Ulomak iz knjige "Urod bez ljušture: kronika jednog sivog vremena i krvava raspleta" Emila Kazimira Žeravica

Časkom je zastao, a onda će ozbiljno kao da prkosi na nekom sudu za "deustašizacju i detuđmanizaciju":

Nas uče što je desno, što lijevo, što pravo, što krivo, onako kako su ognjem i mačem učili i Arape, Indijce, Bure u Africi, Irce, Škote i druge "aborigene", nedostojne njihova postojanja, osim u ulozi egzotičnih životinja, slugu slomljene kralježnice, odsječena jezika, kako svojoj djeci ne bi mogli reći, tko su i čiji su. Prijatelju moj, sve je ovo otrovna kukuta kojom nas već odavna omamljuju, namećući nam krivnju za ono što kao narod nikad nismo počinili, ispirući nam mozak eterom i elektronikom, tiskom i pritiskom!. "To je odviše lijevo! To je odviše desno! Pravo je samo kuda i kamo mi kročimo" - kažu nam. Meni to zvuči, kad za nas ne bi bilo i tragično, isto toliko smiješno kao kad dijete pita: "Tata, ima li na svijetu više uzbrdica ili nizbrdica?". Kratko je predahnuo, potišteno pogledao Blaževića i kazao:  

- Toliko općenito! A sad da vam kažem, koja sam, kao nacionalist, kroz život nedjela počinio! - i proslijedi: 

- Bilo mi je tek sedam-osam godina, kad su me u jugo-sokolani pretukli, jer sam, neznajući drugih pjesama, zapjevao "Prosto zrakom ptica leti / Prosto zrakom zvijer prolazi." Sokolski me starosta tukao i za uši vukao dok nisam naizust naučio "Kosovku devojku", "Spremte se, spremte četnici", a potom sam morao učiti i "Giovinezza, giovinezza".

Tek što me brčići probiše, premlatiše me jer sam na jednom zidu u mome selu napisao "Živila slobodna Hrvatska!", a to sam napisao zato, jer su mi stariji rekli, kako Hrvatska nije slobodna, a ja sam želio da bude.

Došao je rat i oni mene zamalo za vrat. Pobjegao sam u Hrvatsku. Kamo? Pa, kamo sam mogao, osim u hrvatsku vojsku? Nacionalističku, dakako, jer se borila za slobodnu narodnu državu. Nikada ni meni, ni mojim ratnim drugovima, nitko nije govorio o nacionalizmu, šovinizmu, fašizmu i komunizmu. Mi o tome naprosto nismo imali pojma. O tom smo čuli tek za Križnoga puta i slušali bezbroj puta u zadnjih četrdesetak godina.  

A mene, vidiš, prijatelju moj, taj moj nacionalizam ispunjava ponosom, još mi i danas nadimlje staračke grudi, od njega mi ponekad i mutno oko zasjaji, i, kad bih se drugi put rodio, opet bih bio hrvatski nacionalist!

Baš, ovim današnjim tobožnjim anacionalistima, zapravo imperijalistima i globaliziranim fašistima i komunistima, ovisno o strani svijeta i kuta iz kojeg na nas navaljuju, za inat! Ma, što ja to govorim? Rabim tuđicu i po tome se vidi, kako nisam baš nekakav po svijet pogibeljan nacionalist! Zapravo, trebao bih reči kako sam žeženi i prekaljeni domoljub! - završio je Lukačić uz gorak osmijeh zbog nemoći da išta oko sebe promijeni.