Razgovor s dr. sc. Sanjom Vujačić o situaciji u Francuskoj i EU

Dr. sc. Sanja Vujačić je politologinja, analitičarka i dopisnica iz Pariza za Geopolitik@news i nezavisna stručna savjetnica za međunarodnu suradnju, programe i projekte. Doktorirala je na francuskom Sanja VujacicSveučilištu Paris-Saclay, iz područja međunarodnih odnosa, na temi sistemske regulacije međudržavnih odnosa u hrvatskom prostoru. S dr. sc. Vujačić razgovarali smo o aktualnim geopolitičkim temama vezanima uz Francusku i općenito Europu.

U jednom od posljednjih članaka za portal „Geopolitika“ pisali ste o ratu umjetnih inteligencija SAD-a i Rusije. Uz ove dvije supersile tu je i Kina koja ulaže velika sredstva u razvoj umjetne inteligencije i visokih tehnologija. Što nam možete reći o nadmetanju Washingtona, Moskve i Pekinga na ovome planu?

Rat između GAFAM-a (Google, Apple, Facebook, Amazon, Microsoft) i BAT [H] X-a (Baidu, Alibaba, Tencent, Huawei, Xiaomi), rat je između dva angloamerička modela države, između moderne i postmoderne države. U duhu postmoderne, američki GAFAM zamjenjuje državu do te mjere da joj se djelomično supstituira. Naprotiv, BATX se spremno podvrgava kineskoj modernoj državi i stavlja svoja znanja i vještine u njenu službu. Dok je američka strategija razvoja umjetne inteligencije preokupirana «poboljšanim čovjekom - nadčovjekom», kineska je usmjerena na «poboljšanu naciju».

Za prvu je strategiju razvoja umjetne inteligencije reprezentativan projekt Sveučilišta Singularity Larry Page-a – američkog gurua umjetne inteligencije, koji uživa potporu Google-a i NASA-e. Njegova je misija naučiti studente, poduzetnike i vlade kako prepoznati prednosti naprednih tehnologija i promovirati koncept singulariteta prema kojem će ljudska civilizacija doživjeti tehnološki rast višeg reda već oko 2060. (razviti inteligenciju superiorniju prirodnoj ljudskoj). Isto poboljšanjem čovjeka putem NBIC-a (nanotehnologija, biotehnologija, računarstvo i Umjetnakognitivna znanost) u individualističkom duhu - filozofije liberalne političke misli i ekonomije djelovanja slobodnog tržišta.

Za drugu, kinesku strategiju, reprezentativna je vjera u eugenizam i nasljednu inteligenciju. Npr., od 2009. godine znamo kako zamijeniti mitohondrije matičnih stanica primata, kao i da će se ta tehnika u dogledno vrijeme moći primijeniti na ljude. Oplodnjom in vitro biti će moguće optimizirati, prema narudžbi, genetsko nasliijeđe embrija. Privlačne high-tech opcije fertilizacije in vitro dovesti će u pitanje budućnost prirodne oplodnje, a uklanjanje genetskih imperfekcija biološku raznolikost ljudske vrste.

U nedostatku međunarodnog sporazuma koji bi uskladio i dugoročno usmjerio razvoj naprednih tehnologija, danas je nemoguće spriječiti američku produkciju supermana čija bi inteligencija rasla proporcionalno rastu sredstava na njegovom bankovnom računu, jednako kao i eventualni pokušaj genetske standardizacije kineske nacije – zamišljene u obliku «serijske proizvodnje Bill Gatesa».

Američki strah od kineskog uspona generiralo je preuzimanje, od strane azijske velesile, angloameričkog modela moderne države koji su SAD napustile, iako je bio uspješan i doveo ih u poziciju supersile.

Naime, počevši od 30-tih godina prošlog stoljeća, razvoj međunarodnih odnosa uglavnom počiva na dijalogu između ProdukcijaU nedostatku međunarodnog sporazuma koji bi uskladio i dugoročno usmjerio razvoj naprednih tehnologija, danas je nemoguće spriječiti američku produkciju supermana čija bi inteligencija rasla proporcionalno rastu sredstava na njegovom bankovnom računu, jednako kao i eventualni pokušaj genetske standardizacije kineske nacije – zamišljene u obliku «serijske proizvodnje Bill Gatesa».dva anglo-američka, suprostavljena i komplementarna koncepta: (neo) liberalizam i (neo) realizam, odnosno na njihovoj naizmjeničnoj dominaciji u međudržavnim odnosima. Realisti smatraju da borba između jakih država Robotiosigurava njihovo preživljavanje i potvrdu njihove moći, dok liberali teže ograničavanju moći država u čemu glavnu ulogu trebaju odigrati javno mnijenje, zakoni i međunarodne institucije.

Posljednjih godina, povećano oslanjanje na privatne multinacionalne digitalne kompanije (gigante Interneta), potkopalo je američku sposobnost nametanja svijetu koherentnog, strukturiranog programa razvoja naprednih tehnologija. Intervencija američke države svela se je se na mehanizme poticaja koji se ostvaruju kroz unosne ugovore s Pentagonom i na porezne olakšice kojima američka vlada pokušava navesti moćne privatne korporacije na nastavak suradnje s njom. Te su se tvrtke izdigle iznad države, te nisu obvezne uvijek djelovati u skladu s američkim nacionalnim interesima. Odakle pokušaj buđenja anglo-američkog nacionalizma (Brexit i Trump) koji bi trebao odgovoriti na strah od pobjede Rusije i, poglavito, Kine u «ratu umjetnih inteligencija».

Istodobno, Angloamerikanci smatraju da već provjereni recept za neutralizaciju deklariranog neprijatelja – Rusije, ne treba mijenjati. Više ih zabrinjava uspon «prijateljske» Kine. Naime, nakon što su, 80-tih godina proteklog stoljeća, «ratovi zvijezda» iscrpili sovjetsku ekonomiju, a podrška Zapada afganistanskim islamistima Crvenu armiju, privilegirani odnosi Londona i Washingtona s Deng Xiaoping-om (tijekom pregovora o retrocesiji Hong Konga Kini 1984.) postupno su najmnogoljudniju komunističku državu na svijetu transformirali u ključnog ekonomskog saveznika Zapada. Kina je privukla velike oksidentalne korporacije, čime je izolirala sovjetsku zonu. Između Pekinga KINA SADi Washingtona postignut je deal prema kojem je Kina postupno postala zadužena i za masivnu proizvodnju tehnološki zahtjevnih artikala i njihov izvoz prema dobroplatežnim državama (SAD i EU).

S jedne strane, Kina je time dobila priliku i sama primijeniti zapadnjački realistički obrazac monopolizacije tehničke proizvodnje u vojne svrhe, kojim je svojedobno poražena komunistička zona. Zauzvrat, Kina je pristala dio prihoda od svog izvoza reciklirati kupnjom američkih državnih obveznica, odnosno njihovu emisiju vezati uz rast američkog trgovinskog deficita.

S druge strane, napuštanjem realističkog koncepta u korist neoliberalnog, europska i američka tehnološka arhitektura prešle su iz ruku javnog sektora u privatni, iz vojnog u civilni. Prepuštanjem osmišljavanja tehnoloških politika industrijalcima, države Zapada su im omogućile odlučujući utjecaj na izbor strateških pravaca u ime nacija

Dakle, ishod «rata umjetnih inteligencija» ovisi o učinkovitosti kineske i američke strategije. Prva se artikulira oko kamena temeljca totalitarnog državnog kapitalizma i njegove partijsko-poduzetničke platforme, a druga oko liberalnog financijsko-numeričkog kapitalizma.

Pisali ste i o bijesu američkih i europskih srednjih klasa prema globalizacijskim elitama. Kako se taj bijes očituje, možemo li o tzv. Žutim prslucima u Francuskoj govoriti kao o izrazu tog bijesa?

Objava statističkog prikaza globalizacijskih nejednakosti 1988.-2008., tzv. «slonovski graf» Branka Milanovića, odnosno krivulja razvoja prihoda kućanstava u svijetu jasno je ukazala na sraz između dobitnika i gubitnika globalizacije, dakle između srednjih klasa država u razvoju i razvijenih država. Postalo je evidentno da su se, Žuti prsluciproteklih 30 godina, kineske i indijske srednje klase bogatile, za razliku od američkih i europskih. Na taj način, svijet je zabilježio globalni pad siromaštva, ali i nezapamćeni rast bogaćenja 1% super-bogatih.

Ti su podaci izazvali bijes američkih i europskih srednjih klasa prema globalizacijskim elitama, odnosno financijsko-ekonomskim gigantima i njihovim političkim zaštitnicima koji su pokrenuli neoliberalnu revoluciju radi bogaćenja svjetske multikulturalne nekolicine, a nauštrb većine američkih i europskih građana. S jedne strane, prekarizacijom nižih slojeva srednje klase demokratskih država, zapalo je u kvar tradicionalno «socijalno dizalo» koje je održavalo vjeru u socijalni uspon radom. S druge strane, svi slojevi srednje klase demokratskih društava osjetili su se zakinutima jer uglavnom nisu izvukli zadovoljavajući profit od neoliberalnih privatizacija i transfera njihovih znanja i postignuća bez filtera (regulatora) koji su predstavljale jake nacionalne države.

Pragmatični Zapadnjaci odmah su krenuli u potragu za prikladnom metodom održavanja ravnoteže u odnosu snaga između happy few (1% svjetskih super-bogataša) i većine građana razvijenog svijeta koji iz aktualnog globalizacijskog ciklusa (1990.-2020.) izlaze kao gubitnici. Tako je, već 2009., u SAD-u, američki Tea Party (TP) organizirao niz demonstracija protiv Obaminih reformi, odnosno dodatnog poreznog opterećenja koji donose, te se Macronje profilirao u političku struju koja se je uspjela nametnuti unutar Republikanske stranke i preusmjeriti njezinu politiku prema čvršćem konzervativizmu (izbor Trumpa).

10 godina kasnije pojavili su se francuski Žuti prsluci, pokret koji ne nalikuje niti jednom drugom, jer je bez političke etikete, promovira praksu direktne demokracije, a prva tri mjeseca prosvjeda - unatoč incidentima minornih skupina razbijača – uspio je održati nikad prije zabilježenu, stabilnu podršku javnog mnijenja (60-80%).

Nadovezao se je na Macronov pokret Republika u pokretu ili LaREM – političku opciju koja se je pojavila neposredno prije zadnjih predsjedničkih izbora i pozicionirala niti lijevo, niti desno, a čijim su izborom francuski birači izrazili nezadovoljstvo tradicionalnim lijevim i desnim političkim strankama koje već 30 godina ne poštuju volju građana i produbljuju društvene nejednakosti. Dakle je već izbor macronizma bio prosvjedne naravi i učinio vidljivom prvu društvenu frakturu - onu demokratsku koja proizlazi iz nepovjerenja građana prema reprezentativnoj demokratskoj vertikali, optuženoj da u praksi ne slijedi volju birača koje teoretski zastupa. Najmlađi francuski predsjednik je izabran, a da niti njegovi lijevi i desni politički protivnici, analitičari, ili suradnici nisu imali vremena puno bolje od francuskih birača razumijeli kuda, u stvari, macronizam vodi.

Tako je Macron na samom početku mandata dobio priliku testirati vlastitu verziju teorije «prelijevanja» (théorie du ruissellement/tricle down theory) prema kojoj: kada dajemo najbogatijima, možemo očekivati da će par kapi tog bogatstva in fine prispjeti i do najsiromašnijih. Međutim, kako niti nakon 18 mjeseci «Macronije», ne samo da do Frnaucskafrancuskih građana nisu prispjele obećane «kapi» od «velike vode» - odnosno Macron-ovog poreznog poklona od 3,5 milijadri eura najbogatijima, nego je vlada nastalu rupu u proračunu pokušala nadoknaditi novim poreznim pritiskom (eko-taksa) na porezno preopterećene sve francuske građane – izbio je bijes Žutih prsluka. Nakon demokratske, progovorili su o socijalnoj i teritorijanoj (između urbanih i ruralnih sredina) frakturi.

U isto vrijeme, Macron je dobio priliku eksperimentirati svoju inovativnu metodu vladanja, koja se temelji na ojačanoj instituciji predsjednika koji je istodobno «i lijevo i desno». Čvrstom desnom rukom provocira gubitnike globalizacije i, u isto vrijeme, čvrstom lijevom rukom (prijetnjom revolucijom naroda) plaši dobitnike. Kada, na unutarnjem planu, provokativno inzistira na «desnim» mjerama poput smanjivanja radničkih prava i povećanja poreza, logično i u skladu s prirodnim zakonitostima, pokreće široke narodne mase (prosvjede). Istodobno, snaga tih pokrenutih narodnih masa mu služi u opravdavanju potrebe ostvarivanja dijaloga između nezadovoljnika i ustrašenih vlasnika kapitala. Dakle, promatran u tom kontekstu, bijes Žutih prsluka i njihov plan da prosvjeduju sve dok njihovi zahtijevi ne budu zadovoljeni, savršeno se je uklopio u Macron-ovu strategiju vladanja.

Koliko su prosvjedi Žutih prsluka narušili politički rejting francuskog predsjednika Emmanuela Macrona?

Prosvjedi u Francuskoj traju već četvrti mjesec. Uz bespotrebne žrtve koje su dodatno razbjesnile prosvjednike, državni represivni aparat uspio je ovladati situacijom pa je francuski predsjednik dobio priliku organizirati i osobno moderirati demokratsku raspravu između gubitnika i dobitnika globalizacije. Prvo se je konzultirao s vlasnicima StrategijaMacron je dobio priliku eksperimentirati svoju inovativnu metodu vladanja, koja se temelji na ojačanoj instituciji predsjednika koji je istodobno «i lijevo i desno». Čvrstom desnom rukom provocira gubitnike globalizacije i, u isto vrijeme, čvrstom lijevom rukom (prijetnjom revolucijom naroda) plaši dobitnike. Kada, na unutarnjem planu, provokativno inzistira na «desnim» mjerama poput smanjivanja radničkih prava i povećanja poreza, logično i u skladu s prirodnim zakonitostima, pokreće široke narodne mase (prosvjede). Istodobno, snaga tih pokrenutih narodnih masa mu služi u opravdavanju potrebe ostvarivanja dijaloga između nezadovoljnika i ustrašenih vlasnika kapitala. Dakle, promatran u tom kontekstu, bijes Žutih prsluka i njihov plan da prosvjeduju sve dok njihovi zahtijevi ne budu zadovoljeni, savršeno se je uklopio u Macron-ovu strategiju vladanja.kapitala, koji su se spremno odazvali njegovu pozivu na razgovor i dogovor u Versailles-u i time pokazali da su voljni dublje proučiti «metodu Macron» kao mogući put izlaska financijskog kapitalizma iz slijepe ulice, a za čije bi trasiranje oni sami trebali biti najviše zainteresirani.

Potom je krenula maratonska debata, konzultacije s građanima: direktno i/ili s njima najbližim zastupnicima - gradonačelnicima koje je zadužio da prikupe zahtijeve i prijedloge Žutih prsluka. Kritični trenutak biti će 15. ožujka kada bi se konzultacije trebale završiti i polučiti prijedloge mjera koji bi zadovoljili prosvjednike. Već je vidljivo da mu od strane dobitnika globalizacije nisu pristigli zadovoljavajući odgovori jer su vladajući pustili « probne balone» - najavu mogućeg produžetka konzultacija.

Prema zadnjoj anketi BVA za Orange, RTL i Le Point Politique, provedenoj online od 23. do 24. siječnja, na uzorku od 1.023 osobe u dobi od 18 i više godina, kvotnom metodom s maržom za grešku od 1,4 do 3,1 bodova, popularnost Emmanuela Macrona raste već drugi mjesec zaredom (+4), kao i popularnost premijera Edouarda Phillipea (+6).

Skoro dva od tri Francuza (64%) također nastavljaju podržavati Žute prsluke, što je 7 bodova manje u odnosu na podršku s početka prosinca.

S 31% pozitivnih mišljenja, popularnost Macrona nalazi se na razini popularnosti njegova prethodnika François Hollande u istom periodu predsjedničkog mandata: 69% (-3).

Rast pozitivnih mišljenja (uglavnom u «lijevom» biračkom tijelu) evidentno proizlazi iz predsjednikove nove metode konzultacija s narodom. Radi se o pomaku kojim je samo dosegao nivo podrške od prije pojave Žutih prsluka (koji mu nisu bitno narušili rejting). Međutim nije nadoknadio 15 bodova koje je izgubio između lipnja i studenog 2018., zahvaljujući nepopularnim socijalnim mjerama, te « aferama Benalla i Hulot »: diskreditacijom jednog bliskog suradnika i ostavkom drugog.

Samo 22% ispitanika ima «prilično pozitivno» mišljenje o ishodu velikej debate s narodom, koju je Emmanuel Zuti prsluciMacron pokrenuo kako bi pronašao izlaz iz krize Žutih prsluka. 27% ispitanika suprotnog je mišljenja, a čak 51% nema čvrsti stav prije nego što utvrdi što će iz aktualne debate proizaći.

53% ispianika smatra da Žuti prsluci trebaju nastaviti s prosvjedima kako bi zadržali pritisak na vladu tijekom velike debate. Naprotiv, 47% njih predlaže suspenziju prosvjeda.

Iz ankete je razvidno da većina francuskih građana podržava metodu Macron ». Iako skeptični, francuski građani očekuju skore i vidljive rezultate, odnosno odgovore na jasno formulirane zahtjeve Žutih prsluka. Macronova inovativna metoda vladanja je, dakle, na kušnji. Ukoliko se Predsjednik odluči dosljedno je primjenjivati, konstatirani manjak volje za suradnju financijskih elita morao bi sankcionirati pomakom u lijevo prilikom rekonfiguracijom vlade. Eventualna nedosljednost mogla bi demultiplicirati bijes građana.

Plemenita, ali zakašnjela namjera

Nedavno su Macron i Merkel potpisali sporazum u Aachenu o njemačko-francuskoj suradnji i integraciji, koji se tiče i vizije uređenja Europske unije. Kako komentirate taj Sporazum?

Sporazum u Aix-la-Chapelle i Macronovo pismo, odnosno manifest u kojem promovira «europsku renesansu», dva SigurnostSporazum se najviše bavi pitanjem zajedničke sigurnosti. Poučene iskustvom tri rata u kojima su se sukobile (između 1870. i 1945.)., dvije države danas planiraju vojnu kooperaciju u slučaju agresije na njihov zajednički teritorij. Suradnja je već planirana unutar NATO-a, ali dvije zemlje u Sporazumu predviđaju "daljnje jačanje suradnje između oružanih snaga dviju država i njihov zajednički angažman". Taj dio Sporazuma naveo je Angelu Merkel da, prilikom njegova potpisivanja, izjavi da se tu radi o konkretnom "doprinosu stvaranju europske vojske putem razvoja zajedničke vojne kulture i industrije, razvoja koji se temelji na međusobnom povjerenju".su alata «europskog stupa» - francusko-njemačkog dvojca, namijenjena učvršćivanju europskog jedinstva prije skorih parlamentarnih izbora. Njihova je namjera, dakle, plemenita, ali zakašnjela; učinkovitost sporna.

22. siječnja 2019., Emmanuel Macron i Angela Merkel potpisali su novi francusko-njemački Sporazum u Aix-la-Merkel MacronChapelle, kojim je kompletiran Elysejski ugovor od 22. siječnja 1963. (Konrad Adenauer - Charles De Gaulle). Ambicija mu je tijesnija suradnja između dviju zemalja u službi jačanja europskog projekta, doseg upitan, ali je u Francuskoj izazvao žestoke polemike. Pogotovo članak 8. Sporazuma koji se odnosi na ulazak Njemačke u Vijeće sigurnosti UN-a i označen je kao "prioritet francusko-njemačke diplomacije». Kritiziran je, iako ne intervenira na uštrb francuske pozicije u UN-u, odnosno ne izražava namjeru Francuske da svoje mjesto u Vijeću dijeli s Njemačkom, kako to najavljuju fake news, pristigle iz redova suverenista. Zbog članka 15. Sporazuma, koji se odnosi na jačanje prekogranične suradnje, i koji podupire bilinguizam u njemčko-francuskom graničnom pojasu, francuski suverenisti dodatno optužuju Macrona za «prodaju Alsace-Lorraine Njemačkoj».

Sporazum se najviše bavi pitanjem zajedničke sigurnosti. Poučene iskustvom tri rata u kojima su se sukobile (između 1870. i 1945.)., dvije države danas planiraju vojnu kooperaciju u slučaju agresije na njihov zajednički teritorij. Suradnja je već planirana unutar NATO-a, ali dvije zemlje u Sporazumu predviđaju "daljnje jačanje suradnje između oružanih snaga dviju država i njihov zajednički angažman". Taj dio Sporazuma naveo je Angelu Merkel da, prilikom njegova potpisivanja, izjavi da se tu radi o konkretnom "doprinosu stvaranju europske vojske putem razvoja zajedničke vojne kulture i industrije, razvoja koji se temelji na međusobnom povjerenju".

Povijesna iskustva opravdavaju bojazni kritičara Sporazuma u Aix-la-Chapelle, poglavito one koje se odnose na njemački povratak na međunarodnu scenu u situaciji Brexit-a. Naime, izlaskom iz još jednog ciklusa opresije prema gubitnicima, odnosno nakon ciklusa mira u orkestraciji zadnjih ratnih pobjednika, postoji realna opasnost od novog njemačkog revanšizma usmjerenog prema saveznicima Ujedinjenog Kraljevstva. Iz tog razloga i, u isto vrijeme, u smislu dedramatizacije ideje stvaranja Europske vojne sile, prva prezentacija Macron-ovog programa posebno je inkluzivna u odnosu na ulogu angloameričkih saveznika u «europskoj renesansi».

Sprječavanje postizanje bilo kakvog konsenzusa unutar EU

Pred nekoliko pak dana Macron je objavio svojevrsni manifest za „Obnovu Europe“. Što nam taj manifest donosi?

Vjerojatno inspiriran svojim maratonskim konzultacijama s francuskim narodom, Macron u svome manifestu za «europsku renesansu» predlaže gradnju temelja socijalne Europe, što je Merkeličina nasljednica Annegret Kramp-Karrenbauer - popularno nazvana AKK - već uspjela glatko odbiti, dok se drugi europski čelnici ponašaju kao da je pitanje društvenih jednakosti francuska specifičnost koju Macron ne bi trebao rješavati na europskoj razini. Dakle je, već prije sprovedbe u djelo, «europska renesansa» oslobođena od svoje socijalne suptance, pod pretekstom pasivnosti drugih europskih naroda.

Manifest za «europsku renesansu», preveden je na 28 jezika. U njemu se Emmanuel Macron direktno obraća svim UpitnikEuropljanima, upozoravajući ih na taj način na hitnost situacije, na značaj europskih parlamentarnih izbora koji će biti presudni za budućnost EU. Macron tvrdi da, od drugog svjetskog rata na ovamo, nikada kao danas EU nije bila toliko bitna i, u isto vrijeme, ugrožena.

Projekt-far koji će braniti tijekom izbora je Ugovor o obrani i sigurnosti kojim bi se definirane obveze EU prema NATO-u i europskim saveznicima, povećao bi se budžet za vojsku, uvela klauzula o uzajamnoj obrani koja bi odmah postala operativna, te bilo kreirano Europsko vijeće za sigurnost koje bi uključivalo i Ujedinjeno Kraljevstvo, neovisno o Brexit-u.

Reformulacija Schengena predstavljena je kao središnja preokupacija: «Svi oni koji u toj reformulaciji žele sudjelovati odgovorno prihvaćaju ispuniti obveze: stroge kontrole granica i solidarnost prilikom provođenja zajedničke azilantske politike, temeljene na istovjetnim pravilima za prihvaćanje i otpravljanje azilanata.»

Obzirom da je Europa prostor koji je iznjedrio socijalnu sigurnost, Macron smatra da je nužno «interese djelatnika s DobitnikAKK i francuski predsjednik sasvim su složni jedino u konstataciji koja se odnosi na hitnost i ozbiljnost situacije u kojoj se je Europa zatekla. Međutim nije razvidno zašto bi jačanje EU trebalo poistovjetiti s jačanjem njemačke moći unutar nje. Dalje, Njemačka je glavna dobitnica globalizacije, dok su gubitnice države s Juga Europe, koje Nijemci posprdno nazivaju «Club Med».Istoka i Zapada, Sjevera i Juga, braniti zajedničkim «socijalnim štitom», koji bi omogućio svim Europljanima bez razlike da ostvare istu naknadu na istom mjestu, te da svi u svojoj državi ostvare pravo na minimalnu plaću, čiji bi iznos ovisio o ekonomskoj realnosti svake EU članice ponaosob».

Dalje Macron predviđa: kreaciju Agencije za zaštitu europskih demokracija radi zaštite izbornih procesa u Europi; europski nadzor giganata interneta; reformu aktualne EU politike tržišnog natjecanja koja bi – poput američkih i kineskih konkurenata - primjenjivala princip europske preferencije; kreiranje klimatske banke za financiranje ekološke tranzicije; potpisivanje Pakta budućnosti s Afrikom...

In fine, francuski predsjednik predlaže održavanje konferencije koja bi okupila predstavnike europskih institucija i država, ali i panele građana, akademika, socijalnih partnera, vjerskih i duhovnih predstavnika. Tijekom te Merkel Karrenbaurekonferencije mogle bi biti riješene, bez tabua, sve nužne izmjene europskog političkog projekta, pa čak i revizija EU sporazuma.

U Njemačkoj je činjenica da je predsjednica CDU-a Annegret Kramp-Karrenbauer (AKK), a ne kancelarka Merkel, formulirala njemačku reakciju na Macronov manifest za "europsku renesansu", protumačena kao dodatni znak želje Angele Merkel - koju je predsjednik Macron unaprijed obavijestio o svojim prijedlozima - da vlast skoro prepusti svojoj nasljednici.

U manifestu pod nazivom «Napravimo Europu kako treba», koja je dostupna na šest jezika na stranicama njene stranke, «AKK» kampira na konzervativnim pozicijama i odbacuje Macronov prijedlog «socijalnog štita» na razini EU-a. Smatra da je Ideja o europskoj minimalnoj plaći loš pristup, kao i sve što nalikuje «centralizmu» i «europskoj državnosti». Prema AKK, još je gora ideja udruživanja dugovanja, ta stara njemačke noćne more, a dodatno se protivi dogovaranju europske forme protekcionizma kao odgovora na onaj američki i kineski.

Istodobno, poput francuskog predsjednika Kramp-Karrenbauer, izbjegava sporno pitanje reforme eurozone, a načelno podržava bankovnu uniju. Naprotiv, izaziva francusku stranu stavljajući u prvi plan pitanje fotelje u Vijeću za sigurnost UN-u za Europsku uniju, iako je Francuska već naglasila da je upitno čemu bi to mjesto služilo aktualnoj formi EU koja nije sposobna formulirati koherentnu zajedničku vanjsku politiku.

Dakle su AKK i francuski predsjednik sasvim složni jedino u konstataciji koja se odnosi na hitnost i ozbiljnost situacije u kojoj se je Europa zatekla. Međutim nije razvidno zašto bi jačanje EU trebalo poistovjetiti s jačanjem njemačke moći unutar nje. Dalje, Njemačka je glavna dobitnica globalizacije, dok su gubitnice države s Juga Europe, koje Nijemci posprdno nazivaju «Club Med».

S jedne strane, svako nesrazmjerno jačanje njemačke moći i njen nepomirljiv odnos prema europskim susjedima, vode prema već viđenim scenarijima nasilja u Europi. S druge strane, francuski pomirljiv odnos prema njemačkim ispadima i, u isto vrijeme, Macronova ridikulizacija «populista » na vlasti u drugim europskim državama (Salvini, Orban) u ime vrlo sporne teorije progresizma, dodatno sprečavaju postizanje bilo kakvog konsenzusa unutar EU.

Periferne i centralne države

Francuska je zemlja u koju migracije traju već desetljećima, a pred koju godinu svjedočili smo i terorističkome napadu koji je odjeknuo diljem svijeta. S druge pak strane, posljednjih godina migrantska problematika postala je užarena tema i u zemljama srednjoistočne Europe. Kako Vi gledate ovu problematiku?

Kako uvjerenje da je otkrivenje Boga postignuto u Isusu Kristu – ono na kojem počiva kršćanski univerzalizam, nije planetarno prevladalo, u humanističkim je znanostima kršćanstvo tretirano kao jedan monoteistički koncept među ostalima. Takvo pozicioniranje vjere donedavno je odgovaralo multikulturalnoj realnosti razvijenih europskih država, poput Francuske.

Međutim interkulturalne, a posljednjih desetljeća i međuvjerske interakcije su se intenzivirale, kompleksificirajući u beskonačnost suživot između sve brojnijih i raznovrsnijih useljeničkih skupina i starosjedilaca globaliziranog zapadnog europskog prostora. Neoliberalna doksa oslabila je autoritet država i time urušila princip laicizma koji ne samo da građanima priznaje slobodu vjeroispovjesti, nego im isto jamči i slobodu u odnosu prema religiji, na način Migranti Francuskada ih nitko ne može primorati da slijepo slijede vjerske dogme i naputke. Posljedično je olabavljen i republikanski laički kodeks koji istodobno jamči strogu odvojenost države od vjerskih organizacija, ne priznaje i ne plaća bogoslužje i ne upliće se u unutarnje funkcioniranje vjerskih zajednica.

Iako utkan u Ustav Francuske (1905.), počevši od neoliberalnog vala 70-tih godina, laicizam je od strane useljeničke populacije bivao sve manje doživljavan kao obvezatni obrazac ponašanja, kao pozitivni ideal, univerzalna vrijednost koja afirmira slobodu savjesti, jednakost između vjernika i ateista. Republikanski zakon koji teži zajedničkom dobru, a ne partikularnim interesima, bivao je sve manje poštivan. Socijalne nejednakosti su rasle i bivale kompenzirane rastom manjinskih prava. Došlo je do getoizacije prema etničkoj pripadnosti, do komunitarističkog poimanja identiteta. Život useljenika u autarhiji strukturirao je tzv. «zone bezakonja » unutar periferija velikih francuskih gradova (Lille, Lyon, Marseille, Paris, Strasbourg).

Getoizacija, neprosvjećenost i neimaština nedaleko od bogatih metropola prvo su generirale mržnju, potom i nasilje koje se je, poglavito 2005., burno manifestiralo u neredima koji su zahvatili ta zaboravljena gradska predgrađa. Republikanski «asimilacijski motor i socijalno dizalo» je i nakon tih događaja ostavljen u kvaru. Nastavlo se je Parisproces prekarizacije i koncentracije prekarijata - u velikoj mjeri muslimanske vjeroispovjesti - u «zonama bezakonja». Degeneracija mržnje kod tih od Republike napuštenih građana, kao i njihova instrumentalizacija od strane islamističkih ekstremističkih skupina bile lako predvidljive.

Ipak, kada su muslimanski teroristi, 13. studenog 2015., u Parizu masakrirali 130 nasumce izabranih osoba svih vjera, i ranili njih 413 samo zato što su slušali glazbu ili ispijali kavu na pariškim trotoarima, svaki je Francuz, ponaosob, neovisno o političkom i vjerskom uvjerenju, ostao zatečen i rastužen silinom fanatizma, očaja i mržnje koja je te ljude (sugrađane), navela na barbarizam i autodestrukciju.

Niti ta eksplozija bijesa i mržnje nije francuske vlasti potakla na promišljanje efikasnog koncepta socijalne i ekonomske transformacije «zona bezakonja ». Naprotiv, radi se na reformiranju islama i restrukturaciji francuske muslimanske vjerske zajednice, u smislu njenog osposobljavanja za zakonito funkcioniranje u laičkoj državi (edukacija imama, transparentan financijski model s ugrađenim kontrolnim mehanizmom koji limitira i regulira financijske injekcije iz inozemstva). Isto iako je evidentno da su solucije hitne, a put prema Republici prihvatljivom islamu dug i neizvjestan jer se radi o vjerskoj strukturi bez formalne hijerarhije.

Današnja multikulturalna Europska unija sastoji se od perifernih i centralnih država, čiji je međusobni odnos Migrantiusporediv s odnosom između periferija i centara velikih InstrumentalizacijaGetoizacija, neprosvjećenost i neimaština nedaleko od bogatih metropola prvo su generirale mržnju, potom i nasilje koje se je, poglavito 2005., burno manifestiralo u neredima koji su zahvatili ta zaboravljena gradska predgrađa. Republikanski «asimilacijski motor i socijalno dizalo» je i nakon tih događaja ostavljen u kvaru. Nastavlo se je proces prekarizacije i koncentracije prekarijata - u velikoj mjeri muslimanske vjeroispovjesti - u «zonama bezakonja». Degeneracija mržnje kod tih od Republike napuštenih građana, kao i njihova instrumentalizacija od strane islamističkih ekstremističkih skupina bile lako predvidljive.europskih gradova. Te periferije uglavnom obitavaju građani bivšeg Istočnog bloka. One ne privlače migrante, ali se nalaze na njihovom putu prema idealiziranim «europskim rajevima».

Nakon što su Njemačkoj propustile broj migranata koji joj je bio potreban za optimizaciju kontigenta radno i vojno sposobnih građana, u srednjeeuropskim je državama danas prisutna dvostruka bojazan. Prva se odnosi na mogući pad gospodarskog rasta (Njemačka ga upravo bilježi) koji za sad generira njihova podređena podugovarajučka industrija (industrijski alat i kapital su zapadnoeuropski, poglavito njemački). Druga izražava strah od relokalizacije proizvodnje u zapadnoeuropski prostor (kako to njegovi građani zahtijevaju). U tom je kontekstu nužno promatrati protumigrantske stavove Višegradske skupine.

Paradoksalno, probuđeni srednjeeuropski nacionalizam najviše može naštetiti upravo onima koji ga promoviraju, dok su istodobno problem nezaposlenosti u svojim državama riješili tako što su vlastiti «višak» kvalificiranih radnika poslali raditi u bogate EU države. Cijena rada u zapadnoeuropskim državama time je drastično pala, a proporcionalno je narastao zapadnoeuropski nacionalizam koji je više usmjeren prema istočnoeuropskoj konkurenciji nego prema bjelosvjetskim migranitima. Ovi zadnji ionako obavljaju poslove koje zapadni Europljani ne žele raditi.

Multivektorska forma

Na međunarodnoj sceni sve se više govori o novome Hladnom ratu u koji je sada uz SAD i Rusiju uključena i Kina. Krećemo li se prema svijetu multipolarnosti?

Pojam polarnosti koristi se u realističkom pristupu međunarodnim odnosima, a služi u promišljanju načina raspodjele moći između više-manje brojnih sastavnica sustava međunarodnih odnosa, kao i u predviđanju impakta tih preraspodjela na sigurnost sustava. U tom kontekstu, iz Gilpinove teorije hegemonijskih ratova i teorije tranzicije moći Organskog, nastao je koncept «ciklusa moći», jedini od brojnih kojim je bilo moguće predvidjeti ishod Hladnog rata.

Prema njemu, budući da su ulaganja u vojnu spremnost neke države neproduktivna (umanjuju ulaganja u gospodarstvo), moć dominantne sile progresivno će dostići, pa i premašiti, neka sekundarna sila. Sustav će se zateći u fazi tranzicije moći, koju karakterizira paritet između dvije ili više sila. Dakle, u razdoblju u kojem je ratni rizik najizraženiji, ali varira ovisno o zatečenom stanju. Ukoliko je hegemonijsku silu pretekla neka zadovoljna sekundarna sila (saveznička), koja nije izazivač vladajuće, moguća je glatka tranzicija, odnosno miroljubiv prijelaz iz GEopolitikajedne u drugu hegemoniju. Naprotiv, ukoliko neka nezadovoljna sekundarna sila, nazvana «contender», dostigne ili, još gore, pokuša prestići hegemonijsku silu, onda postoji najveći rizik od rata.

Ovu teoriju potvrđuju tri velika ciklusa hegemonijskih ratova i isto toliko razdoblja stabilnosti što slijede. Prvi ciklus odnosi se na Tridesetogodišnji rat (1618.-1648.) koji je ugušio imperijalnu ambiciju Habsburgovaca i osigurao dominaciju Francuza i apsolutne monarhije. Drugi ciklus obuhvaća razdoblje Francuske revolucije i Napoleonovog carstva, čiji je pad omogućio dominaciju vođi protu-francuske koalicije – Velikoj Britaniji – i uspostavu Pax Britannice. Treći ciklus odnosi se na Prvi i Drugi svjetski rat, koji je obilježen slabljenjem moći Velike Britanije koju je neuspješno izazvao njemački contender i time Velikoj Britaniji omogućio miroljubiv prijenos hegemonije na SAD, što je izvor trenutačne američke hegemonije i Pax Americane.

Dakle, prema postavkama teorije ciklusa moći, u XIX. stoljeću nije postojala multipolarna ravnoteža moći. Postojala je prva, regionalna ravnoteža moći između četiri kontinentalne sile (Francuske, Rusije, Austro-Ugarske i Prusije/Njemačke) i druga, svjetska ravnoteža koja je počivala na odnosu između te iste regionalne i Velike Britanije. Dakle, radilo se o prividnoj multipolarnoj ravnoteži moći, koja je prikrivala britansku superiornost, odnosno unipolarni svijet.

Prema teoriji unipolarnih ciklusa moći, suprotno drugim realističkim teorijama, i Hladnim ratom instauriran bipolarni sustav bio je samo prividno bipolaran, Njegovu unipolarnost dokazuju dvije činjenice: SAD su uživale potporu sekundarnih zadovoljnih sila (Velika Britanija, Francuska, Njemačka i Japan), a Sovjetski Savez, iako nezadovoljna sila, nikada nije bio contender u smislu države s BDP-om koji predstavlja barem 80% BDP-a hegemonijske sile. Iz KontinuitetKako se Pax Americana nastavlja na Pax Britannicu, postoji kontinuitet anglo-američke hegemonije, kao i polarizacijski kontinuitet u odnosu na Rusiju. Tako se, u izlaznom razdoblju aktualnog tridesetogodišnjeg unipolarnog mondijalizacijskog ciklusa (2015.-2020.), dakle u fazi moguće tranzicije moći, Rusija ponovno zatekla u poziciji prividnog contendera. Iako, niti službeni ruski BDP, niti ruski, kineski i iranski zajedno (nezadovoljne sile), do 2017. nije dostigao 80% američkog, pa nije bilo ozbiljnijih razloga za uzbunu.čega proizlazi kako postoji savršeni kontinuitet između hladnoratovskog i posthladnoratovskog razdoblja, čime se objašnjava i miroljubiv kraj Hladnog rata.

Kako se Pax Americana nastavlja na Pax Britannicu, postoji kontinuitet anglo-američke hegemonije, kao i polarizacijski kontinuitet u odnosu na Rusiju. Tako se, u izlaznom razdoblju aktualnog tridesetogodišnjeg unipolarnog mondijalizacijskog ciklusa (2015.-2020.), dakle u fazi moguće tranzicije moći, Rusija ponovno zatekla u poziciji prividnog contendera. Iako, niti službeni ruski BDP, niti ruski, kineski i iranski zajedno (nezadovoljne sile), do 2017. nije dostigao 80% američkog, pa nije bilo ozbiljnijih razloga za uzbunu.

S jedne strane, to rano uzbunjivanje sustava treba pripisati činjenici da službene statistike Svjetske banke ne mogu biti točne, između ostalih i iz razloga što izraženim nacionalnim BDP-ovima nije dodat udio u BDP-ovima gospodarski moćnih državica u funkciji poreznih utočišta. A te mini-države nalaze se na čelu rang-lista zemalja s najvišim BDP-om po glavi stanovnika. Prema statistikama Svjetske banke za 2017., prvo i drugo mjesto zauzimaju Junckerov Luksemburg i Švicarska, petu i šestu Macau i Qatar, dok su SAD tek na osmom mjestu, a ne slijedi ih Kina, nego Singapur.

S druge strane, u smislu održanja hegemonije u narednom globalizacijskom ciklusu, anglo-američka sila pristupila je pravovremenoj konsolidaciji vlastitog gospodarstava i nanošenju maksimalne štete gospodarstvima nezadovoljnih sila. Od zadovoljnih sila, poglavito europskih saveznika, očekuje se da konsolidaciji vlastitih gospodarstava pretpostave jačanje anglo-američkog, i da kontinuirano štete jedinoj nezadovoljnoj europskoj sili – Rusiji. Na taj način, kao britanska u XIX. stoljeću, aktualna hegemonijska sila održava, putem regionalne europske, i svjetsku ravnotežu, čime proizvodi privid multipolarnosti. To je smisao politike Trump-May. Brexitom se je Velika Britanija repozicionirala. Zajedno s Amerikom i NATO-om, sada djeluje kao vanjski regulator EU i jamac anglo-američke dominacije u europskom prostoru.

Onako kako kraj Hladnog rata nije izmijenio oduvijek unipolaran svijet, nego ga je učinio vidljivim u očima cijelog svijeta, tako ga neće izmijeniti niti novi hladnoratovski početak. Staro-novi prividni contender Rusija mogla je, već nakon NATO-ve intervencije na Kosovu, kada je postojala prijetnja hegemonijskim ratom, pokušati stati na čelo anti-američke koalicije (kao što je nekada Velika Britanija stala na čelo anti-francuske) s ciljem uspostave, zajedno s nezadovoljnim azijskim silama, Pax Eurasiatica-e. To se nije dogodilo. Da je ujedinjena Europa pokazala volju za moć i miroljubiv prijenos američke hegemonije na nju, Rusija se je mogla priključiti zadovoljnim europskim silama u smislu uspostave Pax Europea-e. Niti to se nije dogodilo. Jer Rusija čvrsto stoji iza svog vanjskopolitičkog modela, koji je početkom ovog tisućljeća poprimio svoju multivektorsku formu, a u kojoj nije centralan njezin odnos prema Americi. Termin multipolarnosti ispravljen je u multivektorijalni i predstavljen ruski vanjskopolitički koncept u kojem različite geografske orijentacije i prioriteti nisu proturječni, nego se međusobno nadopunjuju, te Rusiji omogućuju održavanje jednako dobrih odnosa sa ZND-om (organizacije država bivšeg SSSR-a)» kao i sa svim drugim državama svijeta. Radi se o konceptu koji se je dokazao u regulaciji bliskoistočne krize.

Kako ocjenjujete dosadašnji mandat Donalda Trumpa, a kako njegove izglede da osvoji drugi mandat?

Prije Trumpa, američka vanjska politika bila je obilježena relativnim konsenzusom u smislu načela, vrijednosti i glavnih strateških pravaca. Brzeziński, bivši savjetnik predsjednika Cartera, tvorac modela dominacije posthladnoratovskog «slobodnog » svijeta, objašnjavao je taj konsenzus američkom namjerom da u globalizacijskom procesu drži ulogu proračunatog, ali dobrohotnog vladara: «Američka je posebnost njena globalna sveprisutnost, zbog koje ostvaruje pravo na veću razinu sigurnosti od bilo koje druge države. [...] Američka će misija Trumppovećati svoje šanse za uspijeh, ukoliko ostatak svijeta prihvati ideju da je krajnji cilj američke strategije stvaranje globalne zajednice zajedničkih interesa.» (Brzezinski)

20 godina kasnije, Trump vjeruje da realnost: svjetski kaos u kojem je «čovjek najopakija životinja», više nije nužno prikrivati vjerom u neki Novi svjetski poredak kako bi se održala stara anglo-američka dominacija. Ne vjeruje niti da ostatak svijeta treba vjerovati u američke dobre namjere. Naprotiv, siguran je kako će održati vlastitu i američku dominaciju ukoliko uspije održati izborna obećanja na nacionalnoj razini i time zadržati povjerenje svojih birača. Stoga se na svjetskoj sceni ne libi demonstrirati nadmoć, deklasirati konkurente, ili se hvaliti «dealovima» iz kojih Amerika izlazi kao pobjednica. U tom kontekstu gube smisao teorije prema kojima američki interes počiva na obostrano korisnim sigurnosnim partnerstvima u regijama Azija-Pacifik, Europa i Bliski Istok.

Razgrađen je Sjevernoamerički sporazum o slobodnoj trgovini (Alena). Preispitan je Sporazum o slobodnoj trgovini s Južnom Korejom. Prozvana je većina europskih partnera (poglavito Njemačka) da su «slijepi putnici» NATO-a, pa su Zapadni Europljani požurili s kontribucijama, a Istočni pokazali spremnost mijenjanja svoje zastarjele sovjetske vojne opreme onom zastarjelom svojih novih saveznika. Amerika je izišla iz Pariškog sporazuma o klimi i nuklearnog s Iranom. Potom je Trump svoje diplomate simbolično preselio iz Tel Aviva u sveti grad Jeruzalem, čime je svima onima koji su još u to sumnjali poručio «Urbi i Orbi» da egocentrizmu na individualnoj razini nadodaje državni narcisizam. Prekarijat i «failed states» koje je generirao američki «Novi svjetski poredak» slobodni su rješenja tražiti u Tori, Bibliji ili Kuranu.

Neupitno je da se tresu zidovi solidne konstrukcije – američke poslijeratne diplomatske strategije. Na prvi pogled bi se reklo kako se pred očima zgranute javnosti odvija – 30 godina nakon Gorbačevljeve – Trumpova perestrojka. Na unutarnjopolitičkom planu, Amerikanci svjedoče iskrenju na relaciji State Department-Trump. Na vanjskopolitičkom planu, «totalno beskorisni» (kako je Trump nazvao naslijeđeni korpus vanjskopolitičkih stručnjaka), teško slijede ZaposlenostDok Europljani kritiziraju američki protekcionizam, odnosno Trump-ov «Make America Great Again », Amerikanci ponovno otkrivaju blagodati pune uposlenosti. Trumpova administracija bilježi najnižu stopu nezaposlenosti od 1969.: 3,7%. Rekorder je država Minnesota čija stopa nezaposlenost je 2,6%, brojka o kojoj Europljani mogu samo sanjati. To su rezultati koji upućuju na vjerojatnost Trump-ova reizbora.Trumpov diplomatski «blitzkrieg», čiji je sukus najjasnije predstavio general McMaster: «Naš predsjednik ima dalekovidnu viziju da svijet nije «globalna zajednica», nego arena u kojoj se bore nacije, nevladine organizacije i ekonomski akteri kako bi ostvarili prednost pred konkurentima. Mi (Amerikanci) u tu arenu dovodimo vojnu, Brxotpolitičku, ekonomsku, kulturnu i moralnu snagu, ni sa kojom drugom usporedivu. Umjesto negiranja ove elementarne prirode međunarodnih odnosa, mi se prema njoj određujemo.»

Iz navedenog je razvidno da je Brexitom i Trumpovim diplomatskim «blitzkriegom» u izlaznom razdoblju ovog globalizacijskog ciklusa, anglo-američkoj strani omogućena nesrazmjerna kapitalizacija sveukupnih posthladnoratovskih savezničkih napora. Zato naglo američko preusmjeravanje partnerima niti nije pravovremeno javljeno. Naime, anglo-američkoj sili, za unutarnji preustroj, nužan je period od 5 godina (obzor 2020.), kako bi se mogla nadati, tijekom dodatnih 5 godina (obzor 2025.) preustrojiti i ostale sustave koje kontrolira. Među njima i EU, koja je primarno bila koncipirana kao sredstvo širenja NATO-a prema Istoku i alat za kontrolu europskih partnera.

Dakle, unatoč činjenici da Trump-ova «twitter diplomacija » izaziva podsmjeh u diplomatskim krugovima, učinkovitija je od one Obamine čija se izborna obećanja, za razliku od Trumpovih, efektivno nikada nisu realizirala. Trump se bori za provedbu svojih izbornih obećanja. Tako je donio tešku odluku o povratku s Bliskog istoka i iz Afganistana američkih GI-sa, ne osvrčući se na, po saveznike, nezgodne posljedice koje nosi. Isto tako, Trump je uspješniji od Nobelovaca Cartera i Obame u regulaciji odnosa sa Sjevernom Korejom. On je prvo od Kineza ishodio uskraćenje podrške Pjongjangu. Potom je je s Kim Joung Un-om ugovorio bilateralni susret i time stabilizirao situaciju. Sada razmišlja o Mirovnom sporazumu i, ukoliko je to moguće, prestanku američkog vojnog prisustva u Južnoj Koreji, pod uvjetom denuklearizacije Sjeverne Koreje.

Dok Europljani kritiziraju američki protekcionizam, odnosno Trump-ov «Make America Great Again », Amerikanci ponovno otkrivaju blagodati pune uposlenosti. Trumpova administracija bilježi najnižu stopu nezaposlenosti od 1969.: 3,7%. Rekorder je država Minnesota čija stopa nezaposlenost je 2,6%, brojka o kojoj Europljani mogu samo sanjati. To su rezultati koji upućuju na vjerojatnost Trump-ova reizbora.

Mijenjati Europu iz Europe

U svibnju nas očekuju europski izbori. Koliko su oni važni za budućnost EU-a?

U Francuskoj je macronist Aurélien Taché, u jednu rečenicu rezimirao program koji njegova eurofilska stranka LaREM misli braniti tijekom predstojećih europskih parlamentarnih izbora: «Prenošenje velikog dijela nacionalnog suvereniteta na europsku razinu i, u isto vrijeme, podupiranje želje za demokratizacijom zemlje i davanjem riječi francuskom narodu».

Na što se je nadovezala njegova kolegica, Nathalie Loiseau - francuska ministrica vanjskih poslova, za LaREM optimističnom izbornom prognozom. Aludirajući na činjenicu da na siječanjskom mitingu Marine Le Pen (liderice radikalne parlamentarne desnice - stranke RN - koja je glavni takmac Macronovoj političkoj opciji) na kojem je predstavila svoju listu za EU parlamentarne izbore, nije zamijećeno prisustvo viđenijih euroskeptika iz drugih članica EU apralmentEU, Loiseau je izjavila da «lider francuske desnice Marine Le Pen ostaje izolirana na europskoj sceni gdje se nacionalizmi ne zbrajaju» (Le Parisien).

Francuska ministrica vanjskih poslova dodala je da joj je nemoguće zamisliti eurozastupnike Le Pen-ove stranke RN, koji su za tekućeg mandata propuštali svaku priliku da podrže prijedloge mjera Europske komisije (npr. čak i protiv socijalnog dumpinga, utaje poreza ili terorizma), da se IzboriTijekom predstojećih europskih parlamentarnih izbora na francuskoj nacionalnoj razini, jednako kao na europskoj, sukobiti dvije vizije EU: federativna koja podrazumijeva prenošenje nacionalnih suvereniteta na europsku razinu i Zajednica europskih nacija za koju Marine Le Pen tvrdi: «Naša Europa je Europa vrhunskih vrijednosti: slobode pojedinaca i naroda. Mi koji smo pravi Europljani, ostaviti ćemo narodima da odluče žele to li biti, da li žele ili ne žele kooperirati. Borba nacija protiv Europske unije je borba za neovisnost. Nacije su te koje će obnoviti i spasiti Europu.»odjednom počnu ponašati drugačije samo zato što na europskoj sceni više nisu sami, odnosno jer je «populistički» trend u EU sveprisutan.

Dakle je glavna novost ove predizborne kampanje za europske parlamentarne izbore da u Francuskoj niti euroskeptici, niti eurofili više ne misle napustiti Europsku uniju. Za to je najviše zaslužan arhitekt Trumpove pobjede, bivši bankar Goldman Sachs-a Steve Bannon. Njegova je ambicija paralizirati EU već ove godine. Isto nakon europskih parlamentarnih izbora na kojima bi «njegovi» kandidati trebali osvojiti zadovoljavajući broj fotelja. To je, prema Bannonu, prvi korak prema konačnoj pobjedi njegovih ideja na nacionalnim izborima država članica EU koji slijede (Echos). S tim je ciljem bivše/sadašnja siva eminencija Donald Trump-a (brojni analisti smatraju da je njegovo razilaženje s Trumpom privid) osnovala vlastitu zakladu pod nazivom Pokret. Ta bi fondacija trebala pospješiti federiranje svih europskih euroskeptika i desnih radikala, odnosno njihovo ujedinjavanje u obliku političke «supergrupe» koja bi postupno okupila trećinu EU država te postala «trn u nozi» europskih institucija.

Bannonova pobjeda bi, na taj način, perenizirala angloamerički soft power u europskom prostoru. Naime, nakon Bannonarhitekta EU Demokrata Georges Sorosa, Steve Bannon preuzeo je funkciju arhitekta EU Republikanaca, zahvaljujući čemu su danas sve europske političke strukture kolonizirane američkim normama.

EU počiva na osovini Berlin-Pariz. Onoliko koliko je njemačka podložnost angloameričkom soft power-u neupitna, toliko je delikatna ona francuska. Stoga je, u ovom trenutku, na europskoj razini, najznačajnija transformacija francuskog političkog sustava. Ista je započela izbornom pobjedom Macrona, s kojom se je završila dekompozicija francuske umjerene ljevice. Danas je pak na djelu fragmentacija umjerene desnice kojoj doprinose višemjesečne manifestacije Žutih prsluka.

Francuska političarka koju Steve Banonn najviše hvali, je nećakinja liderice RN-a Marine Le Pen i unuka Jean-Marie Le Pen-a - talentirana konzervativka Marion Maréchal. Njeno vrijeme tek dolazi.U međuvremenu, teren priprema Marine Le Pen. Neposredno nakon neslavno izgubljenih posljednjih predsjedničkih izbora, krenula je reformirati svoju radikalno desno pozicioniranu stranku, koju je naslijedila od oca (Jean-Marie Le Pen-a). Ne samo da je promijenila ime stranci (iz Front National u Ressamblement National RN), nego je Frexit i izlazak iz eura izbacila iz prvog plana i formulirala novu političku liniju: ne protiviti se EU, nego je mijenjati izunutra. Drugim riječima, nova strategija Le Pen-ove je Banonnova: okupirati Briselske institucije i uzdrmati ih izunutra jer, kako kaže «prvi put se možemo nadati da ćemo doista moći mijenjati Europu iz Europe, pa tako i Francusku iz Europe». Glavni argument za taj strateški zaokret je «elan koji su proizveli nacionalni pokreti u Europi», poglavito u Italiji i Austriji, a koji otvara mogućnost «tihog prelaska iz Europske unije u Europski savez nacija, prema precizno razrađenom kalendaru».

Drugim riječima će se, tijekom predstojećih europskih parlamentarnih izbora na francuskoj nacionalnoj razini, jednako kao na europskoj, sukobiti dvije vizije EU: federativna koja podrazumijeva prenošenje nacionalnih suvereniteta na europsku razinu i Zajednica europskih nacija za koju Marine Le Pen tvrdi: «Naša Europa je Europa vrhunskih vrijednosti: slobode pojedinaca i naroda. Mi koji smo pravi Europljani, ostaviti ćemo narodima da odluče žele to li biti, da li žele ili ne žele kooperirati. Borba nacija protiv Europske unije je borba za neovisnost. Nacije su te koje će obnoviti i spasiti Europu.»

Značaj predstojećih europskih izbora upravo je u tom traženju odgovora na pitanje: europska državnost ili ne?

Živite u Francuskoj, pa nas zanima kakva je situacija s hrvatskom zajednicom u toj državi? Kako gledate na perspektive hrvatsko-francuskih odnosa?

Hrvatsko-francusku vezu ostvarili su francuski benediktinci širenjem svojih samostana u Hrvatskoj 800-tih i i početkom 900-tih godina, a time i širenjem svoga utjecaja na hrvatski katolicizam i lokalno plemstvo (počevši od 925.) koje je usvojilo tadašnju francusku elitističku socijalnu i političku kulturu. Nakon pobuna hrvatskog seljaštva, došlo do odmaka od francuskog modela. Nadalje su hrvatsko-francuski odnosi evoluirali u ritmu geopolitičkih mijena u Europi i u svijetu.

Logično je dakle da danas hrvatsku zavičajnu zajednicu u Francuskoj nađemo uglavnom okupljenu oko tamošnje Hrvatske katoličke misije. I inače malobrojni Hrvati (govori se o 30-tak tisuća, nema službenih statistika) odlično se uklapaju u francusko društvo. Oni koji odluče trajno ostati u Francuskoj, rado su prihvaćani u francusko državljanstvo i stapaju se s francuskom zajednicom.

Posljednjih desteljeća hrvatsko-francusko prijateljstvo gradilo se je putem uspješne vojne kooperacije, tijekom Hrvatska FrancuskaDomovinskog rata, potom u okviru NATO-a u koji je Hrvatska ušla zajedno s Francuskom koja se je tada u NATO ponovno vratila.

S 1,44 Md EUR francuskih izravnih ulaganja u Hrvatsku od 1993., Francuska zauzima 5. mjesto na ljestvici najjačih ulagača, iza Austrije (6,5 Md EUR), Nizozemske (4,5Md EUR), Njemačke (2,9 Mds EUR) te Mađarske (2,4 Mds EUR).

Dakle, otvorena su vrata ekonomske suradnje, koja bi mogla doseći zadovoljavajući nivo npr. jačom implikacijom hrvatskih i francuskih partnera u razvoju kompetitivnih research&business klastera, njihovoj međusobnoj kooperaciji i suradnji s lokalnim jedinicama uprave u okviru digitalne i energetske transformacije europskog prostora.

Podršku tom vidu kooperacije može dati francusko-hrvatska suradnja u području decentralizacije. Taj je proces u Hrvatskoj u tijeku, te bi bila više nego korisna institucionalna razmjena iskustava između francuskih i hrvatskih lokalnih zajednica. Doprinjela bi koheziji europskog prostora.

Na kraju, u oblikovanju europskog pejsaža, kao i na svjetskoj političkoj sceni, nedostaje inicijativa za kreiranje mediteranskog političkog koncepta, koji bi valorizirao povijesnu ulogu tog prostora – izvorišta i mosta između najstarijih civilizacija. Zbog manjka kohezivnih mediteranskih programa suradnje, taj je prostor postao poprište sukoba svjetskih sila (neeuropskih). Dakle bi predmet suradnje između Francuske i Hrvatske, kao europskih mediteranskih država direktno zainteresiranih za geoekonomsku i geopolitičku revalorizaciju mediteranskog prostora, mogao biti upravo inicijativa za promišljanje zajedničke mediteranske gospodarske i sigurnosne strategije razvoja.

Davor Dijanović

Sri, 26-06-2019, 21:08:01

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.