Kazalište u zrakopraznome prostoru

   

Iako se od kulture većinom teško živi, poznata nekadašnja TV-voditeljica i poduzetna glumica Vitomira Lončar - Bucka doista uspješno vodi zagrebačko kazalište Mala scena. Zajedno sa suprugom, također glumcem, Ivicom Šimićem tamo je angažirana punih 20 godina, a posljednjih deset (od 1997.) nalazi se na mjestu direktorice. Dakako, prevedeno na konkretni jezik privatnoga poduzetništva, titula direktorice podrazumijeva široki raspon svakodnevnih aktivnosti nužnih za opstanak na ćudljivom tržištu. Prodorna, ali istodobno vrlo obazriva i senzibilna, suočena s bolešću, Vitomira je u posljednje vrijeme privukla pozornost svojom nepokolebljivom voljom i nadasve pozitivnim odnosom prema životu i bližnjima, i baš ta činjenica kada prosječan čovjek u bolesti najčešće zazire od okoline i silom prilika se povlači u sebe, Bucki kao da daje novu snagu. Ona jednostavno postaje kompletnija osoba, mirnija i staloženija, te uz razumljivu promjenu određenih navika čak i radišnija, ulažući sada cijelu sebe na stalnoj relaciji obitelj - kazalište.

Ako je riječ o autonomiji kazališta i ekonomskom položaju umjetnika, ali i stanju duha povezanim uz ta pitanja, možete li usporediti situaciju nekad i danas?

Kad pitate o autonomiji kazališta, onda samo mogu reći da se kod nas gotovo uopće ne može reći da postoji autonomija. Kazališni sustav nije doživio reformu i ostao je gotovo isti kakav je bio i u socijalizmu. Ostao je vezan za državu, gradove, svoje vlasnike, tradicionalnim vezama. Ono što je najgore u svemu jest da kazalište niti ne traži svoju autonomiju. Naprosto životari na rubu interesa svojih korisnika.

Mislim da se ne može općenito govoriti o ekonomskom položaju umjetnika nekad i danas. Naime, u iskrivljenom sustavu kakav je naš, u kojem su pravila igre po načelu "uzmi sve što se nudi", možemo reći da je ekonomski položaj umjetnika bolji nego je bio prije. Snimaju se serije, sapunice, sve više stranih crtanih filmova se sinkronizira na hrvatski, snima se sve više filmova, reklama... Mediji su pogodovali tome da glumci imaju više posla. No, sveukupno gledajući, žive u kaosu, umjetnost je zauzela zadnje mjesto i izgubila bitku s materijalnim potrebama. Koliko god materijalno stanje danas bilo bolje, mislim da je ono duhovno stanje, kao uostalom i u cijelome društvu - gore.

Postoji li razlika, i kolika, u vlasničkoj strukturi kazališta kod nas i u Europi?

Ne može se govoriti u tome pitanju o "Europi". Ne postoji neki zajednički zakon ili sustav koji bi bio zajednički Europi. Imamo anglosaksonski model, francuski, talijanski, njemački... svaki je drukčiji. Mislim da je kod nas problem što je na neku vrstu francuskoga modela, kakav je bio kod nas i koji je podrazumijevao centralizirani pogled na kazalište i u kojem se država brine za kulturni život nacije, nakalemljen anglosaksonski model koji na neki način poistovjećuje kazalište ili muzej sa supermarketom. Kod nas je nastao hibrid koji naprosto nije dobar. Čak štoviše, štetan je. Ono što je dobro u našem sustavu je da ima dosta malih, privatnih, agilnih produkcija i kazališta, no, institucije ne vode nikakav dijalog s tim živim dijelom našega kazališnog života. One su ostale na istome mjestu gdje su i bile i nisu se u novim uvjetima niti potrudile prepozicionirati se.

Kako tumačite angažman laika u istaknutim kazališnim predstavama i slučaj Severina; ali i istodobnu TV-izjavu primorsko-goranskoga župana da je "Severina hrvatski brend"?
 
Ne bih više to komentirala jer je kontraprodutivno i uvijek iznova pogoduje upravo estradizaciji našega društva. A ja ne želim da mi se ime stalno povlači u tim kontekstima. Upravo je nedostatak bilo kakve strategije i kaos o kojem sam već govorila doveo do ove sadašnje situacije. Osrednjost, mediokritetstvo, senzacije... to je naša stvarnost. Znate, moguće je da pop zvijezde igraju u kazalištima i to se događa u svijetu, naravno, ali to se nikad ne događa u nacionalnoj kući. Naprosto - nema šanse da se u Royal National Teatru u Londonu u podjeli nađe, recimo, Madonna. O, da, ona može igrati u komercijalnom kazalištu, ali u nacionalnom - nikada. Ako nam je Severina "hrvatski brend", onda to najbolje pokazuje kakvo nam je društvo. Preplavila nas je trivijalna kultura koja ima puno više prostora u medijima, a znate i sami da danas mediji kroje svijest. Odgovornost svih subjekata u tome krugu nas jedino može izvući. No, koliko smo danas bili odgovorni, pokazat će vrijeme.

Koliko je dobroga donio procvat privatne inicijative?

Što se konkretno vlasničke strukture tiče, zakon iz 1996. omogućio je procvat privatne inicijative, ali država ne prati tu privatnu inicijativu na način na koji prati instituciju. Još uvijek je papir o vlasništvu presudan, a ne program. Dokle god bude tako, stajat ćemo na mjestu. Program je ono što čini neku umjetničku instituciju dobrom ili lošom i kulturna bi se politika morala okrenuti prema tom pitanju. Kod nas je još uvijek omjer programa i "hladnog pogona" u gradskim i državnim institucijama u omjeru 80 prema 20 posto u korist hladnoga pogona, naravno. Privatna kazališta dobivaju samo novac za program, a sve ostalo moraju sami ostvariti. Dakle, na tržištu je golemi nesrazmjer kojega je, recimo, Slovenija već odavno riješila. A obrat s "papira o registraciji" na program ne može se dogoditi bez jasne strategije.

Koliko tzv. cjeloživotno učenje utječe na poslovno upravljanje kazalištem?

U današnje vrijeme bez cjeloživotnoga učenja nema napretka. Edukacija je jedini način da se maknemo s mrtve točke. Polako se i kod nas budi svijest o tome, ali jako polako. No, u umjetničkim, kazališnim krugovima ta svijest gotovo da i ne postoji. Znate, danas mladi glumci već na prvoj godini misle da su gotovi i da znaju sve što im je potrebno za karijeru. A bojim se da ih nitko ne usmjerava prema tome da su s takvim mišljenjem u slijepoj ulici.

Evo, prošli vikend smo kolege Darko Lukić, Snježana Banović i ja organizirali seminar na Akademiji dramskih umjetnosti "Osnove struke", no na seminar se nije prijavio niti jedan mladi glumac ili glumica. Sastav polaznika je bio potpuno neočekivan i pokazao je upravo ono što sam već rekla, potreba za daljnjim napredovanjem u struci (među glumcima posebno) gotovo da ne postoji kod nas.

Kakvom ocjenjujete razinu komunikacije u RH na relaciji Kazalište - Grad - Ministarstvo?

Kako se mijenja vlast, tako se mijenja i taj odnos. Trenutačno mi se čini da je komunikacija Ministarstvo - kazalište daleko lakša nego Grad - kazalište. Mislim da sadašnja vlast u Gradu nema senzibiliteta za razvoj u pravome smislu te riječi i da je izrazito centralizirana. A to nikako nije okruženje u kojem se mogu događati pozitivni pomaci u kazalištu.

Imate li koji primjer?

Imam. Prošla vlast u Zagrebu osigurala je predstavnicima svih kulturnih institucija u Gradu Zagrebu pohađanja dvogodišnjega seminara o kulturnim strategijama i strateškom planiranju Grada Zagreba. Polaznici seminara bili su predstavnici centara za kulturu, knjižnica, muzeja i kazališta. Dakle, gradska vlast vidjela je da edukacijom može pokrenuti kulturu Grada Zagreba i omogućila nam zaista iznimnu edukaciju pod vodstvom dr. Sanjina Dragojevića. Što se mene osobno tiče, upravo je taj obrazovni ciklus promijenio moj odnos prema kulturnoj politici i strategiji i ukazao mi koliko je važno cjeloživotno obrazovanje.

Kakav bi model objektivno najviše odgovarao našoj situaciji?

Model nije ni tražen pa u skladu s tim nije mogao biti ni pronađen. Modeli su traženi na našem obrazovnom seminaru, ali službeno - ne. Kazalište je u kaosu, ali čini se da taj kaos svima odgovara i da svi subjekti jako dobro paze da se taj kaos ne poremeti. Reforma nam je nužno potrebna ali, na žalost, nema političke volje da se u to krene. A izborna godina nikako nije vrijeme kad možemo očekivati značajnije pomake

 Kako najbezbolnije ostvariti želju o dobrim predstavama i punim kazalištima?

Kao što sam već prije rekla, bez reforme nema pomaka. Nema bezbolnoga puta k dobrim predstavama i punim kazalištima. No, strukture kojima bi bilo najbolnije da se reforma provede, najjače su i ne dopuštaju promjene. Ja se više ne zanosim ovakvim pitanjima kakvo je vaše, jer sam u ovih nekoliko godina, koliko se intenzivno bavim promjenama koje su potrebne da bismo dobili živo kazalište, shvatila da mogu samo mijenjati svoj mali sustav i nadati se da će se promjene dogoditi unutar toga sustava. Nisam niti na poziciji niti u mogućnosti da pokušam stvari mijenjati na nekoj drugoj razini.

Što najviše zamjerate vlasti u Zagrebu?

Dakle, došlo je do promjene vlasti i nova vlast je jednostavno odlučila ne isplatiti već prije potpisanu ugovornu obvezu prema Pučkom otvorenom učilištu (koji je organizirao i u kojem se odvijao program). Da ne govorim o tome da predstavnici Gradskoga ureda za kulturu, koje smo zvali kao goste na naš seminar, nikada nisu došli, i umjesto da se iskoristi potencijal koji sada, nakon završenoga obrazovnog ciklusa, postoji u gradu Zagrebu i da se krene u promjene, nova vlast čak nije isplatila stare obveze i na neki način je onemogućila da se tiska knjiga o strateškom planiranju koja bi mogla biti početnica, udžbenik o strateškom planiranju i pomogla onima koji nisu polazili obrazovni ciklus da nauče osnovne stvari o toj tematici. Valja napomenuti da je ovaj ciklus obrazovanja proglašen (uz onaj grada Barcelone) najboljim obrazovnim programom u Europi, i to od strane Vijeća Europe! Dakle, mi imamo ljude koji znaju kako raditi strateške planove, kako raditi evaluacije, kako realizirati programe i što ih bolje osmisliti, ali ova vlast sada tu činjenicu jednostavno ne želi uzeti u obzir i vlada po načelu: "Strategija, to sam jal". Dakle, preostaje nam samo čekati da netko novi prepozna snagu koja već postoji i u tome se vremenu dalje educirati.

Koji je najveći problem?

Najveći je problem što Hrvatska nema strategiju kulture. Imala ju je, ali je iznenada proglašena nevažećom i umjesto nje objavljena je nova strategija koja to jednostavno - nije. U toj novoj "strategiji" kazalište se niti ne spominje. To je nekoliko općenitih rečenica koje ne znače baš ništa. A bez strategije ne možemo uopće govoriti o kategorijama "bolje predstave, puna kazališta".

Što je s vašim nekadašnjim prijedlogom da se kazališta umreže na razini marketinga kako bi zajednički napravili pritisak na medije da ovi objavljuju sponzora?

Da bi se to ostvarilo, nije dovoljna želja Vitomire Lončar. Potrebno je da i ostali mogući partneri shvate potrebu i važnost mreže. No, kao što sam već i prije rekla, hrvatsko kazalište živi u nekom prošlom vremenu i uopće ne uzima u obzir da već 17 godina živimo u nekom drugom sustavu i da je cijeli sustav doživio promjene. Uključujući i publiku. Naše kazalište uopće se ne tiče da je svijet drugačiji. Ono pluta u zrakopraznom prostoru i niti njega tko zanima niti ono koga zanima.

Koliko politika i kazalište mogu ići ruku pod ruku?

Nigdje na svijetu nema neovisnog kazališta od politike. No, na nekoj ljestvici između potpune kontrole i potpune slobode svaka zemlja pronalazi bolju ili slabiju ravnotežu. Kod nas je kazalište još neraskidivo vezano uz politiku i još dugo će biti.

Je li sedam javnih gradskih kazališta u Zagrebu puno ili malo? Pitanje se odnosi i na ostatak Hrvatske?

Odgovor na to pitanje ne možemo dati jer nema nikakvih relevantnih istraživanja, pokazatelja... Evaluacija je strani pojam za naša kazališta i sve što bih sada rekla, bilo bi naprosto - nagađanje. A ja se ne želim time baviti. U civiliziranim zemljama svaka kulturna institucija koja želi napredovati, ima u svome proračunu osigurana sredstva za evaluaciju u iznosu od 30 posto proračuna. Pitajte naša javna gradska kazališta koliko im iznosi taj postotak. Ne morate pitati, ja ću vam reći - O (nula) posto. Pa kako onda da znamo je li nam ovo dovoljno ili nije? Koji su to pokazatelji koji će nam odgovoriti na ta pitanja?

Istraživanja publike također ne postoje. Ne postoje nikakve analize koje bi dovele do toga da saznamo prave potrebe. A bez prave analize nema niti odgovora kako i što dalje.

Je li bolje da kazalište vodi menadžer ili umjetnik?

Nema dvojbe da je kazalište umjetnička institucija i da na čelu umjetničke institucije mora biti umjetnik. No, dobar menadžment koji vodi poslovanje kazališta jednako je važan kao i umjetnički aspekt. Umjetnici mogu napraviti najbolji mogući umjetnički proizvod, ali ako ga ne znaju oblikovati, ako ga ne znaju plasirati na tržište, ako ne znaju dobro raditi organizaciju poslovanja, proračune (a to umjetnici uglavnom ne znaju), tada je uzalud sva umjetnost. Dobar odnos umjetnika i menadžmenta je dobitna kombinacija. Na vrhu piramide mora biti umjetnik, ali ispod njega mora biti cijeli tim koji radi s jednim jedinim ciljem - dobro kazalište.

Uskoro će prva obljetnica otvorenja Centra za epilepsiju Zagreb koji ste osnovali zajedno s dr. Hrvojem Hećimovićem i to je samo po sebi značilo veliki korak naprijed. Međutim, jeste li istodobno uočili pomak na bolje kada su u pitanju društvene i kulturne predrasude o problemima s kojima se dotični bolesnici svakodnevno susreću i kako teče vaša borba s određenim nerazumijevanjem okoline?

Mislim da smo itekako učinili i na tom planu. Ove godine radi se na borbi protiv stigme. Već je dr. Hećimović objavio rezultate ankete koja je pokazala gdje smo i što smo. Pokazala je da je jako puno ljudi čulo za epilepsiju, ali i, recimo, da je nedopustivo visok postotak građana Hrvatske (oko 20 posto) rekao da je epilepsija - zarazna bolest! Nije jednostavno boriti se protiv stigme, ali kad čovjek vidi pomake onda je veselje još veće! I dalje me svakodnevno ljudi zovu i naprosto žele razgovarati, a i to je jedan korak naprijed. Mislim da smo u ovih godinu i pol od kada je počelo sve skupa učinili jako puno i za bolesnike, ali i za smanjenej stigme. Žao mi je što se još netko od ljudi iz javnosti nije priključio cijelom projektu, ali ja se još uvijek nadam. Evo pozivam šprtaše, političare ,odvjetnike, liječnike... sve ljude iz javnoga života koji boluju od epilepsije da se jave i priključe akcijama za skidanje stigme. Sljedeći naš korak ove godine je organizacija 2. međunarodnog simpozija o epilepsijama, koji će se održati krajem rujna u kazalištu Mala scena (naravno). Prvi simpozij organizirali smo 2005. u jesen i bio je jako uspješan. Nadamo se da će drugi biti - još uspješniji! A što se mene osobno tiče, moja "borba" sa sustavom još je uvijek u tijeku pa ne bih htjela o tome više govoriti.

Svojedobno ste sudjelovali u istraživanju koje je pokazalo da više od 40 posto mladih slobodno vrijeme provodi u kafićima ili ispred televizora. Uz to, posebno je poražavajući podatak o razarajućim učincima droge i raznih opijata. Što, prema vašim spoznajama, čini država da bi se to stanje popravilo i imate li konkretan prijedlog u tome smjeru?

Iskreno, ne znam što radi država glede borbe protiv droge i opijata, to nije moje područje. Imam prijedloge unutar svoga posla i načine kako bi se moglo popraviti stanje za 10 godina. Nekih brzih, "vatrogasnih" mjera nemam, niti bi one bile dobre. Mislim da je nužno u škole vratiti satnicu glazbenoga i likovnoga odgoja kakva je bila prije odvajanja Ministarstva kulture i prosvjete i prije reforme sredinom devedesetih. Također mislim da bi se kazalište trebao uvesti kao izborni predmet u škole. To su samo detalji izvađeni iz cjelokupne vizije, ali, na žalost, trenutačno je situacija takva da ne postoje sugovornici za takvo što. Znate, nekad smo se moj muž i ja, kako bi god došla koja nova vlast, najavljivali u Ministarstvo prosvjete i nudili im program promjena. Više to ne radimo jer smo shvatili da takva vrsta inicijative ne nailazi na razumijevanje. Sada se borimo samo svojim vlastitim predstavama i načinima koji ne donose nikakve trenutačne pomake. No, tko zna...

Kako gledate na sve izraženiji problem mnogih vrsta ovisnosti u modernom svijetu te s tim u vezi deklarativno pretjerivanje kojim se nastoji osigurati neupitan stupanj u zaštiti prava pojedinca, dok se istodobno s tim uvodi teror relativizma koji jednostavno preplavljuje zapadni svijet?

Mislim da je glavni uzrok nedostatak vjere. Materijalno pobjeđuje duhovno, relativizam vjeru, ovisnost pobjeđuje normalne odnose među ljudima. Obitelji su postale disfunkcionalne i što se onda može očekivati? ]a sam, eto, za tradicionalne vrijednosti i gdje god mogu, iskazujem svoj stav.

A ovisnosti ne vole tradiciju, a ponajmanje hrvatsku?

Sve je više novih ovisnosti oko nas i novih pokušaja da se te ovisnosti prevladaju. No, sve manje čitamo i slušamo u medijima o vrijednosti obitelji koja može spriječiti ovisnost, a sve više o tome kako liječiti - posljedice. Mislim da današnji mediji pogoduju ovom i ovakvom društvu kakvo je danas, a koje ne obećava baš puno toga dobroga u budućnosti.

Što vam je najviše smetalo kada su na razinu dviju zemalja Boris Dvornik i Bata Živojinović pokušali dati smjernice za opću pomirbu?

Nemam o tome ništa više reći od onoga što sam već rekla. Sve skupa je bilo do te mjere jadno da je bilo neugodno uopće slušati o tome. A da je to zaista i bilo tako, pokazalo se vrlo brzo.

Odražavaju li mediji stvarno stanje društvenih zbivanja u Hrvatskoj, od nepodnošljiva ustrajavanja na izjednačavanju krivnje "zaraćenih strana u regiji" do primjerice stigmatiziranja najavljenoga osnivanja katoličkih obrazovnih ustanova?

Kao i svugdje u svijetu, mediji odražavaju samo stavove svojih vlasnika, a o objektivnosti ili "stvarnom stanju stvari" ne može biti ni govora. Neki dan sam gledala film o Rupertu Murdochu i ako sam i imala iluzija da možda stvari baš i nisu tako loše, nakon toga filma sam ih izgubila, lako, naravno, i sam taj film je dio - propagande. U današnje vrijeme tehnologije moguće je svaki događaj promijeniti, pokazati ga u drugom i drukčijem svjetlu i na pitanje - što je zapravo istina više nije moguće odgovoriti, lako iskrivljuju istinu kao i oni drugi, hrvatski su mediji na još gorem stupnju nego oni zapadnoga svijeta jer su manje sofisticirani. Nedavno sam bila na tribini Kultura i mediji i na nju je došla samo jedna novinarka iz privatnih medija. Sve ostalo bili su novinari državnih medija. To vam najbolje pokazuje koliko ima interesa za dijalogom. Sve su poluistine, činjenice izvađene iz konteksta, sve informacije su oblikovane prema stavu vlasnika, a sve skupa je zapakirano u jeftini senzacionalizam. Evo, ako uzmete kazalište i kazališnu kritiku danas, na primjer, situacija je porazna. Na što sliče ti prikazi i tko ih uopće piše (u većini slučajeva). Više spada u rubriku "vjerovali ili ne", nego u kazališnu kritiku. Polupismenost, zlonamjernost, jeftinoća, neobrazovanost, to je ono što se može iz toga iščitati. Jedini je kriterij - senzacija.

Može li se išta promijeniti u svijetu u kojem je novac - bog?

Implicite - mediji su - bog. Zato smatram da je pred nama težak, odgovoran i velik posao da stvari barem malo usporimo kad ih već ne može zaustaviti. No, treba vjerovati...

I vas su napali?

Da, proteklih dana našla sam se na stranicama mnogih novina zbog svoga stava o seksualnom odgoju djece u školama i osnivanju katoličkih obrazovnih ustanova. Gotovo svi mediji dali su mojim stavovima negativan predznak. Znate, kad netko od vas traži izjavu, a u tonu mu prepoznajete da ste vi za njega "čudovište" koje je, eto, protiv toga da istospolne zajednice usvajaju djecu, onda znate u kakvom ćete svjetlu drugo jutro izaći u novinama. Hvala Bogu, više se zbog toga ne uzrujavam, dapače, takvi neargumentirani napadi samo me uče tome da svoje stavove treba jasno i glasno izražavati i u svakoj prilici, i to je način borbe za izvrsnost.

Ante Brčić
Fokus

{mxc}

Uto, 2-03-2021, 08:18:33

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2021 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.