Stoji Oltar hrvatske domovine

Nedavno su u novinama „s ovih prostora“, u Večernjem i Jutarnjem listu, objavljena dva, vjerujem, naručena teksta o spomeniku Oltar hrvatske domovine (na Medvedgradu, ponad Zagreba) i usporedno, o Novome spomeniku domovini (na Trgu Stjepana Radića, u Zagrebu), sve uz vijest o novoj knjizi povjesničara umjetnost-konzervatora Drage Miletića „Medvedgrad na Oltaru domovine“, da budu kao svojevrsne „ubojice“ u funkciji konačnog pokapanja Oltara hrvatske domovine.

Ta dva članka, koji donose ukratko i sadržaj spomenute knjige, zapravo su Miletićeva potvora spomenika na Medvedgradu (time i onih kojima je spomenik podignut) te ljudi, čak i pokojnih, koji su posredno ili neposredno sudjelovali u njegovu podizanju, koje on tamo i u svojoj knjizi besramno vrijeđa.

Takvo pisanje zaista zaslužuje sudsku tužbu.

Kad sam svojedobno mogao nešto javno reći o Novome spomeniku domovini, suzdržao sam se ne želeći komentirati djelo drugoga autora, arhitekta Nenada Fabijanića. Što je učinio, učinio je, da stane sam pred hrvatsku javnost i ostane takav pred poviješću. On, međutim, nije poštivao isto načelo, nego je javno govorio o mojem djelu ono što mu ne priliči govoriti, kako bi svojim spomenikom „lakše“ ušao u prostor značenjski već ispunjen, budući da je Oltar hrvatske domovine podignut davno prije Novoga spomenika domovini, u jedinom povijesnom času dostojnom spomenika takvoga značenja.

Dobro znamo zašto Oltar hrvatske domovine više nije u svojoj izvornoj funkciji. Pamtimo samovoljnu, diktatorsku Mesićevu odluku, odluku nositelja tadašnje sramotne detuđmanizacije, izdajničkog rashrvaćenja Hrvatske. Ma tko je taj Mesić, makar to činio s položaja prigrabljene funkcije predsjednika države, i svi uz i poslije njega na istome mračnome poslu, da sebi dopuštaju takve uvrjede hrvatskome narodu?!

Njegovim stopama nastavlja danas izravno i „stručno“ vrijeđati „grobar“ Miletić uz sekundiranje povjesničara umjetnosti Zvonka Makovića, pisca predgovora Miletićevoj knjizi uvrjeda. Znamo da svatko smije slobodno iznositi svoja mišljenja, da se svi ne slažemo u svemu, ali to se ne odnosi na primitivne postupke javnoga vrijeđanja drugih, koji ne misle isto kao, u ovom slučaju, spomenuti „dvojac s kormilarom“, od kojega takvo pisanje zahtijevaju i upravljaju one znane tamne sile (obogaćeni komunistički kriminalci) koje žive i nakon rasula njihova miloga gnijezda zvanog Jugoslavija.

Tome Miletiću, piscu upitne pismenosti (piše, na primjer, po srpsku: „Nekoliko me puta na sastancima Vulin tražio broj žiroračuna“, i tome slično), ne pada nikako na pamet, kao ni predgovorniku, da postoje i drugi povjesničari umjetnosti, konzervatori te arheolozi, možda i bolji od njih, koji misle potpuno suprotno od njih dvojice.

Zašto, dakle, Miletić misli da je bolji mrtav nego živi Medvedgrad? Na što li se sve ne proteže takva grobarska koncepcija? I zašto je, pak, umislio da zna toliko o kiparstvu? Eto, on hvali Novi spomenik domovini zato što ga je napravio arhitekt, a ne kipar. I u potporu svojoj „viziji“ prenosi nam riječi nekih arhitekata uključenih u ondašnju obnovu Medvedgrada i podizanje spomenika, čijim se imenima potvorno koristi („... znate već kako kipari to rade...“, tako nekako), ne videći ili preskačući prejasnu istinu da su suvremeni arhitekti napravili (sagradili) više štete u prostoru negoli su je mogli napraviti svi kipari cijeloga svijeta i svih vremena ukupno.

Ovo pišem najprije zato da bih upozorio kako je ponovni izlazak „iz busije“ spomenutoga dvojca potvorom usmjeren protiv jedinoga autentičnoga spomeničkog simbola hrvatske državnosti iz vremena stvaranja hrvatske države (Domovinskog rata), spomenika SVIMA (to kormilaru i „veslačima s kormilarom“ i smeta!) koji su se kroz povijest za Hrvatsku žrtvovali, hrvatskoga identitetskog mjesta, koje oni skupa s Mesićem i njima sličnima ne mogu smisliti. Trebalo je, naime, sad „stručno“ poduprijeti onu tužnu Zamjenu za Oltar hrvatske domovine. To je sve. Samo što tu zamjenu hrvatski narod nikad ne će prihvatiti.

Kuzma Kovačić

U Splitu, na Stepinčevo 2021.