Razgovor s kiparom Kuzmom Kovačićem

U Modernoj galeriji u Zagrebu mnogi ljubitelji umjetnosti imali su priliku prije nekoliko mjeseci posjetiti Vašu retrospektivnu izložbu. Samo otvorenje, ali i presjek cijelog postava kroz fotografije Ljubomira Škrinjara, čitatelji našega Portala mogli su razgledati i u posebnoj reportaži. Moramo i na ovom mjestu reći kako je izložba na nas ostavila poseban dojam te smo i sami, iako znamo mnoge Vaše skulpture, ostali pomalo zatečeni opsegom , izvornošću i idejnošću Vašega opusa. Koliko ste sad, s ovim vremenskim odmakom, zadovoljni s izložbom i njezinim odjekom?

Hvala Vam na srdačnim riječima! Posebnu zahvalu dugujem Portalu Hrvatskoga kulturnog vijeća, gospodinu Ljubomiru Škrinjaru, gospodinu Hrvoju Hitrecu i Vama kao uredniku za tu lijepu i opsežnu reportažu. Kad bi se i drugi mediji odnosili s takvim zanimanjem i poštovanjem prema umjetnosti i umjetnikovu naporu, ne bi se nikad moglo biti nezadovoljan odjekom.

Ali, s obzirom na stanje u našim medijima koji su pod kontrolom „naprednih snaga" te ih ne zanimaju takve svari kao što je umjetnost, pogotovo ne ona umjetnost koja ne negira samu sebe, mogu ipak biti zadovoljan i medijskim odjekom. Važniji odjek,HKVPosebnu zahvalu dugujem Portalu Hrvatskoga kulturnog vijeća, gospodinu Ljubomiru Škrinjaru, gospodinu Hrvoju Hitrecu i Vama kao uredniku za lijepu i opsežnu reportažu. Kad bi se i drugi mediji odnosili s takvim zanimanjem i poštovanjem prema umjetnosti i umjetnikovu naporu, ne bi se nikad moglo biti nezadovoljan odjekom. međutim, jest onaj u očima struke, a još više onaj u srcima ljudi za koja se i stvaraju umjetnička djela.

Osvjedočio sam se u živim susretima s posjetiteljima izložbe te po napisanim ili izgovorenim riječima likovnih kritičara, povjesničara umjetnosti te drugih kipara i umjetnika, da nisam uzalud radio. S ovim vremenskim odmakom moja radost i zadovoljstvo koji su pratili izložbu nije ništa manja.

Ono što je također pratilo izložbu, svojevrsna strepnja o tome hoće li ljudi moći doživjeti to što u mojim kipovima živi, sad je, Bogu hvala, izčeznulo. Rado bih ovdje spomenuo i monografiju, izašlu ove godine u Zagrebu u nakladi AGM-a, koja predstavlja moj cjelokupni dosadašnji opus. Napisao ju je Milan Bešlić s rijetko viđenim predanjem djelu i poznavanjem kiparske umjetnosti, pa možemo reći da je ta knjiga zaista vrijedan prilog povijesti suvremene hrvatske umjetnosti.

Rekli bismo kako živimo u trenutku kad su uzroci hrvatskog nazadovanja postali očiti. Primitivizacija hrvatske javne scene poprimila je tolike razmjere da se više ni ne skriva kako je politička sila ta, a ne argumenti, koja ima i treba o svemu odlučivati. Što je s hrvatskim intelektualcima? Mogu li oni u ovakvim okolnostima igrati više ikakvu važniju ulogu?

Očiti uzroci hrvatskog nazadovanja leže u okovanosti naše političke i društvene zbilje komunističkim mentalitetom koji uključuje i jugonostalgiju. Te dvije zločinačke KomunizamOčiti uzroci hrvatskog nazadovanja leže u okovanosti naše političke i društvene zbilje komunističkim mentalitetom koji uključuje i jugonostalgiju. Te dvije Monografijazločinačke kategorije, komunizam i Jugoslavija, dovoljno govore same za sebe. K tome, čini se da spomenuta nostalgija nije samo osjećaj, nego konkretni, stvarni interes određenih političkih snaga bivše Jugoslavije, koji se osniva na zajednički pokradenom novcu – udbaškom novčanom carstvu stvorenom tijekom pola stoljeća komunizma i pohranjenom po stranim bankama.kategorije, komunizam i Jugoslavija, dovoljno govore same za sebe. K tome, čini se da spomenuta nostalgija nije samo osjećaj, nego konkretni, stvarni interes određenih političkih snaga bivše Jugoslavije, koji se osniva na zajednički pokradenom novcu – udbaškom novčanom carstvu stvorenom tijekom pola stoljeća komunizma i pohranjenom po stranim bankama.

I najviše zbog toga dobar dio naših političara ne može bez Beograda. Ostvarivši nekažnjeno svoje interese, ta se politička družba osjetila jačom od Ustava i demokracije u hrvatskoj državi. To političko nasilje samo po sebi je elementarni primitivizam, koji se zatim rasprostire na sva polja života, osobito na područje kulture i umjetnosti.

Sad je potpuno jasno, nakon što smo čuli za pojam „suvremena obitelj", što je značio pojam „suvremena umjetnost" – to je rušenje i obitelji i umjetnosti, jer su one pravi plodovi slobode „koja nam je darovana za služenje" (sv. Anastazije, antiohijski biskup), glavni plodovi Ljubavi. Mi trpimo, zapravo, novo progonstvo, progonstvo naših vrijednosti.

Stoga, ne znam za situaciju koja bi u našoj povijesti bila zrelija za istinsko predanje intelektualca obrani slobode i temelja života. Ako netko i uspije javno progovoriti, to redovito nailazi na ignoriranje, što znači da riječ ipak pogađa „suvremene gospodare". Preostaje nam, dakle,kao metoda otpora - ignoriranje ignoriranja. Prilika za otpor primitivizmu pružit će nam se na skorašnjem referendumu, na koji moramo izaći i glasovati za unošenje u naš Ustav definicije o braku kao zajednice muškarca i žene.

Brojni su primjeri kulturnih i stručnih društava i institucija koje imaju dugu prošlost i koje su se svojedobno istaknule u očuvanju hrvatskog nacionalnog identiteta i kulture. Međutim, njihov utjecaj i uloga danas gotovo su neprimjetni. Jesu li tome krive samo društvene okolnosti ili postoji obrazac po kojem mnoga čelništva raznih udruga, društava i institucija pasiviziraju članstvo u zamjenu za sigurnost i redovno financiranje iz javnih fondova?

Ovo pitanje govori nam o jednoj nakaznoj pojavi koja se krije u srži toga čudnog problema. Naša nacionalna kulturna i stručna društva i institucije ostaju mahom paralizirane pred neshvatljivom pojavom da same državne pa i lokalne hrvatske vlasti ne podupiru njihov rad za nacionalno dobro i korist, nego tek tada ako rade obrnuto, na štetu vlastitog naroda.

Većina društava i institucija ne snalazi se u toj monstr - situaciji, a neki se pak „presposobno" snalaze. To, naravno, rezultira pasivizacijom članstva, a financiranje ipak na kraju bude neredovito. Možemo možda reći da je dobro kad najvažnije nacionalne institucije traju, a vlasti prolaze, ali je problem u tome što su to ipak vlasti naše hrvatske države.

Koje preduvjete smatrate ključnima kako bi se u Hrvatskoj izmijenile okolnosti koje blokiraju doprinos hrvatske inteligencije, koji je nužan želi li se ponovo uspostaviti kreativna razina u društvu? Postoji li neka institucija koja bi tu mogla odigrati vodeću ulogu?

Slobodu stalno treba braniti. Psalmist veli: „Pravdu ću naviještat u zboru velikom, i usta svojih zatvoriti ne ću." (Psalam 40, 7-10.17). ParalizaNaša nacionalna kulturna i stručna društva i institucije ostaju mahom paralizirane pred neshvatljivom pojavom da same državne pa i lokalne hrvatske vlasti ne podupiru njihov rad za nacionalno dobro i korist, nego tek tada ako rade obrnuto, na štetu vlastitog naroda.Znači, morali bismo govoriti u zboru velikom i usta svojih ne zatvarati, to jest zaboraviti na neslogu i šutnju - radi pravde. To je ključni preduvjet.

Mislim da bi hrvatska inteligencija mogla najbolje artikulirati i međusobno uskladiti svoje djelovanje, sad toliko potrebnoj naciji, prvenstveno u okrilju Matice hrvatske, najstarije i najbrojnije temeljne kulturne ustanove kojoj bi i sad bila prva dužnost braniti nacionalna prava i interese, i Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, kulturne i znanstvene ustanove najvišeg autoriteta, u zajedništvu s Društvom hrvatskih književnika, Hrvatskim kulturnim vijećem i drugim hrvatskim društvima u domovini i u iseljeništvu te uz potporu najvažnije ustanove - Crkve u Hrvata, koja je u tom smislu uvijek imala vodeću ulogu. Tako bi se moglo ostvariti tu nužnu promjenu.

Često se u javnosti čuju tvrdnje kako zahtjevi za kritičkim preispitivanjem vremena prije prvih demokratskih promjena vraćaju Hrvatsku u prošlost, dok bi se umjesto toga trebalo okrenuti budućnosti. Istovremeno, ideološka matrica prenesena iz komunističkog vremena snažno se promiče na javnoj i medijskoj sceni, pa smo nedavno imali prilike iz usta predsjednika Sabora čuti tvrdnju da temelj moderne Hrvatske nije Domovinski rat i njezino osamostaljenje, već ZAVNOH. To je još čudnije ako se zna kako je ZAVNOH bio samo dio nedemokratskoga i nehrvatskoga komunističkog i jugoslavenskog poretka. Kako se može na ovakvim ideološkim premisama i postavkama bilo gdje stići?

Eto, po tome vidimo da ova vlast ne voli to kritičko preispitivanje, nikakav suprotivni glas u javnosti. To, dakle, znači da ne valja šutjeti. A tvrdnja da je temelj današnje Hrvatske ZAVNOH, a ne Domovinski rat predstavlja nedopustivo negiranje hrvatske državne samostalnosti od strane samog državnog vrha. „Autor" bi trebao dati ostavku!

Nije li, dakle, raščišćavanje s hrvatskom prošlosti i govorenje pune istine o njoj nužan dio procesa kojim bi se eventualno mogla modernizirati Hrvatska?

Slažem se s Vama da je upravo to potrebno Hrvatskoj. Pravi odnos prema prošlosti zalog je istinskog življenja sadašnjosti i budućnosti. Sjetimo li se kako nam se u lice bacaju laži o Domovinskom ratu, o stvarnosti koju smo proživjeli i kojoj smo svjedočili, OdbacitiTreba potpuno i u svemu odbaciti nasljeđe toga dvostrukog zločinačkog sustava, sve njegove mračne ideale i još mračnija djela i slijediti samo onu blistavu zvijezdu, prejasnu zvijezdu hrvatstva koju su slijedili svi najveći hrvatski umovi, svi duhovni junaci i branitelji i sav hrvatski puk kroz čitavu našu povijest.možemo samo zamisliti što je tek napravljeno od povijesne istine o hrvatskom državnom iskustvu u vrijeme II. svjetskog rata, u doba Nezavisne države Hrvatske.

Nasuprot tomu, zločini komunističke Jugoslavije još ni izdaleka nisu došli na vidjelo, a već su nam toliko ogavni da s tom zmijom u njedrima zbilja više ne možemo živjeti.

Treba potpuno i u svemu odbaciti nasljeđe toga dvostrukog zločinačkog sustava, sve njegove mračne ideale i još mračnija djela i slijediti samo onu blistavu zvijezdu, prejasnu zvijezdu hrvatstva koju su slijedili svi najveći hrvatski umovi, svi duhovni junaci i branitelji i sav hrvatski puk kroz čitavu našu povijest.

Na simboličkoj razini, važan doprinos modernizacije Hrvatske mogla bi biti izgradnja spomenika žrtvama komunističkog režima, i to ne samo za stotine tisuća ubijenih, već i za one koji su morali napustiti Hrvatsku, te one koji su u njoj ostali, ali zbog političkih nesloboda nikad tijekom svog života nisu dobili priliku iskoristiti svoje znanje i sposobnosti. To pitanje upućujemo Vama kao kiparu, zato što sigurno imate poseban senzibilitet za simboliku i uobličavanje te simbolike u umjetnost, u skulpturu. Što bi trebalo učiniti u tom smislu?

Umjetnost opet prva mora svjedočiti za istinu. Pravi mir unutar hrvatskog nacionalnog bića moguć je tek nakon ostvarenog čišćenja memorije, nacionalne katarze, koju na simboličkoj PothvatiU nastojanju na obnovi sakralne umjetnosti radim na dvama zahtjevnim kiparskim pothvatima. Jedan je novi oltar Šibenske katedrale (tu se radi o pitanju skladnog ulaska novoga u staro), a drugi je rješenje za veliki kameni reljef u novosagrađenoj Crkvi hrvatskih mučenika na Udbini. Nastavljam s radom na skulpturi (spomeničkoj) javnoga prostora, kao i na tihom, svakodnevnom skladanju nekih „kiparskih pjesama".razini može ostvariti upravo veliki spomenik hrvatskim žrtvama komunističkog partizanskog jugoslavenskog velezločina za vrijeme i poslije II. svjetskog rata.

Spomenik, naime, uvijek predhodi rasplitanju velikih povijesnih prijepora, on je predhodnica pravorijeku o povijesnoj istini, a ne tek njegova naknadna potvrda. Prijedlog takvog spomenika izložio sam na mojoj retrospektivi u Zagrebu, Splitu i Čapljini, a uskoro ću ga izložiti i u Opatiji. Trebalo bi, znači, raspisati natječaj (i mimo volje sadašnjih vlasti!) te pokazati njegove rezultate i europskoj javnosti, da se onemogući svaki manevar kriptokomunista u Hrvatskoj.

Natječaj bi, međutim, trebao biti nacionalni, a ne međunarodni, jer su stradanja bila naša, a ne „međunarodna". Istodobno, ne smijemo zaboraviti da postoji Oltar hrvatske domovine na Medvedgradu koji je posvećen svima koji su se kroz povijest žrtvovali za našu Domovinu, posebno junacima Domovinskog rata.

I na kraju, možete li nam otkriti možda na čemu trenutno radite, odnosno koji su Vaši bliži planovi?

Radim i sad, kao i na početku moga kiparskog puta, na obrani i obnovi kiparske umjetnosti, na povratku njegovoj pravoj naravi i jeziku, poštujući tradiciju i čuvajući baštinu na kojoj sadim moja „nova, mlada stabla". U nastojanju na obnovi sakralne umjetnosti radim na dvama zahtjevnim kiparskim pothvatima.

Jedan je novi oltar Šibenske katedrale (tu se radi o pitanju skladnog ulaska novoga u staro), a drugi je rješenje za veliki kameni reljef u novosagrađenoj Crkvi hrvatskih mučenika na Udbini. Nastavljam s radom na skulpturi (spomeničkoj) javnoga prostora, kao i na tihom, svakodnevnom skladanju nekih „kiparskih pjesama".

M. M.

Poveznica

Kuzma Kovačić - retrospektivna izložba - Moderna galerija