Osvrt Nevenke Nekićna monografiju Damira Borovčaka "Voliš li Hrvatsku?"

Autor Damir Borovčak krenuo je od Prevlake i Palagruže do Iloka i zaustavljajući se u 25 hrvatskih naselja, opisao slikom i riječju ljepote i strahote počinjene u Lijepoj našoj. Knjiga obuhvaća objavljene članke u raznim listovima i časopisima, kamerom zabilježene scene prirodnih ljepota i ratnih pohara. U poplavi mnoštva ovakvih dokumentarnih knjiga i ova će proći u javnim sredstvima informiranja nezamjetno, ne zbog mnoštva, već zbog otpora koji se uglavio u glavama voditelja novina, televizije i donekle radija. Survivali naše novije povijesti nanijeli su kao blatne naplavine klatež svih boja na čvorna mjesta, te se nakon 2000. godine više ne može naći gotovo ni jedan prijašnji urednik, a novi voždovi koji su promijenili čak imena i prezimena, zasjeli su na ta mjesta. Na djelu je kroatocid i detuđmanizacija, a nema Starčevića da vikne: Treba skidati krinke našim neprijateljima!

U Domovinskom ratu ubijeni pisci Baranjek, Matoušek, Glavašević, Milišić, Jurišić, redatelj Luka Skračić, glumac Fabijan Šovagović, koji je umro od žalosti nad požarima i krvavijom svoje Slavonije, i mnogi drugi koje ne spomenuh, ne mogu ustati i zgrabiti za guše svojim oštrim perima kobnoga kopta Kofija, jalovoga Japanca Akušija, lordovske prste raznih Stoltenberga, Ovena, Salvetnjaka Ešdaunića i tima sličnih činovnika i vinovnika, koji bildovski bildaju nad narodom, ništa ih ne smeta vlastito neznanje o ovim krajevima, potpuna nepismenost iz povijesti, zemljopisa, jer Sava za njih nikada nije ni postojala dok nisu stigli na njene obale, jureći u sigurnim crnim limuzinama s ugrađenim šampanjcem; jer ta Sava nije za njih bila FLUMEN PRINCIPALIS REGNI CROATIAE, niti smo mi bili Predziđe kršćanstva, a oni ga širili u kolonijama krvlju i mačem, zbog čega i danas mračni biljezi na licu crkve.

Ispunjeni kolonijalnim mentalitetom snažnih vladara svijeta, nikako da se naviknu na činjenicu izgubljenih pozicija i htijenja naroda da imaju svoje države, jezike i mitove. Kako su brzo zaboravili svoje grijehove prošlosti: npr. 6. veljače 1934. u Parizu ulični nemiri, demonstracije za Hitlera, protiv Židova, uzvici: Radije Hitler nego Blum! Ili 300 pobijenih mladića Arapa u Parizu tijekom rata u Alžiru, leševa pobacanih u Seinu koje se ni danas ni jedan novinar ne usuđuje spomenuti! Kako su brzo zaboravili svoje talijanske fašističke logore diljem Dalmacije, Istre, suradnju s osvjedočenim zločincima četnicima, strijeljanja po kolonijama, u Abesiniji… ili pak likvidaciju Indijanaca, pretvaranje crnaca u roblje… I dok smo mi u Hrvatskom državnom saboru imali jednoga Starčevića i Mažuranića, demokratske ideje i uljudbu, sipoji su strijeljali po Indiji zajedno s kulturnim Englezima Indijce… Sramotno je da se oglase (2000. ?) i nazovu nas na svjetskom prvenstvu u nogometu »rektumom Europe«, nacističkom nacijom koja slijedi Hitlera i danas itd… itd….

Ova knjiga upravo budi niz takvih i sličnih asocijacija. Borovčak obilazi Domovinu i u nizu partikula slaže mozaik kao ljubavnik jedine mu Ljepotice: boli ga vandalski odnos prema spomenicima koji su ne samo stariji od mnogih u tzv. demokratskom svijetu (Dioklecijanova palača, Dubrovnik, Poljički statut), razorena orlovska gnijezda naše velikaške gospode, otoci koji se nude na rasprodaji, lažni spomenici s hrvatskim žrtvama ispisanim na ćirilici, nedostatak putokaza za velika i značajna mjesta itd… itd. Borovčak obilazi grobišta diljem križnih puteva, spominje žrtve koje se prešućuju. Piše o Daksi, nevinim žrtvama. Dodajemo da se u već postojećoj literaturi mogu naći dokumenti koji svjedoče kako su 1937. godine, dakle davno prije rata, članovi KPJ sastavili popise budućih neprijatelja njihove ideologije koje će ubiti po dolasku na vlast. To su intelektualci, svećenstvo i istaknuti pripadnici HSS. Mnogi obrazovani ljudi ne znaju da je Ivan Goran Kovačić napisao Jamu davno prije rata, a povodom ubijanja u Senju i Sibinju. Senjske žrtve 9. svibnja 1937.bile su krvavi pir srpskih žandara nad pjevačima, omladini HSS koja je došla u Senj iz Gospića na proslavu HSS, kad su strijeljali po kamionu na kojem su bila 33 mlada života od kojih je sedam ostalo mrtvih, ostali ranjeni. (Vidi literaturu N. Bićanić!) Kad je Goran pokazao rukopis »JAME« Tinu Ujeviću, ovaj je odgovorio: Nije to ništa, vidjet ćeš ti jame iza novoga rata!

Fenomen je potvrđen time da se već tijekom rata ubijalo po točno određenom redu u selima i gradovima, a Zagreb je bio posebno lovište. (Slučaj Tuškanac 56. Šumski rasadnik Pepeljarnik?!) Komisija za istraživanje grobišta u Zagrebu objavila je popis preko 180 lokacija, ali na većini se ne može vršiti istraga. Dotacije za ekipu dr. Jurčevića čujem da su ukinute?!

Borovčak se zaustavlja na otoku Braču i divi se ljepotama, arhitekturi zvonika, naselja, ulazi u poznatu Pustinju Blaca. Možda je mnogima nepoznato blago ovoga glagoljaškoga drevnoga samostana koji datira još iz 15. stoljeća. Samo jedna pojedinaost: tu je bila svjetski poznata zvjezdarnica i poznati Zeisov teleskop. No, u Krležinoj Enciklopediji iz 1968. nema ni slova o tom lokalitetu. Ima selo Blaca u Srbiji.

Otkrivanje grobnica diljem Križnoga puta nikada ne će pokazati ukupnost žrtava. Za mnoge se ne zna, kriju njihove lokacije oni koji su još živi krvnici, ili njihovi potomci koji sada uživaju sinekure, vile i razne druge povlastice. Isto nam se dogodilo i u ovom Domovinskom ratu – eno u Sotinu majke već 16 godina sjede i mole pred pločom sa slikama najmilijih, kraj njih prolaze komšije i šute. Tu i tamo se pronađe komad ruke, noge ili glava, urota šutnje jača je od svake savjesti. (Moje iskustvo s didom Hodakom).

Nitko ne želi čuti činjenicu da je u Jasenovcu bio logor smrti još tri godine iza rata. Pronađene su masovne grobnice s ostacima ženskih narodnih hrvatskih nošnji, djece. U nekim rubovima sukanja bili su slavonski dukati. Sve je to brzo zataškano i zabranjeno. Pripisano je NDH. Također nitko ne želi uzeti u obzir prvi popis stanovništva iza 2. rata – jedini narod koji je u FNRJ imao demografski minus bio je hrvatski!! (Ovdje ne računamo Židove !)

Pisac je dokumentirano donio mnoštvo drugih ili sličnih činjenica i potaknuo čitatelja da proputuje tu mračnu i lijepu geografiju Hrvatske. Ne će to učiniti HRT – ona već dugo ne postoji. Lustrirani su svi urednici da bi se metoda prebrojavanja krvnih zrnaca obrnula: suvišna je količina hrvatskih zrnaca marno odstranjena. Oni koji se, poput Zorana Pusića tuže na lustraciju sudaca 1990. godine, drsko zaboravljaju tko su bili ti suci od 1945. do početka devedesetih godina. Naravno, ne svi, ali veliki dio njih bio je u službi politike UDBE i KP. Presude su bile montirane za svakoga sumnjivoga političkog okrivljenika. Nazočila sam suđenju Marku Veselici, kad je po drugi puta suđen zbog intervjua u stranim novinama. Tada je sudac Hamilton ustao i nakon izricanja presude na 11 godina viknuo: Da se mene pita, dobio bi doživotnu !

Možda nije na odmet znati kolike su plaće tim dušebrižnicima u Helsinškom odboru i sličnim institucijama. Predsjednik HO imao je 5500 dolara mjesečno, danas je toliko u eurima .

Autor obilazi Hrvatsku i ne može izbjeći poetiku i esejistički ton iako se trudi ostati na razini objektivnoga žurnalizma. (npr. str. 204., 156. i sl.) Pisac je pokazao dobro poznavanje povijesti svakoga kutka gdje se našao i tako knjiga poučava te razvija ljubav za prošlost i sadašnjost. Bio je gost ljudi i njihovih života, a toplina koja je njemu darovana, sada je postala naša. Čitajući knjigu javljalju ti se stotine asocijacija i nameće se niz pitanja: kako nismo naučili iz prošloga iskustva dovoljno ni kao pojedinci, ni kao nacija. Mi opet idemo ANA BASIS, kao stari Grci koji su krenuli u Aziju, a svoj put u neizvjesno nazvali ANABAZA. Čini se danas da smo svi zajedno igračka u rukama demonskih sila, da smo pali na koljena, da ne možemo spoznati ISTINU, da ponovno živimo u LAŽI. Stari komunistički režim počivao je na dvjema osovinama – LAŽI I STRAHU. Otiske stopala toga režima na našim licima još nosimo, a kao da se ponavlja i tipologija kojom se u naraciji služe nove elite. Riječ ELITA znači biti bolji od nekog drugog. Jesu li ludost, naivnost, sluganstvo i beščašće glavna obilježja nove elite koja počiva na bogu mamonu, bogu novca?

Ja kao beznačajna jedinka ne želim biti dionikom ni laži ni straha, ne želim biti ni na jednom mjestu u Hrvatskoj ograđena žicom (slučaj s HRT!), da ne bih morala svjedočiti poput Solženjicina: u Staljinovom logoru stražar musliman viče poljskom logorašu da potpiše ono što od njega traže: Alah dajot položenie! Uvjeren je da je Alah postavio Staljina na vlast. Ali moj razum ne vjeruje u ljudsku nepogrješivost i nikakvo imanentno čovjekovo božanstvo ne može jamčiti moralnu vertikalu, ako se ne upire o Božje zakone. I o tome govori ova knjiga na posve dokumentaran način. Na mjestima tvrda, ili pak poetična, autor svojim specifičnim stilom nastoji spasiti ovom prozom djetinjstvo našega vjerovanja iz dana zanosa stvaranja slobodne Hrvatske, opravdati naše mrtve, naše uništene ljepote i vratiti vjeru u smisao Žrtve. Ona se slaže s davnom Mažuranićevom tvrdnjom: Vjerujem u prošlost, sadašnjost i budućnost hrvatskoga naroda!

Govor Valentine Krčmar na predstavljanju knjige Damira Borovčaka - Voliš li Hrvatsku?

Kad mi je stigla preko oceana knjiga Damira Borovčaka “Voliš li Hrvatsku?” odmah sam je otvorila i započela s čitanjem. Iako sam uglavnom neke članke čitala ranije, knjiga me kao cijelina dirnula do suza. Ona je prepuna ljubavi prema Bogu i Domovini, ona govori o ljepotama naše Hrvatske, rijetko duboka knjiga koja upravo moli da se osvrnete oko sebe, pogledate tu ljepotu, ali i ono drugo, svoju obvezu prema domovini Hrvatskoj, kao i našim pretcima. Pisac vas na stranicama knjige otvoreno pita:”Jesmo li uopće svjesni u kakvoj zemlji božanske ljepote, predivne prirode i klime živimo? Jesmo li svjesni tradicije i baštine koju nasljeđujemo svojim rođenjem u Hrvatskoj? Jesmo li uopće svjesni kako imamo obvezu čuvati za buduće naraštaje sve što nam je Bog dao za uživanje?”.

Moj odgovor: ”Nisam baš sigurna!”

Dok čitate knjigu na svakoj stranici postaje očito da autor nije mogao samo gledati ljepote domovine očima. To njemu nikad nije bilo dovoljno, to vam i sama mogu potvrditi, jer toliko mnogo sam s njim proputovala. Gosp. Borovčak se trudi upoznati povijest svakog mjesta kroz koji prolazi, trudi se saznati što se stvarno događalo na tim prostorima, a posebno sve to gleda očima vjernika, koji nikad ne zaboravlja da je sv. Josip zaštitnik Hrvatske, da nas je puno puta, htjeli mi to glasno priznati ili ne, spašavala naša nebeska Majka i molitve Njoj upucene – našoj Gospi Kraljici Hrvata! Tako je ustvari svaka riječ u ovoj knjizi, posebnog naslova “Voliš li Hrvatsku?” ustvari jedna usrdna molitva upućena sv. Josipu za potrebu zaštite Hrvatske. Ta molitva je nužno potrebna posebno danas, jer koliko god se mi trudili tu i tamo zaboraviti stvarnu situaciju u Hrvatskoj – danas možda više nego ikad treba nam pomoć sv. Josipa zaštitnika domovine.

Ova knjiga je stavljena pred nas u pravo vrijeme. Pred nekoliko tjedana mnoštvo Hrvata bilo je u Bleiburgu, gdje su se po 61. put okupili kako bi odali počast generacijama pobijenih Hrvata nakon Drugog svjetskog rata. Misno slavlje je predvodio kardinal Josip Bozanić, koji je rekao: ”Kako to da nije napravljen popis žrtava i da nisu obilježena mjesta masovnih grobnica u kojima do danas neidentificirane leže kosti poznatih i nepoznatih ljudi?” U nastavku je dodao:”Ali kao vjernici, kao državljani suverene i nezavisne drzave Hrvatske s pravom očekujemo da državne institucije učine ono što su zakonom dužne učiniti: da istraže ove zločine i obznane krivce za njih!” Ovaj poziv iz usta kardinala Bozanića odjekuje gotovo na svakoj stranici Borovčakove knjige, koja je pisana kroz nekoliko godina prije kardinalova govora na Bleiburgu. Borovčak na stranicama svoje knjige poziva najviše čimbenike Republike Hrvatske da učine ono što od njih očekuju ne samo oni koji su nekim čudom preživjeli strahote i užase raznih stratišta, ne samo oni koji su pobjegli u razne strane zemlje i završili svoje živote tugujući za svojim domom, ne samo zbog istine koja se mora znati, kako bi generacije novih naraštaja upoznale pravu istinu, a ne nešto što nam je bilo prodavano kao “istina”, već stoga što nas pozivaju grobovi naših predaka, znanih i neznanih, onih koji su nestali, a koje njihove obitelji još i danas traže. On svojim životom i svojim radom voli Hrvatsku do boli, posebno hodočasti na takva mjesta, – mjesta gdje se nalaze grobovi znanih i neznanih domoljuba - a to ja mogu potvrditi kroz naše susrete i zajednička putovanja. Zajedno smo često odlazili na takva mjesta, upravo smo ih i tražili. Na stranicama knjige gosp. Borovčak piše o mnogim logorima, o bezbrojnim grobištima za koja možda niste ni znali, o stratištu na Daksi, u Štrigovi, Hraščanima, Šenkovci, piše o Kućanu Ludbreškom, Dravskoj šumi, Zagrebačkoj gori, Španovici, Kusonjama, Bučju, piše o zločinu u Donjim Mostima, o Maclju, o tom užasnom stratištu mnogih gdje je prošle godine bio najveći zajednički pokop komunističkih žrtava. Borovčak piše o 1163 hrvatskih mučenika, koji su konačno dostojanstveno pokopani pod velikim križem pokraj crkve Muke Isusove.

On ne zaboravlja ni one koji sebe daruju kako bi se trajno očuvala uspomena na one kojih više nema, primjerice spominje Franju Talana, rijetko neumornog istraživaća i predsjednika Društva za obilježavanje grobišta iz Varaždina. Piše o patnicima s otoka Dakse, o fra Marijanu Blažiću, o ocu Tomi Tomašiću, o ocu Petru Perici, autoru prekrasnih marijanskih pjesama »Do nebesa nek se ori« i »Zdravo Djevo, Kraljice Hrvata«. Prisjeća se i mladog TV-snimatelja Gordana Lederera poginulog u Hrvatskoj Kostajnici i nezaboravnog Siniše Glavaševića iz Vukovara, piše o majci masakriranog branitelja Marija Posarića, gospođi Zorici Posarić, koja je izgubila sina, a kasnije i noge u mučkom četničkom atentatu za vrijeme komemoracije svome sinu u Kusonjama, piše o Iloku i fra Marku Maloviću koji nije napuštao svoj narod u okupiranom Iloku, piše o poznatom vukovarskom gvardijanu fra Zlatku Špeharu, piše o mnogima znanim i neznanim Hrvatima, raznim svjetovnim i crkvenim ljudima koji su sebe žrtvovali za dobro poniženih, ispaćenih, zaboravljenih, pobijenih i nestalih.

Knjiga “Voliš li Hrvatsku?” stvarno je poziv na preispitivanje samoga sebe. Koliko smo spremni dati, učiti iz prošlosti, voljeti do kojih razmjera, boriti se i žrtvovati, jer to naši pretci od nas očekuju, za to su i život davali. Knjiga vodi čitatelja i na neka mjesta za koje mnogi ne znaju uopće ni da postoje u Hrvatskoj. On na stranicama svoje knjige govori o svakidašnjim problemima, koji bi nas mogli koštati budućnosti, a u svakom odlomku knjige očit je ponos na ono što su nam pretci ostavili u baštinu. Borovčak piše o bračkim zvonicima koji zvone na uzbunu zbog alarmantnog pada nataliteta na otocima i rasprodaje Hrvatske. Diči se Poljičkom Republikom, koja je temelj svake demokracije, izvorno hrvatske, koju su Hrvati postigli i prakticirali već pred više stoljeća, a mi se danas suočavamo s nekim novim demokracijama uvoznog tipa onih naroda koji niti sanjali nisu demokraciju kad su je Hrvati imali po svojim Poljičkim statutima. Podređujemo se uvoznom uzoru demokracije – dok su nam pretci od davnina vrlo dobro poznavali što je izvorna hrvatska demokracija, živjeli je i provodili na vrlo jednostavan, pravedan, prirodan, Božji način! Borovčak na stranicama svoje knjige posjećuje razna mjesta: Katune-Kreševo gdje je podignuta najveća krunica na svijetu, gdje je podignut i najviši križ u Hrvatskoj, gdje je spomen na branitelje, kao i prvi podignuti spomenik u Hrvatskoj na prvog predsjednika RH dr. Franju Tuđmana. Posebno s velikim poštovanjem piše o župniku toga mjesta don Vjećeslavu Šupuku. Posjećuje u tom kraju i Lovreć, priča o stećcima, koji su jedinstveni oblik starohrvatske kulture, putuje mjestima koja su ponosna na svog generala Gotovinu i ne daju ga za dnevno-političke ciljeve, pa je generalova slika ponosno izvješena na svakom istaknutijem mjestu. Na obali piše priču o prekrasnim Brelima i ljudima, biskupu Nikoli Bjankoviću, čovjeku koji je stavio Brela na karte svijeta. Ljepote Lopuda su tako prekrasno opisane na stranicama ove knjige da upravo poželite baš sada tamo poletjeti, jer je izazov ne uvjeriti se u Borovčakove riječi: ”Kroz hladovinu stogodišnjih borova, mirisnim šumskim i poljskim stazama dolazi se do druge strane otoka, do prekrasne pješćane plaže Šunj. U blagom luku, nekih petstotina metara, pruža se prekrasan zaljev pun plavetnila i zelenila, spoj kristalno čistog mora, pijeska i tamnozelenih borova. Kažu, jedan od najljepših zaljeva i plaža na Jadranu, danas sigurno rijetka turistička i rekreativna atrakcija…”(str. 42). Knjiga “Voliš li Hrvatsku?” prepuna je bogatstva, baš kao što je i naša Hrvatska prepuna onog posebnog što vam daje dugo, toplo sjećanje, onu neopisivu čežnju za domom, koju tako dobro znaju svi oni koji su napustili Hrvatsku iz ovih ili onih razloga. Knjiga “Voliš li Hrvatsku” prepuna je ljepota koje ima stvarno samo ova naša prekrasna mala zemlja. Netko bi mogao misliti kako se Borovčak bavi samo politikom, razmišljanjima o proslošti koju mnogi žele zaboraviti. Iako je ova knjiga posvećena istini koja je prešućivana, bila zabranjivana, nastojala se je prikriti ili nam se nametala neka druga “istina”, ova knjiga je puno više od toga. Opisima ljepota Hrvatske Borovčak je dokazao koliko je u njemu dubokih osjećaja koje ne želi prikriti i njegove riječi na mnogim stranicama su upravo oda ljepoti Hrvatske. Tako na str. 155 piše ovako o Kostajnici: “Kostajnička je povijest mukotrpni hod naroda prognanog ratovima, oplemenjenog siromaštvom, naviklom na nedaće, zaljubljenog u taj živopisni kraj brežuljaka, zvonika, raskošnih vidika i mirisa, prekrasne tihe doline kojom mirna Una u blagom luku idilično klizi u neku bolju budućnost…” U jednoj rečenici rekao je sve.

Piše Borovčak i o sramoti napuštanja tradicije polaganja vijenaca i obezvrijeđivanja Oltara domovine na Medvedgradu. Knjiga na svoj poseban način optužuje mnoge koji su se oglušili na patnje, na stvarnost koja nije dobra za narod u Hrvatskoj, poziva vas na reakciju, često vas ostavlja s nedorečenim pitanjima. Primjerice, na Prevlaci, na najjužnijoj graničnoj točki Hrvatske, službena povjesnica Parka Prevlaka prešućuje ratnu okupaciju, ne spominje Domovinski rat, dok grafiti govore o srpskim agresorima... Ako niste znali na Prevlaci, na najjužnijem rtu Hrvatske – nema hrvatskog barjaka. Napušteni jarboli koji bi mogli nositi ponosni hrvatski barjak strše prazni. Tako se nameće pitanje, a koliko bi dobio onaj tko bi se drznuo staviti hrvatski barjak na legitimnu hrvatsku granicu, na Prevlaci? Očito to državnim moćnicima nije bitno! Borovčak postavlja pitanje i onima koji su odgovorni za odgoj mladih naraštaja, jer ovo što se događa u Hrvatskoj sa mladim srednjoškolcima je nečuveno. Naši mladi odlaze na svoja maturalna putovanja u strane zemlje, a da uopće ne poznaju svoju domovinu. Dok Amerikanci u memoriju svojih mladih dnevno usjecaju sjećanja na svoje predsjednike, na heroje raznih ratova, dnevno djecu uče kako treba biti ponosan na američki barjak i himnu – hrvatska djeca rijetko nešto slično slušaju u hrvatskim školama. Borovčak zove na uzbunu zbog takvih stvari, tako da su prvi i zadnji odlomak knjige najvažniji. Prvi svojim naslovom pita: “Gdje su Dubrovnik, Vukovar i Palagruža” i razmišlja o tome što se događa s mladim naraštajem, a zadnji “Na grobu Mihanovića u Klanjcu” govori o ponosu ili ne-ponosu na ono što kroz stoljeća baštinimo. Mislim da je zadnja rečenica ove knjige i tog poglavlja možda čak i najvažnija: ”Jer u smiraj dana rijetke svijeće na grobovima naših velikana trepere za naše nove generacije…” Da, zaista rijetke svijeće trepere na grobovima naših velikana, a koliko su nas zadužili!

Dok sam čitala Borovčakovu knjigu u meni je stalno odzvanjala jedna rečenica koju je nedavno izgovorio zagrebački nadbiskup kardinal Bozanić na sv. misi na Bleiburškom polju: ”Okupljeni smo u dolini koja danas plijeni svibanjskom ljepotom prirode. Lako je uroniti u zavodljivost te ljepote i promatrati je kao divan Božji dar. Ali, ova dolina zna da je ona jednoga svibnja za ispaćeni narod, a posebno za živote mnogih, postala neobičnom dolinom; da je postala dolinom smrti, zaustavljenih života, srušenih zemaljskih nadanja. Ova dolina zna zašto smo danas ovdje. Ova će dolina hrvatskomu narodu, na samo nama poznat način, trajno šaptati riječi koje su u njoj ostale, molitve koje su u njoj izgovarane, prenoseći nam kako okus ljubavi, tako i okus mržnje pred kojom se svaka ljepota grči u boli.”

Upravo tako knjiga “Voliš li Hrvatsku? ” govori o ljepoti naše domovine, koja vas zaista plijeni ne samo svibanjskom ili jesenjom ljepotom, već svaki puta kad se samo okrenete oko sebe. No kao što ljepota prirode bleiburškog polja može zavesti da zaboravite što se tamo događalo pred 60-tak ljeta, tako vas i ljepota Hrvatske može zavesti da ne shvatite o čemu gosp. Borovčak razmišlja i piše. Stvarno, pitala sam se koliko volim Hrvatsku, dok sam čitala ovu knjigu, posljednju u plejadi Borovčakovih domoljubnih knjiga. Ja, koja se zaista trudim upoznati što više od Hrvatske, aktivno tražim da posjetim razna povjesna mjesta, čak dolazim u priliku da me ljudi pomalo ismijavaju, jer ne želim vidjeti druge zemlje dok svoju ne upoznam dovoljno, eto, čak i ja smatram da ne volim dovoljno Hrvatsku. A Hrvatsku treba voljeti svim svojim bićem, onako kako poznata pjesma Drage Ivaniševića pjeva: ”Jer Hrvatska nije zemlja, kamen, voda, Hrvatska je riječ koju naučih od majke i ono u riječi, mnogo dublje od riječi…” To je Hrvatska. To je Borovčakova Hrvatska, koja iako ga dovodi do suza samo njena ljepota – on istražuje ono o čemu se malo zna, šuti i prešućuje, ono što je mnogima dosadno i često naporno. Kako često čujemo rečenice: ”Pa dosta o tim stvarima iz prošlosti, treba gledati naprijed, u budućnost!” Da, treba gledati naprijed, ali postoji i ona istinita realnost – ako ne naučimo iz naše prošlosti, jadna ce nam biti hrvatska budućnost….

Kad vam netko posveti knjigu, kao što je gosp. Borovčak, moj prijatelj i suradnik, posvetio svim domoljubnim Hrvatima i meni ovu svoju posebnu knjigu na koju može biti ponosan ne samo on već i svi mi koji smo svjedoci života i rada gosp. Borovčaka, jednostavnog čovjeka, koji je posvetio svoj zivot Bogu, domovini, svojoj obitelji i prijateljima – i to točno ovim redoslijedom – kad vam tako netko posveti svoju knjigu u meni se budi osjećaj kolektive odgovornosti: Prihvaćam ovu knjigu u ime svih onih koji su morali otići iz svoje domovine Hrvatske, koji nose toliku ljubav i čežnju za njom, za sve one koji pred svoj oprost sa ovim svijetom u zadnjem dahu spominju svoju domovinu, za sve nas kojima je Hrvatska jedina domovina. Gosp. Borovčaku, hvala na izvrsnoj knjizi, i nadam se ne posljednjoj ove vrste.  

{mxc}