Decimalna točka i decimalni zarez

Nedavno sam naišao na par tekstova u kojima se problematizira uporaba decimalne točke ZArewzumjesto decimalnoga zareza, kako bi to, prema nekima, trebalo dosljedno koristiti u Hrvatskoj. Anksioznost nekih u vezi s tim, potaknula me je dati svoj osvrt na tu temu.

Osvrt ću započeti s kratkom listom razloga zašto pripadam onima koji smatraju da bi bilo korisnije da i mi u Hrvatskoj usvojimo točku kao decimalni separator, radije nego decimalni zarez, ako vam je već nepodnošljivo ostaviti taj izbor nastavnicima na volju. Dakle:

1. Točka je prisutna kao decimalni separator u većini džepnih kalkulatora koje koriste naši učenici/studenti tijekom svojega školovanja. Samim time, oni su, onako u hodu, paralelno s onim što nastavnici pišu po ploči, i bez puno ovakve pompe, navikli u kalkulatoru koristiti decimalnu točku, a ne decimalni zarez. To su prihvatili spontano, bez prevelikih priča o tradiciji i našoj legislativi. Ako su u trgovinama negdje i dostupni džepni kalkulatori koji ima tipku sa zarezom, a ne točkom, mislim da je takav slučaj u manjini. Štoviše, brojne generacije učenika i studenata odškolovale su se prirodno se "prekapčajući" na uporabu točke kada rade s kalkulatorom, a na pisanje zareza u svojim bilješkama - zato što su navikli da im učitelj(ica) rabi zarez, a ne točku.

2. Osim u slučaju onih računalnih programa koji omogućavaju lokalizirane postavke u smislu uporabe decimalnoga Decimalna tockaseparatora, nije sa svim računalnim programima zajamčeno da će kao decimalni separator prihvatiti zarez, a ne točku.

3. Većina tehničke i znanstvene literature koja je namijenjena međunarodnoj distribuciji (npr. udžbenici i radovi za međunarodne časopise i konferencije), koriste isključivo točku kao decimalni separator. Dakle, i oni autori koji u svojim nacionalnim pravopisima i školskoj "tradiciji" (sa ili bez navodnika) imaju zarez, kada pišu za međunarodne publikacije, u svojem tekstu rabe točku kao decimalni separator, a ne zarez, baš kao što i rad ne pišu na svojem materinskom jeziku, već na engleskom jeziku. Poanta je da je svijet danas tako tehnološki i komunikacijski povezan i naše mlade generacije (i one ne tako mlade) suradno povezane s drugim dijelovima svijeta da je u takvoj konstelaciji razumno prikloniti se onoj nomenklaturi koja je dominantna u međunarodnoj komunikaciji. U tom smislu, manje zabune bi stvorilo ako bismo u RH usvojili točku umjesto zareza (ukoliko itko smatra da ta dvojaka uporaba decimalnoga separatora stvara nekakvu nepremostivu zabunu u našem obrazovnom sustavu, što ja smatram da nije točno i da pretjeruju oni koji tako tvrde). Unatoč apelima nekih za "držanjem do naše kao tradicije" (i postojećih normativnih akata) u korištenju decimalnoga zareza, ne mislim da bismo korištenjem točke nanijeli ikakvu štetu našoj "tradiciji" u tom smislu - pa ne odričemo se ni himne ni grba ni zastave ni materinskog jezika ni narodne nošnje, ni pjesme, ni blagdana niti običaja. To je tek jedan znak koji rabimo u računskim operacijama. A, kako rekoh ranije, točku ionako koristimo u našem obrazovnom sustavu još od pojave prvih digitalnih računala (manjih i većih).

4. Na svoj posao sveučilišnoga profesora volim gledati s vizijom obučavanja studenata za konkurentno sudjelovanje Školana globalnom svjetskom tržištu, a ne tek na malom hrvatskom tržištu, koje neki svojim kratkovidnim i autarkičnim pogledima nesvjesno žele učiniti još manjim i beznačajnijim, a naše studente kroz takvo postupanje učvrstiti u stajalištu da za dobar posao nemaju druge nego otići iz Hrvatske.

Navest ću jedan vrlo realni životni primjer: nemali broj informatičkih tvrtki registriranih u Hrvatskoj (bilo da su vlasnici naši državljani ili stranci) imaju svoje urede i timove raspršene po raznim svjetskim gradovima. Njihovi međunarodni timovi iz raznih dijelova svijeta surađuju na istom projektu - npr. računalnom kodu za neku aplikaciju. Zamislite sada da naši računalni inženjeri u taj računalni kod od više tisuća programskih linija svugdje pišu decimalni zarez, a njihovi kolege iz SAD-a, Indije, Kine ili Singapura, pišu decimalnu točku. Na što bi taj računalni kod ličio te kada bi i kako proradio?

Mogu razumjeti oni koji žele uniformirati pisanje decimalnoga separatora unutar hrvatskog obrazovnoga sustava i to braniti time da mi u sustavu trebamo to ujednačeno pisati, a svatko neka poslije sam bira kako će to pisati kada počne raditi u nekoj tvrtki. Ali u tom slučaju, pitanje je što efektivno dobivamo tako rigidnim inzistiranjem na nečemu što će studenti zanemariti i preinačiti netom nakon završetka studija jer će vidjeti da od uporabe toga pravila u međunarodnom okruženju nemaju praktične koristi, već možda čak i štetu (kao u prethodno opisanom primjeru)?

Nastavno na to, sjećam se kada je prije nekih 10-tak godina jedna američka informatička tvrtka došla u Rijeku ispitati potencijale da tu otvore svoj prekomorski ured, pri čemu je Rijeka bila tek jedna od njihovih ideja, uz lokacije u nekim drugim državama. Jedan im je naš poduzetnik odlučio informativno pomoći i pri tome zamolio za pomoć mene i još par ljudi. Amerikanci su došli potpuno neupućeni kako, za koliko vremena i s kakvim perspektivama tu mogu otvoriti Decimalisvoj ured. Da smo ih uputili na gradske službe, vjerojatno bi odustali nakon tjedan dana lutanja. Nas je nekolicina, međutim, tada osjetila izazov kvalitetnim ih informacijama ohrabriti uspostaviti ured baš kod nas u Hrvatskoj, u Rijeci, a ne u nekoj drugoj državi. To smo, dakle, činili sustavu unatoč, a ne zahvaljujući ili uz pomoć sustava državne uprave. Našli smo se u tome tek dvojica sveučilišnih profesora, jedan odvjetnik i jedan vlasnik informatičke tvrtke (koji nije imao nikakav sukob interesa u pomaganju njima). Da skratim: unutar tjedan dana, pružilli smo im informacije o obrazovnim programima, pravnoj regulativi, potencijalu za zapošljavanje naših studenata, rasponima plaća itd. - i oni su nakon tjedan dana odlučili svoj ured uspostaviti u Rijeci. Od početnih 15-tak diplomanata koje su tada zaposlili, nastavili su svake godine zapošljavati, da bi danas to bila tvrtka od preko 70 zaposlenih, u kojoj su poslovodstvo dobrim dijelom prepustili našim bivšim studentima, a uz to su ovdje otvorili urede još par srodnih tvrtki. Mi smo, uz nešto truda, tim angažmanom našim mladim ljudima omogućili razvijati svoju međunarodno kompetentnu karijeru radom u Hrvatskoj, zarađivati svoju plaću i plaćati porez našoj državi sudjelovanjem u timskom radu s kolegama iz SAD-a i drugih centara. Za razliku od inzistiranja na bezuvjetnoj uporabi decimalnoga zareza, to što smo vlasnike te američke tvrtke tada uvjerili da tu otvore ured, u kojem naši alumni jamačno od prvog dana svoga rada u tvrtki koriste decimalnu točku, a ne decimalni zarez :), za mene je jako pro-hrvatski, a ne protuhrvatski, kako se neki referiraju na one koji "blasfemično" u svojoj nastavnoj praksi koriste decimalnu točku, a ne zarez. I nije tu benefit tek to što naši diplomirani studenti, koji rade na poslovima koji traže sofisticirana znanja i vještine, to mogu raditi u svojem gradu, županiji i državi, već i što kroz to predstavljaju našu zemlju kao zemlju obrazovanih, kompetentnih i sposobnih ljudi koji rame uz rame s drugim kolegama u svijetu razvijaju nova tehnološka rješenja.

5. Vehementni zagovori nametanja i cementiranja zareza kao decimalnoga separatora, poput javnih objava koje sam nedavno čitao, a koje to nastoje "snagom" navođenja raznih naših odavno neažuriranih i autarkičnih normativnih akata, kao i pravopisa i gramatike oko kojih se ni hrvatski lingvisti ne mogu desetljećima složiti, moglo bi se reći da su više "protuhrvatski" (kada su neki u svojem tekstu već odlučili upotrijebiti tako dramatičnu riječ u kontekstu svakodnevne uporabe određenog decimalnog separatora), nego da puste stvari kako su sada ili da prihvate da se detaljnije ispita koliko je stručne javnosti sklonije uporabi decimalne točke ili zareza (pod stručnom javnošću ovdje primarno mislim na stručnjake iz tehničkih i prirodnih znanosti, a ne na stručnjake iz područja jezika jer u ovom slučaju jezični argument praktično ne postoji jer su i točka i zarez dvije prihvatljive riječi odnosno dva "kvalificirana" znaka). Ponudit ću ovdje još dva primjera koji se dobro nadovezuju na ovaj kontekst.

Prvi je primjer da Hrvatska zaklada za znanost (HRZZ), baš pod takvom halabukom koju na krivom mjestu u krivo vrijeme čine neki naši dušebrižnici, traži od prijavitelja projektnog prijedloga na natječaj HRZZ-a da svoj projekt u cijelosti pripremi i na hrvatskom i na engleskom jeziku. Svi koji su to prošli, znaju koliko je sati rada nepotrebno potrošeno tek da bi se udovoljilo hiru nerazumnih kvazidomoljubnih dušebrižnika koji su proizveli takvu praksu. U osnovi, radi stranih recenzenata kojima uputi te projektne prijedloge, HRZZ treba tekst napisan tek na engleskom. (Suvišno je reći da strane recenzente trebamo s jedne strane zato što među nama nema dovoljno recenzenata za izvršiti potrebni broj recenzija, a s druge strane i zato da se tijekom postupka recenzije smanji količina pristranosti i jala za vrijeme bodovanja tih prijedloga.)

No, u vezi s tim, neki su dušebrižnici smislili da nije dovoljno "hrvatski" u Hrvatskoj dostaviti projektnu prijavu napisanu na engleskom (unatoč očitom objašnjenju zašto je tome tako) i tada je HRZZ, da primiri duhove, donio odluku da se projektni prijedlozi moraju dostaviti na obama jezicima. A to je enormna gnjavaža i rasipanje vremena. Takoreći ste za to vrijeme mogli pripremiti još jedan projektni prijedlog da se prijavu moglo dostaviti samo na engleskom jeziku. Jer svaku promjenu koju se učini u obrascima za jedan jezik, mora se učiniti i u obrascima na drugom jeziku, što je već samo po sebi prilična gnjavaža i iscrpljujuće i još se riskira da se neki detalj propusti ažurirati pa da vas zbog toga netko poslije diskvalificira, nakon svih tih sati rada. Da ne kažemo da je zbog razlike u prirodi jezika teško udovoljiti i limitima na dužinu teksta koji su isti za oba jezika. Ukoliko vam je negdje limit 4 stranice za hrvatski jezik, onda vam je 4 stranice limit i za engleski jezik. Ali zbog razlike u prirodi dvaju jezika, jasno je da ekvivalent onoga što na hrvatskom jeziku čini 4 stranice teksta, u engleskom možda proizvede nešto duži tekst (jasno, manji problem ako ispadne kraće) pa onda imate opet imate gnjavažu s povratnim prilagodbama prijevoda, budući da je zahtjev da engleski prijevod bude točni ekvivalent teksta na hrvatskom. Dakle, to je takva zafrkancija tijekom pripreme teksta, a sve zbog nekih usijanih glava koje istjeruju nacionalni ponos na krivom mjestu u krivo vrijeme!

Drugi recentni primjer koji mogu navesti jest Pravilnik o diplomskom radu i diplomskom ispitu na mojem fakultetu. Neću javnost zamarati da Pravilnik, kako je nedavno na silu usvojen, i nadalje ima nelogičnosti i nedosljednosti na koje smo neki tijekom sjednice Fakultetskoga vijeća ukazivali, no neki su htjeli pokazati da brojem svojih ruku mogu to svejedno izglasati (oh da, jako podsjeća na Hrvatski Sabor). Bit rasprave bila je u sljedećem: nemali broj nas predlagao je Upravi da se u Pravilniku definira mogućnost da student kao ekvivalent tradicionalnom diplomskom radu napiše znanstveni rad na engleskom jeziku (ukoliko se tako na dobrovoljnoj bazi usuglasi sa svojim mentorom). Time bi se manjem broju ambicioznijih studenata omogućilo da već krajem studija napišu cjeloviti (znanstveni) rad na engleskom jeziku i objave ga u sklopu neke konferenciji ili čak u nekom časopisu, a što bi bilo korisno i za studenta i za fakultet odnosno sveučilište jer bi nam dizalo vidljivost u svijetu, za razliku od diplomskoga rada koji napisan na hrvatskom ostane tek arhiviran u knjižnici fakulteta. I ne samo to, kroz takvu praksu mogli bismo i promovirati našu ustanovu da su studenti naše ustanove krajem studija sposobni napisati ozbiljni rad na engleskom jeziku i biti publicirani autori.

Također, kako nam kroz programe razmjene Europske unije u posjet dolazi dosta stranih studenata, razumno je bilo radi njih omogućiti pisanje rada na engleskom jeziku pa da u našem okrilju eventualno napišu svoj diplomski rad. Ali ne, našao se dovoljan broj onih koji su to smatrali nepoštivanjem našega jezika ili sustava, što li (?), ukoliko diplomski rad ne bude napisan na hrvatskom jeziku, jer, kao, u Hrvatskoj se mora pisati hrvatskim jezikom...već poznati argumenti "ponosa i tradicije", premda to ionako ne bi bila masovna pojava, već mogućnost za najambicioznije studente. Naravno, izglasali su da diplomski rad mora biti napisan na hrvatskom (a ako student hoće, neka onda sve to prevede na engleski), a kao diplomski rad mu se može prihvatiti tek ako je tijekom studija već objavio neki znanstveni rad. Koliki su izgledi da je student još tijekom studija napisao i objavio jedan ili više znanstvenih radova? A u situaciji kada studenti uglavnom uvijek u zadnji tren dovršavaju svoj diplomski rad, koliki su izgledi da će to još imati volje i stići prevesti i na engleski jezik, nakon što je na hrvatskom napisao 50 ili 80 stranica, a koji rad ionako neće biti nigdje objavljen, već ostati na polici fakultetske knjižnice? Dakle, i u tom je primjeru izglasano "rješenje" kao i u prethodnom primjeru o natječajima HRZZ-a. Kao da bi to što će nakon pet godina studiranja na hrvatskom jeziku, taj jedan pisani rad na engleskom jeziku nešto bitno ugrozio opstojnost hrvatskoga jezika? A o oksimoronu da diplomski rad "mora biti napisan na hrvatskom jeziku", a da se kao diplomski rad može priznati znanstveni rad koji je tijekom studija bio objavljen na konferenciji ili u časopisu - koji radovi su u pravilu objavljeni na engleskom jeziku(!) - da ne trošimo riječi. Za razliku od nas, u Austriji, Italiji i raznim drugim zemljama, studentima omogućavaju pisanje diplomskog rada na engleskom jeziku. Zar Austrijanci, Talijani, Šveđani i drugi ne drže do svojega jezika, kulture, tradicije i nacionalnoga ponosa?

6. U kontekstu te farizejske brige o hrvatskom jeziku, želim nam svima postaviti jedno retoričko pitanje. Naime, masovna je pojava među građanstvom, a onda, nažalost, i među profesorima, da u svojem vokabularu imaju riječi spisak, opaska i uputstva, da spomenem tek te tri riječi, od kojih nijedna ne pripada hrvatskom jeziku. Nikada nećemo saznati koliko ih je, ali znam da među onima koji tako grčevito farizejski žele brinuti o hrvatskom jeziku ima i nemali broj onih koji u svojem djelovanju "objavljuju spisak", "imaju neku opasku" i "daju studentima uputstva"... Retoričko pitanje glasi: je li veća šteta ako netko na teritoriju RH povremeno napiše tekst na engleskom jeziku u situaciji kada je to u određenom kontekstu prirodno rješenje koje nudi razumne benefite ili kada netko čitavo vrijeme svojega rada u obrazovnom procesu rabi nehrvatske riječi koje sam gore naveo kao flagrantne primjere? I tako 15 tjedana svakoga semestra, iz semestra u semestar na fakultetu, ili iz polugodišta u polugodište u školi. I tako godinama studentima i učenicima puni uši nehrvatskim riječima, a onda u drugoj prigodi gorljivo lamentira o uporabi decimalnoga zareza, prijavi projektnoga prijedloga ili eventualnom pisanju diplomskog rada na engleskom jeziku. I gdje je ta regulativa koja će osigurati da svi nastavnici u hrvatskom obrazovnom procesu u službenoj uporabi rabe isključivo hrvatske izraze? Zašto se za to neki ne založe prije i više od trivijalne kampanje o decimalnom zarezu?

Kad smo već kod toga, vjerujem da bi umjesto iscrpljivanja na temi decimalnoga separatora, korisnije bilo energiju usmjeriti na pročišćavanje jezika u svakodnevnoj nastavnoj praksi, a što uključuje i ispravljanje očito neadekvatnih naziva nekih predmeta u našem obrazovnom sustavu. Zašto bi se u današnjoj Hrvatskoj neki predmet zvao Računarske metode, a ne Računalne metode? Zašto bi se zvao Računarske metode u brodogradnji, a ne Računalne metode u brodogradnji? Zašto Računarska dinamika fluida, a ne Računalna dinamika fluida? Po meni bi te stvari bile prioritetnije za korigiranje, umjesto da jedan kvalificirani i u svijetu široko prihvaćeni decimalni znak glasom tankih nazoviargumenata potiskujemo u korist drugoga kvalificiranog decimalnog znaka. Ali naši farizeji nemaju dovoljno petlje i energije progovoriti o tim stvarima, već im je "jeftinije" i oportunije lamentirati o decimalnom zarezu.

7. Što sam više učio i saznavao tijekom vremena, to sam više uviđao da ljudi o svijetu o istim stvarima govore na različite načine i s različitim notacijama i da je teško i deplasirano nekome reći da se nešto ispravnije piše ovako, a ne onako, dokle god se ne radi o eklatantnoj pogrešci. Kakvu sve notaciju autori iz različitih zemalja, kultura i obrazovnih sustava koriste za istu stvar, jasno se vidi čitanjem raznih međunarodnih udžbenika i znanstvenih članaka. U inženjerskom i znanstvenom radu, potrebno je i pogodno moći koristiti različitu literaturu kao izvor informacija, a u tim udžbenicima autori koriste različitu nomenklaturu. Stoga je upravo potrebno navikavati i poučavati naše studente na fleksibilnost kod korištenja određene nomenklature i različite literature, a da bi se dovoljno brzo mogli prilagoditi na drukčiju nomenklaturu korištenu u pojedinoj bibliografskoj jedinici. Ukoliko im se mozak ispire na način da je nešto "ispravno" pisati jedino na "naš" način, tada će oni imati tim veću poteškoću kada u nekoj stranoj literaturi vide da je autor u određenoj temi koristio drukčiju nomenklaturu.

Navest ću i tu jedan mali primjer iz naše prakse: neki naši nastavnici u osnovnim i/ili srednjim školama jedinične vektore označavaju slovima i, j, k, sa strelicom iznad njih. U učenike se tijekom vremena uvuče zaključak da se to baš tako piše svugdje u svijetu i kada dođu u susret s literaturom gdje su jedinični vektori obilježeni npr. slovima x, y, z s onim "šeširom" iznad njih, tada imaju poteškoću dovoljno se brzo "prekopčati" na takvu nomenklaturu. Slično se događa i kada se u našim školama naviknu da se napon obilježava slovom U, a onda prijeđu na drugu literaturu gdje se napon obilježava slovom V. Mogao bih tako još nabrajati, ali vjerujem da je poanta jasna.

8. Ukoliko je očuvanje naše "tradicije" pisanja decimalnoga zareza nečiji "jaki" argument, onda zapravo nema dovoljno dobar argument. Jer što je tradicija u tom smislu i od kada ju treba početi uvažavati? Tradicionalno gledajući, do pred nešto više od pola stoljeća računala nisu ni postojala i tradicionalno se računalo ručno, a danas svijet teško možemo zamisliti bez uporabe računala. U tradicionalnoj pripremi hrane nije postojala mikrovalna pećnica, pa ni električni štednjak. Danas su nam oni normalni kućanski aparati za pripremu hrane u našoj svakodnevici. Zar ćemo u ime tradicije naša jela stalno spravljati ispod peke? Rublje se tradicionalno bilo pralo ribanjem negdje na rijeci. Danas za to imamo perilice. Ako smo sve to uključili u naše živote, kakav je to onda fetiš inzistirati na uporabi decimalnoga zareza kada više argumenata današnjega računalnoga doba govori u prilog uporabi točke? Ili barem da nas se ovako površno ne maltretira s uporabom decimalnoga zareza...

Uz to, ni akti i norme koje neki navode kao još neke "važne" argumente - nisu pali s neba, nekako od Boga, već su ih u nekom trenutku napisali naši ljudi koji su tada bili u prilici odlučivati. Jednako se tako te dokumente može i izmijeniti, a ne ponašati se kao da bi to bilo nekakvo svetogrđe. Kao malobrojni i ekonomski nejak narod, i u to neko ranije doba smo vjerojatno usvojili zarez naslanjajući se na neke moćnije zemlje. Danas jednako tako imamo valjanih razloga prihvatiti točku kao standard i ne bacati na to drvlje i kamenje.

Slična je situacija i s uporabom pečata za ovjeru dokumenata. Dok se neki ne mogu naviknuti i prihvatiti da je neki službeni dokument valjan i bez udarenoga pečata, u današnje modernije doba prihvaćamo i strojno generiran digitalni potpis ili čak samo onu tipsku izjavu koja kaže "Ovaj dokument izdan je elektroničkim putem i kao takav valjan bez potpisa i pečata." I tako među ostalim dobijemo i bankovni izvod i laboratorijski nalaz krvi i štošta drugoga što je prije - tradicionalno gledajući - bilo nezamislivo izdati za službene potrebe, a bez potpisa i pečata ustanove izdavatelja.

Uostalom, zašto ne bismo prihvatili jedno široko izjašnjavanje ljudi u našem znanstvenom i obrazovnom sustavu oko toga pitanja (ponavljam: ne jezičari, već STEM-ovci, jer jezičari se desetljećima ne mogu usuglasiti niti oko pravopisa i gramatike) pa da se vidi prevladavajuće raspoloženje? Možda je tiha većina za decimalnu točku. Možda nije. Ali dobili bismo bolju orijentaciju oko raspoloženja i stavova struke glede toga pitanja (ako je kome uopće do trošenja vremena na to pitanje). Postoji tu vjerojatno i nešto generacijske razlike. Starije generacije će vjerojatno biti sklonije zarezu (jer, kako naš narod kaže, "starog se konja ne uči kola voziti"), dok će mlađi, slijedom raznih drugih argumenata koje sam naveo, možebitno više naginjati točki. Ali moguća su iznenađenja u oba smjera, tim više što je, do nedavno, malo naših ljudi putovalo i boravilo duže negdje izvan hrvatskog obrazovnog sustava. Štoviše, danas i neke velike hrvatske tvrtke u svojim dokumentima (uplatnicama ili izvodima) rabi točku kao decimalni separator. Dakle, nije se uporaba točke pojavila i zadržala tek u nekim učionicama, već i sferi gospodarstva.

Kada se piše, govori i proziva oko uporabe decimalnoga separatora, treba ipak gledati malo šire tj. uzeti u obzir stalni brzi tehnološki razvoj društva, mogućnosti i nemogućnosti dosljedne primjene odabranoga znaka unutar brojnih računalnih proizvoda (a ne tek na temelju par najpopularnijih proizvoda), potrebu kompatibilnosti našega sustava i naših diplomiranih studenata s većinom svijeta, njihovu poželjnu izvježbanost za brzu prilagodbu na neke druge standarde, oznake i norme, sposobnost uspješnoga korištenja razne svjetske literature (a ne tek nekolicine hrvatskih autora) itd. Kada bi neki sve to uzeli u obzir, ne bi tako bezuvjetno, histerično i neodmjereno zagovarali uporabu decimalnoga zareza. Danas tako inzistiraju na uporabi decimalnoga zareza, a sutra će se možda sve nastavnike tjerati označavati jedinične vektore na isti način koji oni smatraju jedino ispravnim... i tako samo činiti medvjeđu uslugu našim učenicima i sveučilišnim nastavnicima koji ne slijede nužno oznake koje rabe neki naši osnovnoškolski ili srednjoškolski nastavnici. A kako je našim studentima sada pomoću europskih programa razmjene moguće dosta često odlaziti na razna druga europska sveučilišta, time je korisnije da u sebi imaju već ugrađenu fleksibilnost na drukčiji način označavanja (i ne samo u matematici).

Kako te stvari riješe u drugim zemljama, vidio sam i sam, a i čuo od nekih svojih bivših studenata koji su nastavili studij u drugim zemljama, ali to bi sada bilo predugo za navoditi. Uglavnom, i te zemlje poštuju i njeguju svoju kulturu i tradiciju, ali istovremeno paze i da ispraznim iscrpljivanjima na nekim neesencijalnim temama ne izgube mogućnost privlačenja potentnih studenata u svoje okruženje.

Nasuprot tome, naš je obrazovni sustav predugo (bio) zatvoren u sebe i bez dovoljno cirkulacije kadrova, što je rezultiralo brojnim nesuvislim, autarkičnim i kontraproduktivnim definicijama u našim propisima i normativnim aktima, od čega smo ponajviše štete imali upravo mi sami, što kroz određenu inkompatibilnost s naprednim svijetom, a što kroz odljev mozgova iz naše zemlje u druge zemlje. A neki koji su u pozicijama odlučivanja ili barem savjetovanja onih koji mogu odlučivati, to još nisu shvatili, već nastavljaju s kontraproduktivnim postupanjem. Tako nam Bog pomogao!

prof. dr. sc. Miroslav Joler

Ned, 25-10-2020, 20:22:50

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2020 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.