Iz tiska je izašla knjiga E. F. K. Koernera Jezikoslovna historiografija koju je priredio Zvonko Pandžić. Izvorni tekst s engleskog je prevela Milica Lukšić. Knjiga ima dva dijela. U prvom se govori o razvoju jezikoslovlja u Europi u 19. i početkom 20. stoljeća, dok se drugi dio bavi američkom lingvistikom u 20. stoljeću. U predgovoru Zvonko Pandžić piše: "Od brojnih radova E. F. K. Koernera mi smo izabrali ove, jer smatramo da danas mogu biti od koristi svakomu studentu jezikoslovlja u Hrvatskoj. Moći će saznati nešto više o mnogim prijepornim momentima jezikoslovne znanosti u posljednja dva stoljeća u Europi i Americi, ali i, moguće, prepoznati stvarnu teorijsku pozadinu nekih strujanja u hrvatskom jezikoslovlju, od iliraca i vukovaca, pa sve do hrvatske inačice suvremene sociolingvistike." U nastavku ove obavijesti donosimo predgovor, te izvadak iz knjige.
 
 
Riječ priređivača
 
Così ha tolto l’uno a l’altro Guido
la gloria de la lingua; e forse è nato
chi l’uno e l’altro caccerà del nido.
Dante, Purgatorio, XI97-99. 

Govor o jeziku danas se često svodi na pitanje poštivanja pravopisnih i gramatičkih normi u napisanim tekstovima. Međutim, otkada postoji jezik i međuljudska komunikacija, postojalo je i razmišljanje o samoj naravi jezika, koje je s vremnom tražilo načina kojim bi se jezik dao najprikladnije opisati. To se razmišljanje kroz povijest mijenjalo, pa se znanstveno zanimanje za razvoj refleksije o jeziku naziva jezikoslovnom historiografijom, koja opet znanost o jeziku dijeli na tri dijela. Razdoblje tradicionalne gramatike na zapadu traje više od dvije tisuće godina (do oko 1800.). Početkom 19. st., zahvaljujući posebno Friederichu Schlegelu (1772,.-18x9.), tojest njegovu organskomu poimanju jezika i inicijalnomu proširenju predmeta jezičnih znanosti na izvaneuropske jezike, navlastito sanskrt, razvija se tzv. komparativna filologija (Franz Bopp, I79i.-i867., Jacob Grimm, i785.-i863., Raphael Kiihner, i8oz.-i878., itd.), iz koje nastaje mladogramatičarska škola. Iako su komparativna i mladogramatičarska filologija, po uzoru na prirodne znanosti i na indijsku lingvističku tradiciju, već bile razvile pozitivistički pristup analizi jezika, ipak još nisu bile posve raskinule s terminologijom i semantikom tradicionalne gramatike. Stoga je Ferdinand de Saussure (i857.-i9i3.), u svom posthumnom djelu Cours de Hnguistique generale (1916), kao prvu zadaću htio utvrditi sam predmet lingvistike, to jest lingvistiku dignuti u rang egzaktne znanosti, poput matematike, kemije ili fizike. Njegov program poznanstvljenja lingvistike i reificiranja jezika polazio je od postavke da su svijet i jezik od istoga ontologijskoga reda, odnosno da jezik nije, kao što je bilo tradicionalno polazište, samo odraz razmišljanja o realnim stvarima. Svi današnji vodeći jezikoslovni pristupi jeziku kao autonomnom i samodostatnom sustavu, bilo da se radi o univerzalno-tipološkoj lingvistici, generativnoj gramatici, sociolingvistici ili pragmatici, dio su te saussureovske tradicije.

NaslovnicaE.F. Konrad Koerner, donedavno profesor opće lingvistike na sveučilištu u Ottawi, u svojoj je knjizi najprije prikazao razvoj europske filologije u 19. st. i historijske pretpostavke Saussureove lingvistike, a potom osvijetlio i zamršene putove njene recepcije u američkoj lingvistici. Od brojnih radova E.F.K. Koernera mi smo izabrali ove, jer smatramo da danas mogu biti od koristi svakomu studentu jezikoslovlja u Hrvatskoj. Moći će saznati nešto više o mnogim prijepornim momentima jezikoslovne znanosti u posljednja dva stoljeća u Europi i Americi, ali i, moguće, prepoznati stvarnu teorijsku pozadinu nekih strujanja u hrvatskom jezikoslovlju, od iliraca i vukovaca, pa sve do hrvatske inačice suvremene sociolingvistike. Usput, od obrađenih autora jedino je Jakob Grimm poznavao najznačajnija djela hrvatske povijesne leksikografije i gramatologije. Dapače, iako je stajao pod utjecajem Jerneja Kopitara (i78o.-i844.), on je, kao iznimno pronicljiv jezikoslovac, već 18x4. zaključio da "latinski južni Slaveni u Iliriji njeguju posve isto narječje već tristo godina i izgrađuju ga veoma brižno". Kao dokaz navodi sva djela starije hrvatske leksikografije i gramatologije koja je imao pri ruci, žaleći što su to Srbi tek tada a ne već puno ranije počeli oponašati (schon lange ... zur Nachahmung anfeuern müßen).

Zanimanje za jezikoslovnu historiografiju obično raste u trenutku kada samo jezikoslovlje u određenoj epohi dostigne viši stupanj zrelosti. To se pravilo u posljednje vrijeme potvrđuje i u slučaju kroatistike, gdje se postupno istražuju i oni slojevi povijesti hrvatskoga jezika i jezikoslovlja koji su donedavno u Hrvatskoj s podcjenjivanjem nazivani "dopreporodni", "nestandardni", "nenovoštokavski", i si., čime se željelo naglasiti da sve dobro za hrvatski jezik počinje u 19. st. Ipak, da i u istraživanju te jezikoslovne prošlosti ne bismo gubili vrijeme i nanovo otkrivali metodologijske pristupe, mnogo će nam pomoći trojezični i trosveščani enciklopedijski Jahrhundertiverk struke s oko Z5O rasprava i prikaza, koji je s kolegama uredio E.F.K. Koerner (zooo-zoo5), Historj ofthe Language Sciences. An International handbook on the evolution ofthe study oflanguage from the beginnings to the present. Berlin & New York: Walter de Gruvter. Časopis Historiographia Linguistica, koji je taj jezikoslovac osnovao i uređuje već 34 godine, glavni je organ struke u svijetu, gdje su dobri znanstveni prilozi uvijek dobrodošli, pa tako i oni s područja povijesti hrvatskoga jezikoslovlja. Stručnjake tek upućujem na nekoliko znanstvenih nizova iz povijesti i sadašnjosti lingvistike koje je pokrenuo i uređuje E.F.K. Koerner, a u kojima je objavljeno oko 400 relevantnih svezaka (www.benjamins.com). Naš autor je naravno član i mnogih strukovnih društava po cijelom svijetu, pa tako i Royal Societj of Canada i Royal Societj of Arts (London), počasni doktor i gostujući profesor mnogih sveučilišta u svijetu.

Pri nastanku ovoga prijevoda, osim marljive prevoditeljice Milice Lukšić, veoma se potrudila urednica niza condicio linguae Sanja Vulić, a za mnoge savjete harnost dugujem Žarku Muljačiću. Njima kao i nakladniku toplo zahvaljujem. Napominjem da su njemački i francuski navodi prevedeni samo ako ih je bio preveo i sam autor, što, nadam se, ne će previše otežati čitljivost. Lectoris benevolentiam in his imprimis capto.

Zvonko Pandžić

 

 

 Uvod
Jezikoslovna historiografija

Razmatrajući povijest jezikoslovlja – u nastojanju proširenja područja, danas često i pod nazivom "povijest znanosti o jeziku" – kao predmet ozbiljnoga znanstvenoga proučavanja sa stajališta početka 21. stoljeća, jasno je da razvoj ovoga područja u proteklih trideset i više godina obećava. Ono što se danas obično naziva "jezikoslovnom historiografi jom" (skraćeno, umjesto preciznijega "historiografi ja znanosti o jeziku", pri čemu se pojam "znanost" u uskom smislu "prirodnih znanosti" u pravilu izbjegava), sastoji se od metodološki osviještenoga istraživanja i prikazivanja ranijih događaja u evoluciji discipline koju nazivamo "jezikoslovljem" ili "znanošću o jeziku". Dok se rad koji utvrđuje res gestae proučavanja jezika naziva "jezikoslovnom historiografi jom", njegov rezultat moguće je nazvati "povijest jezikoslovlja". Drugim rječima, "povijest jezikoslovlja" je produkt, a ne sam rad koji do njega dovodi. Stalnu diskusiju oko pitanja metode, fi lozofi je i epistemologije ispravno se naziva "metahistoriografi jom". Ova trostruka distinkcija između povijesti jezikoslovlja, historiografi je lingvistike i metahistoriografi je, do sada je već općenito prihvaćena (za podrobnije objašnjenje vidi Hüllen 2002: 16-42). Rasprave na idućim metarazinama (npr. Schmitter 2003b) besplodne su, naročito u svjetlu činjenice da je potrebno otkriti još mnogo pojedinosti iz lingvističke prošlosti, razjasniti mnoge mitove i fables convenues i ustanoviti (koliko je to moguće) istinu o njima.

Današnji koncept "historiografi je jezikoslovlja" ili "jezikoslovne historiografi je" valja razlikovati od tradicionalnoga shvaćanja pojma koji se odnosio samo na prepričavanje događaja iz prošlosti. Prilozi dvosveščane Historiography of Linguistics, objavljene 1975. s uredničkim potpisom Thomasa A. Sebeoka većinom su bili samo prikaz ranijih proučavanja1; "historiografi ja" je tu bila uporabljena u starom smislu pojma. Danas "historiografi ju jezikoslovlja" valja shvatiti kao metodološki i epistemološki osviješteni rad na pisanju povijesti, kakav bismo očekivali od historiografi je svake druge znanosti. Da je povijest jezikoslovlja sazrela,govori nam i činjenica da je to danas bona fi de predmet akademskoga zanimanja, područje iz kojega se mogu pisati doktorske disertacije, organizirati stručni skupovi, podupirati istraživanja i održavati kolegiji na odsjecima germanistike, romanistike ili slavistike, i dakako lingvistike, da ne spominjemo ostale aktivnosti (o čemu nešto kasnije) koje ukazuju na profesionalizaciju ovoga područja znanosti.

2. Motivacija za pisanje jezikoslovne povijesti

Sagledavajući više od 125 proteklih godina pisanja povijesti jezikoslovlja, moguće je izdvojiti tri različita tipa. Svaki je povezan određenim motivima koji su potaknuli sudjelovanje u takvu radu i svi su se pojavili u specifi čnim razdobljima razvoja te discipline. Četvrti tip (za koji se zalažemo, npr. Koerner 1976b [1972]) počeo se razvijati tek posljednjih desetljeća, to jest ono što bi, kako bi se naznačio važan trenutak razvoja u jezikoslovnom bilježenju povijesti, po mom mišljenju trebalo točnije zvati "historiografi jom jezikoslovlja" u suprotnosti s nedeskriptivnom "poviješću jezikoslovlja".

2.1. Povijesti jezikoslovlja ukratko

Postoji tip povijesti koji se javlja u vrijeme kad određena generacija ili pojedinac koji u dovoljnoj mjeri predstavljaju ideje, uvjerenja i stavove svoga naraštaja, postanu uvjereni da je željeni cilj – neka vrsta najviše točke – dostignut i da će se daljnji rad na tom polju uglavnom baviti "dotjerivanjem" (Kuhn). Takvi zaključci pretpostavljaju da je teoretski okvir razrađen dovoljno da bi svaki član znanstvene zajednice mogao provoditi svoja istraživanja i da više nema potrebe za značajnijim revizijama metodologije ili pristupa predmetu analize. Rezultat takvih stavova najbolje se može opisati kao zbir povijesti koje evoluciju znanstvenoga područja doživljavaju kao, u biti, pravocrtni proces, gdje dostignuća novijega datuma predstavljaju nadogradnju na temeljima dotadašnjih radova.

Može se reći da je ta ideja, ili motiv za pisanje takve povijesti, najbolje izražena u Benfeyevu opširnom radu Geschichte der Sprachwissenschaft und orientalischen Philologie (1869), koji se pojavio jednu godinu nakon Schleicherove prerane smrti. Ali, i drugi radovi iz toga razdoblja, npr. Raumerova Geschichte der germanischen Philologie (1870), mogu se navoditi kao djela koja odražavaju vrlo sličan Zeitgeist. Danas je teško oživjeti ozračje kasnih šezdesetih godina devetnaestoga stoljeća, čak i ako se ograničimo na jezikoslovna pitanja, izdvojena iz vanjskih, npr. sociopolitičkih, strujanja. Povijesni ogledi koji su nam danas dostupni daju nam malo, ili nimalo, informacija o tom predmladogramatičarskom razdoblju. Dovoljno je, za današnje potrebe, prisjetiti se da je generacija Georga Curtiusa (1820.-1885.) i naročito Augusta Schleichera (1821.- 1868.) dovoljno sintetizirala i metodološki razradila radove Boppa, Raska, Grimma i drugih. Ta je razradba tolika da možemo reći kako se u to vrijeme dogodila ›paradigmatska‹ promjena unutar koje su mladogramatičarska načela povijesnoga lingvističkoga istraživanja – povezana s imenima njihovih nekadašnjih učenika, naročito Karla Brugmanna (1849.- 1919.) i Augusta Leskiena (1840.-1916.) – bila logična, premda pomalo prenaglašena posljedica. Slično zapažanje o motivima za bilježenje povijesti možda se može iznijeti i za povijest dostignuća indoeuropeista devetnaestoga stoljeća Holgera Pedersena (1867.-1953.) iz 1924. godine (kojoj je prethodio sličan, ali nešto kraći njegov rad objavljen 1916. godine), a u kojoj je završeno drugo izdanje Brugmannova Grundriss der vergleichenden Grammatik der indogermanischen Sprachen (koje je samo u prvom izdanju potpisao i Delbrück), kao i pojava Saussureova posthumnoga izdanja Cours de linguistique générale. Potreba za takvim sažimanjem povijesti izražena je, možda jasnije, u opsežnom pothvatu Wilhelma Streitberga (1864.-1924.) pod naslovom Geschichte der indogermanischen Sprachwissenschaft seit ihrer Begründung durch Franz Bopp. Međutim, to je više zbirka sabranih dostignuća raznih grana indoeuropske fi lologije do toga vremena, nego prava povijest jezikoslovlja (cf. Koerner 1978a: 16-17, detaljnije). Započet 1916. godine, taj pothvat je napušten nakon 1936.

Nakon Drugoga svjetskoga rata, čini se, radovi Malmberga (1964 [1969]), Ivićeve (1965 [1963]), Leroya (1963.) i drugih, imali su sličnu funkciju sabiranja dotadašnjih postignuća u jezikoslovlju. Međutim, ovoga puta je u žarištu zanimanja bilo razdoblje povijesti jezikoslovlja nakon 1916. godine, koje je uslijedilo nakon uspjeha Saussureova Coursa, s izraženim naglaskom na nehistorijskom pristupu jeziku. Mladogramatičarski okvir jezikoslovnoga istraživanja istaknut je u povjesničarskim radovima Pedersena, organizacijskim nastojanjima Streitberga od 1916. godine nadalje i drugim manje utjecajnim knjigama – a možemo dodati da i Pedersen, mladogramatičar drugoga naraštaja, odražava pozitivističku orijentaciju te škole izrazitije nego izvorna skupina znanstvenika (valja primijetiti da se ni Delbrückov Einleitung ni Paulovi Prinzipien uopće ne spominju u 300 stranica njegove studije iz 1931 [1924]). Tek u posljednjih nekoliko godina (npr. Einhauser 1990, Morpurgo Davies 1998: 226-278) mladogramatičari su dobili prikladniji tretman. Po istom obrascu, povijesti koje su potpisali Malmberg, Ivić, Leroy i druge studije slično suženih pogleda iz šezdesetih godina prošloga stoljeća, ističu pojedine postsaussureovske trendove kao najznačajnija postignuća te znanstvene discipline do tada, neovisno o tom jesu li kopenhaškoga, praškoga ili blumfi eldovskoga tipa. Kao i Benfey, Raumer, Pedersen, Streitberg i drugi iz ranijega razdoblja razvoja lingvistike, njihova nastojanja usmjerena su na opširno prikazivanje istraživačkoga okvira u kojem su sami odgojeni i, u skladu s tim, na pokušaj očuvanja snage i utjecaja strukturalističkoga načina razmišljanja...

{mxc} 
Pon, 18-01-2021, 20:17:52

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2021 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.