Razgovor s novinarom i publicistom Gojkom Borićem

Gojko Borić je hrvatski novinar, publicist, prevoditelj i stalni suradnik „Hrvatskog tjednika“. S gospodinom Borićem, koji ima višedesetljetno iskustvo života i novinarskog rada u demokraciji (Austrija, Njemačka), razgovarali smo o aktualnim političkim i društvenim pitanjima u Hrvatskoj i Europi.

Kako komentirate uspjeh nogometne nacionalne vrste? Može li se probuđeni otpimizam kapitalizirati kao stimulans pokretanja pozitivnih procesa u društvu?

Hrvatska je imala sve šanse da osvoji zlato u svjetskom nogometnom prvenstvu zahvaljujući kakvoći svoje vrste, Gojko Boric1jpgnjezinoj borbenosti i upornosti, ali je na kraju valjda radi neprofesionalnog suđenja bila zakinuta, no i drugo mjesto je povijesna zasluga koja je izazvala golemo oduševljenje u narodu u domovini i dijaspori, te divljenje većine stranih promatrača i komentatora.

Mislim da se ovaj naš optimizam može tek djelomično RazbitiReferendum „Narod odlučuje“ svakako treba održati i njegove prijedloge poboljšati jer Vlada i oporba zaziru od bilo kakvih promjena, one se boje naroda namjesto da mu služe. Sadašnji politički sustav treba razbiti i na njegovim ruševinama izgraditi bolji. Inače ćemo ostati zarobljenici političke nepokretnosti do prvih fizičkih prosvjeda koje bi mogli iskoristiti protivnici naroda i države.iskoristiti u stvarnim segmentima društvenoga života, ipak pokazavši dvije stvari: Hrvati nisu zaboravili vjeru u sebe i znaju se radovati bez ikakve zluradosti spram onih koji su bili gubitnici u spomenutom natjecanju. Navedene osebine odgovorni bi političari trebali prihvatiti i njegovati u nastojanju da ih usmjere u svom djelovanju na poboljšanju općeg ozračja u društvu, ali nisam siguran da li su za to sposobni sadašnji obnašatelji političkih funkcija.

Promijeniti Ustav i Izborni zakoni

Kod nogometne vrste imali smo kvalitetnog i stručnog trenera i igrače koji igraju za najveće svjetske klubove. Dakle, na primjeru smo vidjeli što znači izvrsnost. Hoćemo li dočekati da i u politici izvrsnost postane kriterij napredovanja i dobivanja visokih funkcija?

To bi se moglo dogoditi na duge staze i kroz veće vremenske razmake, ali prije toga bi trebalo promijeniti Izborni Ustavzakon i ukloniti sadašnji uvod u Ustav sa spominjanjem, među ostalim ZAVNOH-a i NDH, tako da na idućim izborima dobijemo kvalitetniji Hrvatski državni sabor i da prestanu partizansko-ustaška prepucavanja u javnosti. Izborni zakon trebalo bi tako promijeniti da budu zabranjene zajedničke izborne liste više stranaka, svaka stranka bi morala samostalno nastupiti na izborima, da se ukinu posebne izborne jedinice za nacionalne manjine i dijasporu, uvede dopisno glasovanja za sve hrvatske građane u zemlji i svijetu, a glede preambule Ustava trebalo bi ju potpuno izbrisati i namjesto nje navesti samo nekoliko odrednica na kojima se temelji hrvatska država kao što su stoljetna borba za nacionalnu opstojnost, pravo naroda na samoodređenje zajamčeno u Povelji Ujedinjenih Naroda, rezultate referenduma o osamostaljenju i postignuća Domovinskoga rata.

Znam da bi rečeno moglo izazvati žilavi otpor postojećih političkih struktura većinskoga naroda i manjina, ali drugoga izlaza iz sadašnje slijepe ulice s vladama koje zavise od predstavnika nacionalnih manjina u Saboru nema. Referendum „Narod odlučuje“ svakako treba održati i njegove prijedloge poboljšati jer Vlada i oporba zaziru od bilo kakvih promjena, one se boje naroda namjesto da mu služe. Sadašnji politički sustav treba razbiti i na njegovim ruševinama izgraditi bolji. Inače ćemo ostati zarobljenici političke nepokretnosti do prvih fizičkih prosvjeda koje bi mogli iskoristiti protivnici naroda i države.

Što reći o negativnim komentarima uspjeha reprezentacije, od kojih neki predstavljaju izraz nepatvorene mržnje?

Negativne komentare moglo se očekivati, no njih Bogu hvala nije bilo mnogo. Oni su došli iz svima poznatih Repkaantihrvatskih domaćih publicističkih jazbina kao i u nekim stranim publikacijama koje svoje „podatke“ dobivaju iz prije navedenih izvora. Nažalost, Hrvatska nema vlastitu PR agenciju koja bi pratila sve što se o nama piše i govori u inozemstvu i svojim djelovanjem njima se protivila na ozbiljan način isticanjem pravih podataka i valjanih argumenata. Hrvatska nije osnovala svoje kulturne institute u inozemstvu kako je svojedobno obećala ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić, a hrvatska veleposlanstva rijetko reagiraju na negativna pisanja stranih novina i nitko to ne može objasniti. U Hrvatskoj kao da ne znaju za onu američku izreku „Radi dobro i govori o tome“. U inozemstvu postoje Hrvati koji bi domaće „sveznalice“ znali uputiti kako se dobro radi i o tome pametno govori, ali očito domaći jal nije moguće zatomiti što je jedna vrlo tužna priča.

Naši političari i naša diplomacija gotovo ništa ne rade na brendiranju Hrvatske u svijetu

Narativ o buđenju fašizma u Europi konstantan je kod određenih hrvatskih novinara, kolumnista i tzv. javnih OptužbeOptužbe o buđenju fašizma vrlo su prozirne i često služe samo jednoj svrsi, onemogućiti političke protivnike da se brane od toga na pristojan način. Fašizam u Europi odavno je mrtav, njegovi ostaci su rijetki i ne ugrožavaju demokraciju.intelektualaca. No, služne optužbe možemo s vremena na vrijeme vidjeti i u nekim europskim medijima. Koliko su Crnotakve optužbe u stranim medijima posljedica informiranja od strane domaćih denuncijanata? I kako općenito gledate na percepciju Hrvatske kad je u pitanju njemačko govorno područje?

Optužbe o buđenju fašizma vrlo su prozirne i često služe samo jednoj svrsi, onemogućiti političke protivnike da se brane od toga na pristojan način. Fašizam u Europi odavno je mrtav, njegovi ostaci su rijetki i ne ugrožavaju demokraciju. Druga je stvar populizam koji sve više dobiva na izborima tako da postoji mogućnost da budu ugrožena neka postignuća europskoga ujedinjenja što je vrlo opasno radi toga što Putinova Rusija pokazuje sovjetske vanjskopolitičke ambicije, Amerika ima nadasve neupućenog i SramotaZar nije nacionalna sramota da su stranci napisali mnogo više povijesnih knjiga o nama nego naši domaći autori? Mislim da bi se to moglo donekle popraviti ako bi u Zagrebu bio osnovan Institut za promoviranje Hrvatske s odgovarajućim publikacijama, a u inozemstvu barem pet ili šest hrvatskih kulturnih centara. To bi bilo moguće u suradnji hrvatskih vladinih institucija i hrvatskog izvoznog gospodarstva, primjerice turizma. Ideja ima, a našlo bi se i ljudi koji bi to pokrenuli. Začuđuje samo to što u Zagrebu gotovo nema nikoga tko zna da je važna ne samo istina nego u istoj mjeri i način kako se ona prezentira u javnosti.svojim djelovanjem čudnog predsjednika koji ruši solidarnost Zapada, a Kina svojim ekonomskim utjecajem sve više igra ulogu svjetske imperijalne sile. Ovome treba dodati selidbu naroda iz Afrike i Azije koja ugrožava etnički sastav europskih naroda i njihove kulturne i uljudbene posebnosti.

Glede naših prilika Hrvatska je dugo vremena nestala s radara stranih političkih promatrača i dopisnika da bi se ponovno pojavila nakon što su neki njezini konzervativni intelektualci stavili upitnike na tvrdnje jugokomunističke historiografije i neki političari najavili lustraciju, te jedno i drugo ugrožava navodne zasluge Komunističke partije u Crnoborbi protiv ratnog fašizma kao i materijalne privilegije djece i unuka komunizma. Hrvatska je dugo vremena imala povoljan imidž u njemačkim medijima zahvaljujući nekolici velikih njemačkih novinara i publicista kao što su bili Johannes Georg Reissmüller, Carl Gustaf Ströhm, Viktor Meier, Hans Peter Rullman i još neki manje poznati, u vrijeme kad je izlazila emigrantska revija na njemačkom jeziku „Kroatische Berichte“ i poslije nje Sinternetska platforma „Bulletin“ Hrvatskog svjetskoga kongresa, potom „Studie Croatice“ na španjolskom i „Journal of Croatian Studies“ na engleskom jeziku, no to je prošlost koja nije našla nasljednike jer su neki od navedenih njemačkih i hrvatskih publicista i znanstvenika naivno vjerovali da će Hrvatska pokrenuti svoje publikacije na stranim jezicima i početi izdavati knjige o svojoj istini koja je autentična i uvjerljiva, ali vani manje poznata.

Zar nije nacionalna sramota da su stranci napisali mnogo više povijesnih knjiga o nama nego naši domaći autori? Mislim da bi se to moglo donekle popraviti ako bi u Zagrebu bio osnovan Institut za promoviranje Hrvatske s odgovarajućim publikacijama, a u inozemstvu barem pet ili šest hrvatskih kulturnih centara. To bi bilo moguće u suradnji hrvatskih vladinih institucija i hrvatskog izvoznog gospodarstva, primjerice turizma. Ideja ima, a našlo bi se i ljudi koji bi to pokrenuli. Začuđuje samo to što u Zagrebu gotovo nema nikoga tko zna da je važna ne samo istina nego u istoj mjeri i način kako se ona prezentira u javnosti.

Čine li hrvatski političari i diplomacija premalo na brendiranju Hrvatske u svijetu?

Mislim da sam na to predhodno odgovorio s još jednim naglaskom: naši političari i naša diplomacija gotovo ništa ne rade na brendiranju Hrvatske u svijetu.

Hrvatska mora dati vlastite odgovore na svoja pitanja

U nizu europskih država posljednjih godina jačaju desno-konzervativne, populističke i antiestablishmentske stranke. Kako gledate na te procese i njihove uzroke?

Odgovor na to zahtijevao bi mnogo prostora no pokušat ću biti kratak i jezgrovit. Obično se govori o populizmu kao EUPopulistiKad je riječ o Europskoj Uniji pametni populisti pozivaju se na formulaciju Charlesa de Gaullea o Europi kao „domovini domovina“ kao i na načelo supsidijarnosti, to jest da se problemi rješavaju tamo gdje je to najoptimalnije moguće, što se protivi čestim ispadima administracije u Bruxellesu. Pametnih populista u Europi ima, primjerice u Austriji gdje su konzervativni Narodnjaci i desničarski Slobodnjaci uspostavili koaliciju koja dosad dobro funkcionira.opasnoj pojavi no postoje sigurno dvije vrste populizma, prva koju koriste ozbiljni političari u uvjeravanju naroda kako postoji način da se jačanjem nacionalnih posebnosti mogu izbjeći zamke globalizma i utjecaj anonimnih sila na politiku, te druga u kojoj političari obećavaju narodu „brda i doline“, a onda kad dođu na vlast sve to zaborave. Pobjede populističkih stranaka u Europi rezultat su i zatajivanja klasičnih partija koje su se udaljile od naroda kao i samovolje nadnacionalnih organizacija kao što su Europska Unija i razne rejtng agencije bez ikakve političke kontrole.

Obični ljudi koji su izgubili posao i ne vide izlaz iz svoje bijede čvrsto vjeruju da ih iz toga mogu spasiti samo oni političari koji im obećavaju uspjehe u borbi protiv anonimnih sila koje, navodno, gospodare svijetom. To su opasne zamke u koje Orbanupadaju politički neizgrađeni pojedinci i skupine. Ozbiljni političari smiju obećati samo ono što je u politici izvedivo, i to konkretizirati koliko je moguće više.

Kad je riječ o Europskoj Uniji pametni populisti pozivaju se na formulaciju Charlesa de Gaullea o Europi kao „domovini domovina“ kao i na načelo supsidijarnosti, to jest da se problemi rješavaju tamo gdje je to najoptimalnije moguće, što se protivi čestim ispadima administracije u Bruxellesu. Pametnih populista u Europi ima, primjerice u Austriji gdje su konzervativni Narodnjaci i desničarski Slobodnjaci uspostavili koaliciju koja dosad dobro funkcionira. I u Mađarskoj je Viktoru Orbanu uspjelo potisnuti veliku moć stranog kapitala u korist mađarskog nacionalnog gospodarstva, a u Poljskoj Stranka prava i pravednosti nastoji ukloniti komunističke kadrove iz pravosuđa. Koliko god ove dvije političke opcije imaju negativni imidž u inozemstvu, njihovi su ih narodi izabrali i to treba poštivati. No prilike u Hrvatskoj su ipak drukčije te poljski i mađarski primjer nije za nas vrijedan oponašanja. Hrvatska mora dati vlastite odgovore na svoja pitanja.

Vama je dobro poznata politička situacija u Austriji i Njemačkoj. Kod nas se medijima govori o jačanju ultradesnice kad su u pitanju Slobodnjaci u Austriji i AfD u Njemačkoj. Što nam možete reći o tome?

Na to sam djelomično odgovorio u predhodnom pitanju. Mi vidimo da se austrijski Slobodnjaci ponašaju drukčije na AFDvlasti nego što su govorili kad su bili u oporbi stoga što moraju uzeti u obzir politiku svojih koalicijskih partnera Narodnjaka i jer su dobili bolje uvide u političku zbilju nakon što su preuzeli dio vlasti. Drukčije se DemokracijaVježbanja demokracije“ su dugoročni procesi. Kad su Engleze pitali zašto imaju izvrsne tenis placeve odgovorili su kako je to vrlo jednostavno, naime uzmite nekoliko centimetara crne zemlje, nekoliko šljunka i nekoliko pijeska i humusa, te to radite barem sto godina. A umni Winston Chruchill je rekao: „Demokracija je najbolja od svih loših političkih sustava.“ponaša Alternativa za njemačku, AfD; ona još nije izkristalizirala svoju politiku, neki njezini zastupnici ponekad provociraju ostale stranke bez ikakve potrebe i smisla, njezina politička krila još traže zajednički nazivnik. Iz iskustva s njemačkim Zelenima možemo zaključiti da opasni kritičari političkoga sustava bivaju „pitomiji“ čim dođu na vlast, naime tada se susreću sa zbiljom koju su do tada gledali samo kroz ideološke naočale, a sad je konkretno osjećaju i moraju se drukčije ponašati.

Je li, po Vama, ovo posljednji mandat njemačke kancelarke Angele Merkel?

Mislim da jest.

Možemo li ustvrditi da danas više nego ikad postoji diskrepancija naroda i općenito političkih elita u Europi? Gazi li se više nego ikad volja birača?

Situacije u pojedinim europskim zemljama nerijetko su neusporedive jedne s drugima. Tzv. političke elite često izborigube vezu s narodom, a ako njihove stranke ostanu predugo na vlasti onda se i okreću protiv naroda. Nisu stari Grci uzalud izmislili „ostracizam“, to jest referendume o političarima koje su protjerivali iz zemlje čak ako su bili i dobri. Jedan mudrac je rekao „Svaka vlast korumpira, apsolutna vlast apsolutno korumpira.“ Mi imamo i slučajeva kad sami sebe varaju i narodi, primjerice Britanci na referendumu o izlasku iz Europske Unije, te Rusi koji stalno biraju Vladimira Putina premda je barem poludiktator .

„Vježbanja demokracije“ su dugoročni procesi. Kad su Engleze pitali zašto imaju izvrsne tenis placeve odgovorili su kako je to vrlo jednostavno, naime uzmite nekoliko centimetara crne zemlje, nekoliko šljunka i nekoliko pijeska i humusa, te to radite barem sto godina. A umni Winston Chruchill je rekao: „Demokracija je najbolja od svih loših političkih sustava.“

Jesu li inicijative poput prikupljanja potpisa protiv tzv. Istanbulske konvencije i za promjenu izbornog sustava načini kako da se građani suprostave elitizmu i snažnije uključe u političke i društvene procese?

Inicijative te vrste su poželjne samo bi trebalo donijeti Zakon o referendumima kako bi se ustvrdilo na koji način se mogu organizirati i koliko je sudionika u njima neophodno da budu priznati kao takvi.

Osnovati Marshallov plan za izgradnju afričkih i nekih azijskih država

Kako komentirate migrantsko-izbjegličku krizu? Kakve bi mogle biti posljedice migracijskih procesa za Europu na političkom, ekonomskog i identitetskom planu?

Mislim da je izraz „migrantsko-izbjeglička kriza“ minimaliziranje problema o kojemu je riječ. U zbilji je to golema Migracijeselidba naroda iz Afrike i Azije koja bi mogla poremetiti etnički sustav europskih naroda i ugroziti njihovu kulturu i civilizaciju. Europa jednostavno ne može „svariti“ toliko milijuna ljudi, govori se o oko 62 milijuna izbjeglica koji hrle prema njoj kao „zemaljskom raju“. Probleme afričkih i azijskih naroda i država MigrantiEuropa izvozi oružje u zemlje u kojima bjesne građanski ratovi, ona afroazijske zemlje preplavljuje svojih jeftinijim proizvodima koji time uništavaju domaću poljoprivredu i industriju, ona kupuje samo malo afričkih i azijskih industrijskih produkata, jednostavno Europa nastavlja svoju kolonijalnu politiku prema tim prostorima, ali, ne zaboravimo, i uz pomoć njihovih korumpiranih elita. To bi trebalo iz temelja promijeniti pa bi priljev emigranata pomalo presušio. To ne bi išlo od danas do sutra, no izvedivo je ako bi Europa namjesto slanja poslovičnih „riba“ u afro-azijske zemlje slala „mreže za ulov ribe“, to jest davala pomoć za samopomoć, što nije lako jer bi trebala odustati od dosadašnjih prejednostavnih pomaganja protiv kojih se bore i neki pametni ljudi u Africi i Aziji.trebalo bi rješavati na licu mjesta tako da ti ljudi ostanu u svojim zemljama i izgrađuju u njima svoj bolji život. Trebalo bi osnovati novi „Marshallov plan“ za izgradnju afričkih i nekih azijskih zemalja kako bi se one same oslobodile svioga siromaštva nakon stanovitoga vremena.

A što radi Europa, ona izvozi oružje u zemlje u kojima bjesne građanski ratovi, ona afroazijske zemlje preplavljuje svojih jeftinijim proizvodima koji time uništavaju domaću poljoprivredu i industriju, ona kupuje samo malo afričkih i azijskih industrijskih produkata, jednostavno Europa nastavlja svoju kolonijalnu politiku prema tim prostorima, ali, ne zaboravimo, i uz pomoć njihovih korumpiranih elita. To bi trebalo iz temelja promijeniti pa bi priljev emigranata pomalo presušio. To ne bi išlo od danas do sutra, no izvedivo je ako bi Europa namjesto slanja poslovičnih „riba“ u afro-azijske zemlje slala „mreže za ulov ribe“, to jest davala pomoć za samopomoć, što nije lako jer bi trebala odustati od dosadašnjih prejednostavnih pomaganja protiv kojih se bore i neki pametni ljudi u Africi i Aziji.

Iz Hrvatske se ponovno masovno iseljava, a ako se uzme u obzir i prirodni pad stanovništva budućnost se ne čini naročito opimističnom.

Masovno iseljavanje je tužna pojava no zasada izgleda neizbježivo. Treba pogledati kako se s tim fenomenom Iseljavanjehrvaju druge tranzicijske zemlje. Iseljavaje nije moguće silom spriječiti, ali je moguće stvoriti uvjete za njegovo usporavanje kao i za povratak onih koji su otišli vani. Poljska je, primjeriice, postigla da se veći dio iseljenika vratio. Kako su to Poljaci učinili treba vidjeti. Osim toga, premda kritizira Bruxelles, Poljska najviše između svih ostalih članica EU-a koristi europske fondove. Baltičke države Estonija, Letonija i Litva, te Slovačka uspjele su primamiti najviše stranih investitora i time dobrano zaustaviti iseljavanje svojih ljudi na bogatiji Zapad. Trebalo pogledati kako im jer to uspjelo.

Što se tiče useljavanja, neki govore da bi trebalo pozvati bivše domicilne Srbe da se vrate u Hrvatsku, no to je političko, a ne ekonomsko pitanje o kojemu bi trebalio dobro razmisliti. Ako bi ti Srbi postali lojalni građani Republike Hrvatske ništa ne bi bilo protivno njihovu povratku, no nisam siguran da li oni to žele. Sasvim je drukčiji problem moguće useljavanje kulturno i civlizacijski nesrodnih Afrikanaca i Azijata. Hrvatska u tome nema iskustvo kao bivše europske kolonijalne sile koje se protive prevelikom priljevu Afroazijata. Njihova integracija bila bi kompliciranija od one srpske. Ne bi se trebalo poigravati s takvim prijedlozima.

Vidite li u Hrvatskoj na obzoru političke snage koje bi mogle postati pokretač promjena na društveno-političkoj sceni?

Zasada, nažalost, ne vidim, ali to ne znači da ih nema.

Iza sebe imate pregršt novinarskog iskustva i funkcioniranja u demokratskome svijetu. Kako bi ocijenili hrvatske medije i njihovu ulogu u stvaranju negativne klime u Hrvatskoj?

Mislim da je veliki dio hrvatskih medija „sukrivac“ za stvaranje negativne klime u Hrvatskoj jer senzacionalizmom i Medijiprenaglašavanjem mračnih strana života stvaraju ozračje beznadnosti i očaja koji se izražavaju riječima: mi ništa ne možemo promijeniti, „oni gore“ odlučuju što žele, a „mi dolje“ moramo se pokoravati i boriti za koricu kruha iz dana u dan. I onda ti isti ljudi ponovno glasovaju za one koje mrze i preziru. Ne znam kako da objasnim taj fenomen. Po srijedi je i manjak političke edukacije kao i navike iz doba komunizma. Nedavno mi je jedan prijatelj napisao da bi nas „mogao spasiti jedan novi Tuđam koji bi oduševio samo nekoliko desetaka tisuća mladih ljudi da se politički angažiraju i preuzmu državu.“ Zvuči lijepo, ali spada u sferu čuda.

Imamo li razloga za optimizam?

Na kraći sam rok pesimist, na dulji optimist. Uvjeren sam da su Hrvati bili najbolji kad je išlo najgore. A ono najgore još nije došlo.

Davor Dijanović

 

HKV.hr - tri slova koja čine razlikuAgencija za elektroničke medijePrilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

Ned, 22-09-2019, 15:04:12

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.