Razgovor s književnikom Sinišom Posarićem

Siniša Posarić hrvatski je književnik, romanopisac i dramski pisac. U velikom razgovoru s gospodinom Posarićem razgovarali smo o njegovim književnim djelima, o umjetničkom djelovanju u kazališnoj grupi Viktor Carin Emin, o stanju književne scene u nas, ali i o političkoj i društvenoj situaciji u Rijeci te o drugim temama.

Nedavno je objavljena Vaša knjiga „Almis, priče i predaje“. Možete li nam reći nešto više o samoj knjizi?

Kao prvo, moja zbirka priča i predaja “Almis” čekala je 14 godina na tiskanje, a sada kad je objavljena, zadovoljan AlmisAlmis je starodrevno ime (ilirsko ili keltsko?) otočića preko kojega ide Krčki most između kopna pored Kraljevice i otoka Krka, a Mlečani su ga nazvali San Marco što je i do danas ostalo. Podatak o tome starodrevnom imenu pronašao sam u jednoj knjizi kraljevičke Župe, a naziv Almis ili lat. Almisum je prvo ime naselja Omišalj na Krku. Taj otočić bio je u posjedu Frankopana koji su ga u 15. stoljeću dodijelili benediktincima, a njih su pak otjerali Mlečani što je i okosnica ove priče. Prema predaji Mlečani su ondje htjeli izgraditi predstražu, no kako god su je gradili, ona bi se srušila, na posljetku su odustali i napustili “prokleti” otočić. Ta ruševina na brežuljku je ostala do danas, ali jedva se nazire sa mosta. Navodno ondje sve vrvi od zmija.sam, lakše mi je pri srcu. Moja osma knjiga (prva je Galebov san, priče s mora i kraja, 1997) nastala je tijekom jedne godine i kad sam je potpuno uredio za tisak, prijavio sam je na gradski, županijski i državni natječaj za potporu i svuda sam odbijen po nekoliko puta u nekoliko godina. Ministarstvo kulture prethodno mi je dalo potporu i odkupilo dio naklade dviju mojih knjiga: roman za djecu i mladež “Usnula marioneta” (2003) te zbirku priča “Pod smućenim bregom” (2004). No, kad je u Ministarstvu bio zadužen za knjigu onaj Čedo Višnjić, zaredale su se odbijenice, ne samo mojih naslova, mnogi su hrvatski književnici i nakladnici ostali bez potrebite potpore; zaključak izvucite sami.

Onda sam negdje vidio da i HAZU razpisuje natječaj za potporu za književna djela, pa sam i njima poslao, ali i oni su mi poslali odbijenicu. Zatim sam ispisao čitavu knjigu na pisaču, spakirao u kovertu s namjerom da je pošaljem Akademiji uz popratno pismo u kojemu sam naveo da ću “Almis” izbrisati iz računala, a oni neka rade s mojom knjigom što hoće, baš me briga. Uostalom, ne znam zašto Akademija raspisuje javni natječaj za književna te ina djela, ako nema namjeru dati potporu piscima koji nisu njezini članovi?

U to vrijeme otišao sam u Odjel za školstvo i kulturu Primorsko-goranske županije potpisati nekakav ugovor za sredstva namijenjena Kazališnoj grupi Viktora Cara Emina kojoj sam umjetnički voditelj te sam jednom djelatniku pokazao kovertu i rekao što kanim učiniti. Taj dobrostivi čovjek mi je rekao: “Siniša, pošaljite nam ponovno zahtjev, naslovite na moje ime i ja ću Vam osigurati barem nešto novca za tiskanje knjige. Nemojte to uništavati!”

Išao sam doma presretan zato što ipak ima ljudi voljnih pomoći, ali i pomalo rastresen, jer sam se osjećao kao sitni žicar! No, za knjigu koja bi trebala više od jednog vijeka trajati, kako bi to rekao Katul, valja se žrtvovati. Dakle, nisam važan ja, nego knjiga, taj moj “Almis”, ta zbirka od 28 priča i predaja s povijesnom pozadinom u koje sam uložio mnogo vremena i truda i na koje sam itekako ponosan. Vjerujem da će budući štioci više razumijevati etimologiju mojih priča, a manje razmišljati o meni, to je osnovna poruka koju sam naveo u predgovoru, a osobno vjerujem da se svaki pisac tome nada; čitajte knjigu i ne razmišljajte previše o piscu!

Ujedno je pripovijest Almis prva napisana i zato sam knjigu nazvao tim imenom. Almis je starodrevno ime (ilirsko ili keltsko?) otočića preko kojega ide Krčki most između kopna pored Kraljevice i otoka Krka, a Mlečani su ga nazvali San Marco što je i do danas ostalo. Podatak o tome starodrevnom imenu pronašao sam u jednoj knjizi kraljevičke Župe, a naziv Almis ili lat. Almisum je prvo ime naselja Omišalj na Krku. Taj otočić bio je u posjedu Frankopana koji su ga u 15. stoljeću dodijelili benediktincima, a njih su pak otjerali Mlečani što je i okosnica ove priče. Prema predaji Mlečani su ondje htjeli izgraditi predstražu, no kako god su je gradili, ona bi se srušila, na posljetku su odustali i napustili “prokleti” otočić. Ta ruševina na brežuljku je ostala do danas, ali jedva se nazire sa mosta. Navodno ondje sve vrvi od zmija.

Kad sam dovršio priču, nisam je imao gdje smjestiti u svoje već pripremljene zbirke, pa sam tražio još sličnih tema koje bih mogao obraditi i pripremiti posebnu knjigu zanimljivih priča i predaja. S obzirom da imam veliku obiteljsku knjižnicu, nije mi trebalo lutati okolo i tražiti materijal za knjigu. Osobito mi je draga hrvatska narodna epika, usmene narodne priče, a tu su i crtice Starčevića, Laginje, Kampuša, više znanstveno-povijesnih knjiga, studija, književno-znanstvenih zbornika, zatim starijih časopisa, a tu je i nešto mojih slobodnih interpretacija nekojih zanimljivih tema ili događaja.

Ma zaista, imamo toliko naših “neubranih” priča iz starine, pače i iz suvremene ostavštine da je ovo što sam ostvario u knjizi “Almis” tek sitna kap u odnosu na ono što još možemo otkriti i podariti našoj domovini i našem narodu u književnom oblikotvorenju, a osobito bi me veselilo kad bi tkogod iz mlade hrvatske književne scene nastavio istraživati hrvatsku povijestnu baštinu.

Počeo sam prikupljati građu za novih 28 priča i predaja poput zbirke Almisa, a buduća knjiga nosit će naslov “Liburnija”. Već imam desetak gotovih priča, ali moram provjeriti točnost podataka koje navodim i pripremiti slikovni prilog za svaku priču. Bit će to zanimljiv posao koji nikada ne će biti naplaćen.

Već dugo vodite kazališnu grupu Viktora Cara Emina. Možete li nam reći nešto više o njezinu nastanku, aktivnostima?

Kazališna grupa Viktora Cara Emina (nekoć Amatersko kazalište “Viktor Car Emin”) osnovano je 1949. u okviru Kulturno-umjetničkog društva “Istravino” istoimene tvrtke na Sušaku. KUD “Istravino” osnovano je 1947. kao i mnoga društva takvoga tipa u Rijeci, Sušaku i u čitavome Hrvatskom primorju. Tada je to bio veliki uzlet kulturnog amaterizma u poraću, oko pedesetak KUD-ova, a između ostaloga, stvarala se je dramska jezgra unutar KUD-a “Istravino”. Sve zasluge za to imaju Leon Baris, Hrvat iz Banje Luke, koji je u Rijeku došao kao mladić s tamburom, zatim Bruno Lenac, u to vrijeme profesionalni tajnik tadašnjega Narodnog Kazališta “Ivan Zajc”, kao i profesionalni kazališni i filmski glumac i redatelj Anđelko Štimac, učenik dr. Branka Gavelle u Prvoj državnoj glumačkoj školi u Zagrebu (1924-28).

Štimac je, došavši u Rijeku, prvi postavio u poraću na scenu Shakespearea, istom je pokrenuo glumački tečaj pri Narodnom kazalištu, a iz tog tečaja profiliralo se je nekoliko glumica i glumaca koji su nastavili profesionalnu kazališnu karijeru, nekoji su se posvetili kazališnom amaterizmu, nekoji književnosti, a nekolicina od te skupine mladeži posvetili su se školstvu.

Ansambl je domaćin Prvog festivala hrvatskih kazališnih amatera 1961. u zgradi bivšega kina “Tuhobić” (ex. Luxor) na Sušaku. Do danas prema nekojim podatcima za ovih 58. godina naš je ansambl sudjelovao na najviše festivala u organizaciji Hrvatskog sabora kulture te vjerojatno pobrao i najviše priznanja za predstave u cjelini ili za pojedinačne glumačke kreacije. Osobno sam osmislio naziv “Zlatno razdoblje” ansambla 1966-75. jer u tih deset godina sudjelovanja na festivalima samo dva puta ostali su bez ikakve nagrade, a čak četiri puta ansambl je bio najbolji u Hrvatskoj te još dva puta sudionik na saveznom (Jugoslavenskom) festivalu. Sve je to vođeno rukom Anđelka Štimca, mog učitelja glume, redatelja koji je istodobno radio u “Zajcu”, ali i s amaterima u Opatiji, u Krasici, pa čak i u Gospiću.Taj Slavonac rodom (Slakovci, 1909, preminuo u Rijeci 1995) bio je veliki zaljubljenik u kazališnu umjetnost zaista je znao posložiti ansambl, pa čak i kada nije imao na raspolaganju dobar kadar.

Sjećam se da je on doslovno “izbacio u orbitu” pok. Galiana Pahora koji je iz Pulja došao u Rijeku zbog glavne StarinaImamo toliko naših “neubranih” priča iz starine, pače i iz suvremene ostavštine da je ovo što sam ostvario u knjizi “Almis” tek sitna kap u odnosu na ono što još možemo otkriti i podariti našoj domovini i našem narodu u književnom oblikotvorenju, a osobito bi me veselilo kad bi tkogod iz mlade hrvatske književne scene nastavio istraživati hrvatsku povijestnu baštinu.uloge u komediji Talijanske drame “Charlejeva tetka”. Nakon uspješna glumačkog ostvaraja Gale je prešao u Hrvatsku dramu i doslovno postao zaštitni znak HNK Ivana pl. Zajca do smrti.

U ansambl sam došao 1982. nakon što sam u N. listu pročitao kratki razgovor sa Štimcem koji je najavio rad na predstavi “Tragedija mozgova” Janka Polića Kamova. U to vrijeme sam oduševljeno čitao sve od Kamova i o Kamovu, nešto od knjiga imao sam doma, ali sam se tada učlanio u Gradsku knjižnicu samo da bih što više saznao o njegovu djelu.

Prvi susret sa Štimcem posebna je priča, tih uru vremena o svemu smo razgovarali, znao sam već naizust Matoševu pjesmu “Djevojčici umjesto igračke”, ali moja izvedba i Štimčeva bile su kao dan i noć, baš sam se neugodno osjećao... Danas je recitiram kao od šale i tako provociram moje glumice i glumce koji se doslovno muče s tremom u pripremi kakva recitala (ha, ha, ha). Na žalost, Kamovljevu “Tragediju mozgova” nismo postavili na scenu, jer ansambl je bio posve drugčije profiliran, tražile su se komedije, vesele igre za radni narod i omladinu. Ali Kamovu sam se ipak odužio postavivši njegovu dramu na scenu dvanaest godina kasnije 1994), a zatim i kratku dramu “Iznakaženi” (2000) koju je slučajno pronašao pok. akademik Nedjeljko Fabrio i objavio u časopisu Forum.

Osim toga ta zgrada bila je više rupa, rupčaga, nego kazalište koje sam očekivao. Moj stariji brat rekao mi je da je to bila jedna od najljepših dvorana u Rijeci, čak i u ono vrijeme kada je u gradu bilo sedam velikih kino dvorana i više radničkih kulturno-športskih dvorana, a o plesnim dvoranama da i ne govorimo. No, tada nije bilo dalekovidnice, nije bilo međumrežja pa je jedina zabava za cijele obitelji bio radio prijamnik, naravno, i česti izlasci na ples, na koncerte, u kazalište ili u kino.

Kako je i zašto ta zgrada propala, vjerujem da je razlog tome prokletstvo! Prethodno je, početkom 20. stoljeća, ondje bila velika destilerija, tvornica likera i žestica koju je otvorila židovska obitelj iz Austrije. No, kako su se sredinom 20-ih godina počele posvuda otvarati kino-dvorane, a vjerujem da je to bilo u ono vrijeme vrlo unosno, tako je i bivša destilerija 1934. pretvorena u Kino “Luxor”.

Jedna zanimljivost. Nakon pada fašističke Italije 1943. u toj dvorani održan je nekakav građanski skup na kojem je održao govor Edo Bulat, ministar za Dalmaciju u NDH. Navodno je nazočio i Ante Pavelić, ali osim video-snimke na ulici ispred ulaza u zgradu i jednog dijela Pavelićeva govora, nema drugih slikovnih ili pisanih podataka. Čini mi se da je za snimku uporabljen poglavnikov govor snimljen na magnetofonskoj vrpci. Šteta, jer pravo je pitanje što je tada rekao Bulat (ili Pavelić?) glede poništenja tzv. Rimskih ugovora”...

Nakon “oslobođenja” Sušaka i Rijeke, zgradu kina zauzela je Komanda Beogradskog vojnog vazduhoplovstva (?), ali nije prošla niti godina, zgradu je preuzeo grad i već 1947-8. nacionalizirao i preimenovao u Kino “Tuhobić” koje je pod tim nazivom radilo sve do kraja 50-ih godina, odnosno, 1959. kada je predano na korištenje Amaterskom kazalištu “Viktor Car Emin” tada već o desetoj godini aktivnog djelovanja.

Uoči Prvog festivala hrvatskih kazališnih amatera 1961. prvi i posljednji puta dvorana je djelomično uređena; ugrađena je polovna kotlovnica za grijanje (vjerojatno iz HNK ili iz jednoga od riječkih kina!), obnovljene su garderobe za gledatelje, garderobe i šminkeraj za glumice i glumce, dvije prostorije (Plavi i Crveni salon) za održavanje proba, nuzprostorije, a dvorana s balkonom imala je 260 sjedećih mjesta. Riječki slikar Antun Grdić oplemenio je nekoliko unutarnjih zidova zgodnim kubističkim slikarijama. Ondje su se osim kazališnih predstava održavali koncerti pop-glazbe, bio je plesnjak, ali i nedjeljna priredba “Sielo 18”, dakle, za mladež koja je dolazila recitirati, pjevati, svirati, glumiti - nešto poput priredaba tipa “moj prvi uspjeh” ili “pokaži što znaš”. Nekoć su mi stari naši glumci govorili da je ta priredba namjerno bila nedjeljom u 10 sati samo da mladež ne ide u to vrijeme na svete mise u Crkvu!

Jedni su pripovijedali kako im je bilo putovati na festivale ili na gostovanja uglavnom na području Hrvatske. Prvo su se morali DOBRO upoznati sa vozačem autobusa, e da bi se uvjerili kako (politički) “diše”, jer su tijeklom putovanja obvezno pjevali, između ostalog, zabranjene pjesme “Ustani, bane” i “Vilu Velebita”. Možda sam naivan, ali nikad mi nije bilo jasno zašto su baš ove dvije pjesme bile zabranjene...

No, moram priznati da sam se, došavši u ovo kazalište suočio s pravim rasulom ansambla. Iako je bilo tada petnaestak glumica i glumaca, čini mi se da je svima bilo već dosta obveza u ansamblu, nevoljko su dolazili na probe, stalno nešto prigovarali, svađali se, odustajali, a vremešni već Štimac imao je razumijevanja; pokušao je obnavljati repertoar starim i nekoć uspješnim predstavama te uvrstiti nas nekolicinu mlađih u taj program, ali to nije išlo tako lako. Više puta odustajalo se je od rada tako da sam prvi nastup na sceni imao tek 1985. u predstavi “Operacija” slovenske književnice Mire Pucove. Tadašnji je Savez KUD-ova u Rijeci izričito tražio da se te godine izvode predstave povodom 40. godišnjice “pobjede nad fašizmom” inače nema novca - to je bila “preporuka” Općinskog komiteta SKH!? Štimac je izabrao prilično mirnu dramu bez ideološkog zanovijetanja koju su već izvodili 1975. A ja onako skroman i sramežljiv, prepun treme, odlično sam se snašao u ulozi primarijusa doktora Rateka, ravnatelja bolnice koji ne zna da njegov glavni liječnik ondje skriva ranjenog partizana... Predstava u trajanju od dva sata uglavnom je svršila “piši kući propalo je”!

Zgodno je bilo kadikad slušati Štimca prije probe. Jednom je rekao dok je kao glumac radio u Njemačkoj prije rata, živjeli su kao lordovi za razliku od domaćih; kupovalo se je na bonove i točkice, ali samo stranci imali su pravo kupovati, npr. alkohol. No, kad su svojim domaćim kolegama rekli da im daju te bonove pa će im oni kupiti “šnaps”, ovi su odgovorili “Nein, das ist Schwarts!” Tu tvrdoglavost Nijemaca, Štimac je potvrdio jednom rečenicom kad smo se ovdje suočili s onom inflacijom i devalvacijom dinara: “Da je taj socijalizam nešto vrijedio, prvi bi ga Nijemci prihvatili!” Sjećam se izraza lica nekojih članova ansambla, inače radnika Brodogradilišta “3. maj”, inače članova SKH, koji su šutke prešli preko toga...

No već sljedeće godine imam tri uloge: Dubrovčića u komediji “Tripče de Utolče”, M. Držića, zatim Lisandra u “Snu StvaranjeNišta mi ne treba osim pune slobode, moga kućnog mira za pisanje i stvaranje. Ali nisam tip kojemu smeta, npr. dječja cika i dernjava, ne smeta mi kad me sin upita što ćemo danas ručati ili kada moram ženu odvesti u bolnicu na preglede, kuhanje, pranje posuđa, vješanje robe i posteljine na sušilo... Ne smeta mi niti velika, višednevna stanka u stvaralaštvu, zato što uvijek u sebi imam razne zamisli od puke pjesme ili priče do kazališnog teksta.Ivanjske noći” W. Shakespearea te Vlastimira u “Čovjeku na četiri noge” R. L. Đukića, sve u režiji Anđelka Štimca koji se istom oprašta od rada i u “Zajcu” i u “Caru Eminu”, godine su ga pristisle, boljetice, nekoliko operacija i zasićenost. Predložio nam je za umjetničkog voditelja kazališnoga i filmskog glumca Borisa Lučića, koji je zapravo počeo karijeru u “Caru Eminu” još 50-ih godina, a onda je nakon “Zajca” lutao kazalištima od Osijeka do Podgorice (“Titograd”).

Lučić je odbacio klasični program, posvetio se je modernizaciji naših predstava pa smo tako pripremali Roberta Andersona, zatim Friedricha Durrenmatta, Ivana Cankara, Ivana Bakmaza. S Durrenmatovim djelom “Dance Macabre” prvi puta nakon 14 sušnih godina ponovno smo nastupili na festivalu hrvatskih kazališnih amatera (1988), a zatim opetovano 1992. s predstavom “Vježbe u Goethe-institutu” Ivana Bakmaza.

Tu godinu jedva sam preživio i skoro nisam išao na festival, jer sam dan nakon premijere završio u bolnici zbog puknuća vrijeda na dvanaestercu koji me je pune dvije godine mučio. Ajme, koja je to muka; nesanice, gubitak teka, gubitak volje, nervoza... Nikome to ne želim. Tada nije bilo vozila hitne službe, jer su sva bila na ratištima, pa me je susjeda dovezla u bolnicu sa svojim vozilom. Morao sam čekati na rendgensko snimanje, jer su tada dovezli nekoliko mladih branitelja sa ličke bojišnice doslovno izrešetane i pune gelera. Mirno su ležali na kolicima, valjda su bili uspavani, a ja sam se prevrtao zbog onoga “graška” na dvanaestercu i gubio dah...

Moram se vratiti koju godinu unazad. Počeo sam režirati spontano već 1990. Pozvao me je slikari grafičar Nenad Raucher iz Kraljevice i predložio mi da nastupim na otvorenju Frankopanova dvorca Nova Kraljevica te ako imam nešto prigodno. Rekao sam mu da imam, ali nisam imao ništa. Otišao sam doma s posla i prvo što mi je palo na pamet bio je Matoš! Prebrah njegova sabrana djela i pronađem priču “Ja pucam”! Pet puta sam je pročitao i pomislih da bi ovo mogla biti odlična mono-satira. Sjeo sam tada za stol i počeo prepisivati na pisaći stroj. Prebrah po još nekojim Matoševim pričama i “skrojih” čitav tekst za nastup koji će uslijediti za dvadesetak dana. Te iste godine dobio sam prvi puta treću nagradu za pripovijest “Incipit” na književnom natječaju Zija Dizdarević u Sarajevu. Na natječaj je prijavljeno 113 priča. Moj “Incipit” do danas nije objavljen, zapravo to je poduža pripovijest o političkim promjenama u nas. Iako ju je urednik riječkih Dometa. Mr. Ervin Dubrović (danas ravnatelj Muzeja Grada Rijeke) htio objaviti, nisam mu dao, odbio sam ga, jer mi nije bilo po volji objavljivati besplatno!

Nenad me je pozvao u Kraljevicu da obiđemo stari zapušteni kaštel, zajedno smo lutali gradom i tražili ključeve kod raznih umirovljenih zastavnika, kapetana i poručnika JNA koji su koristili kaštel za organizaciju športskih aktivnosti (stolni tenis, šah i streljana). Kaštel je iznutra bio zarastao travom, a sve prostorije bile su u lošem stanju, nitko ništa nije desetljećima ulagao u održavanje i obnovu toga povijestnog objekta, čak su i kamine s crnim mramorom nakrcali kamenjem i cementom! Nevjerojatno! U jednome dijelu kaštel je bio prepravljen u bolnički odjel za rekreaciju osoba s invaliditetom, koji su se zimi grijali pećima na ugalj...

Moja mono-satira “Ja pucam” prošla je odlično, osim što sam morao podići glas za dvije oktave (ha, ha, ha!) od normalnog s obzirom da je kaštel bio prepun, bilo je barem 500-600 gledatelja na otvorenom.

No, dobro, već sljedeće 1991. režiram komediju Zvonimira Bajsića “Gle, kako lijepo počinje dan” (slov. Glej, kako lepo se začenja dan) u Slovenskom domu Bazovica, a moji glumci “zarađuju” Zlatnu Linhartovu značku, najviše priznanje za kazališne amatere u Sloveniji. S tom predstavom prošli smo skoro cijelu Sloveniju, ali kad smo trebali nastupiti u Kočevju, tada je počeo rat u Sloveniji i nastup je odkazan, zapravo, nikada više nismo izvodili tu predstavu.

Sljedeće godine, usporedo s mojom ulogom u Caru Eminu na predstavi “Vježbe u Goethe institutu” pripremam u Bazovici moj prvi tekst “Horizont”, antiratnu grotesku, u kojoj smo se malkice zaj..avali sa srbskim izgovorom nekakva JNA-oficira, “Majkom Zemljom” (Europa) koju ni za što nije briga, četverotaktnim čudovištem koje sve 25. god.Od te 1993. do danas, dakle u razdoblju od 25 godina, doživio sam svašta, mnogo uspješnih smotri i festivala, mnogo pohvala gledatelja, kritičara i festivalskih izbornika, ali i mnogo podcjenjivanja i onemogućavanja rada, npr. od strane gradske uprave. 2002. deložirani smo iz već oronule zgrade negdašnjega gradskog kina Tuhobić/Luxor, pod kojim krovom su prve glumačke korake napravili mnogi profesionalni glumci i redatelji, novinari, pjevači, slikari, pjesnici, profesori i znanstvenici, dakle, bila je to jedna zdrava sredina u kojoj se je razvijala lijepa mladost mnogih Riječanki i Riječana.namjerava razoriti te djetetom koje sve to trpi, a u pozadini baulja smrt... Dobro je to prošlo. Tijekom nastupa u dvorani Crvenog križa na Sušaku pred 300 prognanica i prognanika, kad je naš glumac izgovorio “Hajde, vojsko, povlačenje”, jedan prognanik se je podigao i povikao “Nema povlačenja!!!”

Te 1992. s jeseni, prijetio je raspad KG V. Cara Emina; Boris Lučić je rekao da više ne želi raditi, pola ansambla se je osipalo i samo meni je palo na pamet da to održim kao stalni umjetnički voditelj. Pripremio sam program od tri predstave i to već sljedeće 1993. ostvario. Prvo smo premijerno izveli “Dijalektički antikolumbus” Slobodana Šnajdera (s kojim sam kasnije prekinuo svaku vezu zbog njegovih političkih promišljanja i protuhrvatskih kolumni u N. listu!), zatim “Sabor ptica” Farida Uddin Attara, iranskog pjesnika, te “Viktoru Caru Eminu u čast”, kolaž program posvećen književniku povodom 30. obljetnice preminuća.

Od te 1993. do danas, dakle u razdoblju od 25 godina, doživio sam svašta, mnogo uspješnih smotri i festivala, mnogo pohvala gledatelja, kritičara i festivalskih izbornika, ali i mnogo podcjenjivanja i onemogućavanja rada, npr. od strane gradske uprave. 2002. deložirani smo iz već oronule zgrade negdašnjega gradskog kina Tuhobić/Luxor, pod kojim krovom su prve glumačke korake napravili mnogi profesionalni glumci i redatelji, novinari, pjevači, slikari, pjesnici, profesori i znanstvenici, dakle, bila je to jedna zdrava sredina u kojoj se je razvijala lijepa mladost mnogih Riječanki i Riječana.

Nakon te deložacije jedno smo se vrijeme doslovno povlačili po malim prostorijama mjesnih odbora samo zahvaljujući nekojim mojim prijateljima; uspio sam održati ansambl na životu, pripremali smo predstave, izvodili ih uglavnom bezplatno ili za skromnu naknadu. Posljednjih 15 godina radimo u velikoj dvorani Mjesnog odbora Turnić; s njima smo pod ugovorom te ostvarujemo dio programa za njihove potrebe u kulturi te sam koncem prošle godine u njihovu izložbenu salonu izložio fotografije iz svih predstava koje smo ondje izveli.

O novinarima koji danas izbjegavaju pisati o uspjesima KG Viktora Cara Emina bolje da i ne govorimo! No sve smo ih demantirali, odnosno razuvjerili da ne radimo dobro - našim odličnim predstavama.

U proteklih pet godina na županijskim smotrama izveli smo čak devet predstava, dva puta nagrađeni smo odlazkom na festival, dvije najbolje režije, jedna najbolja muška uloga te četiri najbolje ženske uloge. Od tih devet predstava četiri su moji dramski ostvaraji. Iako ansambl danas ima samo pet glumica i glumaca te povremeno uskoči u rad nešto studentske mladeži, uvjeren sam da ćemo sljedeće godine dostojno obilježiti 70. godina obstojnosti svečanom akademijom 5. studenog 2019, ako ne u Rijeci, onda negdje izvan Rijeke - Viktor Car Emin, koji je odobrio za života da se kazalište nazove njegovim imenom to je svakako zaslužio, istom kao što su to zaslužili i svi oni koji su tijekom tih sedam desetljeća djelovali u našem kazalištu.

Na posljetku, nadam se da ću Kazališnu grupu Viktora Cara Emina jednom ipak smjestiti pod vlastiti krov, odnosno u dvoranu u kojoj će se redovito izvoditi predstave, okupljati neka nova mladež, naša riječka. To je san snova, moja maštarija, ali ne ću nikada odustati - Krepat ma ne molat!

Kako gledate na stanje na hrvatskoj književnoj sceni?

Hm... Počet ću poput Pavla Pavličića koji je prije desetak godina odgovorio nekom glupom novinaru na glupo pitanje “Što je s hrvatskom književnošću?” da je s njome sve u najboljem redu, svi pišu, objavljuju, dobivaju nagrade, prevode se na druge jezike, ali očito hrvatskoj književnosti nedostaju “škandali”! Podjela književnika na dvije velike udruge (“crni” i “crveni”!), stanovita gložnja pojedinaca te podmuklo uguravanje “svojih ljudi” u prosudbene odbore za dodjelu sredstava od općinskih i gradskih te županijskih uprava do Ministarstva kulture... sve bi to trebalo biti navodno u skladu sa “slobodnim tržištem”, odnosno “demokratizacijom književnosti” i sa slobodom stvaralaštva koju zapravo nikada nismo imali do osamostaljenja Hrvatske.

Istom, u posljednjih petnaestak godina pokrenuto je niz udruga književnog tipa po svim našim većim gradovima. To su uglavnom nekakvi alternativci koji doslovno urlaju svoje pjesme poput zakašnjelih punkera ili nekoje osobe već srednje ili starije dobi koje iznenadno sebe vide na književnoj sceni, iako su njihova djela uglavnom zaista upitne vrijednosti. Uređivao sam pedesetak knjiga za skromni honorar i gotovo plakao nad onime što sam čitao, NajgoreOno što je u svemu tome najgore, jest nedostatak suodnosa između pisca i čitatelja. S jedne strane mi smo osiromašeni materijalno pa nam je kupnja knjige zadnja stavka, lijeni smo otići u gradsku knjižnicu i posuditi dobru knjigu, a osim toga nemamo vremena za čitanje. S druge strane svi smo se doslovno “uvalili” u politiku i doslovno se tučemo međusobno zbog naših političkih “ljubimaca”, a tu nema više mjesta za kulturu, za stvaralaštvo i za čitanje.nad silnim stihotvornim prenemaganjem kojega nisu imune niti osobe s profesorskim zvanjem!

Uostalom, izišao sam iz riječkog ogranka DHK 2004. nakon svega četiri godine članstva nakon što sam obaviješten da nemam pravo glasa na izbornoj skupštini ogranka, jer nisam član središnjice DHK!? Takav je Statut Društva. Nisam primljen u dva navrata u središnjicu, jer su me onemogućili nekoji književnici iz Rijeke. No, da ne ostanem dužan, reći ću i njihova imena; Andrija Vučemil, nekoć “proljećar” i golootočki uznik i pok. Ljubo Stefanović - pravi Ostap Bender u riječkoj kulturi! I kad sam vidio da Andrija surađuje s Ljubom, a da se nekoji doslovno grebu oko Giacoma Scottija da im osigura gostovanje u Italiji, odnosno prijevode na talijanski, meni se je sve to zgadilo!

Od tada sam odlučio izbjegavati bilo kakva književna društva i udruge, bilo kakve navodne “festivale književnosti” koji se odvijaju po ulicama i gostionicama za čašu vina ili piva. Meni to uistinu ne treba, ništa mi ne treba osim pune slobode, moga kućnog mira za pisanje i stvaranje. Ali nisam tip kojemu smeta, npr. dječja cika i dernjava, ne smeta mi kad me sin upita što ćemo danas ručati ili kada moram ženu odvesti u bolnicu na preglede, kuhanje, pranje posuđa, vješanje robe i posteljine na sušilo... Ne smeta mi niti velika, višednevna stanka u stvaralaštvu, zato što uvijek u sebi imam razne zamisli od puke pjesme ili priče do kazališnog teksta.

No, najviše me zabrinjava sva sila književnih natječaja i nagrada u nas; e to je već prava kuhinja u kojoj se kuha pravi bućkuriš, ćušpajz ili zasoljena slatka salata! Odustao sam od slanja svojih tekstova na bilo kakve nagradne natječaje s obzirom da svuda postoje tzv. “zatvoreni krugovi” - od spomenutih općinskih i gradskih natječaja do državnih. Pravi primjer je natječaj za dramsko djelo Marin Držić koji razpisuje Ministarstvo kulture. Niti uz najbolju volju ne vidim nikakvu vrijednost i kvalitetu u većine nagrađenih dramskih tekstova, niti bih želio postavljati na scenu sve ono što sam uspio pročitati. Doslovno jedni drugima kružno dijele nagrade! Istom, pogledajte priče u Večernjem listu koje se objavljuju na nagradnom natječaju pod imenom Ranka Marinkovića - katastrofa (nemam druge riječi!)!

Ipak, ono što je u svemu tome najgore, jest nedostatak suodnosa između pisca i čitatelja. S jedne strane mi smo osiromašeni materijalno pa nam je kupnja knjige zadnja stavka, lijeni smo otići u gradsku knjižnicu i posuditi dobru knjigu, a osim toga nemamo vremena za čitanje. S druge strane svi smo se doslovno “uvalili” u politiku i doslovno se tučemo međusobno zbog naših političkih “ljubimaca”, a tu nema više mjesta za kulturu, za stvaralaštvo i za čitanje.

Meni je uvijek smiješno kad se sjetim starog disidenta Milana Kundere kojemu je glupi novinar postavo glupo pitanje “Gdje bi smjestio svoje pisanje?”, a on mu odgovori da se je vjerojatno u Češku vratio na magarcu nesporazuma, jer ne piše zbog svrstavanja nego zbog čitanja! To je zapravo sva mudrost; nikakvo svrstavanje niti bilo kakve nagrade i priznanja, pače niti osobno političko stajalište ne pomažu ako ne možete prodati knjigu ili ako vaša djela nitko ne će čitati.

Ipak vjerujem u ove naše informatičke, odnosno međumrežne vode, zato rado objavljujem i čitam druge pripovijesti, kako na Portalu HKV tako i na drugim portalima. To je najbrži mogući dodir čitateljstva s tek stvorenim i objavljenim književnim djelom! Objavljujem i na Facebooku jer me svakako zanima mišljenje čitatelja, ali nedostaje mi ponekad “konstruktivna” kritika, pohvale su mi drage, naravno, ali od kritike ni k, osim tu i tamo napada pojedinih luđaka da pišem “ustaškim novogovorom”, ha, ha, ha, ha!

Što nam možete reći o Vašem viđenju odnosa državnih institucija prema području kulture?

Već sam nešto odgovorio u prethodnim pitanjima, ali treba o tome govoriti bez zanovijetanja i bez zadrške. Pitanje je jesu li te državne institucije stvorene za potrebe kulture ili je kultura u sluganskom odnosu spram državnih institucija?

No, moram tu spomenuti jedan nedavni ružan, jadan i tužan slučaj zaista “do neba vapijući” te se zaista moramo upitati kakvi ljudi upravljaju državom i svim našim ustanovama. HSKJedina ustanova kojoj danas ozbiljno vjerujem, a KG Viktora Cara Emina je članom iste od samog osnutka, jest Hrvatski sabor kulture koji jedini skrbi o kulturnom amaterizmu, o festivalima, stvaralačkim radionicama, seminarima te o organizaciji gostovanja u inozemstvu. Danas je u HSK-u vrlo mlada skupina visoko obrazovanih i stručnih ljudi koji znadu raditi i koji su odklonili bilo kakvo političko opredjeljenje, odnosno naklonost nekojoj od političkih struja u nas. Njihova jedina politika odnosi se na kulturno stvaralaštvo, dakle, razvoj, podporu i ustroj hrvatskoga kulturnog amaterizma.Umro je 8. kolovoza 2018. u Rijeci hrvatski književnik Nedjeljko Fabrio, akademik, član Matice hrvatske, član Društva hrvatskih književnika (u jednom mandatu i predsjednik) te član Društva hrvatskih književnih prevoditelja, kazališnih kritičara i teatrologa, a u HNK Ivana pl. Zajca izvedene su četiri njegove drame. Dakle, niti Grad Rijeka, niti HNK Ivana pl. Zajca, niti jedna spomenuta javna ustanova nije našla za shodno održati komemoraciju za Nedjeljka Fabrija!? To je uistinu kulturna sramota, a slično je bilo i s našim čakavskim pjesnikom i prozaistom Ljubom Pavešićem (1919-94) za kojega se isto tako nije niti znalo kad mu je pogreb. Baš bijedno... Namjerno preskačem Ministarstvo kulture i trenutačnu ministricu jer od od nje i takvog ministarstva ne treba očekivati ništa, osim što ulažu proračunska sredstva za kojekakve subverzivne ljevičarske priredbe što nema baš nikakve veze s našom kulturom - srednjeeuropskom i sredozemnom!

Jedina ustanova kojoj danas ozbiljno vjerujem, a KG Viktora Cara Emina je članom iste od samog osnutka, jest Hrvatski sabor kulture koji jedini skrbi o kulturnom amaterizmu, o festivalima, stvaralačkim radionicama, seminarima te o organizaciji gostovanja u inozemstvu. Danas je u HSK-u vrlo mlada skupina visoko obrazovanih i stručnih ljudi koji znadu raditi i koji su odklonili bilo kakvo političko opredjeljenje, odnosno naklonost nekojoj od političkih struja u nas. Njihova jedina politika odnosi se na kulturno stvaralaštvo, dakle, razvoj, podporu i ustroj hrvatskoga kulturnog amaterizma.

Hrvatska javnost, zapravo niti ne zna što sve imamo u kulturnom amaterizmu, kako će znati kada, primjerice, Festival hrvatskih kazališnih amatera opstoji već 58. godina, a gotovo niti jedne jedine vijesti ne ćete čuti u sredstvima javnog priobćavanja gdje i kada se održava, tko sve nastupa te tko je što osvojio na tim festivalima. Inače svake godine prijavljeno je 130-150 amaterskih predstava širom Hrvatske, e da bi se za festival izborilo 23 ansambla na svojim županijskim smotrama. Dakle, suludo je zanemarivati tako velik broj kazališnih amatera, u većini naše hrvatske mladeži i djece koji svoje predstave pripremaju najčešće u skromnim uvjetima i uza skromnu ili nikakvu podporu lokalne zajednice! Iako su novinari obaviješteni, uglavnom svatko od nas vrši samopromidžbu vlastitih predstava, ali opet se pitamo kome služe ta sredstva javnog priopćavanja na lokalnoj i državnoj razini?

Budući projekti?

Dakle, već sam ovdje najavio svečanu akademiju povodom 70. godišnjice KG Viktora Cara Emina, kao najvažniji program našeg ansambla za 2019. Osim toga, trenutačno pripremam program predstava za sljedeću godinu. Jedna će svakako biti veseloigra prema osmoj noveli osmog danau Dekameronu Giovannia Boccaccija “Izmirenje Spinelloccia i Zeppe” kojoj sam dao radni naslov “Osminka za četvero”.U cijelosti je to moj tekst, likovima sam dao domaća imena i osuvremenio temu tako da mi je Boccaccijeva pričica samo poslužila kao motiv o ljubavnom četverokutu, dakle o tzv. “swingerima”, razmjeni bračnih parova što se itekako tajanstveno proširuje i u našem ozemlju već godinama, desetljećima, ali mi to kao ne vidimo. Naravno, o tome nemam dobro mišljenje, kao niti o istospolnosti, pedofiliji, transvestitstvu (ženomužju!); sve to smatram ozbiljnim poremećajem. Tzv. “swinganje”, kao navodno “osvježenje” braka koji je možebiti pred raspadom ili potpuni nedostatak intimnih odnosa, npr. u dugogodišnjoj vezi, postoji valjda otkako je naše civilizacije, a što se danas među pobornicima smatra “slobodom tjelesne ljubavi”. Za mene je to neprihvatljivo, ali ne znači da se ne moram niti želim baviti tom pojavom na kazališnoj sceni ili u književnosti, a u ovome slučaju na šaljiv način.

O drugoj predstavi još uvijek razmišljam, imam nešto u vidu, ali moram RomaniU književnom stvaralaštvu pripremam dvije knjige za tisak, zapravo, dva romana, ali vidjet ćemo s obzirom na novčane mogućnosti hoću li obje objaviti sljedeće godine. Prvi je roman “Noćni leptir” s temom iz Domovinskog rata te roman “Rastavljanje glave”. Oba su nastala u prvoj polovini prošlog desetljeća i, zapravo, nije mi žao što ih do sada nisam objavio; može biti će s vremenskim odmakom biti čitateljima još zanimljiviji, tome se nadam. Ako nešto vrijedi, uvijek će vrijediti. Uostalom, još uvijek čitam, npr. Stendhala i još uvijek mi je svjež, zanimljiv.dobro razmisliti, zapravo sučeliti se s mojim malim ansamblom i vidjeti koliko žele i mogu raditi s obzirom na njihove osobne i poslovne obveze. Zaista je teško održavati probe na kraju dana, negdje iza 21 ili 22 sata kada bi se ljudi trebali odmarati od dnevnih obveza i napora.

Mnogo puta kasno uvečer ili čak o ponoći dok sam išao doma sa probe pitao sam se zašto te mlade i drage ljude doslovno gnjavim, maltretiram. Iako svi oni vole kazališnu umjetnost, sami su svjetni u kakvim okolnostima radimo; smrzavamo se zimi, “kuhamo” se ljeti i strepimo zajedno hoće li predstava biti na vrijeme pripremljena i kako će biti prihvaćena u gledateljstvu.

No, tu je i naš program kratkih igrokaza za djecu; bit će nešto repriza i nešto novo - jedna nova lutkarska predstava “Gospođica Žabica”. To pripremamo inače “u hodu” i veseli me što članovi ansambla žele sami kreirati scenografiju i lutke. E, to je ono čemu se kao umjetnički voditelj veselim. Bit će to moj jedanaesti scenski uradak za najmlađe gledatelje. Zapravo većina od tih igrokaza se stalno reprizira ili obnavlja s novim generacijama. Primjerice, moj igrokaz “Olovka i Gumica” izvodi se od 1997. tri puta je glumački obnovljen i čini mi se da je već izveden četrdesetak puta do sada.

U književnom stvaralaštvu pripremam dvije knjige za tisak, zapravo, dva romana, ali vidjet ćemo s obzirom na novčane mogućnosti hoću li obje objaviti sljedeće godine. Prvi je roman “Noćni leptir” s temom iz Domovinskog rata te roman “Rastavljanje glave”. Oba su nastala u prvoj polovini prošlog desetljeća i, zapravo, nije mi žao što ih do sada nisam objavio; može biti će s vremenskim odmakom biti čitateljima još zanimljiviji, tome se nadam. Ako nešto vrijedi, uvijek će vrijediti. Uostalom, još uvijek čitam, npr. Stendhala i još uvijek mi je svjež, zanimljiv.

Istom, već duže vrijeme radim na romanu “Mrtva voda” (ili smrt Giovannija Papinija); o tome imam mnogo odličnog materijala za obradbu. Papini je sjajna pojava u talijanskoj književnosti o kojoj naši ljudi malo znadu, a još manje znadu koliko je povezan s hrvatskim umjetnicima, npr. s Vladimirom Čerinom kojemu je pomagao dok je ležao u umobolnici nakon neuspješne ljubavne veze s tada velikom filmskom i kazalištnom glumicom Francescom Bertini, a prijateljevao je i s Ivanom Meštrovićem. Prijateljstvo Papinija s Čerinom i Meštrovićem zaista su zanimljiva poglavlja...

Imam još “brdo” knjiga pripremljenih za tiskanje; tu su zbirke dramskih tekstova, četiri stihozbirke i četiri zbirke kratkih priča te moj slatki bezobrazni biser pod nazivom “Lovac na gnome”, petoknjižje, dakle, pet knjiga po sto priča od 20 redaka podijeljenih u svakoj knjizi na pet zasebnih poglavlja. Radim i na jednom kratkom romanu na čakavici pod radnim nazivom “Ča smo na oven svetu” u kojemu su moji junaci Maretina i Lovre, izmišljeni ostarjeli par za smijeh i suze sa svojim malograđanskim pustolovinama. Ima toga još za razradbu, eto, “samo” treba prikupiti nešto novca ili pronaći dobrog nakladnika koji će to objaviti na obostrano zadovoljstvo...!

Ne ću dalje otkrivati moje književne planove, e da mi netko ne ukrade zamisli (he, he, he!), samo neka se znade da nisam isključivo vezan za društvene mreže i da drugo ne znam raditi kako mi pojedinci spočitavaju. Uostalom, za moju scensku uspješnicu “Izgubljena savjest”, nešto materijala pronašao sam u raspravama na Facebooku! U međumrežnom moru komentara i objava, može se pronaći dosta zanimljivog materijala, čak i kad netko napiše kakvu bedastoću. No, da se razumijemo, još uvijek mi je najvažnije crpilište moja kućna, obiteljska knjižnica sa više od 6000 knjiga. Knjige i dalje kupujem ili ih dobivam i svakoj se veselim.

Kakvo je u Rijeci stanje na području politike, kulture...?

Uza sve što sam ovdje naveo, o stanju u politici i kulturi u Rijeci, zaista je najteže odgovoriti na ovo pitanje, baš mučno, žuhko, bolno, mada je već sve poznato. Tu sam itekako osjetljiv, za moju Rijeku uvijek bih se rado potukao sa svima! Najradije ne bih ništa komentirao, a opet moram.

Kad je o politici riječ, mi smo se u Rijeci podijelili na one koji zaista žele demokratske promjene i na one koji ne žele mijenjati ništa, odnosno koji podržavaju ovu političku nomenklaturu na vlasti. Osobno pripadam prvima. Imam dojam da među nama vlada nekakav strah od političkih promjena, nekoji ne žele da se išta promijeni, nekoji bi htjeli promjene, ali nisu sigurni u moguće kandidate, izlaznost na izbore je sramotno niska. No, iako smo se nadali nekakvim promjenama na posljednjim izborima za Gradsko vijeće i gradonačelnika, jer prvi puta vladajući su izgubili većinu u Vijeću, sve je to ispalo diletantski i provincijski. U Gradskome vijeću sjede podkapacitirani ljudi, podkupljivi i mutni. I oni su svjesni da bi najmanje pola njih politički propalo kad bi se sada održali prijevremeni izbori; zato je većina podržala gradonačelnikovo izvješće za prethodnu godinu i time su doslovno ponizili sve nas koji smo im ukazali povjerenje.

Zanimljivo kako su skoro sve političke stranke u Rijeci zajedno rame uz rame s gradonačelnikom i županom ustale StrankeZanimljivo kako su skoro sve političke stranke u Rijeci zajedno rame uz rame s gradonačelnikom i županom ustale protiv izgradnje LNG terminala na Krku. Te iste političke stranke podržale su gradonačelnikovu zabranu prikupljanja potpisa za referendume na javnim površinama, podržale su i gradonačelnikov “miting” (plaćen iz gradskog proračuna!) protiv zaista veličanstvena prvog “Hoda za život” u Rijeci na kojemu sam proljetos sudjelovao.protiv izgradnje LNG terminala na Krku. Te iste političke stranke podržale su gradonačelnikovu zabranu prikupljanja potpisa za referendume na javnim površinama, podržale su i gradonačelnikov “miting” (plaćen iz gradskog proračuna!) protiv zaista veličanstvena prvog “Hoda za život” u Rijeci na kojemu sam proljetos sudjelovao.

Od HDZ-a koji je samostalno izišao na izbore, a u Gradskome vijeću ima sedam svojih članova, te je tako najjača oporbena stranka u Gradu, nije bilo niti glasa čuti u svim tim događanjima u gradu na Rječini, u “gradu koji teče”, “gradu EPK 2020” i gradu žestokih titovih idolopoklonika, mada taj “idol” nikada ništa nije učinio za Rijeku. Ako se ne varam, ovdje je od poraća do smrti bio svega dva-tri puta i to neslužbeno; projurio je kroza Rijeku! No, da je taj SDP zaista demokratska stranka, a ne partija, može biti bi jednom za svagda napravili odklon od Tita i kojekakvih “narodnih heroja” koji su ovdje tijekom 2. svjetskog rata provodili terorističke akcije, a za to je ovdje itekako platilo civilno stanovništvo, narod, ali demokratičnost SDP-a je zaista znanstvena fantastika! Dakle, ne mogu niti želim prihvatiti slavljenje “revolucije” kojoj je svrha ubijanje, uništavanje i neprihvaćanje drugčijeg političkog stajališta, svega toga smo svjedoci mi rođeni u socijalističkoj državini!

Glede riječkog, pače i županijskog HDZ-a, njihova je prepotencija i otklon od stvarnosti nevjerojatna, sramotna. Rijeci, pače i Primorsko-goranskoj županiji, stubokom trebaju promjene u političkome, društvenom i kulturnom smislu. Nešto ozbiljno treba se ovdje dogoditi, e da bismo postali prava demokratska sredina u okviru Hrvatske, a da ne govorim o prijeko potrebitom razvoju uništenog gospodarstva tijekom posljednjih tridesetak godina.

Glede obnove gospodarstva, bez državoupravljača u suradnji s gradskom upravom, bez obzira na politički predznak, ne će biti ništa. Osobno vjerujem da je i gradonačelnik Rijeke itekako svjestan da se mnogi projekti ne mogu ostvariti bez čvrste i ozbiljne suradnje s državnim ministarstvima. Pa opet, voli on, onako šerifovski, poduzimati nešto na svoju ruku, a onda proziva u javnosti pojedine ministre i vladu kako zanemaruju Rijeku što nije istina! Rijeka nije na kraju svijeta, to je ipak hrvatski grad, treći po veličini, odnosno po broju stanovnika nakon Zagreba i Splita, ali koji već duže vrijeme doslovno izumire. To je naša najveća nesreća koju za sada nikakva politička opcija ne može niti znade riješiti, barem ne u dogledno vrijeme.

Svjedoci smo trenutka sadašnjeg i dojučerašnjeg u kojem je doslovno sve porozno, ali ključna riječ u obnovi i buđenju Rijeke i Riječana, ponavljam, jest upravo obnova gospodarstva. Bez razvijenoga gospodarstva ne može se razvijati kultura, ne mogu se graditi vrtići, škole, zdravstvene ustanove, domovi kulture (barem obnova onoga što imamo), športska društva, niti zaustaviti odlazak naše mladeži u inozemstvo. To stalno oslanjanje na Europske fondove nije dobro iako neki kažu da je to naš novac, meni se ne sviđa, držim da je kudikamo vrijednije kada se ovdje radi i gradi našim sredstvima i kad ne ovisimo ni o kome. To budi ponos u narodu, ali očigledno političkoj “garnituri” u nas ponos naroda nije važan.

Podsjećam, Rijeka je tri puta izgubila boj u natjecanju za mediteranske igre, a za promidžbu je ulupana gomila novca iz gradskog proračuna, zatim se je odustalo od kandidature što je dobro, jer bismo ionako sami morali izgraditi športske objekte. Sada smo postali navodno “Europska prijestolnica kulture 2020”. I opet se troši novac uludo, stotine tisuća kuna se slijeva u džepove nekojih osoba koji čak niti nemaju veze s Rijekom te Riječanke i Riječani nemaju baš ništa od toga, samo puste ispraznice. Primjerice, dovedena je neka Emina Višnić koja nema pojma da je ovo nekoć bilo središte čakavice i glagoljice, ne zna niti što Rijeka ima u kulturnom smislu, ali se rado pentra s gradonačelnikom i novinarima na titovu brodsku olupinu pod nazivom “Galeb” koja je proračun Grada Rijeke do danas obteretila valjda preko 15 milijuna kuna što graniči s ludilom i zrelo je za zatvor! Samo zbog te luđačke utrošbe gradonačelnik je trebao pasti na posljednjim izborima, ali nije; to ide na dušu gradskih vijećnika. S tim novcima već smo mogli izgraditi barem novu zgradu za potrebe Lutkarskog kazališta koje radi u očajnim uvjetima, doslovno u podrumskim prostorijama s gledalištem skromnog kapaciteta. Inače, spomenuta Emina Višnić čak niti ne govori hrvatski, služi se nekakvim unitarnim jezikom koji ne odgovara našem podneblju...

Osim toga, samo treba prošetati gradom i pogledati neuredna pročelja mnogih zgrada, propale bivše tvornice, nekoje ulice u središtu grada (Baračeva, Vodovodna, Braće Ružić, Franje Račkog) - pravi horor, velik broj napuštenih zgrada i ruševina u predgrađima, nekoje zgrade još uvijek imaju težke ožiljke s kraja 2. svjetskog rata; to sam nedavno odkrio na Belvederu, nekoje zgrade iste su danas kao i 1945, nevjerojatno! Imamo najružniji autobusni kolodvor u Hrvatskoj, zatim uništen Dom željezničara, istom i Sindikalni dom se jedva drži. Posebna je priča zgrada HNK Ivana pl. Zajca; zamislite, već skoro šest (6) mjeseci glavni je ulaz u zgradu pod balkonom koji se razpada pod skelama!(?) Istom, zgrada Filodrammatice u kojoj je naš ansambl izveo do danas 34 premijere u razdoblju 1993-2018. prije 21 godinu RijekaA kako, dakle, tumači gradonačelnik sve veći manjak Riječanki i Riječana? Nonšalantno i bezobrazno ustanovljuje da se ljudi iseljavaju iz Rijeke u prigradske općine i gradove gdje im je stanovanje jeftinije i život povoljniji!? Naravno, stari ljudi umiru, rođene djece je sve manje, a mladež, tko god može i želi, odlazi trbuhom za kruhom preko granice, ne izuzimam tu i mnoge pomorce sa područja Rijeke i čitava primorskog kraja kojima još uvijek nije omogućeno elektroničko glasovanje. To su ujedno razlozi skromnog izlazka naših ljudi na izbore...pregledali su i obilježili restauratori; na svim unutarnjim zidovima su iskopane i označene pečatiranom cjeduljom rupe i na tome je ostalo, što znači da do daljnjega ne će biti obnove unutrašnjosti...

Moram još i to dodati da ozemlje bivše tvornice Torpedo, zatim ugašena rafinerija nafte u Rijeci, ogroman posjed Hrvatskih željeznica te još nekoliko propalih tvornica zauzimaju čak četvrtinu neiškorištenog prostora u gradu, a svi trgovački velecentri uglavnom su izgrađeni na zelenim površinama koje su bespovratno izgubljene.

Glede mojih političkih ambicija, nemam se namjeru nigdje kandidirati osim možda samostalno za Vijeće Mjesnog odbora sv. Nikola na području kojega živim sa obitelji i stvaram. Tu sam doma i to bi bila moja građanska obveza; treba prvo čistiti ispred svojih kućnih vrata. Mjesni odbor sv. Nikola najveća je zajednica takvog tipa u Rijeci, ima nas preko 9.200 stanovnika - baš smo kao mali grad iako mi se čini da nas od pretposljednjeg popisa stanovništva (2001) ima manje za skoro tri tisuće!

A kako, dakle, tumači gradonačelnik sve veći manjak Riječanki i Riječana? Nonšalantno i bezobrazno ustanovljuje da se ljudi iseljavaju iz Rijeke u prigradske općine i gradove gdje im je stanovanje jeftinije i život povoljniji!? Naravno, stari ljudi umiru, rođene djece je sve manje, a mladež, tko god može i želi, odlazi trbuhom za kruhom preko granice, ne izuzimam tu i mnoge pomorce sa područja Rijeke i čitava primorskog kraja kojima još uvijek nije omogućeno elektroničko glasovanje. To su ujedno razlozi skromnog izlazka naših ljudi na izbore...

Godinama sam surađivao s Vijećem MO sv. Nikola na području kulture i nikad mi nije bilo važno tko je u tome Vijeću i tko predsjedava, ali odnedavno su mi prešutno otkazali suradnju, jer se pojedini članovi SDP-a (čak dvojica su u Izvršnom odboru riječkog SDP-a!), koji imaju većinu u Vijeću, ne slažu s mojim političkim stajalištem. A moje jedino političko stajalište i politički program jest “hrvatska Rijeka”. Taj njihov paradajzerski titoizam, socijalizam, komunizam, “antifašizam”, to njihovo regionstvo, neojugoslovenstvo, pače i režimski odnos kojemu ozbiljno teže, štetan je za sve nas u Rijeci. Samo se treba prisjetiti javne izjave Slavka Linića: “Mi ne obnašamo vlast, mi vladamo!” što je ravno diktaturi, tiraniji, nema nikakve veze s demokracijom niti osobnom uljudbom. SDP i sve one stranke i strančice koje gravitiraju partiji, zaslužne su za podjele u hrvatskome društvu.

Ali još uvijek vjerujem da se mogu zauvijek poslati u ropotarnicu povijesti izključivo demokratskim sredstvima. Ima u Rijeci pametnih, relativno mladih, obrazovanih ljudi na koje ozbiljno računam u doglednoj budućnosti, dat ću im punu podršku, naravno, ne samo ja, nego svi dobromisleći ljudi koji itekako žele političke promjene u Rijeci, ali i oni, naši kandidati za promjene, moraju više raditi na sebi.

Davor Dijanović

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.