Pusti vodu niz livodu* ili
o Hrvatskome jeziku na maturi

(* Pusti vodu niz livodu: Nema se smisla boriti, neka stvari idu svojim tijekom.)

Svakomu je drago kad u onome što mu je napisano može ne samo pročitati nego i osjetiti jasnoću, preciznost i lakoću. Još ako je to napisano na hrvatskome standardnom jeziku, možemo sigurno kazati da se autor teksta posvetio tom pisanju i da mu se može vjerovati.

Ne kažem da se trima navedenim svojstvima ne može napisati tekst i jezikom koji nije hrvatski standardni jezik. (Ovdje nije riječ o stranim jezicima.) Ne pišem o vrijednostima jezīkā unutar hrvatskoga jezika, uostalom u naslovu je i izraz koji nije standardni (uporabljen zbog ritmotvornih elemenata). Skladan, lak, nadahnut… tekst otvara naša srca i naše duše i razlijeva se u nama a da ni sami u potpunosti ne znamo ni kako ni zašto. Još ako takvo nešto i sami (sami?) možemo napisati, osjetit ćemo kako nas iznutra preplavljuje tiha radost.

To je odgovor na pitanje treba li ili ne treba maturant pozitivno odgovoriti na esejsko pitanje iz Hrvatskoga jezika da bi maturirao.

U razgovoru s prof. dr. Zrinkom Jelaska, od 16. srpnja 2023. godine na televiziji kazano je, govoreći o rezultatima učenika iz Hrvatskoga jezika na maturi 2022./2023., kako je velik sklop mogućih uzroka raskoraka između onoga što se traži na maturi i onoga što se poučava u školama (Ohő!), a ako se i poučava, jesu li profesori stručno osposobljeni da poučavaju (Ohő!), što velik dio nije (OHOHŐ!!!)… od uvođenja mature uvodile su se neke novosti za što je potrebno usavršavanje… Postoji li raskorak između onoga što se na maturi ispituje i onoga što bi trebalo znati iz Hrvatskoga jezika, odnosno je li ovako postavljena matura – matura koja preispituje ono što bi trebalo znati iz Hrvatskoga jezika i književnosti… ponovila je i Vesna Muhoberac, profesorica hrvatskoga jezika, koja je također sudjelovala u TV razgovoru naslovljenom Učenici ne čitaju dovoljno, a nastave je sve manje.

Očito je da postoji raskorak između onoga što se ispituje na maturi i onoga što se poučava tijekom četiriju godina.

Ima li riječi, takvih i tolikih, da se dovoljno naglasi težina navedenoga problema?

Što imaju učenici, i njihovi roditelji, od ovoga raskoraka? Od koga treba očekivati da se razriješi ovaj gordijski raskorak? Ponajprije i svakako i od Nacionalnog centara za vanjsko vrednovanje, pa će možda biti manje selektivne igre upiranja prsta ravnatelja centra (ali samo sa stajališta moći mjesta na kojem je trenutačno, jer osim imenovanja odgovornih za neuspjeh učenika na maturi nismo čuli argumente ravnatelja centra za vlastitu odgovornost) u krivce za neuspjeh na maturi iz Hrvatskoga jezika.

Državna matura kao standardizirani (tom se riječju koriste iz Nacionalnog centra, iako ne znam na što se točno odnosi?) državni ispit prvi je put održana u hrvatskim školama 2009./2010.

Čini se da ove godine, prvi put od uvođenja državne mature, nije bilo pogrešaka u zadatcima, tako je rekao ravnatelj Nacionalnog centra za vanjsko vrednovanje koji ne zna točno pretvoriti postotak u postotni iznos. Bilo bi pošteno da je uz to rekao kako su ove godine sastavljači liste pitanja prvi put primili honorar u cijelosti. Od ukupno 27 045 učenika koji su ove godine pisali ispit iz Hrvatskoga jezika, njih 17,6 posto ili 4769 [može se probati s pomoću kalkulatora pa 17,6 % od 27 045 ne može nikako biti 4769!] učenika ostvarilo je nula bodova na esejskom dijelu ispita. To predstavlja porast od gotovo deset posto u odnosu na prošlu godinu, kad su nula bodova na eseju dobila 1963 maturanta, izjavio je ravnatelj Nacionalnog centra za vanjsko vrednovanje Vinko Filipović. Ostale brojke kao da su pale na stijenu, čim proklijaše, korijena ne pustiše, a vjetar i Sunce osušiše ih. Treba ih zaboraviti.

Ili je novinar potpuno pogrešno posijao brojke.

Nije bilo pogrešaka u zadatcima

Što se ne može reći i za Ispitni katalog za državnu maturu u školskoj godini 2023./2024. HRVATSKI JEZIK, u kojem se nanovo javljaju pogreške, ponovno se ne razlikuje objekt od priložne oznake načina, a nađe se i korekturnih pogrešaka pa se na stranici 21. rastavlja na slogove odraz jata (povi-jest, a treba po-vijest) iako se u svim pravopisima (Matičinu, Školske knjige i Institutovu) navodi Odraz jata nikad se ne rastavlja. Što napisati, primjerice, za katalog iz matematike u kojem se ponavljaju pogreške tipa dozvoliti i pojednostavliti? Tri puta, koliko je i upotrijebljen navedeni glagol pa se ne može govoriti o nekakvom lapsusu. Po-jed-no-stav-li-ti (Ha! Ha! Said the Clown, Manfred Mann)! Da, da, pojednostavliti, pridjev trpni od standardno napisana glagola pojednostavniti pojednostavnjen, a ne pojednostavljen?!

Do lani su takve pogreške bile i u ispitnom katalogu za državnu maturu u školskoj godini za Hrvatski jezik.

Ni rad Marine Čubrić (nije li ona voditeljica radne skupine koja je pripremala materijale za državnu maturu iz Hrvatskoga jezika, ostavljam po strani njezine nagrade jer se one mogu dobivati na ovakve i onakve načine, tko hoće razumjeti inkriminiranu sintagmu, može pročitati djelo Književni nobelovci Ive Hergešića, a može i nešto novijeg datuma Oneness vs. the 1 %. Shater Shattering Illusions, Seeding Freedom Vandane Shiva, prijevod uskoro izlazi u izdanju Knjigoteke) Školski esej na državnoj maturi, objavljen u časopisu Hrvatski jezik 21. ožujka 2014. godine, nije napisan bez pogrešaka. U radu se, dva puta, javlja Honore de Balzac (čini se kako Honoré de Balzac ima problema s profesorima Hrvatskoga jezika, jer se njegovo ime, kad se god javljalo u tekstu u katalogu za Hrvatski jezik pisalo Honore!). A što reći na to kako je autorica pet (!) puta pogrešno napisala rečenice, bez točke na kraju rečenice: Trebalo bi: djevojku i otac [Trebalo bi: djevojku i otac.]; Trebalo bi: mladić, lik (književni), čovjek; Trebalo bi: jer, zato što [makar to nisu jedini točni veznici kojima je potrebno zamijeniti veznik pošto, primjerice, i vezničkim skupom zbog toga što također se može zamijeniti navedeni veznik]; Trebalo bi: Balzacov; Trebalo bi: dunda? I tako, ponavljam – pet puta! Non lapsus, sed ignorantia! I nisu to jedine pravopisne pogreške u Školskom eseju na državnoj maturi Marine Čubrić, profesorice i savjetnice Hrvatskoga jezika. (Usput, taj esej više ne služi onomu čemu je služio kad je objavljen jer se struktura eseja promijenila.)

Čini se da nije baš lako napisati rad u skladu s pravilima hrvatskoga standardnog jezika, ni profesorima Hrvatskoga jezika.

Malo argumentirane psihologije: ako ne osvijestimo sebi i prihvatimo da imamo problema s nečim (u ovoj situaciji s hrvatskim književnim jezikom – a tko ih nema!), naše neosviještene pogreške kreiraju iz nesvjesnoga razorne emocionalne scenarije našeg ponašanja iz pozadine u susretu s pogreškama s problemom o nečemu (ovdje iz predmeta Hrvatskoga jezika) kod drugih, ali u vidu negacije, ljutnje, bijesa ili projekcije… Projekcija je najtoksičnija jer se teško otkriva i osvješćuje, ima jako zavodljiv karakter jer polučuje odmah negativan rezultat.

Gotovo svaki peti učenik pao je na maturi iz Hrvatskoga jezika. U strukovnim školama rezultati su posebno porazni. Da, ali u nekim strukovnim školama ukupno je manje 137 sati Hrvatskoga jezika u odnosu na broj sati Hrvatskoga jezika u gimnazijama i onim strukovnim školama čija je satnica Hrvatskoga jezika jednaka satnicama gimnazije. To je gotovo godina dana manje Hrvatskoga jezika u odnosu na gimnazijski program (140 sati Hrvatskoga jezika u gimnazijama).

Velik broj učeničkih radova dobio je nula bodova na esejskom pitanju. Ništica se ne može dijeliti, ali pošteno je napisati: dio te ništice pripada nastavnicima koji su učili učenike. Dio pripada i Nacionalnom centru za vanjsko vrednovanje. Kao što je napisao veliki Nijemac: U svakom učenikovu uspjehu ima nastavnikova udjela, jednako tako i u svakom učenikovu neuspjehu ima nastavnikova udjela. Dio ništice pripada i roditeljima i još nekim činiteljima, ali najviše nastavnicima, učenicima, roditeljima i Centru za vanjsko vrednovanja. Ima li smisla drugačije razmatranje?

(Prešutno je neosporivo da u učenikovu uspjehu ima nastavnikova udjela. Uz učenikov se izniman uspjeh uvijek javno navodi i mentor. Dijele se zajedničke fotografije učenika i njegova mentora. Neka, i trebaju! Uz učenika koji nije uspio, ne mogu reći da se nikad ne navodi i mentor koji je zakazao, ali nikad javno nisam primijetio da se to dogodilo. Zajednička fotografija učenika koji je dobio ništicu bodova na eseju iz Hrvatskoga jezika i profesora koji ga je eseju poučavao? Ne malo sutra, već malo nikad!)           

Prijedlozi za poboljšanje

Ovo bi moglo pridonijeti boljem uspjehu na maturi:

1. Težio bih ispravnoj rutini na maturi. Ljudski organizam voli ispravnu rutinu i jača kad se ravnomjerno hrani, radi, vježba i odmara. Ispravna rutina poboljšava zdravlje, što povećava našu sposobnost da izvršavamo svoje obveze, dokazano smanjuje stres, skraćuje vrijeme za obavljanje radnje, omogućuje bolji uspjeh. Zaboga, pro-du-lju-je život!

2. Standardizirao bih ispitne postupke. U ispitu bih ograničio broj pitanja na šezdeset jedno pitanje, ili još bolje na pedeset devet za provjeru književnosti i hrvatskoga jezika. (O tajanstvenoj snazi neparnih brojeva u odnosu na parne, pogotovo u odnosu na one koji završavaju nulom informirao bih se iz knjige Pregovarajte kao da vam život ovisi o tome (Never Split the Difference) autora Christophera Vossa, akademika, profesora na Harvardu, FBI-ova pregovarača za taoce…)

3. Ako je dokazano da učenici postižu loš uspjeh u pisanim radovima, čemu povećavati broj pisanih ispitnih zadataka? Ne vidim opravdan razlog da se piše Sažetak. Uostalom neke su sastavnice u ocjenjivanju Sažetka i eseja identične, a neke su vrlo slične. I tako se na maturi ne ispituje bitno područje Hrvatskoga jezika Govorenje.

4. Ograničio bih broj književnih djela koja se mogu pisati u školskom eseja na – tri. Vrlo je jednostavno. Taj je broj psihološko rasterećenje za učenike. Između brojeva tri i četiri nije samo razlika jedan, psihološka je razlika veća. Broj tri neparan je broj. On je i u vezi s književnim rodovima. Predlažem da se izaberu književna djela, ako je riječ o romanima, a ako i nije, do dvjesto stranica. Roman Ranka Marinkovića Kiklop pojavio se dosad samo jednom na maturi kao esejsko pitanje. Moglo bi se, s obzirom na taj podatak, napisati da to djelo više služi kao zastrašivanje učenika nego kao stvarna mogućnost da će se pojaviti esejski zadatak iz njega. Realnost je da učenici zaziru od tog djela koje ih plaši svoji opsegom i svojom fragmentarnošću, esejističkim digresijama, alegorijama, moralnim dvojbama…

Povećanjem broja djela za esejsko pitanje zapravo se ispituje poznavanje književnosti, a ne bit eseja. Esejsko se pitanje može provjeriti na samo jednomu književnom djelu. Uostalom, vrlo se rijetko pojavljuje esejsko pitanje iz poezije, a nije baš lako usporediv esej iz proze s esejom iz poezije.  

Kazati da je isto je li riječ o četirima ili osam književnih djela iz kojih se može pisati školski esej, kako kaže ravnatelj nacionalnog centra, ekstremno je licemjerje. Najprije to nije isto. Kako nešto što je dvostruko veće od nečega može biti jednako tomu? Bi li bilo potrebno još jednom pročitati rečenicu o argumentiranoj psihologiji? Ali, evo, ako su brojevi četiri i osam jednaki, a nisu i nikad neće biti!, zato je to ekstremno licemjerje, zašto se ne bi udovoljilo učenicima kojima je, grubo rečeno, dvostruko lakše pripremiti za esej četiri književna djela od osam književnih djela?

5. Da sam nastavnik Hrvatskoga jezika u srednjoj školi, radio bih na vlastitoj komunikacijskoj i emocionalnoj zrelosti, ne hinjenoj, nego stvarnoj. Griješim li u pisanju, priznao bih učenicima. Radio bih na usavršavanju vlastite argumentacije, povezanosti misli, strukturi govora i dijaloga… Isticao dobre primjere u književnim djelima i učeničkim odgovorima… (Kupio bih knjigu, i ovladao njezinim sadržajem, Friedmana Schulza von Thuna, Kako međusobno razgovaramo, stilovi, vrijednosti i razvitak ličnosti, 2005., Zg, Erudita. U knjizi se govori o komunikacijskim tipovima i kako svaki tip može poboljšati vlastitu komunikaciju da bude empatična, razumna, logična, strukturirana.)

Na početku uvođenja mature nije bilo Sažetka, on je na maturi uveden 2023. godine, nije bilo ni polaznog pitanja u eseju. Prije uvođenja Sažetka na maturi i polaznog pitanja u eseju rezultati su na esejskom pitanju svejedno bili loši, toliko da se jedne godine, mislim 2022., odustalo od toga da negativna ocjena na esejskom pitanju nije automatski značila pad na maturi. Eksperiment da se može biti negativno ocijenjen iz eseja i položiti matura, nije trebao trajati ne samo jednu godinu, nije trebao trajati ni jedan dan!

Ako se u nečemu postiže loš rezultat, kako će se uspjeh u njemu poboljšati? Pa valjda ne tako da se to nešto učini još složenijim i opširnijim. A to je upravo napravio Centar.

Neke se sastavnice u Sažetku i eseju preklapaju, a neke u velikoj mjeri podudaraju, kao što je već napisano.

Često je zadnja smjernica u pisanju eseja nalik na ovu koju ću navesti koja je bila na ovogodišnjoj maturi na lipanjskome roku: U zaključku sažeto istaknite [podebljao R. Ć.] ono najvažnije o čemu ste pisali u središnjemu dijelu eseja. U pisanju eseja potrebno je da učenik pokaže sposobnost sažimanja, ista se sposobnost traži i u pisanju Sažetka. Pravopisna i gramatička točnost zove se sastavnica koja se vrednuje u eseju (3 x 2 boda), a sastavnica koja se vrednuje u Sažetku naziva se jezična točnost (3 x 2 boda). Sastavnice se u eseju i Sažetku različito nazivaju, ali one gotovo vrednuju isto znanje. Tim se sastavnicama neopravdano dvostruko honoriraju oni koji znaju, a potpuno neopravdano dvostruko penaliziraju oni koji ne znaju.

Polazno pitanje

U ovogodišnjem eseju polazno je pitanje glasilo: Zašto su likovi Sonje i Dunje u romanu Zločin i kazna primjer požrtvovnosti?

Požrtvovan je onaj tko je vrlo predan, tko ne žali truda, nesebičan, ali tko se odriče svog interesa u korist višeg cilja, onaj tko sebe daje kao žrtvu nije požrtvovan, on se žrtvuje.

Zar bi se zbilja moglo reći da su roditelji, stvarajući svoju djecu, s Božjom pomoći!, odgajajući ih, otkidajući od sebe i dajući svojoj djeci… živeći za njih – požrtvovni? Ili da je Isus Krist koji je umro za nas na križu – požrtvovan?

Prvi tekst na maturi iz lipnja 2024. godine govori o tome kako se Sonja žrtvuje, a ne kako je požrtvovna:

„'Pa zar zbilja, Katerino Ivanovna, da se u tako što upustim?' [U prostituciju da prehranjuje cijelu obitelj.] 'Pa što,' odgovara joj Katerina Ivanovna, onako podrugljivo, 'što imaš čuvati? Baš mi je i to neko blago!' I vidim ja, negdje oko šest sati, Sonječka ustala, ogrnula rubac, obukla ogrtač i otišla od kuće, a negdje oko devet se vratila. Došla pa ravno do Katerine Ivanovne i na stol pred nju metne bez riječi trideset rubalja. Ni riječi nije progovorila, ni da je pogleda, samo je uzela naš veliki zeleni rubac od polusukna (imamo takav jedan zajednički rubac, od polusukna), pokrila se njime preko glave i legla u krevet, okrenula lice zidu, samo joj se ramena i cijelo tijelo neprestance tresu... [Zato što je požrtvovna?!]“

Navedeni se Sonjin čin nikako ne bi mogao nazvati požrtvovnim. Sonjina je žrtva toliko jezično i semantički čista da svako drugačije vrednovanje vodi u podcjenjivanje njezina čin koji izaziva revolt i vapaj do neba.

U drugome polaznom tekstu razgovaraju Razumihin, Raskoljnikov, Avdotja Romanovna i Puljherija Ivanovna.

„Razumihin je po mnogim znacima ubrzo zaključio da obje žene žive u vrlo teškim prilikama. [Žive u teškim prilikama jer se žrtvuju za Raskoljnikova, a ne zato što su požrtvovne.]

(…)

'Znaš što, Dunja,' počne ozbiljno i suhoparno, 'molim te, naravno, da mi oprostiš za ono jučer, ali smatram se dužnim da te opet podsjetim da ne odustajem od svog glavnog zahtjeva. Ili ja ili Lužin. Ja mogu biti i hulja, ali ti ne smiješ. Jedna je hulja dovoljna. Ako se ipak udaš za Lužina, neću te više smatrati sestrom.'

'Brate,' odlučno mu i isto onako suhoparno odvrati Dunja, 'u svemu tome ti si negdje ipak pogriješio. Noćas sam o tome razmišljala i otkrila pogrešku. Vic je u tome što ti valjda misliš da se ja tobože nekome i za nekoga žrtvujem [Podebljao R. Ć.].'“

Zato smatram da je polazno pitanje bilo potrebno preoblikovati pa imenicu požrtvovnost zamijeniti imenicom žrtva. Ili je potrebno preoblikovati polazno pitanje u kojem će biti glagol žrtvovati se.  

Riječ-dvije o žalbama na bodovanje na maturi

O iskustvima sa žalbama na bodovanje zadataka na maturi razgovarao sam i s drugim kolegama. Pomagali smo učenicima u sastavljanju žalbe na bodovanje u esejskom zadatku. Ako smo se žalili na nedodijeljen jedan bod, odgovoreno nam je nakon, najčešće, više od jednoga dana. Ako smo se žalili na nedodijeljena tri boda, avaj! Odgovor uvijek stigne unutar sat vremena. Negativan!

Pojednostavnjeno: kad je zadatak složen, s više bodova učas se riješi – negativno. Kad je relativno jednostavniji, moguće je da se riješi prihvaćanjem žalbe, ali za rješenje je potrebno puno više vremena.

Tko ispravno čita Bibliju, zna kako je riječ Božja personalizirana: upućena je baš tom koji u tom trenutku čita. Takav je način čitanja i u vezi s vlastitim zdravljem: ako čitamo riječ Božju upućenu nama, možda joj omogućimo da nas osvijetli iznutra, ukaže nam na naše slabosti na kojima s Njom možemo raditi na vlastitom zdravlju. (Bibliju ne smatram samo knjigom o moralu. Činjenje zla izaziva niz fizioloških reakcija, čak i kod najvećih zlikovaca, kod njih najintenzivnije.) Riječ Božja stavlja nas u aktivan odnos prema sebi. Mislimo li da je riječ Božja upućena nekomu drugom, ona je za nas samo sjen i mrtvo slovo i u takvoj situaciji u nama se može javiti oholost što nismo kao naš bližnji kojemu je upućena riječ Božja. Takav odnos ostavlja nas u pasivnosti, nedjelovanju. Ostavlja nas i u svojevrsnome mraku.

Tako bi trebalo raščlanjivati i rezultate na državnoj maturi: Ne da se igra igra upiranja prsta u one koji su tobože odgovorni za neuspjeh na maturi: u profesore i programe fakulteta, u Predsjednika države… i ne znam u koga već ne. Nacionalni centar za vanjsko vrednovanje trebao bi promišljati što on može napraviti da uspjeh na maturi bude bolji.

Za početka bi se bilo potrebno javno ispričati bar onim učenicima, ukupno 208! (brojka se odnosi na lipanjski rok 2024. godine), koji su maturirali nakon što su se žalili. Inače bi maturu ponavljali. Znači da netko svoj posao nije napravio kako bi trebao. (Pouzdano znam kako je honorar – isplaćen u cijelosti.) Kad pogriješimo u odnosu prema drugom, bilo bi se potrebno ispričati. I inače bi se trebalo koristiti isprikom kod ovako silnog mnoštva pogrešaka za koje su nastavnici jako dobro plaćeni (Za pogreške? Jako dobro plaćeni? Da!!!)

Ili mladima šaljemo komunističku poruku: Ne bih vam se ispričao niti bih ispriku tražio.

Rudolf Ćurković