu u gotovo potpuno robotiziranim restoranima i slično. To nije nešto što u SAD-u vidite svaki dan. Baš zato je dugoročno Kina vrlo ozbiljan konkurent.

Kreditni imperijalizam je preuveličavanje

U SAD-u, ali i u nekim drugim državama na pojas i Put se gleda kao na geopolitičku zavjeru kojoj je cilj da Kina stekne status globalnog hegemona. Spominje se "kreditni imperijalizam" i stvaranje pretjerane ovisnosti o Kini. Koliko su ove optužbe realne, a koliko plod informacijskog rata protiv konkurencije?

Pojas i put je svakako sredstvo postizanja rasta Kine kroz umrežavanje zemalja, širenja kruga kineskih simpatizera i procesa internacionalizacije kineske valute yuana. Isto tako, inicijativa služi i unutarnjim ciljevima poput modernizacije pojaszaostalog zapada (čuvenog Xinjianga) i stvaranju zaposlenosti i zbrinjavanju proizvodnih viškova. Kina sve gradi sa svojim radnicima koristeći oko 70-90% svojih materijala. Kreditni imperijalizam je također preuveličavanje. Kredit je dobrovoljna stvar i odgovornost je pojedinca, odnosno vlade. Svatko od nas ima kredite – naplaćene ili tekuće. Netko kasni, dobiva neugodne napomene iz banke… To je neugodno, ali teško da bilo tko smatra da se radi o imperijalizmu PBZ-a ili neke Zagrebačke banke.

Problem je u tome što brojne vlade, posebno autoritarne ili populističke, pate od megalomanije i imaju oči veće od želuca. Crna Gora je jedan od klasičnih primjera. Za izgradnju autoceste Bar-Boljare zadužila se za 1,3 milijarde eura i sada joj dug iznosi 80% BDP-a. Milo Đukanović je htio u očima zemlje stvoriti nešto monumentalno. Autocesta je trebala sličiti monumentalnim titoističkim projektima. I nisu bila važna mišljenja stručnjaka koji su upozoravali da autocesta nije potrebna, da Crna Gora nema transportnu opterećenost i gospodarski značaj, da cesta neće popraviti stanje u zaleđu u privući investicije. Kina je samo ostvarila Đukanovićeve ambicije. Kineski krediti su obično vrlo jeftini, ali je platežna moć brojnih zemalja podjednako niska.

Što se tiče slučaja Sri Lanke koja je postala nešto poput ikone diskursa o kineskom dužničkom ropstvu, mediji i političari ne prikazuju kompletnu sliku. Kineski dug Sri Lanke čini svega 10% od ukupnog stranog duga zemlje. Sri Lanka je poput Grčke bila zadužena puno prije nego što su stigli Kinezi. Sri Lanka je primorana i dalje se zaduživati za otplatu postojećih dugova. Zato je prepuštanje luke Hambantota Kini na 99 godina u okviru programa restrukturiranja duga zapravo dobar potez. Mediji nisu zaobišli brojku od 99 godina, nazivajući to kolonijalizmom i robijom. Pri tome se ne spominje da je to sasvim normalan oblik dugoročnog najma infrastrukture i da Kina diljem svijeta ima slične modele suradnje. Kina je sa Australijom potpisala 99-godišnji ugovor o koncesiji luke Darwin. Štoviše, na zapadnoj obali SAD-a, kompanija COSCO je posjedovala terminal u kalifornijskom Long Beachu, dok je američke vlasti nisu primorale da proda poslovanje.

Opet, politički kontekst i percepcija je sve, stvarnost – ništa.

Tukididova zamka?

Mnogi danas govore o tzv. Tukididovoj zamci i najavljuju neizbježan budući sukob SAD-a, kao sile u padu, i Kine kao sile u usponu. Je li taj sukob po Vama zaista neizbježan?

Tukididova zamka uglednog američkog politologa i povjesničara Grahama Allisona je doista jedno od objašnjenja (prognoza) koje čujemo u zadnje vrijeme. Kada nova sila u nastajanju prijeti staroj, rizik sukoba se povećava. SinocentrizamKina je u procesu rasta svakako htjela ojačati svoju regionalnu, a kasnije međunarodnu ulogu, ugled, ekonomiju i vojsku. Ali njen cilj nikada nije bila zero-sum pobjeda nad SAD-om ili Rusijom, bilo vojno ili nametanjem svojeg ekonomskog i ideološkog modela. Ona je kroz povijest bila i ostala koncentrirana na sebi. Sada se stvari mijenjaju, ali je vizija kineskog rasta i dalje definirana apstraktnom idejom sinocentrizma i njenog unutarnjeg prosperiteta i snage.Trenutni hegemon je prisiljen braniti svoj naslov od najjačeg izazivača. Allisonova misao se temelji na zaključku atenskog povjesničara Tukidida da je rat između Sparte i Atene bio neizbježan zbog (pre)velikih ambicija potonje. Tukididova zamkaSlijedom, Kina kao rastuća sila izaziva SAD i prijeti njegovoj dominaciji. Iako zvuči logično, Allisonovo objašnjenje je u ovom slučaju problematično.

Kina naime, nije klasični izazivač i pitanje je možemo li je opisati tim terminom. Nekoć sam u razgovoru za časopis Obnova rekao da bi Kina htjela postati „postati neupadljiv i skrovit hegemon; država koja ima najjače pozicije, država koja dominira planetom na tih način, stvarajući pri tome iluziju multipolarnosti”. Kako onda Kina ne izaziva?

Kina je u procesu rasta svakako htjela ojačati svoju regionalnu, a kasnije međunarodnu ulogu, ugled, ekonomiju i vojsku. Ali njen cilj nikada nije bila zero-sum pobjeda nad SAD-om ili Rusijom, bilo vojno ili nametanjem svojeg ekonomskog i ideološkog modela. Ona je kroz povijest bila i ostala koncentrirana na sebi. Sada se stvari mijenjaju, ali je vizija kineskog rasta i dalje definirana apstraktnom idejom sinocentrizma i njenog unutarnjeg prosperiteta i snage.

Kina je računala da će biti jedan od centara moći, u sjeni SAD-a ili Rusije koliko zatreba. U akademsko-političkim krugovima postoji koncept „jedna supersila, puno snažnih“ koja podrazumijeva široku multipolarnost pod dominacijom jedne supersile.

Zbrku oko ideja kineske hegemonije je teško probaviti zbog fundamentalno različitih filozofskih, državničkih, teoretskih i strateških koncepata Zapada i Kine. U zapadnoj kulturi hegemonija je jasno definiran pojam. Kineska misao dijeli hegemoniju na otprilike četiri potkategorije različitog značenja i opsega: tiranija (暴政 baozheng), hegemonija (霸权 baquan), „moralni autoritet“ (王道 wangdao) i unipolarni vladar (王权 wangquan). Jedan od vodećih teoretičara međunarodnih odnosa Kine, dr. Yan Xuetong smatra da bi Kina trebala biti vrsta hegemeona „wangdao“, odnosno dad kinamoralni autoritet. Ali kako bi postala wangdao, Kina ne smije nametnuti svoju snagu već zemlje svijeta trebaju same prihvatiti Kinu kao centar moći i moralni svjetionik.

Ovo se otprilike podudara sa konačnim hegemonističkim ciljem koji sam naveo u Obnovi. Za postizanje „neupadljive hegemonije“ Kina bi - rekao sam tada — OgraničenjaU domaćoj politici Kina je ograničena zadaćama rasta unutarnje potrošnje, blagostanja stanovništva, stabilnosti domaće valute i financijskog sustava te problemom rasta dugova provincijskih vlasti. To ju zasad sprječava da, na primjer, masovno proda američke državne obveznice u vrijednosti od 1,1 bilijuna dolara. To bi bio snažan i glasan potez, ali bi prvenstveno osakatio Kinu zbog negativnog utjecaja na domaću valutu.trebala postići ujedinjenje sa Tajvanom. A to je uvjet koji stvari stavlja u bezvremensku perspektivu.

Dalje, zapadnu politiku karakterizira zero-sum; odnosi pobijeđeni-pobjednik i različiti derivati te dihotomije: suzdržavanje (containment), status quo i opuštanje (détente). Kina pak priznaje postojanje mnoštva različito pozicioniranih pobjednika, od kojih svaki ima neke svoje prednosti i mane a nijedna strana ne mora nužno posjedovati sva obilježja dominacije poput vojske, ekonomije, teritorija, stanovništva ili međunarodnog ugleda. Ovo se isprepliće i sa idejama harmonije i uzajamno korisne koegzistencije koja ne mora biti, kao na Zapadu, temeljena na obveznom podudaranju ideologija, političkih sustava, vrijednosti ili vojne orijentacije.

Zato je Kina radila svoje globalne iskorake oprezno, samo u općerazumljivim i za sve zemlje podjednako važnim segmentima kao što su borba sa globalnim zatopljenjem i infrastrukturni razvoj. Kada pogledate stvari iz te perspektive, Kina je poprilično distancirana od svega čime se tradicionalno bave velike sile i kao zemlja koja nema pravih saveznika koji mogu prenositi njene vrijednosti i ideje - poprilično benigna.

Zato je pad Amerike zbog rasta Kine stvar percepcije i straha, a ne činjenica. Problem je što je Trumpova administracija to interpretirala upravo kao direktan izazov svojoj opstojnosti. Kina još dugo ne bi imala kapaciteta da bude jedinstvena svjetska sila i najvjerojatnije to nikada ne bi ni postala. Bivši ministar trgovine Kine Chen Denming nedavno je na jednom forumu u Pekingu rekao da „ne smijemo olako uzimati činjenicu da je Kina broj dva i ne smijemo pretpostavljati da ćemo postati broj jedan u nekoj bližoj ili dalekoj budućnosti“.

U kanonskom članku „Zašto bi se teoretičari međunarodnih odnosa trebali okaniti Tukidida“ David Welch argumentira da u odnosima zemalja ne postoje transhistorijski aksiomi i istine. Događaji prošlosti — pogotovo kratkog 27-godišnjeg razdoblja Peloponeskih ratova —pomažu razumjeti neke aspekte sadašnjosti (i budućnosti), ali ih ne predodređuju.

U stvarnom životu stvari su puno složenije. Čimbenici koji utječu na situaciju u obje zemlje su unutarnje-politički, regionalni i globalni. U domaćoj politici Kina je ograničena zadaćama rasta unutarnje potrošnje, blagostanja stanovništva, stabilnosti domaće valute i financijskog sustava te problemom rasta dugova provincijskih vlasti. To ju zasad sprječava da, na primjer, masovno proda američke državne obveznice u vrijednosti od 1,1 bilijuna dolara. To bi bio snažan i glasan potez, ali bi prvenstveno osakatio Kinu zbog negativnog utjecaja na domaću valutu.

Regionalna razina je ekonomska i sigurnosna. Iako je SAD za kinesku ekonomiju važno tržište, 44% kineskog izvoza i 53% uvoza se kreira u Aziji (i Bliskom Istoku). Kada bi ključni azijski igrači poput Japana, Južne Koreje, Tajvana, Singapura, Malezije, Vijetnama i Indije poravnali svoju ekonomsku i sigurnosnu politiku sa Washingtonom, Peking bi se našao u dosta lošem položaju. Znamo da se kineskog rasta tradicionalno plaše upravo regionalne zemlje. Japan je prvi sredinom prvog desetljeća 21. st. počeo pričati o „kineskoj prijetnji“. Iako su zemlje ASEAN-a tradicionalno pragmatične i orijentirane na trgovinu, i nema razloga da bez glave srljaju u nešto što diktira Wasington, Kina će ipak morati pažljivo konstruirati svoju regionalnu politiku.

Globalna razina je kombinacija politike, ekonomije, percepcije i utjecaja. Unatoč globalnoj sveprisutnosti, Kina je poprilično usamljena. Budući da (zasad) nema kapaciteta za stvaranje saveza, kineska vlada nastoji poboljšati ugled Kine, stvoriti ekonomsku povezanost kroz inicijativu Pojas i put; integrirati transportne pravce i opskrbne lance, stvoriti digitalnu mrežu i tako povećati kinesku ekonomsku sigurnost te promovirati nacionalnu valutu. Sve zemlje koje surađuju sa Pekingom ili ga razmatraju kao mogućeg partnera sada pažljivo promatraju i kalkuliraju – kako će se Kina postaviti i što će učiniti? Prijeti li išta započetim investicijama, je li suradnja održiva? Kako će se situacija odraziti na kreditne stavke, ugovorne uvjete? Sigurno postoje elite koje se sada pitaju vrijedi li uopće raditi išta sa Kinezima.

Zato je globalno Kina u vrlo nezgodnoj situaciji. Mora biti čvrsta i nepokolebljiva a pri tome paziti da ne našteti ni sebi ni partnerima. Ta dilema uvjetuje kineski model ponašanja koji je zasad u granicama normalnih recipročnih mjera. Na uhićenje kćerke vlasnika Huaweija, Kina je dogovorila uhićenjem dvojice Kanađana. Na tarife je uzvratila tarifama. Na američki „crni popis“ odgovorila je stvaranje svog popisa stranih kompanija koje „krše tržišne norme, opstruiraju kineske kompanije i koriste diskriminatorne mjere“. Već je započeta istraga protiv krupne američke dostavne kompanije FedEx.

Tu se nazire ruski pristup odgovora na europske i američke sankcije. To je svojevrsna uljuđenost i želja da se sačuva moralna superiornost, status žrtve. Međutim, to također otkriva slabost te nedostatak poluga i mogućnosti, bez obzira na činjenicu da Kina ne želi daljnju eskalaciju. Nakon što je kineski predsjednik simbolično posjetio tvornicu rijetkih metala, kineski i strani mediji odmah su zatrubili o mogućoj obustavi izvoza rijetkih metala u SAD koji na 80% ovisi o uvozu iz Kine. No, takva opcija problematična zbog toga što bi se SAD kroz neko vrijeme adaptirao a Kina ne bi izgledala ništa bolje od SAD-a.

Procjena je teška zato što nije sasvim jasno koji je konačni cilj — i postoji li uopće — Trumpove administracije. Vidimo mješavinu indukcijskog i dedukcijskog argumentiranja, nema strogog slijeda. Ne znamo je li prihvaćanje američkih uvjeta u sporazumu kraj priče. Također ne znamo hoće li hipotetsko prihvaćanje tih uvjeta automatski podrazumijevati skidanje ograničenja sa Huaweija. Kroz prizmu argumenta o nacionalne sigurnosti, nema logike da se Huaweiju (ili bilo kojim kompanijama sličnog profila) dopusti poslovanje u Americi. Ispada da će uvjeti novoga sporazuma za Peking biti gori od prijašnjih a to sužava polje dijaloga i kompromisa.

Obje strane imaju dosta prednosti i nedostataka. Razorni potencijal SAD-a je jasan. Kina nema američku prednost savezništva. Ona nema realnih poluga u svijetu; ne može zaprijetiti nekoj vladi, kao što to radi SAD u Europi, da će prestati surađivati ako se nešto prihvati ili ne. Zbog integriranosti kineskog gospodarstva u globalnu ekonomiju, sve što će Kina dalje poduzimati imati će negativni učinak i na nju samu. Ona može, na primjer, učiniti nesnošljivim život američkih kompanija u SAD-u. Ili osim tarifa uključiti i ne-carinske mjere. Ali time snižava ulagačku privlačnost.

Još jedna bitna razlika između SAD-a i Kine je kratkoročan protiv dugoročnog pristupa. Trump želi ustupke i veliku pobjedu sada, ili u neko dogledno vrijeme, dok je predsjednik. Kini su puno zanimljiviji dugoročni ciljevi koji sežu 30, 40, 100 godina unaprijed. To je problematično za SAD jer nije jasno kakav morate izvršiti pritisak da dobijete ono što tražite i koliko će sve to trajati. U ovom slučaju Kina brani svoj obraz i svoju dugoročnu viziju razvoja. Xi Jinping mora obraniti svoj osobni ugled od partijskih konkurenata, koji će ga tiše, pa glasnije kritizirati za nedovoljnu čvrstoću prema SAD-u. Tako da je Kina spremna za dugotrajan okršaj.

Zbog generalne dugoročnosti planova, Kinu nije briga za binarne kategorije pobjede i poraza, kako to definira SAD. Zato Kina može u mnogočemu i popustiti, stvarajući iluziju pobjede druge strane jer ju zanima svoj razvoj i svoji ciljevi zacrtani do 2050. No, ta popuštanja treba znati prepoznati i ocijeniti. Na primjer, svježe usvojeni kineski zakon o zaštiti investicija je korak u američku stranu, ali Trumpovi jastrebovi to ne vide jer su fiksirani na nekoj općoj kapitulaciji Kine. Ograničavanje Kine samo će ubrzati njen unutarnji razvoj i dostizanje ciljeva tehnološkog razvoja do 2025. Ovdje treba reći da SAD može u budućnosti imati problema sa investicijskom reputacijom, posebno među zemljama Azije i brzorastućim ekonomijama poput Indije. Čak i u Europi. Nema garancije da se ista situacija neće dogoditi sa KrizaDinamika ove krize još jedanput potvrđuje moć državnog nad korporativnim, sustava nad tržištem, regulacija nad slobodom, kontroliranog razvoja nad suradnjom. Budući da Trump kroz sve veću kontrolu ekonomije, tržišta i drugih sfera državne djelatnosti poprima obrise svog „neprijatelja“— zbog čega sam jednom prilikom napisao da je Kina već pobijedila kao model i ideja - vjerujem da će trend samo jačati.Indijom, Njemačkom ili Italijom. Stranim kompanijama nitko neće garantirati da se jednoga dana neće naći na crnom popisu.

Kina se za ovakvu situaciju pripremala sve od proglašenja NRK 1949. Nikad više neravnopravnih ugovora, nikad više poniženja, nikada više slabosti – neslužbene su smjernice koje su prožimale svu kinesku politiku do danas. Svako složeno razdoblje jačalo je Kinu. Kolonijalno razdoblje ojačalo je nacionalizam, japanska okupacija ujedinila je političke snage u borbi za jedinstvo Kine, Maova dugotrajna revolucija rodila je želju za ekonomskim reformama, izolacija nakon Tiananmena naučila je Kinu oslanjati se na vlastite snage.

Ovdje se nazire i zanimljivo razilaženje mišljenja između Xi Jinpinga i ostalih članova Stalnog odbora Politbiroa KPK. Državno vijeće Kine je objavilo takozvani 'whitepaper' o trgovinskom ratu. Whitepaper je nešto poput strategije; službeni dokument koji nema pravni obvezujući status, ali definira poziciju po nekom pitanju i funkcionira kao glavna politička smjernica. U dokumentu su bitne tri stvari: a) da postoje crvene linije koje se ne smiju prelaziti. Strane moraju poštovati razvojne različitosti, suverenitet i osnovne institute, poput ustavno definiranog principa državne ekonomije b) Kina neće odustati od svog razvojnog puta, bez obzira na pritiske i c) Kina ne želi trgovinski rat ali je spremna braniti se. O svemu ostalome se može razgovarati.

Ovim dokumentom se cementira pozicija Državnog vijeća i Politbiroa. To je garancija da predsjednik, glavni tajnik ili netko treći neće svojevoljno promijeniti stav i povlačiti poteze koji nisu u skladu sa linijom Politbiroa izraženoj u dokumentu. Xi Jinping i njegov posebni predstavnik i osoba od povjerenja Liu He u procesu su pregovora sa SAD-om bili vrlo fleksibilni. No, sudeći po američkoj optužbi da je Kina u zadnji čast revidirala usuglašeni tekst, i čudnoj neusklađenosti, kada je nakon objave Trumpa o tome da je sve gotovo, Liu He ipak stigao u Washington, u Politbirou se stvorila konzervativna opozicija Xiju. To je potencijalno opasno, jer je nekoć tvrdokorna linija Partije „primorala“ predsjednika Jiang Zemina da na benigni posjet tajvanskog predsjednika sveučilištu Cornell u SAD-u agresivno odgovori testiranjem raketa i paljbom pokraj Tajvana. SAD je munjevito reagirao i stvar se smirila. Kongres je nedavno jednoglasno zakonodavno ponovio svoju potporu Tajvanu i objavio o prodaji oružja. Četvrta tajvanska kriza bila bi besmislena, baš kao i treća. Ali SAD može pokušati iznuditi Kinu na iracionalne poteze.

Kako god, dinamika ove krize još jedanput potvrđuje moć državnog nad korporativnim, sustava nad tržištem, regulacija nad slobodom, kontroliranog razvoja nad suradnjom. Budući da Trump kroz sve veću kontrolu ekonomije, tržišta i drugih sfera državne djelatnosti poprima obrise svog „neprijatelja“— zbog čega sam jednom prilikom napisao da je Kina već pobijedila kao model i ideja - vjerujem da će trend samo jačati.

Davor Dijanović

 

HKV.hr - tri slova koja čine razlikuAgencija za elektroničke medijePrilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

Ned, 8-12-2019, 04:55:32

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.